Povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primene materijalnog prava
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Redovni sudovi su proizvoljno primenili materijalno pravo kada su odbili zahtev za isplatu zarada kao preuranjen, dajući prednost sporazumu stranaka nad imperativnom odredbom Zakona o radu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Steva Babića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. novembra 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Steva Babića i utvrđuje da je presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 4207/11 od 19. januara 2011. godine i presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1708/12 od 28. marta 2012. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredb om člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1708/12 od 28. marta 2012. godine i određuje da isti sud ponovo odluči o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 4207/11 od 19. januara 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Stevo Babić iz Beograda je podneo 24. maja 2012. godine, preko punomoćnika Zvonka Lukića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 4207/11 od 19. januara 2011. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1708/12 od 28. marta 2012. godine, zbog povrede prava na pravnu sigurnost, kao element a prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava zajemčenog članom 36. stav 1. Ustava.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveo: da je pre podnošenja tužbe osnovano očekivao, upravo, računajući na pravo na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36. stav 1. Ustava , da je pred redovnim sudom moguće ostvariti pravo na naplatu neisplaćenih zarada na taj način što je imao uvid u pravnosnažnu i izvršnu presudu Drugog opštinskog suda u B eogradu P. 532/08, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 794/10 od 29. jula 2010. godine; da je navedenom presudom obavezan isti poslodavac kao tuženi da drugom zaposlenom, a u vezi sa dugovanjem zarada za isti period kao i kod tužioca, po istom osnovu izmiri dug nastao zbog neisplaćenih zarada tužiocu u tom istom periodu; da je drugostepeni sud donoseći napred navedenu presudu prilikom odlučivanja o pravu tužioca zauzelo jasan stav da i, pored toga što postoji sporazum sa tužiocem, tužilac kao zaposleni ima pravo da zahteva isplatu zaostalih zarada, jer tuženi poslodavac nije ispunio zakonsku obavezu predviđenu članom 186. Zakona o radu; da je navedenom odredbom propisano da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarada i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa navodeći da je ta odredba imperativna i da se njeno dejstvo ne može izmeniti, otkloniti niti odložiti sporazumom zaposlenog i poslodavca, a da je isti drugostepeni sud osporenom presudom prihvatio pravno stanovište prvostepenog suda kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca kao preuranjen, navodeći da je posle sudske odluke Gž1. 794/10 od 29. jula 2010. godine ujednačena sudska praksa. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu presudu.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporenu presudu i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 4207/11 od 19. januara 2012. godine je, u stavu prvom izreke , odbijen kao preuranjen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tuženog da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za period od maja 2006. godine do decembra 2007. godine isplati ukupan iznos od 141.163,69 dinara, i to pojedinačno opredeljene novčane iznose , sa zakonskom zateznom kamatom od d ospelosti do isplate, a stavom drugim izreke je odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi: da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuž enog i da mu tuženi nije isplatio zaradu za period od maja 2006. do februara 2007. godine u iznosu od 141.163,69 dinara; da tuženi za utuženi period nijednom od zaposlenih koji su kod njega obavljali rad nije isplatio zarade za isti period za koji zaradu potražuje tužilac; da je tuženom račun u blokadi od 1. novembra 2010. godine; da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog do 14. maja 2010. godine; da su tužilac i tuženi zaključili sporazum o međusobnom izmirenju prava i obaveza po osnovu rada od 14. maja 2010. godine; da je istim ugovoreno da je tuži lac kao zaposleni saglasan da mu tuženi kao poslodavac izvrši isplatu neisplaćene zarade i naknad e zarad e za period od 1. maja 2006. do 24. marta 2007. g odine kao dana prestanka radnog odnosa po istoj dinamici kao i zaposlenima koji i dalje ostaju da rade kod poslodavca; da je s porazumom konstatovano da su potpisivanjem sporazuma zaposleni i poslodavac saglasni, da su pročitali i razumeli njegov sadržaj i da isti predstavlja slobodno izraženu volju koju potvrđuju sopstvenim potpisom. Prvostepeni sud nalazi da je sporazumom predviđeno da će tužiocu zaostale zarade biti isplaćene po istoj dinamici, na isti način kao i zaposlenima koji i dalje ostaju da rade kod poslodavca, iz čega proizlazi da utuženo potraživanje dospeva na naplatu kada i ostalim zaposlenima koji rade kod poslodavaca zarade budu isplaćene. Iz obrazloženja dalje sledi, da je među strankama nesporno da tuženi ni ostalim zaposlenima koji rade kod njega nije isplatio zarade za utuženi period, te je imajući u vidu navedeno, sud našao da utuženo potraživanje nije dospelo na naplatu, te da je tužbeni zahtev tužioca preuranjen.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1708/12 od 28. marta 2012. godine je, u stavu prvom izreke, odbijena kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 4207/11 od 19. januara 2012. godine. Stavom drugim izreke osporene drugostepene presude je odbijen zahtev tužioca da se obaveže tuženi da tužiocu naknadi troškove postupka po žalbi. Iz obrazloženja ove presude proizlazi: da je članom 26 . Zakona o obligacionim odnosima ugovor zaključen kada su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora , a strane u obligacionim odnosu su dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje; da su poštujući ove pravne norme, ugovorne s trane tužilac kao zaposleni i tuženi kao poslodavac zaključili naznačeni sporazum o međusobnom izmirenju prava i obaveza po osnovu rada i ugovorili da će tuženi, odnosno poslodavac zarade tužiocu kao zaposlenom izmiriti po istoj dinamici kao i zaposlenima koji i dalje ostaju na radu kod poslodavca i da su na taj način ugovorne strane odredile i uslov za ispunjenje obaveze sa stanovišta njene dospelosti po dinamici isplate zarade ostalim zaposlenima. Drugostepeni sud dalje ističe da materijalna pretpostavka nije ispunjena, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da obaveza tuženog prema tužiocu u pogledu i splate naznačenog potraživanja nije dospela i da je tu žiocu prestao radni odnos. Po shvatanju drugostepenog suda, pravno je neosnovano insistiranje tužioca na odredbi člana 186. Zakona o radu , jer ta norma propisuje da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade i naknade zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, kao i da je istim članom propisano da je isplatu obaveze poslodavac dužan da izvrši najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa. Iz obrazloženja dalje proizlazi da, u konkretnom slučaju, kada poslodavac i zaposleni na osnovu svoje slobodne i saglasno izražene volje ugovore da odlažu ispunjenje obaveze po osnovu zarade do isplate zarade ostalim zaposlenima za isti period, tada oni is tovremeno stvaraju autonomnu normu koja određuje i v reme ispunjenja obaveze, a zaposleni u vreme dospelosti obaveza može kao poverilac poslodavcu kao dužniku i da otpusti dug pod uslovima iz odredbe člana 344. Z akona o obligacionim odnosima. Isto kao što može da otpusti dug, zaposleni kao poverilac može u to vreme da sa poslodavcem ugovori i rok ispunjenja obaveze koji je različit od slovom zakona određenog, na koji način autonomna norma pomera vreme ispunjenja obaveze utvrđeno odredbom člana 186. Zakona o radu i zato ona obavezuje . Drugostepeni sud posebno ističe da su bez značaja navodi da je karakter odrebe člana 186. Zakona o radu imperativnog karaktera i da u prisustvu prethodnih razloga, nema osnova za zaključak da je naznačena klauzula sporazuma suprotna Zakonu o radu i članu 60. Ustava koj im se jemči pravo na pravičnu naknadu za rad. Naznačenom odredbom sporazuma se zaposleni ne lišava pravične naknade za rad, već se samo određuje vreme dospelosti neisplaćene zarade, i to na osnovu saglasnih volja ugovornih strana. Pored toga, drugostepeni sud takođe nalazi da se ne može prihvatiti stav tužioca da su zarade i druga primanja zaposlenog kome je prestao radni odnos dospeli do prestanka radnog odnosa bez obzira na činjenice dospelosti isplate zarade ostalim zaposlenima, u pravnoj situaciji kada sam zaposleni i poslodavac na osnovu svoje saglasno izražene volje odrede drugo vreme dospelosti zarade i na taj način anuliraju slovom zakona određeno vreme dospelosti zarade zaposlenog kome je prestao radni odnos. Takođe, drugostepeni sud je našao da je p riložena presuda Apelacionog sud a u Beogradu Gž1. 794/10 od 29. jula 2010. godine u kojoj je iskazan drugi pravni stav, bez značaja, s obzirom na to da je naknadno ujednačena pravna praksa po ovom pravnom pitanju.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe , utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavistan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega (član 32. stav 1.) i da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Zakonom o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/05, 61/05 i 54/09) bilo je propisano: da se zarada isplaćuje u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jedanput mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec i da se zarada isplaćuje samo u novcu, ako zakonom nije drukčije određeno (član 110.); da je poslodavac dužan da zaposlenom, u slučaju prestanka radnog odnosa, isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i da je isplatu obaveza iz stava 1. ovog člana, poslodavac dužan da izvrši najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa (član 186.)
5. Imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe i to da se podnosilac nije formalno pozvao na povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, već na povredu prava na pravnu sigurnost, kao element a prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od razloga navedenih u ustavnoj žalbi, ispitao i postojanje pretpostavki o osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud i u ovoj odluci, ukazuje da se tim pravom, jemče pre svega procesne garancije da će postupak u kome je odlučivano o bilo čijim pravima i obavezama biti sproveden na način da kroz nezavisnost i nepristrasnost suda, javno raspravljanje, ravnopravno učešće u postupku, odlučivanje u razumnom roku, primenom i poštovanjem propisanih pravila postupka, svakom bude omogućeno pravično suđenje. U tom smislu, pravilnu primenu materijalnog prava pre svega je nadležan da ceni viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Međutim, Ustavni sud ukazuje da i pogrešna primena materijalnog prava može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, te da svakako ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda prava iz člana 32. stav 1. Ustava ceni i sa stanovišta pravilnosti primene materijalnog prava.
Podnosilac ustavne žalbe temelji navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava na imperativnosti odredbe člana 186. Zakona o radu.
Ustavni sud konstatuje da je predmet tužbenog zahteva tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, isplata neisplaćenih zarada od poslodavca za period od maja 2006. godine do februara 2007. godine.
Polazeći pre svega od odredaba Zakona o radu, Ustavni sud konstatuje da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, da se zarada određuje za obavljeni rad i vreme provedeno na radu i da se zarada isplaćuje samo u novcu najmanje jedanput mesečno do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec. Iz odredbe člana 186. istog zakona proizlazi da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu.
Ustavni sud nalazi da je odredba člana 186. Zakona o radu imperativnog karaktera i da obaveza poslodavca na isplatu neisplaćene zarade u slučaju prestanka radnog odnosa, ne može biti predmet sporazumevanja između poslodavca i zaposlenog. Pravo na isplatu neisplaćene zarade do dana prestanka radnog odnosa uključuje u sebi pravo zaposlenog da potražuje neisplaćenu zaradu od poslodavca, te se zaposleni ne može odreći ni ovog svog ovlašćenja.
Pored toga, Ustavni sud nalazi da se rok koji je predviđen članom 186. Zakona o radu ne može pomerati na štetu radnika, jer nepovoljniji rok ne može biti predmet ugovora i sporazuma, što samo po sebi proizilazi iz navedene zakonske odredbe, te stoga ni tužba kojima se traži isplata ovih potraživanja n e može biti preuranjena, jer postojanje sporazuma i ugovora treba tretirati kao priznanje duga, koje postoji i traje.
Iz navedenog, proizlazi da poslodavac i zaposleni na osnovu svoje slobodne i saglasno izražene volje ne mogu odložiti ispunjenje obaveze po osnovu zarade do isplate zarade ostalim zaposlenima za isti period, te da tako određena autonomna norma ne može odrediti vreme ispunjenja obaveze, s obzirom na to da je ista propisana Zakonom o radu.
Ustavni sud posebno ističe da se ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da sporazum poslodavca i zaposlenog predstavlja autonomiju volje, a da klauzula koju sadrži i koja se odnosi na vreme isplate zarade nije suprotna načelu savesnosti i poštenja, jer je time podnosilac doveden u isti položaj sa ostalim zaposlenima koji su u tom periodu radili i ostvarili zaradu koja im nije isplaćena. Ovo iz razloga, što je smisao i cilj odredbom člana 186. Zakona o radu da zaposleni može ostvariti svoja prava po osnovu rada i tražiti njihovu zaštitu, bez otežavanja korišćenja zakonskih mogućnosti od strane poslodavca.
Prema oceni Ustavnog suda, osporenim presudama je proizvoljno primenjeno materijalno pravo, te je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana članom 32. stav 1. Ustava, pa je na osnovu izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Oduka US), Ustavni sud ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, mogu otkloniti jedino poništajem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1708/12 od 28. marta 2012. godine i određivanjem da u ponovnom postupku nadležni sud doneo novu odluku o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beograu P1. 4207/11 od 19. januara 2012. godine, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Ustavni sud nije razmatrao navode o povredi prava na jednaku zaštitu prava zajemčenog članom 36. stav 1. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava i otklanjanje štetnih posledica.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Podlovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić