Odbijanje zahteva za naknadu troškova prevoza zbog nepostojanja stvarnih troškova
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu policijskog službenika, potvrdivši odluke redovnih sudova kojima je odbijen zahtev za naknadu troškova prevoza. Utvrđeno je da tužilac nije dokazao da je imao stvarne troškove, te da nema povrede prava na jednaku zaštitu.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4206/2010
20.06.2013.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: zamenica predsednika Suda dr Marija Draškić, zamenica predsednika Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Živana Karastankovića iz Kuzmina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. juna 2013. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Živana Karastankovića izjavljena protiv presude Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 5381/08 od 25. februara 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2728/10 od 12. maja 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Živan Karastanković iz Kuzmina je 24. septembra 201 0. godine, preko punomoćnika Siniše Adamovića, advokata iz Novog Sada, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u izreci, zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima i prava na pravičnu naknadu za rad , zajemčenih odredbama člana člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, između ostalog, navodi: da je presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 5381/08 od 25. februara 2009. godine, između ostalog, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca za isplatu troškova prevoza od mesta prebivališta do mesta rada za period od 1. oktobra 2004. godine do 21. novembra 2006. godine; da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2728/10 od 12. maja 2010. godine odbijena žalba podnosioca , pa je navedena prvostepena pre suda u tom delu potvrđena; da su na teritoriji Republike Srbije sudovi istog nivoa nadležnosti, o istovetnom pravnom pitanju zauzeli apsolutno različit stav i doneli potpuno drugačije presude u odnosu na presude koje se ustavnom žalbom osporavaju ; da je ovakvim odlukama podn osiocu povređeno pravo na pravičnu naknadu za rad, iz razloga što i naknada troškova prevoza jeste naknada koja se zaposlenom isplaćuje u vezi sa radom ; da se podnosilac na ovakav način ev identno diskriminiše, zbog činjenice da je radno angažovan na izuzetno velikoj udaljenosti od mesta svog prebivališta, kao i iz razloga što su sudovi u Republici Srbiji drugim policijskim službenicima priznavali pravo na naknadu troškova prevoza.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporen e presud e i odredi da Prvi osnovni sud u Beogradu ponovi u celosti postupak po tužbi podnosioca i donese na Ustavu i zakonu zasnovanu pravilnu odluku.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporen e presud e i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari :
Stavom prvim i drugim izreke osporene presude Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 5381/08 od 25. februara 2009. godine odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtevi tuži oca Živana Karastankovića, ovde podnosioca ustavne , kao i tužilaca Z.S, A.Š, S.Š. i S.S, kojim su tražili da im tužena Republika Srbija - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Policijska uprava Subotica isplati uvećanu zaradu po osnovu prekovremenog, noćnog i rada na dane državnih i verskih praznika, te naknadu troškova za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, za period od 1. oktobra 2004. godine do 21. novembra 2006. godine , kao dana podnošenja tužbe. Stavom trećim izreke ove presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca Živana Karastankovića, kojim je tražio da mu tužena isplati troškove prevoza od mesta prebivališta do mesta rada za period od 1. oktobra 2004. godine do 21. novembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe. U obrazloženju osporene prvostep ene presude se, između ostalog, navodi: da u Republici Srbiji većina auto-prevoznika ima određeni dogovor sa MUP RS, odnosno sa licima zaposlenim u ovom ministarstvu, prema kome se ovim licima ne naplaćuju prevozne karte, što je utvrđeno iz većeg broja izveštaja koje su sudu dostavili auto-prevoznici u Republici Srbiji; da je opštepoznata činjenica da auto-prevoznici pripadnike MUP RS prevoze besplatno, uz pokazivanje službene legitimacije ; da tužilac nije priložio nijednu prevoznu, mesečnu ili dnevnu kartu ili neki drugi dokaz kojim bi potvrdio da je imao stvarne troškove za prevoz na relaciji od mesta prebivališta do mesta rada, odnosno da je zaista koristio usluge nekog auto-prevoznika koji mu je naplaćivao karte za prevoz, što njegov tužbeni zahtev čini ne osnovanim.
Odlučujući o žalbi tužilaca, Apelacioni sud u Beogradu je stavom prvim izreke osporene presude Gž1. 2728/10 od 12. maja 2010. godine odbio žalbu tužioca Živana Karastankovića i osporenu prvostepenu presudu potvrdio u delu koji se odnosi na troškove prevoza, dok je u preostalim del ovima prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju osporene drugostepene presude je , između ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo; da je pitanje troškova prevoza regulisano Uredbom o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica, koja je predviđala da se za korišćenje prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada isplaćuje naknada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju; da tužilac Živan Karastanković nije pružio dokaze da je imao stvarne troškove za dolazak na rad i odla zak sa rada, u vidu prevozn ih kart i ili nek ih drug ih dokaz a u prilog stvarnih troškova prevoza , što je bio dužan p o članu 223. Zakona o parničnom postupku, kojim je pr opisano da stranka koja tvrdi da ime neko pravo snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drukčije određeno.
Ustavni sud je izvršio uvid u dostavljenu presud u Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3782/10 od 23. juna 20 10. godine, kojom je potvrđen a presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P1. 55/10 od 19. februara 2010. godine. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno: da su tužioci Z.N, B.Z, B.A. i D.M. radnici MUP-a RS, Policijske uprave u Novom Sadu, da svakodnevno koriste međugradski i gradski prevoz za dolazak na rad i odlazak sa rada , te da im tužena naknadu troškova prevoza nije isplaćivala; da je odredbom člana 14. Uredbe o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica, kao i odredbom člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika, propisano da se za korišćenje prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada isplaćuje naknada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju ; da je činjeničnim stanjem nesumnjivo uvrđeno da su tužioci koristili gradski i međugradski prevoz, s obzirom na udaljenost od mesta stanovanja do mesta rada, iz kog razloga je bilo mesta primeni navedenih uredbi, odnosno usvajanju tužbenog zahteva tužilaca ; da u toku postupka nije dokazano da tužioci u označenom periodu nisu koristili prevoz, jer tužena nije za to dostavila dokaze, a teret dokazivanja ove činjenice bio je na njenoj strani.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbama Ustava, na čije se povrede ustavnom žalbom ukazuje je utvrđeno: da se svakom jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći i da se ženama, omladini i invalidima omogućuju posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (član 60. stav 4.).
Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“, br. 44/91, 79/91, 54/96, 17/99, 33/99, 25/2000, 8/01 i 106/03) je bilo propisano da se na radnike Ministarstva unutrašnjih poslova primenjuju propisi o državnoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom, penzijskom i invalidskom osiguranju i o obrazovanju, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 32.).
Zakonom o policiji („Službeni glasnik RS“, br. 79/05, 81/05 i 83/05) je bilo propisano da se na položaj, dužnosti, prava i odgovornosti zaposlenih u Ministarstvu primenjuju propisi o radnim odnosima u državnim organima, ako ovim zakonom i propisima donetim na osnovu ovog zakona nije drukčije određeno (član 169.).
Članom 51. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“, br. 48/91, 66/91, 44/98, 49/99, 34/01, 39/02, 49/05 i 79/05) bilo je propisano: da zaposleni u državnim organima i izabrana, odnosno postavljena lica imaju pravo na naknadu materijalnih troškova za dnevnice i noćenje na službenom putovanju, za upotrebu sopstvenog vozila u službene svrhe, za prevoz na rad i s rada, za selidbene troškove i za naknadu za odvojeni život, te da se visina, uslovi i način isplate naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuje aktom Vlade.
Uredbom o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica („Službeni glasnik RS“, br. 37/94, 40/94, 6/99, 37/01, 73/04, 88/04, 38/05 i 81/05), koja je važila do 29. septembra 2007. godine, bilo je propisano: da se za korišćenje prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada isplaćuje naknada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom odnosno međugradskom saobraćaju (član 15.).
5. Ocenjujući najpre navode podnosioca ustavne žalbe o različito m postupanj u nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud je konstatovao da u postupku u kome je doneta presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3782/10 od 23. juna 2010. godine činjenično stanje nije identično u odnosu na ono koje je utvrđeno u postupku u k ome je doneta osporena presuda. Naime, u postupku donošenja osporene prvostepene presude , koja je u delu koji se odnosi na troškove prevoza potvrđena osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2728/10 od 12. maja 2010. godine, sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tuži lac ima o obezbeđen besplatan prevoz od mesta boravka do posla i nazad, zbog čega je, primenom relevantnih propisa, nj egov tužbeni zahtev za isplatu troškova prevoza odbi jen kao neosnovan. Iz obrazloženja naveden e presud e Apelacionog suda u Novom Sadu proizlazi da tužena nije dokazala da tuži oci koji su, s obzirom na svoje mesto boravka, imali potrebu za prevozom, ni su koristili prevoz i, prema tome, nisu ima li stvarne troškove po ovom osnovu, zbog čega je tražen a naknada dosuđena. Iz napred iznetog proizlazi da u konkretnom slučaju nije postojao indentitet činjeničnog stanja, zbog čega, po stanovištu Ustavnog suda, ne postoji povreda prava podnosioca na jednaku zaštitu prava u postupku pred sudovima u delu kojim je odlučeno o tužbenom zahtevu za naknadu troškova prevoza. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2728/10 od 12. maja 2010. godine nije povređeno pravo podnosioca na jednaku zaštitu prava pred sudovima, zajemčeno odredbom člana 36. stav 1. Ustava.
Presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P 1. 536/08 od 16. decembra 2008. godine, koja je takođe priložena uz ustavnu žalbu, Sud nije posebno cenio, jer se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je ova presuda pravnosnažna, odnosno da li je bila predmet preispitivanja u žalbenom postupku, pred nadležnim drugostepenim sudom .
Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi u pogledu povrede prava na pravičnu naknadu za rad, Ustavni sud je konstatovao da se osporene presude zasnivaju na stavu da policijski službenik ima pravo na naknadu troškova prevoza samo u situaciji kada su ti troškovi stvarno postojali. S tim u vezi, u situaciji u kojoj tužilac nije dostavio dokaze na okolnost da je troškove prevoza stvarno imao i nije uspeo da opovrgne dokaze da je postojao besplatan prevoz, što je prvostepeni sud utvrdio iz izveštaja većeg broja auto-prevoznika u Republici Srbiji, pravni osnov za usvajanje tužbenog zahteva nije postojao.
Polazeći od navedenih odredaba Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Uredbe o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica, kao i Zakon a o platama u državnim organima i javnim službama, Ustavni sud je ocenio da su ovakav stav i ocena redovnih sudova zasnovan i na ustavnopravno prihvatljivoj primeni i tumačenju merodavnog prava, te je utvrdio da ne postoji ni povreda prava podnosi oca na naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već zauzeo u Odluci Už-1296/2011 od 2 8. juna 2012. godine.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu.
6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENICA
PREDSEDNIKA VEĆA
dr Marija Draškić