Usvajanje ustavne žalbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji traje od 2004. godine i koji je u prekidu od 2008. Nalaže se nadležnom sudu da hitno okonča postupak i dosuđuje naknadu štete.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Radovanovića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 28. novembra 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Gorana Radovanovića i utvrđuje da je u postupku koji se vodio pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 1656/04 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Nalaže se Prvom osnovnom sudu u Beogradu da kada se za to steknu uslovi, preduzm e sve neophodne mere kako bi se parnični postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
3. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 400 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Radovanović iz Beograda, preko punomoćnika Milana Cvetkovića, advokata iz Beograda, podneo je 24. septembra 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. st. 1. i 2. Ustava Republike Srbije, kao i prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava , u parničnom postupku koji je vođen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu broj P. 1656/04.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno da je od podnošenja tužbe proteklo šest godina, da je zakazano pet ročišta, od kojih nijedno nije održano, da određeno veštačenje nije sprovedeno, jer je sud „prekinuo postupak“ do rešavanja spornog pravnog pitanja od strane Vrhovnog suda Srbije, te da je „neizvesno“ okončanje predmetnog parničnog postupka. Od Ustavnog suda je traženo da usvoji ustavnu žalbu i utvrdi da je u označenom parničnom postupku podnosiocu ustavne žalbe povređeno Ustavom zajemčeno pravo na suđenje u razumnom roku, te da utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2. 000.000 dinara.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredbom člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', br. 109/07 i 99/11) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1656/04 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe, kao tužilac, podneo je 2. marta 2004. godine tužbu Drugom opštinskom sudu u Beogradu protiv tužene državne zajednice Srbija i Crna Gora – Ministarstvo odbrane, kojom je tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime neisplaćene zakonom garantovane zarade za određeni period isplati navedene novčane iznose.
U osporenom parničnom postupku, do dostavljanja spisa predmeta Ustavnom sudu 5. novembra 2012. godine, zakazano je pet ročišta, od kojih nijedno nije održano. Takođe, sud je odredio finansijsko veštačenje. Rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1656/04 od 18. aprila 2008. je prekinut postupak u ovoj pravnoj stvari do donošenja odluke Vrhovnog suda Srbije po predlogu tužioca za rešavanje spornog pravnog pitanja.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu ukazuje podnositeljka u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. st. 1. i 2.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku (Službeni glasnik RS“ br. 125/04) bilo je propisano: da sud može osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka odrediti ako je odlučio da sam ne rešava o prethodnom pitanju (član 12) (član 215. stav 1.); da ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 215. tačka 1. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravnosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak (član 217. stav 2).
5. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta citiranog člana 32. stav 1. Ustava, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je, pre svega, konstatovao da je postupak čija se dužina osporava ustavnom žalbom , od podnošenja tužbe Drugom opštinskom sudu u Beogradu 2. marta 2004. godine, do podnošenja ustavne žalbe 24. septembra 2010. godina, trajao skoro šest godina i šest meseci, s tim da je postupak u prekidu od 18. aprila 2008. godine, kao i da taj postupak nije okončan.
Sa druge strane, ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ceni povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud konstatuje da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da je sudski postupak po svojoj prirodi jedinstvena celina, koja počinje pokretanjem postupka, a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka, u konkretnom slučaju, uzme u obzir celokupni period trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini sudskog postupka, Ustavni sud je, rukovodeći se svojom praksom, kao i praksom Evropskog suda za ljudska prava, konstatovao da se navedena dužina od sada već više od osam godina, odnosno četiri godine i mesec dana do prekida postupka, ne može smatrati razumnom dužinom trajanja jednog postupka, niti može biti opravdana bilo kakvom složenošću pravnih pitanja i činjeničnog stanja.
Ustavni sud je utvrdio da nakon donošenja rešenja o prekidu postupka, Drugi opštinski sud u Beogradu nije tražio od Vrhovnog suda Srbije izveštaj o tome da li je zauzet stav o spornom pravnom pitanju. Međutim, ni podnosilac ustavne žalbe nije preduzeo bilo koju radnju kojom bi pokazao želju i nameru da se postupak nastavi, iako je postupak prekinut na njegov predlog. Podnosilac ustavne žalbe se obratio Ustavnom sudu radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, a da prethodno nije podneo predlog za nastavak osporenog parničnog postupka. I pored ovakvog ponašanja podnosioca ustavne žalbe koji nije koristio svoja procesna prava u cilju nastavka, ubrzanja i okončanja parničnog postupka koji se vodi po njegovoj tužbi, Ustavni sud je našao da je prevashodna dužnost suda da preduzme sve mere kako bi se predmet iz njegove nadležnosti okončao i time pružila sudska zaštita strankama u postupku utvrđena članom 22. stav 1. Ustava.
Imajući u vidu navedeno izuzetno neefikasno postupanje parničnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11) , usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ustavni sud je prilikom date ocene u ovom predmetu imao u vidu i presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju ''Plazonić protiv Hrvatske'' od 6. marta 2008. godine (broj aplikacije 26455/04, st. 60-63.) u kome je kritikovan stav Ustavnog suda Hrvatske, koji nije našao povredu prava na suđenje u razumnom roku u postupcima u kojima su sudovi bili neaktivni ukupno godinu i po u jednom, i preko dve godine u drugom slučaju , a radilo se o postupcima koji nisu bili složeni.
Ustavni sud je kao meru otklanjanja štetnih posledica utvrđene povrede , u tački 2. izreke naložio Prvom osnovnom sudu u Beogradu da preduzm e sve neophodne mere kako bi se parnični postupak iz tačke 1. izreke , kada se za to steknu uslovi okončao u najkraćem roku , saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 3. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 400 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog utvrđene povrede prava , Ustavni sud je cenio sve okolnosti značajne u ovom ustavnosudskom sporu, a posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, značaj prava o kome su sudovi odlučivali, po oceni Suda, navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovog suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. U vezi navoda ustavne žalbe da su u toku predmetnog parničnog postupka podnosiocu povređeni načelo zabrane diskriminacije utvrđeno članom 21. Ustava, kao i pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu kao preuranjenu, imajući u vidu da predmetni parnični postupak još nije okončan.
8. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević