Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u sporu za naknadu nematerijalne štete
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu izjavljenu protiv presude Apelacionog suda, kojom je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete. Sud je ocenio da se žalbom ne ukazuje na povredu ustavnih prava, već se traži instanciona kontrola sudske odluke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Đonovića iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 20. aprila 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Milana Đonovića izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1945/10 od 29. juna 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Đonović iz Novog Sada je 29. septembra 2010. godine, preko punomoćnika Zorke Đonović-Maluckov, advokata iz Novog Sada, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1945/10 od 29. juna 2010. godine, zbog povrede prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta iz člana 25. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je Apelacioni sud u Novom Sadu podnosiocu ustavne žalbe, kao tužiocu u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom ''drastično smanjio dosuđene iznose'' na ime pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te u potpunosti odbio njegov zahtev za naknadu nematerijalne štete u pogledu naruženosti, koja je utvrđena tokom prvostepenog postupka, čime mu je uskraćeno pravo na ''punu i pravičnu satisfakciju za povrede njegovog fizičkog i psihičkog integriteta, koje su se nesumnjivo dogodile''.
2. Prema članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i dokaza koji su uz žalbu priloženi, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1945/10 od 29. juna 2010. godine žalba tuženih delimično usvojena, pa je presuda Opštinskog suda u Novom Sadu P. 2666/08 od 27. oktobra 2008. godine preinačena tako što su obavezani tuženi da tužiocu, ovde podnosiocu ustavne žalbe, solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete, i to - za pretrpljene fizičke bolove iznos od 70.000,00 dinara, umesto dosuđenog iznosa od 150.000,00 dinara i za pretrpljeni strah iznos od 60.000,00 dinara umesto dosuđenog iznosa od 150.000,00 dinara, oba iznosa sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. oktobra 2008. godine pa do konačne isplate i obavezani su tuženi da solidarno isplate tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 63.200,00 dinara, umesto dosuđenih 95.600,00 dinara, sve u roku od 15 dana, a tužbeni zahtev tužioca u delu potraživanja nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti i preko dosuđenih, preinačenih iznosa za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom delu žalba tuženih odbijena i prvostepena presuda u pobijanom nepreinačenom delu potvrđena. U obrazloženju osporene presude je navedeno: da je sud imajući u vidu intezitet i trajanje fizičkih bolova i straha, a vodeći računa o cilju naknade nematerijalne štete, primenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, odredio pravičnu naknadu za pretrpljene fizičke bolove i strah u iznosima kao u izreci; da se osnovano u žalbama tuženih ukazuje da za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti tužiocu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete; da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je kod tužioca, a kao posledica ugriza psa, došlo do naruženosti lakog stepena, koja se ogleda u ožiljku na potkolenici, te da isti ne predstavlja estetsku naruženost, s obzirom da nije lako uočljiv i ne izaziva nelagodan osećaj, pa nisu ispunjeni uslovi iz člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima za isplatu naknade po ovom osnovu.
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu, zbog smanjenja dosuđenog iznosa naknade štete, povređeno pravo na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta zajemčeno članom 25. Ustava i pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava.
Ustavni sud najpre ukazuje da nije nadležan da odlučujući o podnetoj ustavnoj žalbi postupa kao instancioni sud u odnosu na redovne sudove i da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova. U postupku ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, Ustavni sud utvrđuje jedino da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom.
S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povreda Ustavom zajemčenih prava podnosioca ustavne žalbe koja su u ustavnoj žalbi označena. Naime, Apelacioni sud u Novom Sadu je u osporenoj odluci naveo razloge zbog kojih je smatrao da je prvostepeni sud novčani iznos naknade nematerijalne štete previsoko utvrdio, a podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge koji bi ukazivali na to da je osporena odluka doneta proizvoljnim ili pogrešnim tumačenjem i primenom materijalnog prava. Takođe, u ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi se mogli dovesti u vezu sa tvrdnjom podnosioca da mu je osporenom drugostepenom odlukom povređeno Ustavom garantovano pravo na jednaku zaštitu prava, niti je dostavio dokaze o drugačijem postupanju suda u istoj pravnoj situaciji.
Ustavni sud je imao u vidu i navode ustavne žalbe u delu u kome se podnosilac poziva i na ''povredu prava na pravno sredstvo'', međutim, kako podnosilac u tom smislu nije naveo ni jedan razlog, Ustavni sud eventualnu povredu ovog prava nije ni cenio. Ustavni sud naglašava da formalno pozivanje na povredu određenih ustavnih prava ustavnu žalbu ne čini, samu po sebi, dopuštenom.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
6. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević