Odluka Ustavnog suda o odbijanju zahteva za restituciju zbog nepostojanja reciprociteta
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu, potvrđujući odluke upravnih organa i Upravnog suda kojima je odbijen zahtev za restituciju. Utvrđeno je da ne postoji zakonski reciprocitet sa Češkom Republikom, što je uslov za povraćaj imovine stranim državljanima.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Gordana Ajnšpiler Popović, Vesna Ilić Prelić i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi L. J. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 6. marta 2025. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba L. J. izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 4658/20 od 23. februara 2023. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. L. J. iz Beograda podneo je Ustavnom sudu, preko punomoćnika G. K, advokata iz Beograda, 11. aprila 2023. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 4658/20 od 23. februara 2023. godine, zbog povrede načela vladavine prava iz člana 3. Ustava Republike Srbije i prava iz čl. 32, 36, 58. i 59. Ustava.
U ustavnoj žalbi se u prilog tvrdnjama o povredi označenih načela i prava navodi:
- da iz akata donetih u predmetnom postupku proizlazi da je odlučivano isključivo o zahtevu V. J. i da je podnosilac tretiran kao strani državljanin;
- da je „u predmetu Ministarstva finansija broj 46-00-00791/2019-11 od 17. marta 2022. godine usvojen zahtev podnosioca u istovetnoj pravnoj situaciji“;
- da je predmetna imovina oduzeta „javno objavljenim rešenjem i bez navođenja bivše vlasnice u svojstvu stranke“;
- da je Upravni sud samo na osnovu umrlice S. J. utvrdio da se radi o stranom državljaninu i nije izveo nijedan dokaz na okolnost koje državljanstvo je imala bivša vlasnica;
- da se potpuno pogrešno rešava pitanje postojanja reciprociteta u postupcima restitucije u Republici Srbiji i Češkoj Republici i da se „tendenciozno ne komentariše činjenica“ da, prema odredbama člana 20. Zakona broj 403/1990, stranci imaju pravo da učestvuju u postupku restitucije imovine koja im je oduzeta na teritoriji Češke Republike;
- da se „namerno“ pogrešno prevodi i razume član 23c Zakona broj 403/1990, kojim se uređuje način provere podataka lica koja su istovremeno građani Češke Republike i da je apsurdno na osnovu tog primera tvrditi da državljani Republike Srbije ne mogu imati svojinu na nepokretnostima na teritoriji Češke Republike;
- da su nadležni organi koristili prevod B. J, prevodioca za engleski jezik, koji podnosiocu nije dostavljen na izjašnjenje, a u osporenom aktu nema navoda o tome kom dokazu je poklonjena vera i kakvo dejstvo imaju činjenice o kojima je dostavljen „autorizovani prevod“ P. L, prevodioca za češki jezik;
- da su nadležni organi i Upravni sud poredili dva neuporediva zakona: Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju i Zakon broj 87/1991 o vansudskoj rehabilitaciji, te da je prema pravu Češke Republike pravno nemoguća istovremena primena Zakona broj 87/1991 i Zakona broj 403/1990.
Ustavnom žalbom se, pored ostalog, predlaže da Ustavni sud poništi osporeni akt i utvrdi povredu istaknutih načela i prava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, uvidom u osporeni akt, spise predmeta broj 46-00-003978/2012 Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd i dostavljenu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Delimičnim rešenjem Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd (dalje u tekstu: Agencija) broj 46-00-003978/2012 od 10. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtev L. J. (podnosioca ustavne žalbe) i V. J. za vraćanje, odnosno obeštećenje za nepokretnosti nacionalizovane bivšoj vlasnici S. J. rešenjem Izvršnog odbora N.O. V Rejona broj 33216 od 22. jula 1948. godine i određeno da će se o preostalom delu zahteva odlučiti naknadno. Prvostepeni organ je u postupku donošenja rešenja utvrdio da je bivša vlasnica bila čehoslovački državljanin u trenutku oduzimanja predmetne imovine, kao i zaključenja Sporazuma između FNRJ i Čehoslovačke Republike o regulisanju otvorenih imovinskih pitanja od 11. februara 1956. godine.
Rešenjem prvostepenog organa broj 46-00-003978/2012 od 31. jula 2019. godine (dalje u tekstu: predmetno rešenje) odlučeno je o preostalom delu navedenog zahteva podnosioca ustavne žalbe i V. J, tako što je odbijen kao neosnovan zahtev za vraćanje, odnosno obeštećenje za nepokretnosti u B. broj … u Beogradu, na k.p. broj … KO Stari grad, nacionalizovane bivšoj vlasnici S. J. U obrazloženju rešenja je konstatovano: da je predmetna imovina nacionalizovana na osnovu „rešenja o nacionalizaciji N. broj 111/60“ od 22. januara 1960. godine; da je iz overenog prevoda izvoda iz matične knjige umrlih opštine Moravske Budejovice, okrug Trebič, u knjizi 1 za 1970. godinu, na strani 45 pod rednim brojem 6 utvrđeno da je S. J, rođena F, preminula 14. avgusta 1970. godine u Litohoru; da je Ministarstvo pravde diplomatskim putem pribavilo propise zemalja koje su uređivale postupak restitucije i dostavilo ih Agenciji; da je iz tih propisa utvrđeno da je Republika Čehoslovačka, čiji je pravni sledbenik Češka Republika, uređivala vraćanje oduzete imovine Zakonom o umanjenju posledica određenih nepravdi vezanih za imovinu (Zakon broj 403/1990 Zbirka zakona) i da je članom 23c tog zakona propisano da za potrebe provere podataka o pojedincima koji učestvuju u postupku restitucije i koji su građani Republike Češke, Ministarstvo unutrašnjih poslova dostavlja referentne podatke iz primarnog registra rezidenata i podatke iz informacione evidencije rezidenata; da je članom 1. stav 1. Zakona o vansudskoj rehabilitaciji (Zakon broj 87/1991 Zbirka zakona) propisano da se taj zakon odnosi na umanjenje posledica određenih nepravdi vezanih za imovinu „i ostalo“, koje su nastale usled građanskih i industrijskih akata u periodu od 25. februara 1948. do 1. januara 1990. godine, suprotno principima demokratskog društva; da prema članu 3. stav 1. tog zakona, ovlašćeno lice predstavlja lice čija je imovina preneta na državu u slučajevima navedenim u članu 6. zakona, pod uslovom da je to lice državljanin Češke Republike; da je Zakonom o vlasništvu nad zemljištem i drugim poljoprivrednim dobrima (Zakon broj 229/1991 Zbirka isprava) donet sa namerom da umanji posledice određenih nepravdi vezanih za imovinu, koje su nanete vlasnicima poljoprivrednog zemljišta i šuma u periodu između 1948. i 1989. godine, te da, saglasno članu 4. tog zakona, ovlašćeno lice mora da bude državljanin Savezne Republike Čehoslovačke. Prvostepeni organ je, polazeći od navedenog, ocenio da u bivšoj Republici Čehoslovačkoj pravo na vraćanje oduzete imovine imaju jedino bivši vlasnici, odnosno njihovi zakonski naslednici, koji su državljani Republike Čehoslovačke, te da ne postoji zakonski reciprocitet između te države, čiji je pravni sledbenik Češka Republika i Republike Srbije u vraćanju oduzete imovine u smislu odredbe člana 5. stav 1. tačka 5) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.
Rešenjem Ministarstva finansija broj 46-00-00738/2015-13 od 27. decembra 2019. godine odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe i V. J. izjavljena protiv predmetnog rešenja prvostepenog organa, iz razloga koji su navedeni u pobijanom rešenju. Drugostepeni organ je ocenio da se u žalbi neosnovano ističe da je pogrešno citiran član 23c Zakona broj 403/1990, budući da se u spisima predmeta nalazi fotokopija tog zakona, „overenog i pečatiranog od strane sudskog prevodioca B. J.“ i da su odredbe tog zakona citirane onako kako glase.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 4658/20 od 23. februara 2023. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom su podnosilac ustavne žalbe i V. J. pobijali zakonitost konačnog rešenja Ministarstva finansija. Upravni sud je prihvatio sve razloge na kojima su prvostepeni i drugostepeni organ zasnovali svoje odluke o predmetnom zahtevu, odnosno žalbi i ocenio da se navodima tužbe ne dovodi u sumnju zakonitost rešenja tuženog organa. Upravni sud je, takođe, ocenio da nisu od uticaja na drugačije odlučivanje navodi tužbe o pogrešnom prevodu odredbe člana 23c Zakona broj 403/1990, imajući u vidu da se pitanje reciprociteta rešava na osnovu sadržine odredbe člana 3 stav 1. Zakona o vansudskoj rehabilitaciji Republike Čehoslovačke (Zakon broj 87/1991).
3.2. Rešenjem Sekretarijata za finansije Narodnog odbora opštine Stari grad u Beogradu broj N. 111/60 od 22. januara 1960. godine utvrđeno je da su 26. decembra 1958. godine, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, nacionalizovana i postala društvena svojina građevinska zemljišta označena u rešenju, među kojima i k.p. broj … u B, vlasništvo S. J, rođene F. (stav 1. tačka A dispozitiva).
U dopisu Ministarstva finansija Češke Republike – Odbor 44 – Referat za obeštećenja, upućenom V. J. 30. avgusta 2012. godine, navedeno je da je zahtev M. J, podnet u skladu sa Zakonom broj 87/1991 o vansudskim rehabilitacijama radi finansijske naknade za imovinu „nacionalizovanu od strane Republike Srbije“, odbijen 18. oktobra 1991. godine, kao i da S. J, M. J. i M. J. nije dato obeštećenje u skladu sa navedenim zakonom za imovinu koja im je kao strancima nacionalizovana u FNRJ 1948. godine. U dopisu je dalje navedeno da se češki propisi o restituciji odnose na ovlašćena lica, koja moraju imati državljanstvo Češke Republike, a obeštećuju se samo „intervencije“ češke države, odnosno njenih pravnih prethodnica, na imovini ovih lica, koja se, međutim, morala nalaziti na teritoriji Češke Republike. Navedeni dopis je preveo i overio svojim pečatom P. L, sudski prevodilac za češki jezik.
U izvodu iz matične knjige umrlih opštine Moravske Budejovice, okrug Trebič, u knjizi 1 za 1970. godinu, na strani 45 pod rednim brojem 6 upisano je da je S. J, devojačko F, rođena 23. aprila 1893. godine u Litohoru, Trebič i da je preminula 14. avgusta 1970. godine u Litohoru. Navedeni dokaz priložen je uz predmetni zahtev podnosioca ustavne žalbe za vraćanje imovine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, na čiju povredu podnosilac, pored ostalog, ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari, pored već navedenih ustavnih odredaba, relevantne su i sledeće odredbe zakona:
Odredbama člana 5. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik PC“, broj 72/11) propisano je: da pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje ima fizičko lice - strani državljanin, a u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim, njegovi zakonski naslednici, pod uslovom reciprociteta (stav 1. tačka 5)); da se pretpostavlja da postoji reciprocitet sa državom koja nije uređivala vraćanje imovine ako domaći državljanin može da stekne pravo svojine i nasledi nepokretnosti u toj državi (stav 2.); da pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje nema fizičko lice – strani državljanin, odnosno njegovi zakonski naslednici, za koje je obavezu obeštećenja preuzela strana država po osnovu međunarodnog ugovora (stav 3. tačka 1)); da postojanje reciprociteta sa stranom državom i međunarodnog ugovora, u smislu ovog člana, utvrđuje Agencija po službenoj dužnosti (stav 5.).
Odredbama člana 42. navedenog zakona propisano je: da zahtev sadrži podatke o bivšem vlasniku - lično ime, ime jednog roditelja, datum i mesto rođenja, prebivalište, odnosno boravište u vreme oduzimanja imovine i državljanstvo (stav 3. tačka 1)); da se uz zahtev prilaže, za podatke iz stava 3. tačke 1) ovog člana - izvod iz matične knjige rođenih, odnosno umrlih, kao i drugi dokazi na osnovu kojih se mogu nesumnjivo utvrditi traženi podaci (stav 4. tačka 1));
Odredbama člana 13. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82, „Službeni list SRJ“, broj 46/96 i „Službeni glasnik RS“, broj 46/06) propisano je: da će sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrditi sadržinu stranog merodavnog prava (stav 1.); da organ iz stava 1. ovog člana može zatražiti obaveštenje o stranom pravu od ministarstva nadležnog za poslove pravde (stav 2.); da stranke u postupku mogu podneti i javnu ispravu o sadržini stranog prava (stav 3.).
5. Ispitujući navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Sud je imao u vidu da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda.
Ustavni sud je konstatovao da se predmetno rešenje Agencije o odbijanju zahteva za vraćanje imovine, odnosno obeštećenje zasniva na oceni da nema zakonskog reciprociteta u oblasti restitucije između Republike Srbije i Češke Republike, zbog čega zakonski naslednici bivše vlasnice koja je bila čehoslovačka državljanka, nemaju pravo na restituciju, bez obzira na njihovo državljanstvo.
Iz navedenih odredaba zakona, po oceni Ustavnog suda, proizlazi: da je podnosilac zahteva za vraćanje imovine dužan da dostavi dokaz o državljanstvu bivšeg vlasnika – izvod iz matične knjige rođenih, odnosno umrlih ili druge dokaze na osnovu kojih se može nesumnjivo utvrditi taj podatak; da strani državljanin, odnosno njegovi zakonski naslednici, imaju pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje pod uslovom reciprociteta, osim ako je obavezu njihovog obeštećenja preuzela strana država po osnovu međunarodnog ugovora, ako su obeštećeni i bez postojanja međunarodnog ugovora ili ako se mogu obeštetiti na osnovu propisa strane države; da se pretpostavka o postojanju reciprociteta primenjuje samo u odnosu na stranu državu koja nije uređivala vraćanje imovine; da Agencija po službenoj dužnosti utvrđuje postojanje reciprociteta sa stranom državom i sadržinu stranog merodavnog prava; da ministarstvo nadležno za poslove pravde može obavestiti Agenciju o sadržini stranog prava, kao i da stranke u postupku mogu o tome podneti javnu ispravu.
Imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe u zahtevu za vraćanje imovine naveo da je bivša vlasnica imala češko državljanstvo i da je uz zahtev dostavio izvod iz matične knjige umrlih, iz koga je utvrđeno da je bivša vlasnica rođena u Litohoru, Republika Čehoslovačka, Ustavni sud je ocenio neutemeljenom tvrdnju podnosioca da je Agencija bila obavezna da izvede druge dokaze radi utvrđenja navedene činjenice.
Ustavni sud je imao u vidu da su Sporazumom između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Čehoslovačke Republike o regulisanju otvorenih imovinskih pitanja, zaključenim u Pragu 11. februara 1956. godine („Službeni list FNRJ - Međunarodni ugovori”, broj 14/56) regulisane i likvidirane sve obaveze jugoslovenske države u vezi sa zahtevima koji proističu iz jugoslovenskih mera nacionalizacije, eksproprijacije i drugih mera ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva, kojima su bili podvrgnuti čehoslovačka dobra, prava i interesi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji do dana potpisivanja ovog Sporazuma, bez obzira da li su ti zahtevi danas poznati ili ne (član 2. stav 1. tačka b). Međutim, budući da je osporenim aktom pravnosnažno okončan postupak odlučivanja o delu zahteva za vraćanje imovine koja je nacionalizovana nakon zaključenja navedenog sporazuma, odluka o tom zahtevu nije mogla biti doneta primenom odredbe člana 5. stav 3. tačka 1) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Takođe, za odlučivanje o predmetnom zahtevu nije od značaja da li srpski državljanin može da stekne pravo svojine i nasledi nepokretnosti u Češkoj Republici – jer je ta zemlja uredila vraćanje imovine, već da li u pitanjima restitucije postoji reciprocitet između Republike Srbije i Republike Češke.
Ispitujući da li je Agencija utvrdila sadržinu stranog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud je konstatovao da je Ministarstvo pravde pribavilo diplomatskim putem i dostavilo Agenciji propise zemalja koje su uređivale postupak restitucije, pa i Republike Čehoslovačke, čiji je pravni sledbenik Češka Republika. Sagledavajući odredbe Zakona o umanjenju posledica određenih nepravdi vezanih za imovinu (Zakon broj 403/1990 Zbirka zakona) u vezi sa odredbama Zakona o vansudskoj rehabilitaciji (Zakon broj 87/1991 Zbirka zakona) i Zakona o vlasništvu nad zemljištem i drugim poljoprivrednim dobrima (Zakon broj 229/1991 Zbirka isprava), Agencija je utvrdila da lice koje nije državljanin Češke Republike nije ovlašćeno da podnese zahtev za vraćanje imovine koja je u periodu od 25. februara 1948. do 1. januara 1990. godine, suprotno principima demokratskog društva, preneta na tu državu.
U vezi sa navodima ustavne žalbe kojima se ukazuje na pogrešan prevod člana 23c Zakona broj 403/1990 i propust Agencije da se izjasni o tome „kom dokazu je poklonjena vera i kakvo dejstvo imaju činjenice o kojima je dostavljen autorizovani prevod“ P. L, Ustavni sud je konstatovao da stranka u postupku može da podnese javnu ispravu o sadržini stranog prava, koja treba da ispunjava sve uslove kao i domaća javna isprava da bi se moglo dokazivati ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. Ona mora biti izdata od državnog organa ili drugog ovlašćenog organa u propisanom obliku i u njoj moraju biti konstatovane relevantne činjenice koje potvrđuju važenje i sadržinu određenog stranog propisa. Organ kome je podneta takva javna isprava može posumnjati u njenu punovažnost iz istih razloga iz kojih može biti dovedena u sumnju sadržina, potpis ili pečat bilo koje druge javne isprave. U svakom slučaju, organ nije vezan tim dokazom, već je njegova obaveza da službenim putem pribavi obaveštenje o sadržini stranog prava, što je Agencija u konkretnom slučaju i učinila. Sud je, s tim u vezi, konstatovao da iz spisa predmeta ne proizlazi da su podnosioci predmetnog zahteva za vraćanje imovine dostavili javnu ispravu o sadržini stranog prava, već odgovor Ministarstva finansija Češke Republike, dostavljen na zahtev V. J, u kome je navedeno da je 1991. godine odbijen zahtev M. J, podnet u skladu sa Zakonom broj 87/1991 o vansudskim rehabilitacijama, radi obeštećenja za imovinu „nacionalizovanu od strane Republike Srbije“. U tom dopisu, koji je preveo i overio svojim pečatom P. L, sudski prevodilac za češki jezik, takođe je navedeno da se češki propisi o restituciji odnose na ovlašćena lica, koja moraju imati državljanstvo Češke Republike.
Ustavni sud je, takođe, konstatovao da je Evropski sud za ljudska prava u odluci Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke broj 39794/98 od 10. jula 2002. godine istakao:
- da je presudom od 12. jula 1994. Ustavni sud (Češke Republike) ukinuo uslov stalnog boravka na teritoriji Češke Republike, utvrđen u članovima 3. stav 1. i 3. stav 4. Zakona o vansudskoj rehabilitaciji (Zakon broj 87/1991), za lica koja traže restituciju i odredio novi rok, 1. maj 1995. godine, za podnošenje zahteva za restituciju (stav 23.);
- da član 1. Zakona o vansudskoj rehabilitaciji predviđa da je svrha Zakona ublažavanje posledica nekih imovinskih i drugih nepravdi počinjenih između 25. februara 1948. i 1. januara 1990. godine, koje su bile u suprotnosti sa principima demokratskog društva, te da su Zakonom propisani uslovi za podnošenje zahteva po poništenim odlukama o oduzimanju, kao i način obeštećenja i obim tih zahteva (stav 24.);
- da član 3. predviđa da sva fizička lica koja su državljani Češke i Slovačke Savezne Republike imaju pravo da zahtevaju povraćaj bilo koje svoje imovine koja je prešla u državno vlasništvo u okolnostima iz člana 6. Zakona – „ovlašćeno lice” (stav 26.);
- da podnosioci predstavke nisu odlučili da pokrenu sudski postupak za restituciju sve do 1995. godine, nakon što je Ustavni sud ukinuo uslov stalnog boravka propisan Zakonom o vansudskoj rehabilitaciji, da su bili svesni da ne ispunjavaju uslov češke nacionalnosti, koji je i dalje važio i da su u tom trenutku shvatili da su diskriminisani (stav 70.);
- da što se tiče toga da li su podnosioci predstavke imali barem „legitimno očekivanje“ da će biti odlučeno u njihovu korist, Sud primećuje da je u vreme kada su podneli zahtev za restituciju, Zakon o vansudskoj rehabilitaciji predviđao da samo oni rehabilitovani od strane sudova koji su imali češko državljanstvo imaju pravo da traže restituciju (stav 72.);
- da se nada da će zakon koji je tada bio na snazi biti promenjen u korist podnosilaca predstavke ne može smatrati oblikom legitimnog očekivanja u smislu člana 1. Protokola 1, jer ono mora biti konkretnije prirode od puke nade, ma koliko ona bila shvatljiva i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (stav 73.).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da se u ustavnoj žalbi bez osnova ukazuje na to da postoji uzajamnost u smislu odredbe člana 5. stav 1. tačka 5) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju i da Agencija nije utvrdila sadržinu čeških propisa o restituciji u skladu sa zakonom.
Imajući u vidu sadržinu rešenja Sekretarijata za finansije Narodnog odbora opštine Stari grad u Beogradu broj N. 111/60 od 22. januara 1960. godine, Sud nalazi da je bez osnova tvrdnja podnosioca da je predmetna imovina oduzeta „javno objavljenim rešenjem i bez navođenja bivše vlasnice u svojstvu stranke“.
U vezi sa navodima ustavne žalbe da iz akata donetih u predmetnom postupku proizlazi da je odlučivano isključivo o zahtevu V. J. i da je podnosilac tretiran kao strani državljanin, Ustavni sud je ocenio da se navedena tvrdnja podnosioca zasniva na pogrešnom uverenju da u konkretnom slučaju ne može biti doneta ista odluka o predmetnom zahtevu za vraćanje imovine, s obzirom na različito državljanstvo podnosilaca zahteva za restituciju. Ustavni sud, međutim, naglašava da zakonski naslednik to pravo izvodi iz prava bivšeg vlasnika, pa ako on nije bio jugoslovenski državljanin, a ne postoji reciprocitet u oblasti restitucije, onda ni njegovi zakonski naslednici ne mogu ostvariti pravo na restituciju, bez obzira na njihovo državljanstvo. Ustavni sud je, s tim u vezi, ocenio da nema činjeničnog utemeljenja tvrdnja podnosioca da je „u predmetu Ministarstva finansija broj 46-00-00791/2019-11 od 17. marta 2022. godine usvojen njegov zahtev u istovetnoj pravnoj situaciji“. Naime, u upravnom postupku u kome je doneto navedeno rešenje odlučivano je o zahtevu podnosioca ustavne žalbe i V. J. za vraćanje imovine oduzete od bivšeg vlasnika M. J, na njegovom suvlasničkom udelu u imovini koja je nacionalizovana tom licu i bivšoj vlasnici S. J. rešenjem Izvršnog odbora N.O. V Rejona broj 33216 od 22. jula 1948. godine. Zahtev podnosioca ustavne žalbe o kome je odlučivano u tom postupku je usvojen, budući da je utvrđeno da je bivši vlasnik bio jugoslovenski državljanin, a zahtev V. J. je odbijen kao neosnovan, jer ona kao češka državljanka nema pravo na vraćanje imovine u smislu odredbe člana 5. stav 1. tačka 5) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.
Ustavni sud je, polazeći od navedenog, našao da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15, 10/23 i 92/23), ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu izreke.
Ustavni sud nije posebno ispitivao ustavnu žalbu sa stanovišta prava iz čl. 36. i 58. Ustava, jer je ocenio da se povreda označenih prava vezuje za istaknutu povredu prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio.
6. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da se odredbom člana 3. Ustava ne jemče ljudska i manjinska prava ili slobode, već se utvrđuje vladavina prava kao temeljno načelo, te ista ne može biti osnov za izjavljivanje ustavne žalbe.
U vezi sa istaknutom povredom prava na nasleđivanje, Ustavni sud nalazi da se ustavne garancije tog prava zajemčenog članom 59. Ustava ne mogu dovesti u vezu sa sadržinom osporenog akta.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u preostalom delu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.