Odluka Ustavnog suda o povredi prava na jednaku zaštitu prava u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na jednaku zaštitu prava zbog različitog odlučivanja istog suda u identičnim predmetima. Međutim, Sud nalazi da osporeno rešenje, kojim je odbijen predlog za izvršenje, nije povredilo pravo na pravično suđenje i imovinu.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4356/2014
17.11.2016.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Branislava Pavlovića iz Šapca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. novembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba Branislava Pavlovića izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Šapcu Ipv.(I) 90/14 od 7. aprila 2014. godine i utvrđuje da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Branislav Pavlović iz Šapca je, 14. maja 2014. godine, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Šapcu Ipv.(I) 90/14 od 7. aprila 2014. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 36. stav 1. i člana 58. Ustava, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Šapcu u predmetu I. 2255/12.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je izvršnim sudskim poravnanjem Opštinskog suda u Šapcu R. 1254/04 od 15. decembra 2004. godine, privredno društvo „Zorka-Obojena metalurgija“ a.d. Šabac obavezano da podnosiocu isplati neisplaćene zarade i druga primanja iz radnog odnosa; da zbog činjenice da se dužnik od 2002. godine nalazi u restrukturiranju, podnosilac nije inicirao postupak prinudne naplate, sve dok Vrhovni kasacioni sud nije zauzeo stav da se izvršni postupci, koji se protiv subjekata privatizacije u restrukturiranju vode radi prinudne naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa , više neće prekidati, a da će se prekinuti izvršni postupci nastaviti i okončati; da je Osnovni sud u Šapcu najpre usvojio predlog za izvršenje od 29. oktobra 2012. godine; da je po prigovoru izvršnog dužnika rešenje o izvršenju ukinuto i u ponovnom postupku predlog za izvršenje odbijen kao neosnovan, sa obrazloženjem da je otkupom predmetnog potrživanja prestalo pravo podnosioca da traži izvršenje; da je osporenim rešenjem Veća Osnovnog suda u Šapcu potvrđeno rešenje o odbijanju predloga za izvršenje; da je navedeni pravni zaključak pogreš an, imajući u vidu da sud u izvršnom postupku nije ovlašćen da ceni pravilnost izvršne isprave; da je na opisani način podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje; da odbijanje izvršnog suda da sprovede predloženo izvršenje predstavlja i nedozvoljeno mešanje u imovinu podnosioca; da činjenice da postupak za ostvarivanje prava iz radnog odnosa traje od 2002. godine i da izvršenje nije sprovedeno više od 10 godina, u dovoljnoj meri ukazuju da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, a zbog činjenice da je isti izvršni sud različito postupao u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama i pravo na jednaku zaštitu prava.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i naloži Osnovnom sudu u Šapcu da nastavi postupak izvršenja ili da obaveže Republiku Srbiju da podnosiocu iz sopstvenih sredstava isplati iznose dosuđene izvršnom ispravom, kao i da mu naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 7.000 evra.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 29. oktobra 2012. godine, u svojstvu izvršnog poverioca, podneo Osnovnom sudu u Šapcu predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika “Zorka-Obojena metalurgija“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa u iznosu od 360.338,78 dinara, na osnovu izvršnog sudskog poravnanja Opštinskog suda u Šapcu R. 1254/04 od 15. decembra 2004. godine. Kao sredstvo izvršenja je predložen prenos sredstava koja se vode na računu kod banke.
Rešenjem I. 2255/12 od 5. novembra 2012. godine je određeno predloženo izvršenje. Postupajući po prigovoru izvršnog dužnika, Veće Osnovnog suda u Šapcu je rešenjem Ipv.(I) 54/13 od 11. marta 2013. godine ukinulo rešenje o izvršenju i predmet je vraćen izvršnom sudiji na ponovno odlučivanje.
U ponovnom postupku je doneto rešenje I. 2255/12 od 29. novembra 2013. godine, kojim je predlog za izvršenje odbijen kao neosnovan. Postupajući po prigovoru izvršnog poverioca, Veće Osnovnog suda u Šapcu je rešenjem Ipv.(I) 319/13 od 30. decembra 2013. godine ukinulo navedeno prvostepeno rešenje i predmet je vraćen izvršnom sudiji na ponovno odlučivanje.
Izvršni sudija je u ponovnom postupku, rešenjem I. 2255/12 od 3. marta 2014. godine, opet odbio kao neosnovan predlog za izvršenje. Veće Osnovnog suda u Šapcu je osporenim rešenjem Ipv.(I) 90/14 od 7. aprila 2014. godine odbilo kao neosnovan prigovor izvršnog poverioca, pa je rešenje o odbijanju predloga za izvršenje u celini potvrđeno.
U obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je predlog za izvršenje odbijen sa obrazloženjem da je izvršni poverilac preneo svoje potraživanje iz izvršne isprave privrednom društvu „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, na koji način je prestalo potraživanje prema izvršnom dužniku; da razloge koje je prvostepeni sud dao za svoju odluku veće u celini prihvata; da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je izvršni poverilac, 8. februara 2010. godine, zaključio ugovor o otkupu potraživanja sa privrednim društvom „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju; da je potpisivanjem navedenog ugovora izvršni poverilac pristao na ugovorenu isplatu naknade u visini od 30% potraživanja koje ima prema izvršnom dužniku, potvrđujući da više nema nikakvih daljih potraživanja prema izvršnom dužniku; da je veće mišljenja da je potpisivanjem navedenog ugovora potraživanje izvršnog poverioca prešlo na „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju; da je zaključenjem ugovora o otkupu potraživanja prestalo da postoji potraživanje iz izvršne isprave, pa i pored toga što sudsko poravnanje, kao izvršna isprava, nije ukinuto, ne može se tražiti izvršenje prema „Zorka-Obojena metalurgija“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, s obzirom na to da je „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, otkupilo potraživanje od izvršnog poverioca.
Ustavni sud je izvršio uvid u rešenja Osnovnog suda u Šapcu Ipv.(I) 258/13 od 31. oktobra 2013. godine i Ipv.(I) 160/13 od 17. jula 2013. godine, kojima su potvrđena rešenja istog suda I. 2250/12 od 31. oktobra 2013. godine i I. 2253/12 od 8. novembra 2012. godine. Ova rešenja su doneta u izvršnim postupcima u kojima se kao izvršni dužnik takođe javlja privredno društvo „Zorka-Obojena metalurgija“ a.d. Šabac, u restrukturiranju. Predmet tih postupaka je takođe prinudna naplata novčanih potraživanja iz radnog odnosa, utvrđenih izvršnim sudskim poravnanjima, u vezi kojih je izvršni dužnik istakao prigovor da su zaključenjem ugovora o otkupu potraživanja sa „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, ta potraživanja prestala. Dakle, reč je o potpuno identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, u kojima je postupao i odlučivao isti sud.
Ustavni sud konstatuje da su veća Osnovnog suda u Šapcu, u obrazloženjima priloženih „uporednih“ rešenja, zauzela stav da zaključenjem ugovora o otkupu potraživanja sudsko poravnanje, kao izvršna isprava, nije ukinuto, poništeno, preinačeno, stavljeno van snage, apsolutno ništavo ili bez pravnog dejstva , te da izjavom da danom potpisivanja ugovora nema nikakvih daljih potraživanja prema izvršnom dužniku, izvršni poverilac ne može da se odrekne prava na pristup sudu jer je to pravo neotuđivo i ne može biti predmet odricanja.
4. Odredbama Ustava, na čije se povrede ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
Odredbom člana 60. stav 4. Ustava, koja je takođe od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari, utvrđeno je da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, te da se niko tih prava ne može odreći.
5. Razmatrajući najpre navode o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da su različita sudska veća Osnovnog suda u Šapcu donosila drugačije odluke u predmetima sa identičnom činjeničnom i pravnom građom, te da je podnosilac ustavne žalbe, kome je predlog za izvršenje pravnosnažno odbijen kao neosnovan zbog činjenice da je sa privrednim društvom „Zorka-Holding“ a.d. u restrukturiranju zaključio ugovor o otkupu potraživanja iz izvršne isprave, doveden u bitno različit položaj u odnosu na njegove kolege čije je predloge za izvršenje isti sud pravnosnažno usvojio, nalazeći da je pravno irelevantna činjenica zaključenja ugovora o otkupu potraživanja iz izvršne isprave. Ustavni sud je na stanovištu da je takva praksa sudova poslednje instance suprotna principu pravne sigurnosti (o povredi prava na pravnu sigurnost videti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima: Santos Pinto protiv Portugalije, od 20. maja 2008. godine i Beian protiv Rumunije, od 6. decembra 2007. godine), te da je sama činjenica da su različita veća istog suda, kao sudske instance u poslednjem stepenu odlučivanja, povodom iste činjenične situacije i istog pravnog pitanja donosila različite odluke, stvorila pravnu nesigurnost kod podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud je ocenio da ova okolnost, sama po sebi, predstavlja dovoljan razlog da se utvrdi postojanje povrede prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud usvojio ustavnu žalbu u ovom delu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr.zakon i 103/15), odlučujući kao u prvom delu izreke.
6.1. Razmatrajući navode ustavne žalbe u delu u kome podnosilac ukazuje da su mu osporenim rešenjem Osnovnog suda u Šapcu Ipv.(I) 90/14 od 7. aprila 2014. godine povređena prava na pravično suđenje i na imovinu, Ustavni sud je konstatovao da podnosilac povredu ovih prava, u suštini, zasniva na tvrdnji da je proizvoljan stav izvršnog suda da je zaključenjem ugovora o otkupu potraživanja od 8. februara 2010. godine sa privrednim društvom „Zorka – Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju prestalo njegovo potraživanje iz izvršne isprave. S tim u vezi, podnosilac posebno ističe da odbijanje predloga za izvršenje predstavlja nedozvoljeno mešanje suda u njegovu imovinu.
Ustavni sud najpre ukazuje na svoj pravni stav iznet u više odluka (videti, pored ostalih, odluke Už-177/2007 od 4. juna 2009. godine, Už-2412/2009 od 22. februara 2012. godine, Už-585/2011 od 26. marta 2014. godine), prema kome sporazumi kojima se zaposleni odriču prava da sudskim putem ostvare svoja potraživanja iz radnog odnosa, nisu pravno valjani sa stanovišta odredbe člana 60. stav 4. Ustava, kojom se, pored ostalog, jemči da se zaposleni ne može odreći zarade kao pravične naknade za rad.
Predmet konkretnog izvršnog postupka je bila prinudna naplata novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja su podnosiocu ustavne žalbe dosuđena izvršnim sudskim poravnanjem Opštinskog suda u Šapcu R. 1254/04 od 15. decembra 2004. godine. Izvršni dužnik je privredno društvo u postupku restrukturiranja. S tim u vezi, Ustavni sud podseća da je u svojoj Odluci Už-1499/2008 od 16. jula 2009. godine zauzeo stav da svako novčano potraživanje dosuđeno pravosnažnom sudskom odlukom ulazi u imovinu poverioca, iz kog razloga nesprovođenje izvršenja sudske odluke kojom je to potraživanje dosuđeno predstavlja povredu prava na mirno uživanje imovine zajemčenog članom 58. stav 1. Ustava . Evropski sud za ljudska prava je 29. januara 2013. godine doneo odluku o dopuštenosti predstavke u predmetu Marinković protiv Srbije, u kojoj je podsetio na svoju ustaljenu sudsku praksu, prema kojoj se tužena država dosledno smatra odgovornom ratione personae za neizvršenje presuda donetih protiv preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom, što podrazumeva da srpski organi mogu, a fortiori, biti odgovorni i u vezi sa onim preduzećima gde je kasnije došlo do promene akcijskog kapitala, što za posledicu ima pretežan državni i društveni kapital, te da se podnosiocima predstavki, kad god se utvrde povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i/ili Protokola broj 1 uz ovu konvenciju, dosuđuje naknada i materijalne i nematerijalne štete, pri čemu se od tužene države zahteva da iz sopstvenih sredstava isplati iznose dosuđene pravnosnažnim domaćim presudama. Evropski sud je u obrazloženju navedene odluke napomenuo da se ustavna žalba još ne može smatrati delotvornom u slučajevima koji uključuju odgovornost tužene države za neizvršenje presuda protiv društvenih preduzeća u postupku restrukturiranja i da u budućim slučajevima taj sud može ponovo razmotriti svoj stav, ako postoji jasan dokaz da je Ustavni sud naknadno uskladio u potpunosti svoj pristup sa relevantnom praksom Evropskog suda.
Evropski sud je nakon toga, u Odluci od 26. novembra 2013. godine, povodom predstavke broj 65713/13 koju je Vasvija Ferizović iz Novog Pazara podnela protiv Srbije, konstatovao da je Ustavni sud u potpunosti harmonizovao svoj pristup sa praksom Evropskog suda u pogledu neizvršenja presuda protiv preduzeća u društvenoj svojini koja su u postupku restrukturiranja, na način što je svojim odlukama pored utvrđene povrede „prava na suđenje u razumnom roku“ i povrede „prava na mirno uživanje imovine“, naložio državi da isplati naknadu nematerijalne štete i materijalne štete u visini iznosa opredeljenih u domaćim presudama.
Uzimajući u obzir napred iznete pravne stavove, Ustavni sud konstatuje da su predmetna novčana potraživanja, momentom zaključenja sudskog poravnanja, ušla u imovinu podnosioca, čije mirno uživanje garantuju Ustav i Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju . Po mišljenju Ustavnog suda, mirno uživanje imovine, pored korišćenja, konsumira u sebi i ovlašćenje titulara da njome slobodno raspolaže. Podnosilac je ugovorom o otkupu od 8. februara 2010. godine ustupio svoja potraživanja iz izvršne isprave privrednom društvu „Zorka-Holding“ a.d. Šabac, u restrukturiranju, uz naknadu koja je iznosila 30% od njihovog ukupnog iznosa. Na taj način je, po oceni Ustavnog suda, podnosilac slobodno raspolagao delom svoje imovine, iz kog razloga se zaključenje pomenutog ugovora ne može smatrati aktom odricanja od prava na pravičnu naknadu za rad, kao ustavnog prava kojeg se niko ne može odreći, što dalje isključuje i primenu navedenih pravnih stavova Ustavnog suda i Evropskog suda, koji se odnose na odgovornost države za neizvršenje presuda protiv subjekata privatizacije u postupku restrukturiranja. Sledom iznetog, Ustavni sud zaključuje da je veće Osnovnog suda u Šapcu za osporeno rešenje kojim je pravnosnažno odbijen predlog podnosioca ustavne žalbe za izvršenje dalo jasne i dovoljne razloge, koje Ustavni sud smatra argumentovanim i prihvatljivim sa stanovišta zaštite prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i prava na mirno uživanje imovine iz člana 58. stav 1. Ustava, te da su tvrdnje o povredi ovih prava očigledno neosnovane.
6.2. Razmatrajući navode ustavne žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni izvršni postupak započet 29. oktobra 2012. godine, podnošenjem predloga za izvršenje Osnovnom sudu u Šapcu, i da je okončan donošenjem osporenog rešenja Ipv.(I) 90/14 od 7. aprila 2014. godine , iz čega proizlazi da je ukupno trajao godinu i po dana. Ustavni sud je ocenio da se, bez obzira na to što je razumna dužina trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, trajanje postupka koji se osporava ustavnom žalbom objektivno ne može smatrati nerazumno dugim, posebno zbog činjenice da je izvršni sudija u prvom stepenu u tri navrata odlučivao o osnovanosti predloga za izvršenje. Stoga Ustavni sud i navode ustavne žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava smatra očigledno neosnovanim.
Ustavni sud je imao u vidu da se, prema praksi Evropskog suda, izvršenje sudskih odluka smatra sastavnim delom suđenja (stav izražen u predmetima Hornsby protiv Grčke i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine). Međutim, Ustavni sud je ocenio da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uslovi da se kao jedinstvena celina sa predmetnim izvršnim postupkom sagleda i parnični postupak koji je vođen i okončan pred Opštinskim sudom u Šapcu zaključenjem sudskog poravnanja R. 1254/04 od 15. decembra 2004. godine, imajući u vidu značajan protek vremena od donošenja izvršne isprave do pokretanja postupka za njeno prinudno izvršenje, kao i činjenicu da je svoje potraživanje iz zaključenog poravnanja podnosilac u međuvremenu ustupio uz naknadu.
Polazeći od izloženog, Sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, u drugom delu izreke odbacio ustavnu žalbu u delu u kome su istaknute povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava.
7. Saglasno odredbi člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je mišljenja da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na jednaku zaštitu prava, u ovom slučaju može ostvariti i samim utvrđenjem povrede prava, s obzirom na to da je osporeno rešenje zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom obrazloženju, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
8. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić