Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u poreskom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu protiv rešenja Poreske uprave i presude Upravnog suda. Žalba ne sadrži ustavnopravne razloge, već osporava zakonitost akata. Navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku su neosnovani, jer je postupak trajao dve godine.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Danice Karić iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. decembra 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Danice Karić izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u postupku koji se vodio pred Upravnim sudom u predmetu 3 U. 4343/10 (2008).
2. Odbacuje se ustavna žalba Danice Karić izjavljena protiv rešenja Ministarstva finansija Republike Srbije, Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj IV-02 731.1-145/07 od 16. maja 2008. godine i presude Upravnog suda 3 U. 4343/10 (2008) od 1. septembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Danica Karić iz Beograda je 8. oktobra 2010. godine, preko punomoćnika Vere Čabarkapa, advokata iz Beograda, podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv pojedinačnih akata navedenih u tački 2. izreke, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na imovinu iz člana 58. Ustava, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavna žalba je podneta i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Upravnim sudom u predmetu 3 U. 4343/10 (2008).
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je osporeno rešenje Ministarstva finansija Republike Srbije, Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj IV-02 731.1-145/07 od 16. maja 2008. godine doneto u izvršenju presude Vrhovnog suda Srbije U. 5078/06 od 26. decembra 2007. godine, kojim je uvažena tužba i poništeno rešenje istog organa broj 731.1-145/2007 od 11. maja 2007. godine; da je, uprkos činjenici da su presude u upravnim sporovima obavezne i da je nadležni organ posle poništaja rešenja u upravnom sporu vezan pravnim shvatanjem suda, kao i primedbama suda u pogledu postupka, nadležni upravni organ zasnovao je novo rešenje na istom činjeničnom stanju kao i prethodno, poništeno rešenje; da je i Upravni sud donošenjem osporene presude postupio protivno ranije zauzetom stavu Vrhovnog suda Srbije, iako presuda koju je sud u upravnom sporu doneo ne obavezuje samo upravne organe i stranke u postupku, već i nadležni sud koji odlučuje u upravnom sporu, osim ukoliko sednica odeljenja ili Opšta sednica Vrhovnog suda Srbije nisu zauzeli drugačiji pravni stav; da je drugostepeni upravni organ donošenjem osporenog rešenja preuzeo nadležnost prvostepenog organa na taj način što je u konkretnom slučaju sproveo kompletan upravni postupak, a doneo rešenje kao da se radi o dopuni postupka; da je donošenjem osporene presude nakon više od dve godine od dana podnošenja tužbe, Upravni sud povredio i pravo podnositeljke na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredbama člana 82. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) propisano je: da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnog akta ili radnje državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu (stav 1.); da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku (stav 2.).
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene pojedinačne akte i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Republičke uprave javnih prihoda – Odeljenje za utvrđivanje i naplatu javnih prihoda Savski venac broj 431-11/6029 od 23. oktobra 2001. godine je podnositeljki ustavne žalbe utvrđena obaveza jednokratnog poreza na ekstra imovinu stečenu iskorišćavanjem posebnih pogodnosti, na način i u iznosu bliže navedenim u tom rešenju.
Rešenjem Republičke uprave javnih prihoda Republike Srbije, Centar Beograd broj 431-700/2001 od 10. decembra 2001. godine odbijena je kao neosnovana žalba podnositeljke izjavljena protiv prvostepenog rešenja.
Presudom Vrhovnog suda Srbije U. 138/02 od 12. septembra 2002. godine uvažena je tužba podnositeljke i poništeno rešenje drugostepenog organa od 10. decembra 2001. godine.
U ponovnom postupku, drugostepeni organ je doneo rešenje broj 731.1-30/2002-02 od 16. decembra 2003. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba ovde podnositeljke ustavne žalbe izjavljena protiv prvostepenog rešenja broj 431-11/6029 od 23. oktobra 2001. godine. Navedeno drugostepeno rešenje je poništeno presudom Vrhovnog suda Srbije U. 369/04 od 7. oktobra 2004. godine.
Drugostepeni organ je 12. marta 2005. godine doneo rešenje broj 731.1-254/2004 kojim je žalba podnositeljke protiv prvostepenog rešenja od 23. oktobra 2001. godine, odbijena kao neosnovana. Navedeno drugostepeno rešenje je poništeno presudom Vrhovnog suda Srbije U. 3707/05 od 8. decembra 2005. godine, te je predmet vraćen tuženom organu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku, drugostepeni organ je doneo rešenje broj 731.1-145/2007 od 11. maja 2007. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba ovde podnositeljke ustavne žalbe izjavljena protiv rešenja broj 431-11/6029 od 23. oktobra 2001. godine. Navedeno drugostepeno rešenje je poništeno presudom Vrhovnog suda Srbije U. 5078/06 od 26. decembra 2007. godine.
Ministarstvo finansija Republike Srbije, Poreska uprava – Regionalni centar Beograd je, postupajući po primedbama iz presude Vrhovnog suda Srbije U. 5078/06 od 26. decembra 2007. godine, donelo osporeno rešenje broj IV-02 731.1-145/07 od 16. maja 2008. godine kojim je poništeno rešenje Ministarstva finansija, Poreska uprava, Filijala Savski venac broj 431-11/6029 od 23. oktobra 2001. godine (stav 1.), utvrđen jednokratni porez na ekstra imovinu stečenu iskorišćavanjem posebnih pogodnosti podnositeljki ustavne žalbe u iznosu i na način bliže navedenim u ovom rešenju (stav 2.), određena obaveza jednokratnog poreza u dinarima, način plaćanja itd. (stav 3.) i poništeno rešenje Ministarstva finansija Republike Srbije, Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj 731.1-315/2005 od 10. maja 2006. godine (stav 4.).
Protiv navedenog drugostepenog rešenja podnositeljka ustavne žalbe je pokrenula upravni spor podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Srbije 27. juna 2008. godine. Upravni sud je preuzeo nerešene predmete Vrhovnog suda Srbije i okružnih sudova 1. januara 2010. godine, na osnovu člana 77. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS", broj 111/09) i člana 29. stav 1. i člana 90. stav 1. Zakona o uređenju sudova ("Službeni glasnik RS", br. 116/08 i 104/09). Upravni sud je na sednici održanoj 1. septembra 2010. godine doneo osporenu presudu 3 U. 4343/10 (2008) od 1. septembra 2010. godine.
4. Odredbama Ustava na čiju se povredu se poziva podnositeljka u ustavnoj žalbi utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine, da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
5. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povreda ustavnih prava podnositeljke koja su u žalbi označena, već punomoćnik podnositeljke parafrazira razloge iznete u tužbi podnetoj Vrhovnom sudu Srbije protiv konačnog upravnog akta Ministarstva finansija Republike Srbije, Poreska uprava – Regionalni centar Beograd. Podnositeljka ustavne žalbe od Ustavnog suda, u suštini, zahteva da kao instancioni sud ispita zakonitost osporenih pojedinačnih akata, smatrajući da utvrđeni porez nije pravilno obračunat.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova ili konačnih upravnih akata. U postupku ustavnosudske zaštite po ustavnoj žalbi, Ustavni sud utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava, kao i da li su osporenim pojedinačnim aktima podnositeljki ustavne žalbe uskraćena druga ustavna prava - u konkretnom slučaju pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da u ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi se mogli dovesti u vezu sa tvrdnjom podnositeljke ustavne žalbe da joj je osporenim aktom organa uprave i presudom Upravnog suda povređeno navedeno Ustavom zajemčeno pravo. Ovo posebno jer u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, a imajući u vidu sadržinu odredbe člana 58. Ustava, nije ni odlučivano o nekom imovinskom pravu podnositeljke, već o visini poreske obaveze, kao fiskalne dažbine koju je dužna da plati na ekstra imovinu stečenu iskorišćavanjem posebnih pogodnosti.
Imajući u vidu da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge koji su Zakonom propisani kao obavezni za njeno podnošenje, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
6. U pogledu navoda podnositeljke ustavne žalbe da joj je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku koji se vodio pred Upravnim sudom u predmetu 3 U. 4343/10(2008), a krećući se u granicama zahteva koji je postavljen u ustavnoj žalbi, Ustavni sud je ocenio da su ovi navodi podnositeljke neosnovani. Naime, Upravni sud je o tužbi podnetoj 27. juna 2008. godine odlučio osporenom presudom 3 U. 4343/10 (2008) od 1. septembra 2010. godine, odnosno u roku od dve godine i dva meseca od dana podnošenja tužbe, što se, po stanovištu ovog Suda, ne može smatrati nerazumnim rokom za odlučivanje. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu.
7. Na osnovu izloženog i odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda (''Službeni glasnik RS'', br. 24/08 i 27/08), Sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić