Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku koji je trajao oko 15 godina. Sud nalazi da odgovornost za dužinu postupka snose sudovi i dosuđuje podnosiocu naknadu nematerijalne štete.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi veća , u postupku po ustavnoj žalbi Dušana Minića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. marta 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dušana Minića i utvrđuje da je u krivičnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sud om u Subotici u predmetu K. 600/08 povređeno pravo podnosi oca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, koje garantuje odredba člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave .
O b r a z l o ž e nj e
1. Dušan Minić iz Subotice, preko punomoćnika Miodraga Batinića, advokata iz Subotice, podneo je Ustavnom sudu 17. oktobra 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Subotici K. 600/08 od 8. juna 2009. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 1565/10 od 24. maja 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku, prava na suđenje bez odugovlačenja i prava na jednaku zaštitu prava iz člana 32. stav 1 , člana 33. stav 6. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Subotici u predmetu K. 600/08.
Podnosilac ustavne žalbe, pored ostalog, navodi: da se protiv njega pred Opštinskim sudom u Subotici vodio krivični postupak K. 600/08 koji je pokrenut 7. februara 1996. godine, a pravnosnažno okončan 24. maja 2010. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 1565/10, kojom je potvrđena prvostepena presuda Opštinskog suda u Subotici K. 600/08 od 8. juna 2009. godine; da je postupak trajao skoro 16 godina godin a, za koje vreme je doneto pet prvostepenih i pet drugostepenih presuda; da je osporenim presudama oglašen krivim zbog krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja iz člana 297. stav 1. u vezi sa članom 287. stav 1. Krivičnog zakonika, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest meseci, „uslovno na dve godine“; da su pobijane odluke donete bez ijednog dokaza i da su ih „prvostepeni i drugostepeni sud doneli sa pozicija gole vlasti,
drastičnim kršenjem elementarnih ljudskih prava, u direktnoj suprotnosti sa materijalnim i drugim dokazima, iskrivljavanjem p ojedinih bitnih činjenica, bez i jednog valjanog i validnog dokaza o krivici okrivljenog, uz čitav niz bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, kao i povreda krivičnog zakona“; da je „očigledno da krivica podnosioca ustavne žalbe nije dokazana ni jednim dokazom, da relevan tni dokazi ukazuju upravo na suprotno, a da je prezumpcija nevinosti povređena pristrasnim i nezakonitim suđenjem“, te da se „sudovi nisu ni dotakli elementarnog postulata i suštine krivično-pravnog sudovanja – da na jasan i pouzdan način utvrde da li su radnje okrivljenog i stanje u kome se nalazio u uzročnoj vezi sa nastupa njem zabranjene posledice“.
Iz svega navedenog podnosilac ustavne žalbe zaključuje da su mu povređena označena ustavna prav a, pa je predložio da Ustavni sud utvrdi njihovu povredu, kao i da odredi uklanjanje štetnih posledica.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
- Opštinski javni tužilac u Subotici je 7. februara 1996. godine pred Opštinskim sudom u Subotici protiv podnosioca ustavne žalbe podigao optužnicu Kt. 442/95 , zbog krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja iz člana 297. stav 1. u vezi sa članom 287. stav 1. Krivičnog zakonika, koja je izmenjena 17. aprila 2003. godine, 12. novembra 2003. godine i 27. februara 2008. godine;
- Opštinski sud u Subotici je 8. juna 2009. godine doneo osporenu presudu K. 600/08, kojom je podnosioca ustavne žalbe oglasio krivim za izvršenje krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja iz člana 297. stav 1. u vezi sa članom 287. stav 1. Krivičnog zakonika, i izrekao mu uslovnu osudu tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 meseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od dve godine od dana njene pravnosnažnosti ne učini novo krivično delo;
- u žalbenom postupku, Apelacioni sud u Novom Sadu je 24. maja 2010. godine doneo osporenu presudu Kž. 1565/10, kojom je odbio žalbu branioca okrivljenog i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povred u se poziva podnosi lac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka , kao i o optužbama protiv njega.
5. Polazeći od prakse Ustavnog suda, kao i stavova i kriterijuma međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je ustavnopravnom ocenom sprovedenog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari utvrdio da je u konkretnom slučaju podnosi ocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Period ocene razumnosti dužine trajanja sudskog postupka koji spada u nadležnost Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije koji ustanovljava ustavnu žalbu kao pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i sloboda i svakome jemči pravo na javnu i nepristrasnu raspravu i odlučivanje u razumnom roku. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak, po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, Ustavni sud je stanovišta da prilikom ocene da li je konkretni sudski postupak okončan u okviru razumnog roka ili ne, treba uzeti u obzir celokupni period trajanja krivičnog postupka, od 1995. godine, kada je doneto rešenje o sprovođenju istrage protiv podnosioca ustavne žalbe , zbog krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja iz člana 297. stav 1. u vezi sa članom 287. stav 1. Krivičnog zakonika, pa do 24. maja 2010. godine kada je Apelacioni sud u Novom Sadu doneo presudu Kž. 1565/10, kojom je prvostepenu os uđujuću presudu Opštinskog suda u Subotici potvrdio, čime je postupak pravnosnažno okončan.
U smislu prethodno navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni krivični postupak trajao oko 15 godina, što samo po sebi ukazuje da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. U tom smislu, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nijedan od činilaca koji objektivno mogu uticati na dužinu sudskog postupka ne mogu opravdati ovoliko njegovo trajanje, pri tome imajući u vidu da se iz priložene dokumentacije nije moglo utvrditi da je podnosi lac ustavne žalbe doprine o neprimerenom trajanju postupka, već da isključivu odgovornost za to što postupak nije okončan u okviru razumnog roka snose sudovi koji su vodili postupak u kome je , prema navodima podnosioca, četiri puta donošena prvostepena presuda, koja je četiri puta ukinuta, da bi tek peta presuda bila potvrđena. Ustavni sud se nije detaljnije upuštao u razloge ukidanja navedenih prvostepenih presuda, jer već samo trajanje krivičnog postupka od 1 5 godina, po mišljenju Ustavnog suda, ne može biti opravdano bilo kakvim razlozima.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US ), ustavnu žalbu usvojio i utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. U odnosu na istaknute povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje bez odugovlačenja i prava na jednaku zaštitu prava iz člana 32. stav 1, člana 33. stav 6. i člana 36. stav 1. Ustava , po oceni Ustavnog suda, podnosilac svoje tvrdnje zasniva skoro u potpunosti na tome da u osporenom krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivica, pa, suštinski, od Ustavnog suda zahteva da ponovo oceni izvedene dokaze i utvrdi postojanje činjenica koje bi vodile ka zaključku da je trebalo da bude oslobođen od optužbe.
Ustavni sud i u ovom konkretnom slučaju ukazuje na to da o osnovanosti pokretanja krivičnog postupka protiv nekog lica i o postojanju krivičnog dela i njegove krivice odlučuje isključivo nadležni sud, kao što je samo taj sud ovlašćen da izvede i oceni sve potrebne dokaze i utvrdi činjenično stanje. Ustavni sud nije nadležan da, umesto i nakon krivičnih sudova, ocenjuje izvedene dokaze i odlučuje o neizvedenim dokazima u krivičnom postupku, da odlučuje o osnovanosti optužbe protiv podnosioca ustavne žalbe, da utvrđuje činjenično stanje, kao ni da ocenjuje zakonitost sudskih odluka koje su osporene ustavnom žalbom. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da formalno pozivanje na povredu određenog Ustavom zajemčenog prava ne čini , samo po sebi , ustavnu žalbu dozvoljenim pravnim sredstvom.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupška i odlučivanje, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500 evra, u dinarskoj protivrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja i smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu i pravičnu naknadu za pretrpljenu povredu prava. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu sopstvenu praksu, merila Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom licu pruža odgovarajuće zadovoljenje , pa je odlučio kao u tački 2. izreke.
8. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b, člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević