Odluka Ustavnog suda o povredi prava na jednaku zaštitu prava
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje i jednaku zaštitu prava. Vrhovni kasacioni sud je odstupio od ustaljene sudske prakse o prekidu zastarelosti potraživanja naknade ratne štete, a da za to nije dao ustavnopravno prihvatljive razloge.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić , Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković , u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Mirkovića iz Šapca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. juna 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Gorana Mirkovića i utvrđuje da su presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 3254/10 od 1. juna 2011. godine povređena prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje i na jednaku zaštitu prava, zajemčena odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev. 3254/10 od 1. juna 2011. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o reviziji podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 1293/09 od 23. septembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Mirković iz Šapca je 6. oktobra 2011. godine, preko punomoćnika Ratka Korlata, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 3254/10 do 1. juna 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je Vrhovni kasacioni sud u predmetnom parničnom postupku na pogrešan način protumačio odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima; da je sudska praksa poslednjih petnaestak godina nedvosmileno stala na stanovište da zahtev za obeštećenje van spora upućen Ministarstvu odbrane prekida zastarelost, saglasno članu 388. Zakona o obligacionim odnosima, što su potvrdile i mnoge odluke Vrhovnog suda Srbije i kasnije Vrhovnog kasacionog suda, s tim da je takvo pravno shvatanje usvojeno i na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije od 16. februara 1998. godine; da je Vrhovni kasacioni sud u istim situacijama nejednako postupao; da kao dokaz za svoje tvrdnje podnosilac podnosi presudu Vrhovnog suda Srbije Rev. 2913/09 od 22. oktobra 2009. godine i presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev. 545/10 od 10. marta 2010. godine; da je rok zastarelosti od 15 godina propisan krivičnim zakonom, ali o tom roku zastarelosti, kao i o prekidu i zastoju zastarevanja zahteva za naknadu štete, govore odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima; da se na svaki rok zastarelosti koji je predviđen odredbama Zakona o obligacionim odnosima primenjuju odredbe tog zakona o prekidu i zastoju zastarevanja, jer nigde nije isključena primena odredaba o prekidu i zastoju zastarevanja iz čl. 381. i 393. Zakona o obligacionim odnosima.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnosilac ustavne žalbe je 4. septembra 200 7. godine podneo Drugom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo odbrane, radi naknade nematerijalne štete nastale usled zarobljavalja tužioca 29. septembra 1991. godine u Bjelovaru i boravka u zarobljeništvu do 9. novembra 1991. godine, kada je razmenjen.
Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu (u daljem tekstu: Opštinski sud) P. 5474/07 od 26. novembra 2008. godine, u stavu prvom izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca a tužena obavezana da mu na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati iznos od 180.000,00 dinara, na ime pretrpljenog straha iznos od 200.000,00 dinara, na ime naruženosti iznos od 180.000,00 dinara i na ime umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 450.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počev od 26. novembra 20 08. godine kao dana presuđenja, pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke ove presude odbijen je kao neosnovan deo tužbenog zahteva tužioca za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa, a stavom trećim izreke tužena je obavezana da tužiocu na naknadi troškove parničnog postupka.
Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud u Beogradu (u daljem tekstu: Okružni sud) doneo je presudu Gž. 1293/09 od 23. septembra 2009. godine, kojom je, u stavu prvom izreke, preinačena prvostepena presuda u delu njenog stava prvog izreke i odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime određenih vidova nematerijalne štete isplati iznose bliže određene u tom delu izreke; stavom drugim izreke ukinuta je prvostepna presuda u preostalom delu stava prvog izreke kojim je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 450.000,00 dinara i u stavu trećem izreke i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ove drugostepene presude, pored ostalog, je navedeno: da je prema utvrđ enom činjeničnom stanju tužilac, kao pripadnik JNA – VP 4848 Bjelovar, Republika Hrvatska, 29. septembra 1991. godine zarobljen od strane paravojnih formacija ZNG i Hrvatske i da je u zarobljeništvu proveo 42 dana, do 9. novembra 1991. godine, kada je razmenjen; da je tokom boravka u zarobljeništvu zadobio brojne telesne povrede, te da je svakodnevno bio fizički i psihički maltretiran; da je tužbu radi naknade nematerijalne štete u vezi predmetnog zarobljavanja tužilac podneo 4. septembra 20 07. godine; da je, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pogrešno cenio prigovor zastarelosti potraživanja, te da nije pravilno primenio odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je predviđeno da potraživanje naknade štete zastareva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala; da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da nije osnovan prigovor zastarelosti potraživanja naknade štete istaknut od strane tužene, jer je tužiocu šteta prouzrokovana 9. novembra 1991. godine, a tužba je podneta 4. septembra 2007. godine, odnosno nakon proteka rokova iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima; da zahtev za naknadu štete oštećenog lica prema odgovornom licu pre podnošenja tužbe, a koji je tužilac podneo 1. septembra 2006. godine, ne prekida zastarelost u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima .
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 3254/10 od 1. juna 2011. godine odbijena je kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv navedene drugostepene presude. U obrazloženju osporene revizijske presude navedeno je: da je pravilan stav drugostepenog suda o zastarelosti predmetnog potraživanja naknade nematerijalne štete, međutim, da se prema oceni Vrhovnog kasacionog suda u predmetnom parničnom postupku primenjuje privilegovani rok zastarelosti iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, koji u konkretnom slučaju iznosi 15 godina; da rok u kome je moguće podneti zahtev za naknadu štete odgovara zakonskom roku za zastarelost krivičnog gonjenja, na koji se ne primenjiju opšta pravila obligacionog prava o prekidu i zastoju zastarevanja; da je rok zastarelosti počeo da teče 9. novembra 1991. godine, kada je tužilac pušten iz zarobljeništva; da je tužba podneta 4. septembra 2007. godine, po proteku roka od 15 godina, te da je potraživanje tužioca zastarelo.
Presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 2913/09 od 22. oktobra 2009. godine, koja je priložena uz ustavnu žalbu, pored ostalog, usvojena je revizija tužioca R. P, a presuda Okružnog suda u Beogradu Gž. 14363/08 od 24. februara 2009. godine je preinačena tako što je žalba tužene Republike Srbije – Ministarstva odbrane odbijena i presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1600/07 od 11. septembra 2008. godine potvrđena u pobijanom dosuđenom delu naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, strah i duševne bolove usled ranjavanja 30. septembra 1991. godine u toku izvođenja borbenih dejstava na teritoriji Republike Hrvatske). U obrazloženju ove revizijske presude, pored ostalog, je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je podnošenjem zahteva za obeštećenje van spora od 7. septembra 2006. godine došlo do prekida zastarevanja. Takođe je navedeno da kako od vremena kada je tužilac podneo ovaj zahtev nadležnom organu tužene, pa do vremena podnošenja tužbe, nije protekao rok za zastarelost potraživanja iz člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, to potraživanje naknade štete nije zastarelo.
Identičan stav zauzet je i u presudi Vrhovnog kasacionog suda Rev. 545/10 od 10. marat 2010. godine.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) je propisano: da zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze, da zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze (član 360. st. 1. i 2.); da zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (član 361. stav 1.); da zastarelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena (član 362.); da kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja, da prekid zastarevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarevanja zahteva za naknadu štete, kao i da isto važi i za zastoj zastarevanja (član 377.); da se zastarevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja (član 388); da posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost (član 392. stav 1.).
Zakonom o Vojsci Jugoslavije („Službeni list SRJ“, br. 43/94, 28/96, 22/99, 44/99, 74/99, 3/02 i 37/02 i „Službeni list SCG“, br. 7/05 i 44/05) bilo je propisano: da o zahtevu oštećenog da mu država naknadi štetu odlučuje po tužbi nadležni sud, da je oštećeni, pre nego što protiv države podnese tužbu, dužan da nadležnom vojnom pravobranilaštvu postavi zahtev za obeštećenje van spora, te da ako zahtev ne bude usvojen u celini ili se o njemu ne donese odluka u roku od tri meseca od dana podnošenja, oštećeni može podići tužbu kod nadležnog suda (član 194.).
Osnovnim Krivičnim zakonom („Službeni list SFRJ“, br. 44/76, 36/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 i 54/90 i „Službeni list SRJ“, br. 35/92, 16/93, 31/93, 37/93, 24/94 i 61/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 39/03) bilo je propisano: da ko učestvuje u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje ustavnog uređenja ili bezbednosti SRJ, kazniće se zatvorom najmanje pet godina, dok će se organizator ili kolovođa pobune, kazniti zatvorom najmanje sedam godina (član 124.); da ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne petnaest godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina (član 95. stav 1. tačka 2)).
5. Razmatrajući najpre navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 36. stav 1. Ustava o povredi prava na jednaku zaštitu pred sudovima, Ustavni sud podseća da se pravom na jednaku zaštitu prava jemči jednaka zaštita prava pred sudovima, drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave. Podnosilac se žali na različito postupanje sudova povodom iste činjenične i pravne situacije.
Saglasno izloženom, Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, pošao od ocene osnovanosti navoda ustavne žalbe koji se odnose na različito postupanje sudova povodom iste činjenične i pravne situacije. Naime, Vrhovni kasacioni sud je u osporenoj presudi Rev. 3254/10 od 1. juna 2011. godine utvrdio da je potraživanje naknade nematerijalne štete podnosioca ustavne žalbe zastarelo, jer je protekao rok iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, uz konstataciju da nije došlo do prekida toka zastarelosti, smatrajući da podnošenje zahteva nadležnom organu, u ovom slučaju Ministarstvu odbrane - Direkciji za imovinskopravne poslove, za obeštećenje van spora (učinjeno 1. septembra 2006. godine), ne prekida zastarelost. U gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Vrhovni sud Srbije je u presudi Rev. 2913/09 od 22. oktobra 2009. godine , kasnije i Vrhovni kasacioni sud u presudi Rev. 545/10 od 10. marta 2010. godine, zauzeo suprotan stav – da podnošenje zahteva za obeštećenje van spora Ministarstvu odbrane - Direkciji za imovinskopravne poslove, dovodi do prekidanja zastarevanja (videti i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 2703/10 od 28. januara 2010. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1586/10 od 27. oktobra 2010. godine).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je revizijski sud, u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zauzeo suprotne stavove o prekidu zastarevanja, što je u krajnjem ishodu dovelo do različitih odluka o osnovanosti tužbenih zahteva koji su se zasnivali na identičnom činjeničnom stanju i spornom pravnom pitanju i na taj način podnosioca ustavne žalbe, odbijajući mu tužbeni zahtev, doveli u bitno različit položaj od onoga u kome je bio tužilac u parničnom postupku koji je okončan navedenom presudom Vrhovnog suda Srbije. Ustavni sud je stanovišta da je takva praksa sudova suprotna pravu na jednaku zaštite prava pred sudovima.
Stoga je Ustavni sud, polazeći od odredbe člana 36. stav 1. Ustava, ocenio da je različitom ocenom Vrhovnog kasacionog suda datom povodom iste činjenične situacije i istog pravnog pitanja povređeno pravo podnosioca na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36. stav 1. Ustava.
6. Odlučujući o povredi prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava u svetlu navedenih ustavnopravnih razloga u vezi osporene presude, Ustavni sud ocenjuje da se podnosilac žali na pogrešnu primenu materijalnog prava.
Ustavni sud nije nadležan da u postupku po ustavnoj žalbi preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni način na koji su redovni sudovi primenili pravo u postupku radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe. U tom smislu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je u tom postupku, od strane redovnih sudova, došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava ili sloboda i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe. Dakle, Ustavni sud kod ocene navoda ustavne žalbe o povredi prava iz člana 32. stav 1. Ustava, sagledavajući sprovedeni postupak kao jedinstvenu celinu, utvrđuje da li je postupak bio vođen na način koji je podnosiocu ustavne žalbe osigurao pravo na pravično suđenje.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama povodom ustavnih žalbi kojima je osporavana pogrešna primena materijalnog prava u odlukama parničnih sudova donetim u gotovo identičnoj pravnoj stvari kao u konkretnom slučaju, takođe konstatovao da u tim ustavnim žalbama nisu navedeni ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da su tužbeni zahtevi tužilaca odbijeni kao neosnovani pogrešnom ili arbitrernom primenom zakona (videti, pored drugih, Rešenje Ustavnog suda Už-2673/2010 od 4. novembra 2010. godine), odnosno da podnosioci nisu svoje tvrdnje potkrepili dokazima koji bi doveli u sumnju zaključak sudova o zastarelosti potraživanja tužilaca za naknadu štete (videti Rešenje Ustavnog suda Už-2684/2010 od 6. oktobra 2010. godine).
Ustavni sud konstatuje da je, u ovom ustavnosudskom predmetu, Vrhovni kasacioni sud da o ustavnopravno prihvatljivo tumačenje materijalnog prava, kada je istak ao da se, u konkretnom slučaju, primenjuje odredba člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kada istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja. Dakle, radi se o objektivnom roku zastarelosti potraživanja, koji počinje teći od momenta nastanka štete, dok sam momenat saznanja za štetu i obim štete u ovako dugom roku zastarelosti od 15 godina, nemaju uticaja na zastarelost predmetnog potraživanja (videti Odluku Už-2039/2010 od 13. juna 2012. godine). Prema stavu Ustavnog suda od 7. jula 2011. godine : u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim delom (član 377. ZOO), ako je za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarelosti od rokova propisanih članom 376. Zakona o obligacionim odnosima, zahtev za naknadu štete prema svakom odgovornom licu, a ne samo štetniku, zastareva kada istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja samo ako je pravnosnažnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog dela i okrivljeni oglašen krivim za krivično delo ; prekid zastarevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarevanja zahteva za naknadu štete; isti rok zastarelosti krivičnog gonjenja primenjuje se ako je krivični postupak obustavljen, odnosno ako se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro ili je duševno oboleo, odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog, kao što su amnestija i pomilovanje; u svim ostalim slučajevima primenjuje se opšti rok zastarelosti potraživanja iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
Drugo sporno pravno pitanje koje se nameće u konkretnom slučaju je pitanje da li se u situaciji kada je šteta prouzrokovana krivičnim delom (član 377. ZOO), a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, na taj rok mogu primenjivati razlozi zastoja i prekida zastarevanja koje predviđa ZOO.
Pre upuštanja u razmatranje ovog značajnog pravnog pitanja, Ustavni sud je analizirao praksu redovnih sudova u Republici, pa je polazeći najpre od prakse najviše sudske instance do reforme pravosuđa (2010. godine) - Vrhovnog suda Srbije, utvrdio da je na sednici Građanskog odeljenja održanoj 27. decembra 1999. godine, Vrhovni sud Srbije usvojio pravno shvatanje koje se odnosi na „zastarelost potraživanja naknade ratne štete“ i koje glasi:
“Šteta prouzrokovana pripadnicima bivše JNA (pogibija, ranjavanje), u oružanim sukobima sa paravojnim formacijama bivših republika SFRJ do dana njihovog međunarodnog priznanja od strane Generalne skupštine OUN – 22. maja 1992. godine, prouzrokovana je krivičnim delom oružane pobune iz člana 124. KZ Jugoslavije, pa njeno potraživanje zastareva u roku od 15 godina propisanom za zastarelost krivičnog gonjenja za to delo (član 377. stav 1. ZOO)“. (''Bilten'' Vrhovnog suda Srbije broj 2008/3).
Pre toga, Vrhovni sud Srbije je na sednici Građanskog odeljenja održanoj 16. februara 1998. godine utvrdio pravno shvatanje koje se odnosi na „zastarelost potraživanja naknade štete u slučaju ranjavanja i pogibije u oružanim sukobima“ i koje glasi:
„Zastarevanje ne teče (zastoj) za sve vreme za koje oštećenom poveriocu zbog oružanih sukoba ili neposredne opasnosti takvih sukoba na području njegovog prebivališta, odnosno boravišta nije bilo moguće da sudskim putem zahteva dosudu naknade štete (član 383. ZOO);
Dobrovoljna (vansudska) isplata naknade štete oštećenom poveriocu od strane odgovornog lica (vojne pošte, odnosno državnog organa) prekida zastarevanje potraživanja naknade štete, pa od dana isplate zakonom propisani rok zastarelosti počinje teći iznova (član 387. stav 2. u vezi sa članom 392. stav 1. ZOO);
Prethodno (inače obavezno) obraćanje oštećenog poverioca odgovornom licu (vojnoj pošti, odnosno državnom organu) radi isplate naknade štete prekida zastarevanje potraživanja naknade štete (član 388. ZOO)“.
Vrhovni sud Srbije nije menjao navedena pravna shvatanja. Međutim, novija sudska praksa izražena kroz presude Vrhovnog kasacionog suda i utvrđena pravna shvatanja i presude Apelacionih sudova je drugačija.
Naime, Vrhovni kasacioni sud je u presudi Rev. 1770/10 od 1. juna 2011. godine istakao da produženi rok zastarelosti potraživanja ratne štete iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO počinje da teče od dana izvršenja krivičnog dela i da rok za isticanje zahteva za naknadu štete nastale izvršenjem krivičnog dela odgovara zakonskom roku za zastarelost krivičnog gonjenja koji se može produžavati u slučaju prekida ili zastoja krivičnog gonjenja, ali ne i po opštim pravilima obligacionog prava o prekidu i zastoju zastarevanja. Gotovo identične stavove su zauzeli i Apelacioni sudovi u svojim presudama (videti presudu Apelacionog suda u Beogradu Gž. 1965/10 od 29. aprila 2010. godine i presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 9772/10 od 16. marta 2011. godine), dok je Apelacioni sud u Nišu na sednici Građanskog odeljenja održanoj 17. juna 2011. godine utvrdio pravno shvatanje identične sadržine.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da razvoj sudske prakse sam po sebi ne protivreči dobrom deljenju pravde, ali u slučaju postojanja dobro ustanovljene sudske prakse (well-established jurisprudence) obaveza najvišeg suda je da dà suštinske razloge za odstupanje od dotadašnje sudske prakse, kako ne bi povredio pravo učesnika u postupku na dovoljno obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava, u slučaju ''Atanasovski protiv `Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije`'', odluka od 14. januara 2010. godine, § 38.).
Analizom sudske prakse dolazi se do zaključka da su sudovi nakon 2010. godine izmenili pravna shvatanja koja se odnose na zastarelost potraživanja naknade (ratne) štete u slučaju ranjavanja i pogibije u oružanim sukobima, odnosno na uslove pod kojima dolazi do prekida i zastoja zastarevanja, smatrajući da se predviđeni (privilegovani) rok utvrđen shodno članu 377. stav 1. ZOO može prekidati samo po pravilima krivičnog postupka, ali ne i po opštim pravilima obligacionog prava o prekidu i zastoju zastarevanja, ne dajući suštinske razloge za odstupanje od dotašnje sudske prakse.
S tim u vezi, suprotno iskazanom stavu Apelacionih sudova i Vrhovnog kasacionog suda, Ustavni sud smatra da takav stav nije ustavnopravno prihvatljiv. Naime, zakonskim odredbama nije isključena primena opštih pravila o prekidu i zastoju zastarelosti iz ZOO, iako se zastarelost određuje shodno članu 377. stav 1. ZOO. Privilegovani rok za oštećenog je ustanovljen zbog načina na koji mu je pričinjena šteta (krivičnim delom), te je ratio legis tih odredbi da se oštećeni dovede u povlašćeni položaj u odnosu na druga lica kojima šteta nije pričinjena izvršenjem krivičnog dela. Isključivanjem razloga za zastoj i/ili prekid zastarevanja propisanih opštim pravilima obligacionog prava, moglo bi se doći u situaciju da privilegovani rok zastarevanja utvrđen shodno članu 377. ZOO, izgubi to svojstvo, čak i da bude de facto kraći od rokova predviđenih članom 376. ZOO. Ustavni sud smatra da se podnošenjem tužbe sudu ili preduzimanjem neke druge radnje pred nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja (član 388) od strane oštećenog lica, prekida zastarevanje, bez obzira što takav razlog nije predviđen odredbama Krivičnog zakona koje regulišu prekid zastarevanja krivičnog gonjenja. Prihvatajući suprotan stav, analogno bi se moglo doći do zaključka da čak i podnošenje tužbe sudu ne dovodi do prekida zastarelosti, što bi u krajnjoj liniji obesmislilo sudsku zaštitu u takvim situacijama. Ustavni sud napominje da je i u pravnoj teoriji izražen identičan stav.
Sledom rečenog, Ustavni sud konstatuje da obraćanje tužioca Ministarstvu odbrane za obeštećenje van spora, dovodi do prekida zastarelosti. Štaviše, odredbama člana 194. Zakona o Vojsci Jugoslavije bila je propisana obaveza oštećenog da, pre nego što podnese tužbu protiv države radi naknade štete, podnese zahtev za obeštećenje van spora nadležnom vojnom pravobranilaštvu, i da tek ako zahtev ne bude usvojen u celini ili se o njemu ne donese odluka u roku od tri meseca od dana podnošenja, oštećeni tek onda može podići tužbu kod nadležnog suda. Odredbom člana 388. ZOO je propisano da se zastarevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja, pa podnošenje zahteva u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. Zakona o Vojsci Jugoslavije, po mišljenju Ustavnog suda, svakako predstavlja radnju kojom se prekida zastarelost. Ovakav stav iskazan je, između ostalog, i u Odluci Ustavnog suda Už–863/2012 od 21. februara 2013. godine, koja je objavljena na internet stranici Ustavnog suda (www.ustavni.sud.rs).
Imajući u vidu izneti pravni stav Ustavnog suda u ovoj odluci, kao i to da je u predmetnom parničnom postupku utvrđeno da je podnosilac ustavne žalbe kao pripadnik JNA bio zarobljen u periodu od 29. septembra 1991. godine do 9. novembra 1991. godine, da su mu u tom periodu nanete brojne telesne povrede , a da je Direkciji za imovinsko-pravne poslove 1. septembra 2006. godine podneo zahtev za obeštećenje van spora, dakle, pre isteka roka zastarevanja od 15 godina iz člana 95. stav 1. tačka 2) Osnovnog Krivičnog zakona, to je očigledno da je u konkretnom slučaju primena materijalnog prava bila arbitrerna, što za posledicu ima povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, te je utvrdio da su osporenim akt om povređeni pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava i pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava (tačka 1. izreke) , poništio presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev. 3254/10 od 1. juna 2011. godine i odredio da isti sud donese novu odluku o reviziji koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 1293/09 od 23. septembra 2009. godine (tačka 2. izreke).
8. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić