Odbijanje ustavne žalbe povodom prestanka radnog odnosa zbog pravnosnažne osude
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu carinskog službenika kome je prestao radni odnos zbog pravnosnažne osude za krivično delo na radu. Zakonska rehabilitacija ne utiče na pravo poslodavca da primeni ovaj otkazni razlog unutar roka zastarelosti krivičnog gonjenja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić , dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Vladan Petrov i Lidija Đukić , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Z. T . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. maja 2021. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Z. T . izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 16246/16 od 9. februara 2018. godine zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na rad, zajemčenih odredbama č lana 32. stav 1. i člana 60. stav 1. Ustava Republike Srbije , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Z. T . iz Beograda podneo je Ustavnom sudu, preko punomoćnika S. M, advokata iz Beograda, 13 . aprila 2018. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 16246/16 od 9. februara 2018. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, prava na ljudsko dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti, „prava na pravnu sigurnost“, prava na pravično suđenje, „prava na odbranu u disciplinskom postupku“, prava na zaštitu podataka o ličnosti i prava na rad, zajemčenih odredbama čl. 21, 23, 32, 33. i 42, kao i člana 60. st. 1. i 3. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno: da je podnosilac, nakon deset godina bezuspešnih pokušaja da se u disciplinskom postupku donese valjano rešenje o prestanku radnog odnosa , reintegrisan u radni odnos rešenjem direktora Uprave carina od 9. avgusta 2016. godine i da je stupio na rad 29. avgusta 2016. godine; da je podnosiocu 14 dana nakon toga uručeno rešenje direktora Uprave carina od 30. avgusta 2016. godine, kojim mu je ponovo prestao radni odnos, zbog toga što je pravnosnažno osuđen za krivično delo na radu ili u vezi sa radom, u skladu sa odredbom člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu; da je navedeno rešenje doneto bez sprovođenja disciplinskog postupka i bez davanja mogućnosti podnosiocu da se izjasni o svojim pravima, upotrebom „nedozvoljenog dokaza“ – presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici K. 1309/10 od 19. januara 2012. godine, koja je postala pravnosnažna donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 1776/12 od 5. juna 2012. godine; da je zakonska rehabilitacija podnosioca za krivično delo za koje je bio osuđen nastupila 5. juna 2015. godine; da se nakon nastupanja zakonske rehabilitacije osuđeno lice ne može više smatrati osuđivanim, niti može u bilo kom obliku i u bilo kojoj oblasti života trpeti pravne posledice osude; da je podnosilac stoga na dan donošenja rešenja o otkazu radnog odnosa, 30. avgusta 2016. godine , bio neosuđivano lice, na šta je ukazao u prigovoru i o čemu je kao dokaz dostavio izvod iz kaznene evidencije; da Upravni sud u osporenoj presudi nije naveo primenom kog propisa je utvrdio da zakonska rehabilitacija podnosioca nema pravno dejstvo u slučaju prestanka radnog odnosa u Upravi carina; da je neprihvatljiva ocena Upravnog suda da je prvostepeni organ mogao upotrebiti osuđujuću krivičnu presudu do 13. februara 2017. godine, kada je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja za predmetno krivično delo; da kod navedenog otkaznog razloga nastupanje zakonske rehabilitacije isključuje mogućnost primene roka apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja; da je Uprava carina propustila da blagovremeno upotrebi pravnosnažnu osuđujuću krivičnu presudu kao dokaz za nastupanje otkaznog razloga; da su podnosiocu od 5. juna 2015. godine, kao i svim drugim neosuđivanim licima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta, uključujući i radno mesto u Upravi carina; da je stoga podnosilac mogao 30. avgusta 2016. godine, kada je doneto rešenje o otkazu, da zasnuje radni odnos kao neosuđivano lice.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi da je osporenom presudom Upravnog suda podnosiocu povređeno označeno ustavno načelo i označena ustavna prava, poništi osporenu presudu i odredi tom sudu da donese novu odluku o tužbi podnosioca protiv konačnog rešenja.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, iz spisa predmeta Ministarstva finansija – Uprava carina br. D-318/08, D-1027/08 i 148-III-118-02-10/2016, kao i celokupne dokumentacije priložene uz ustavnu žalbu , utvrdio sledeće:
3.1. Činjenice koje se odnose na disciplinski postupak koji je protiv podnosioca ustavne žalbe vođen u predmetu 03/1 broj D-318/08 zbog radnje preduzete 17. juna 2006. godine i na postupak vraćanja u radni odnos i raspoređivanja podnosioca u Ministarstvo finansija – Uprava carina:
Rešenjem Ministarstva finansija (u daljem tekstu: drugostepeni organ) 08 broj 112-01-1/140-2014 od 10. aprila 2014. godine, u tački 1. dispozitiva, usvojen je prigovor podnosioca i poništeno rešenje Ministarstva finansija – Uprava carina (u daljem tekstu: prvostepeni organ) 03/1 broj D-318/08 od 27. aprila 2008. godine, dok je u tački 2. dispozitiva podnosilac oglašen krivim zbog toga što je 17. juna 2006. godine preduzeo bliže označenu radnju izvršenja, na koji način je učinio težu povredu službene dužnosti - „falsifikovanje ili uništenje službene isprave, knjige ili spisa, odnosno upotreba ili overa falsifikovane službene isprave, knjige ili spisa kao da su istiniti ili podnošenje lažnog obračuna, odnosno dovođenje u zabludu nadležnog organa da treba izvršiti nezakonitu ili nepravilnu isplatu“ iz člana 40. stav 1. tačka 5) Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenih u Ministarstvu finansija i ekonomije – Uprava carina 08 broj 110-00-315/2003 od 14. novembra 2003. godine (u daljem tekstu: Pravilnik) , te mu je, primenom člana 40. stav 2. Pravilnika, izrečena disciplinska mera prestanak radnog odnosa.
Presudom Upravnog suda U. 7558/14 od 2. juna 2016. godine uvažena je tužba podnosioca, poništeno navedeno drugostepeno rešenje i predmet vraćen na ponovni postupak.
Rešenjem drugostepenog organa 08 broj 112-01-2/408-2-2016 od 4. jula 2016. godine utvrđeno je da je nastupila apsolutna zastarelost vođenja disciplinskog postupka u predmetu 03/1 broj D-318/08, pa je postupak obustavljen.
Rešenjem prvostepenog organa broj 148-III-112-01-54/2016 od 9. avgusta 2016. godine podnosilac je vraćen na rad i reintegrisan u radni odnos u Upravu carina, u skladu sa svojom stručnom spremom i radnim iskustvom. U tom rešenju je navedeno da je podnosiocu radni odnos prestao 12. juna 2008. godine na osnovu izrečene disciplinske mere u disciplinskom postupku u predmetu 03/1 broj D-318/08, a na dan prestanka radnog odnosa bio je u statusu suspendovanog carinskog službenika (privremeno udaljen sa rada u drugom disciplinskom postupku u predmetu 03/1 broj D-1027/08), zbog čega je tim rešenjem opozvano rešenje o privremenom udaljenju sa rada 03/1 broj D-11074/1 od 13. maja 2008. godine.
Rešenjem Ministarstva finansija – Uprava carina – Carinarnica Šabac broj D-4369/1 od 22. avgusta 2016. godine podnosilac je raspoređen na radno mesto „poslovi carinskog nadzora i kontrole u putničkom prometu – carinik“, u zvanju carinski nadzornik, Carinska ispostava Mali Zvornik, Carinarnica Šabac, počev od 29. avgusta 2016. godine.
3.2. Činjenice koje se odnose na disciplinski postupak koji je protiv podnosioca vođen u predmetu 03/1 broj D-1027/08 zbog radnje preduzete 13. i 14. februara 2007. godine i na krivični postupak koji je protiv podnosioca vođen zbog istog životnog događaja u predmetu K. 1309/10:
Rešenjem prvostepenog organa 03/1 broj D-1027/08 od 15. aprila 2008. godine podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim za učinjenu težu povredu službene dužnosti - „falsifikovanje ili uništenje službene isprave, knjige ili spisa, odnosno upotreba ili overa falsifikovane službene isprave, knjige ili spisa kao da su istiniti ili podnošenje lažnog obračuna, odnosno dovođenje u zabludu nadležnog organa da treba izvršiti nezakonitu ili nepravilnu isplatu“ iz člana 40. stav 1. tačka 5) Pravilnika, jer je „13. na 14. februar 2007. godine, radeći u noćnoj smeni na poslovima carinskog nadzora i kontrole u putničkom prometu, a u svojstvu vođe smene, izvršio carinjenje bliže označene robe u skraćenom carinskom postupku, a da ocarinjena roba uopšte nije bila fizički prisutna na graničnom prelazu u sprovedenom carinskom postupku“, zbog čega mu je, primenom člana 40. stav 2. Pravilnika, izrečena disciplinska mera – prestanak radnog odnosa.
Zaključkom prvostepenog organa 03/1 broj D-1027/08 od 13. maja 2008. godine prekinut je navedeni disciplinski postupak protiv podnosioca pokrenut zahtevom upravnika Carinarnice Šabac 01/1 broj D-219/2 od 16. januara 2008. godine, jer je protiv podnosioca pokrenut krivični postupak rešenjem Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici Ki-82/08 od 19. marta 2008. godine. Istim zaključkom je određeno da će se disciplinski postupak nastaviti po službenoj dužnosti nakon okončanja krivičnog postupka.
Rešenjem prvostepenog organa 03/1 broj D-11074/1 od 13. maja 2008. godine podnosilac je privremeno udaljen sa rada, počev od 20. maja 2008. godine do okončanja krivičnog, odnosno disciplinskog postupka . Navedeno udaljenje sa rada je trajalo do 12. juna 2008. godine, kada je podnosiocu prestao radni odnos na osnovu odluke donete u disciplinskom postupku u predmetu 03/1 broj D-318/08.
Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici K. 1309/10 od 19. januara 2012. godine podnosilac je oglašen krivim što je 13. februara 2007. godine, na bliže opisani način, izvršio krivično delo falsifikovanje službene isprave iz člana 357. stav 1. Krivičnog zakonika, p a mu je izrečena uslovna osuda tako što je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet meseci i istovremeno određeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljeni u roku od dve godine od dana pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo .
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 1776/12 od 5. juna 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca podnosioca i potvrđena navedena prvostepena presuda.
Prema podacima u spisima predmeta, navedeni disciplinski postupak, koji je bio u prekidu do okončanja krivičnog postupka, više nije vođen.
3.3. Činjenice koje se odnose na postupak prestanka radnog odnosa podnosioca zbog uč injenog krivičnog dela na radu:
Rešenjem prvostepenog organa broj 148-III-118-02-10/2016 od 30. avgusta 2016. godine podnosiocu je sa danom konačnosti tog rešenja otkazan radni odnos u Upravi carina, jer je utvrđeno da je u carinskoj službi učinio krivično delo na radu - falsifikovanje službene isprave iz člana 357. stav 1. Krivičnog zakonika, za koje mu je izrečena uslovna osuda presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici K. 1309/10 od 19. januara 2012. godine, koja je postala pravnosnažna 5. juna 2012. godine, donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 1776/12. U obrazloženju prvostepenog rešenja je navedeno: da je u pravnosnažno okončanom krivičnom postupku utvrđena krivična odgovornost podnosioca za učinjeno krivično delo na radu u Upravi carina, za koje je uslovno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet meseci sa periodom probacije od dve godine; da su ispunjeni uslovi za primenu odredaba člana 304. stav 1. tačka 3) ranije važećeg Carinskog zakona i člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu; da podnosilac ne ispunjava uslove, propisane odredbom člana 318. tačka 3) ranije važećeg Carinskog zakona, da i dalje bude u radnom odnosu ; da je stoga odlučeno da mu se otkaže radni odnos u Upravi carina.
Rešenjem drugostepenog organa 08 broj 112-01-2/563-2016 od 6. oktobra 2016. godine odbijen je kao neosnovan prigovor podnosioca izjavljen protiv navedenog prvostepenog rešenja i određeno da mu radni odnos prestaje sa danom dostavljanja drugostepenog rešenja. U obrazloženju drugostepenog rešenja je , pored ostalog, navedeno: da je prvostepeno rešenje doneto u pravilno sprovedenom postupku, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primenom materijalnog prava; da je u rešenju prvostepenog organa pravilno primenjen otkazni razlog iz člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu, koji se, po članu 4. Zakona o državnim službenicima, supsidijarno može primeniti kada nastupi propisani uslov koji predstavlja zakonski osnov za otkaz ugovora o radu, odnosno otkaz radnog odnosa od strane poslodavca; da je nesporno da je podnosilac osuđen zbog krivičnog dela učinjenog u toku službe u Upravi carina.
Drugostepeni organ je posebno ocenio da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari navodi iz prigovora koji se odnose na to da je 5. juna 2015. godine nastupila zakonska r ehabilitacija podnosioca i da su u vezi sa tim prestale pravne posledice osude. To je obrazloženo na sledeći način: da je podnosilac kao carinski službenik nesporno izvršio krivično delo na radu u Upravi carina i time nesporno naneo štetu organu državne uprave u kome je radio, što znači da primena instituta rehabilitacije ne dira u prava direktora Uprave carina, koja se , u smislu člana 97. stav 3. Krivičnog zakonika, mogu zasnivati na toj osudi , ukoliko su ispunjeni uslovi propisani odredbama drugog zakona; da je donosilac prvostepenog rešenja primenio zakon u okviru adekvatne oblasti prava u smislu otkaznog razloga (član 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu), odnosno pravo i mogućnost da se taj otkazni razlog primeni kada je krivično delo učinjeno prema konkretnom poslodavcu od strane zaposlenog u vršenju poslova i radnih zadataka; da je iz presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici od 19. januara 2012. godine utvrđeno da je podnosilac radnju izvršenja preduzeo 13. februara 2007. godine, a da rok zastarelosti za krivično delo falsifikovanje službene isprave iz člana 357. stav 1. Krivičnog zakonika, prema članu 103. stav 1. tačka 5) Krivičnog zakonika, iznosi pet godina; da , prema članu 104. stav 6. Krivičnog zakonika, zastarelost nastaje u svakom slučaju kad protekne dvostruko vreme koje se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja, tako da u konkretnom slučaju apsolutna zastarelost za navedeno krivično delo nastupa 13. februara 2017. godine, računajući od dana izvršenja krivičnog dela, do kog roka se mogao primeniti otkazni razlog iz člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu, shodno članu 184. stav 2. tog zakona; da se ovaj otkazni razlog mogao upotrebiti u konkretnom slučaju tek nakon reintegracije podnosioca u radni odnos na osnovu rešenja od 9. avgusta 2016. godine, s obzirom na to da 5. juna 2012. godine, u vreme pravnosnažnosti osuđujuće presude, i 25. jula 2012. godine, kada je osuđujuća presuda dostavljena U pravi carina, podnosil ac nije bio u carinskoj službi.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 16246/16 od 9. februara 2018. godine odbijena je tužba podnosioca podneta protiv navedenog drugostepenog rešenja. Po oceni Upravnog suda, drugostepeni organ je pravilno zaključio da prvostepenim rešenjem nije povređen zakon na štetu podnosioca, dajući za svoju odluku dovoljne, jasne i potpune razloge, koje je u svemu prihvatio i sud. Takođe je navedeno da je sud cenio navode tužbe, ali ih nije posebno obrazlagao, jer su isti prethodno isticani u prigovoru, a drugostepeni organ ih je pravilno ocenio , u skladu sa odredbom člana 235. stav 2. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku.
4. Odredbama Ustava, čije povrede podnosilac ističe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči pravo na rad, u sklad u sa zakonom (član 60. stav 1.).
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj ustavnosudskoj stvari relevantne su i odredbe sledećih zakona :
Odredbom člana 310. stav 1. Carinskog zakona („Službeni glasnik RS”, broj 18/10) propisano je da danom početka primene ovog zakona, prestaje da važi Carinski zakon („Službeni glasnik RS“, br. 73/03 i 61/05, 85/05 - dr. zakon i 62/06 - dr. zakon), osim čl. 252. do 329. tog zakona.
Odredbama Carinskog zakona iz 2003. godine, koje su bile na snazi do 15. decembra 2018. godine, bilo je propisano: da se na zaposlene u Upravi carina primenjuju propisi o državnoj upravi, propisi o radnim odnosima i platama u državnim organima, kao i propisi iz oblasti zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja i obrazovanja, ako ovim zakonom nije drukčije propisano (član 298.); da zaposlenom, pored slučajeva predviđenih zakonom, prestaje radni odnos, i ako je pravnosnažno osuđen za krivično delo predviđeno odredbama ovog zakona (član 304. stav 1. tačka 3)); da ako je za krivično delo predviđena kazna zatvora do godinu dana, a krivično delo nije vezano za nadležnosti Uprave carina, nije bilo počinjeno na poslu, nije u vezi sa nasiljem, prevarom, drogom i opojnim sredstvima i ne ruši ugled Uprave carina, direktor može odlučiti da ponovo primi na posao carinskog službenika nakon izdržane kazne, imajući u vidu njegov prethodni rad (stav 2.); da u Upravi carina može da se zaposli lice koje, pored ostalog, nije osuđivano za krivično delo na kaznu zatvora od najmanje tri meseca, niti je osuđivano za dela u vezi sa prevarom, nasiljem, drogom i opojnim sredstvima (član 318. tačka 3)).
Zakonom o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, br. 79/05, 81/05, 83/05, 64/07, 67/07, 116/08, 104/09 i 99/14) propisano je: da se na prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe (član 4. stav 1.); da državnom službeniku prestaje radni odnos na drugi način određen ovim ili posebnim zakonom (član 126. stav 1. tačka 5)).
Zakonom o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 75/14, 13/17 - Odluka US, 113/17 i 95/18 - autentično tumačenje) propisano je: da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog i njegovo ponašanje i to ako je pravnosnažno osuđen za krivično delo na radu ili u vezi sa radom (član 179. stav 1. tačka 2)); da otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 2) ovog zakona poslodavac može dati zaposlenom najkasnije do isteka roka zastarelosti za krivično delo utvrđeno zakonom (član 184. stav 2.).
Krivičnim zakonikom („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09, 111/09, 121/12, 104/13, 108/14, 94/16 i 35/19) propisano je: da osude za određena krivična dela ili na određene kazne mogu imati za pravnu posledicu prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava (član 94. stav 1.); da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično delo učiniocu izrečena novčana kazna, uslovna osuda, ako ne bude opozvana, sudska opomena ili kad je učinilac oslobođen od kazne (stav 2.); da se pravne posledice osude mogu predvideti samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su predviđene (stav 3.); da je pravna posledica osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava, pored ostalog, prestanak radnog odnosa ( član 95. stav 1. tačka 2)); da pravne posledice osude nastupaju danom pravnosnažnosti presude (član 96. stav 1.); da se rehabilitacijom briše osuda i prestaju sve njene pravne posledice, a osuđeni se smatra neosuđivanim (član 97. stav 1.); da rehabilitacija nastaje ili na osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija) (stav 2.); da se rehabilitacijom ne dira u prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi (stav 3.); da se zakonska rehabilitacija daje samo licima koja pre osude na koju se odnosi rehabilitacija nisu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (član 98. stav 1.); da zakonska rehabilitacija nastaje, ako lice kojem je izrečena uslovna osuda, u vreme proveravanja i u roku od godinu dana po isteku roka proveravanja, ne učini novo krivično delo (stav 2. tačka 2)) ; da kaznena evidencija sadrži lične podatke o učiniocu krivičnog dela, o krivičnom delu za koje je osuđen, podatke o kazni, uslovnoj osudi, sudskoj opomeni, oslobođenju od kazne i oproštenoj kazni, kao i podatke o pravnim posledicama osude, da se u kaznenu evidenciju unose i kasnije izmene podataka sadržanih u kaznenoj evidenciji, podaci o izdržavanju kazne, kao i poništenje evidencije o pogrešnoj osudi (član 102. stav 1.) ; da se građanima, na njihov zahtev, mogu davati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti (stav 5.) .
Odredbom člana 134. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10) bilo je propisano da je u pogledu postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan pravnosnažnom presudom suda kojom se optuženi oglašava krivim.
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da rešenje o otkazu radnog odnosa od 30. avgusta 2016. godine, zbog toga što je pravnosnažno osuđen za krivično delo učinjeno na radu, nije moglo biti doneto, jer je 5. juna 2015. godine nastupila zakonska rehabilitacija, u smislu odredaba Krivičnog zakonika, te se od tada smatra neosuđivanim licem i ne može trpeti pravne posledice osude. Po mišljenju podnosioca, navedeni otkazni razlog je mogao biti primenjen samo do nastupanja zakonske rehabilitacije, a ne do 13. februara 2017. godine, kada je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja za predmetno krivično delo.
Ocenjujući ove navode ustavne žalbe, Ustavni sud je imao u vidu da se ustavna garancija prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava , pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda. Kako se ustavnom žalbom osporava postojanja uslova za primenu zakonskog razloga za prestanak radnog odnosa, Ustavni sud je osnovanost ustavne žalbe ispitivao i sa stanovišta prava na rad iz člana 60. stav 1. Ustava , koje se ostvaruje u skladu sa zakonom.
Ustavni sud je konstatovao da je podnosiocu ustavne žalbe kao carinskom službeniku radni odnos prestao 12. juna 2008. godine, na osnovu odluke donete u disciplinskom postupku zbog bliže označene teže povrede službene dužnosti izvršene 17. juna 2006. godine. Nakon što je navedeni disciplinski postupak okončan obustavljanjem zbog toga što je nastupila zastarelost njegovog vođenja, podnosilac je vraćen u radni odnos i raspoređen na odgovarajuće radno mesto počev 29. avgusta 2016. godine. Međutim, 30. avgusta 2016. godine doneto je rešenje kojim je podnosiocu prestao radni odnos iz razloga propisanih odredbama člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu, kao i člana 304. stav 1. tačka 3) i člana 318. tačka 3) ranije važećeg Carinskog zakona iz 2003. godine , zbog toga što je presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici od 19. januara 2012. godine, koja je postala pravnosnažna 5. juna 2012. godine, osuđen za krivično delo falsifikovanje službene isprave iz člana 357. stav 1. Krivičnog zakonika, izvršeno na radu 13. februara 2007. godine.
Imajući u vidu da se navodima ustavne žalbe ističe da nisu bili ispunjeni uslovi da podnosiocu prestane radni odnos na osnovu odredbe člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu, Ustavni sud je ispitao da li su sa stanovišta odredaba merodavnog materijalnog prava dati ustavnopravno prihvatljivi razlozi za primenu tog otkaznog razloga . U postupku koji je pravnosnažno okončan osporenom presudom Upravnog suda kao sporno postavilo se pitanje da li je mogućnost korišćenja navedenog otkaznog razloga u konkretnom slučaju bila vremenski ograničena nastupanjem zakonske rehabilitacije podnosioca ili istekom roka zastarelosti krivičnog gonjenja.
Ustavni sud je konstatovao da je drugostepeni organ ocenio da je podnosiocu otkaz iz pomenutog razloga dat u roku propisanom odredbom člana 184. stav 2. Zakona o radu, odnosno pre isteka roka zastarelosti za krivično delo za koje je pravnosnažno osuđen, imajući u vidu da je za predmetno krivično delo apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja nastupila 13. februara 2017. godine, pri čemu institut zakonske rehabilitacije, saglasno odredbi člana 97. stav 3. Krivičnog zakonika, ne dira u pravo poslodavca, koje je zasnovano na osudi, da otkaže radni odnos iz pomenutog razlog a. Upravni sud je u osporenoj presudi prihvatio razloge date u rešenju drugostepenog organa.
Ustavni sud je potom uzeo u obzir da je podnosilac u prilog tvrdnje da je zakonska rehabilitacija nastupila 5. juna 2015. godine dostavio uverenje izdato na osnovu podataka iz kaznene evidencije u kojem je konstatovano da nije osuđivan. Prema citiranim odredbama Krivičnog zakonika: osuđenim licem se smatra i učinilac krivičnog dela kome je izrečena uslovna osuda i o tome se vode podaci u kaznenoj evidenciji; da se zakonska rehabilitacija daje samo licima koja su bila neosuđivana ili se po zakonu smatraju neosuđivanim i nastaje po sili zakona ako lice kojem je izrečena uslovna osuda, u vreme proveravanja i u roku od godinu dana po isteku roka proveravanja, ne učini novo krivično delo; da se rehabilitacijom briše osuda, prestaju sve njene pravne posledice i osuđeni se smatra neosuđivanim; da se rehabilitacijom, međutim, ne dira u prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi. Dakle, time što je zaposleni pravnosnažno osuđen za krivično delo na radu ili u vezi sa radom nastala su prava za treća lica koja ne mogu prestati nastupanjem rehabiliticije, a među njima je i pravo poslodavca da upotrebi otkazni razlog propisan odredbom člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu. Primenjujući navedenu zakonsku odredbu , poslodavac ispituje da li su ostvarene materijalne pretpostavke za otkaz - da je zaposleni učinio krivično delo na radu ili u vezi sa radom i da je o tome doneta pravnosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda , koja sama po sebi predstavlja razlog zbog koga poslodavac može otkazati radni odnos . Ovde se radi o odgovornosti zaposlenog za njegovo ponašanje na radu ili u vezi sa radom za koje je pravnosnažno osuđen u krivičnom postupku, a zaposleni ne može izbeći radnopravnu sankciju ako je rehabilitacija nastupila pre isteka roka zastarelosti krivičnog gonjenja, do kada je poslodavac, u smislu odredbe člana 184. stav 2. Zakona o radu, ovlašćen da upotrebi ovaj otkazni razlog i raskine radnopravni odnos protivno volji zaposlenog.
Povodom navoda ustavne žalbe da podnosilac ne može u bilo kom obliku trpeti pravne posledice osude, pa ni prestanak radnog odnosa, Ustavni sud je konstatovao da, prema odredbama člana 94. st. 1. i 3. i člana 96. stav 1. Krivičnog zakonika, pravne posledice osude nastupaju danom pravnosnažnosti presude, po sili zakona kojim su predviđene, i to samo u slučaju kada zakon kojim su predviđene vezuje njihovo nastupanje za određena krivična dela ili za određene kazne izrečene u krivičnom postupku. Ustavni sud je dalje konstatovao da je, prema odredbi člana 95. stav 1. tačka 2) Krivičnog zakonika , prestanak radnog odnosa jedna od pravnih posledica osude, a da je odredbom člana 94. stav 2. Krivičnog zakonika propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično delo učiniocu izrečena uslovna osuda, ako ne bude opozvana. S obzirom na to da otkazni razlog iz člana 179. stav 1. tačka 2) Zakona o radu nije vezan za određeno krivično delo ili za određenu kaznu, već se može primeniti bez obzira na to za koje konkretno krivično delo na radu ili u vezi sa radom je zaposleni pravnosnažno osuđen i koja konkretna krivična sankcija mu je izrečena, Ustavni sud je ocenio da prestanak radnog odnosa iz tog razloga nije pravna posledica osude u smislu pomenutih odredaba Krivičnog zakonika, zbog čega je neosnovan navod ustavne žalbe da podnosilac prestankom radnog odnosa trpi pravne posledice osude. Stoga, činjenica da je podnosiocu pravnosnažnom presudom izrečena uslovna osuda zbog krivičnog dela falsifikovanje službene isprave iz člana 357. stav 1. Krivičnog zakonika, nije bila smetnja da poslodavac primeni navedeni otkazn i razlog.
Imajući u vidu da je podnosiocu radni odnos otkazan iz razloga propisanih navedenim odredbama ranije važećeg Carinskog zakona iz 2003. godine i Zakona o radu, koji se ne utvrđuju u disciplinskom postupku, Ustavni sud je ocenio da su neosnovani navodi da je rešenje o prestanku radnog odnosa od 30. avgusta 2016. godine trebalo da bude doneto u disciplinskom postupku, uz davanje mogućnosti podnosiocu da se prethodno „izjasni o svojim pravima“.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je našao da su u osporenoj presudi dati ustavnopravno prihvatljivi razlozi za ocenu o ispunjenosti uslov a za primenu otkaznog razloga iz člana 179. stav 1. tačka 2) Z akona o radu, koji je bio dovoljan da podnosiocu ustavne žalbe prestane radni odnos. Stoga je Ustavni sud ocenio da osporenom presudom Upravnog suda podnosiocu ustavne žalbe nisu povređeni pravo na pravično suđenje i pravo na rad, zajemčeni odredbama člana 32. stav 1. i člana 60. stav 1. Ustava, te je ustavnu žalbu u ovom delu , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu izreke.
6. Razmatrajući ustavnu žalbu u pogledu ostalih ustavnih prava i ustavnog načela, Ustavni sud je našao da se istaknuta povreda „prava na odbranu u disciplinskom postupku“ iz člana 33. Ustava ne može dovesti u vezu sa osporenom presudom, kojom nije pravnosnažno okončan disciplinski postupak.
Podnosilac je povredu prava na rad iz člana 60. stav 3. Ustava, kojom je utvrđeno da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta obrazložio time što su mu od 5. juna 2015. godine, kada je nastupila zakonska rehabilitacija, dostupna sva radna mesta i što je mogao da zasnuje radni odnos kao neosuđivano lice u Upravi carina. Kako je predmet postupka okončanog osporenom presudom bio prestanak, a ne zasnivanje radnog odnosa podnosioca, Ustavni sud je ocenio da se izneti navodi ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozi ma kojima se argumentuje tvrdnja o povredi označenog ustavnog prava.
Podnosilac se samo formalno pozvao na povrede prava na ljudsko dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti iz člana 23. Ustava, „prava na pravnu sigurnost“, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, i prava na zaštitu podataka o ličnosti iz člana 42. Ustava, a da pri tome nije nav eo nijedan razlog , niti dostavio dokaze na ko jima zasniva svoje tvrdnje.
Povodom pozivanja na povredu načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ukazuje na to da se radi o načelu u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, a čija povreda može biti samo akcesorne prirode, što znači da može biti vezana samo za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje konkretnog Ustavom zajemčenog prava ili slobode, što u ovom predmetu nije bio slučaj.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu , jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu , kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.