Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida, smatrajući da ukupno trajanje od tri godine i deset meseci nije nerazumno. Ostatak žalbe je odbačen.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4621/2015
06.04.2017.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Tijana Šurlan, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi T. J . iz Gornje Sabante , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa član om 170. Ustava Republike Srbije , na sednici Veća održanoj 6. aprila 2017. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba T. J . izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike S rbije u upravnom postupku koji je vođen pred Gradskom upravom grada Kragujevca za zdravstvo, socijalnu politiku i društvenu brigu o deci - Odeljenje za socijalnu zaštitu u predmetu broj D. 4105/11, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. T. J . iz Gornje Sabante je , 15. jula 2015. godine, preko punomoćnika Z . P, advokata iz Kragujevca, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 4806/13 od 4. juna 2015. godine, zbog povrede prava iz čl. 32, 36, 69. i 70. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava u upravnom postupku koji se vodio pred Gradskom upravom grada Kragujevca za zdravstvo, socijalnu politiku i društvenu brigu o deci - Odeljenje za socijalnu zaštitu u predmetu broj D. 4105/11.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno da su upravni organi i Upravni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primenili materijalno pravo, te da nisu cenili činjenice utvrđene pravnosnažnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 829/06 od 23. maja 2006. godine.
Podnosilac je predložio da Sud usvoji njegovu ustavnu žalbu, poništi osporenu presudu, te da mu zbog dugog trajanja osporenog upravnosudskog postupka dosudi naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, kao i u spise predmeta prvostepenog organa uprave, na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnosilac ustavne žalbe je 27. jula 2011. godine podneo Gradskoj upravi grada Kragujevca za zdravstvo, socijalnu politiku i društvenu brigu o deci - Odeljenje za socijalnu zaštitu zahtev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida i prava na ličnu vojnu invalidninu.
Dopisima od 29. jula 2011. godine, 15. septembra 2011. godine i 3. oktobra 2011. godine prvostepeni organ uprave je zahtevao od podnosioca da dostavi tačno određenu dokumentaciju u cilju ostvarivanja traženog prava.
Zaključkom prvostepenog organa uprave broj 580-111/2011 od 23. novembra 2011. godine obustavljen je predmetni postupak, zbog odustanka stranke, sa obrazloženjem da podnosilac zahteva nije postupio po naloženom u dopisima.
Protiv navedenog zaključka podnosilac je 14. decembra 2011. godine izjavio žalbu, pa je rešenjem Ministarstva rada i socijalne politike broj 580-02-04084/2011-11 od 14. februara 2012. godine poništen zaključak prvostepenog organa uprave i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
Rešenjem prvostepenog organa uprave broj D. 4105/2011 od 31. avgusta 2012. godine odbijen je predmetni zahtev podnosioca.
Protiv navedenog rešenja podnosilac je 1. oktobra 2012. godine izjavio žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rešenjem Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike broj 580-02-1367/2012-11 od 25. januara 2013. godine. U obrazloženju rešenja je nakon citiranja odredaba čl. 77. i 81. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, između ostalog, navedeno: da je na osnovu pribavljenih dokaza, a pre svega akta Generalštaba Vojske Srbije broj 3743-11 od 21. avgusta 2012. godine, pravilno prvostepeni organ izveo zaključak da ne postoje dokazi da je podnosilac, kao vojnik na služenju vojnog roka, u vršenju vojne službe ili dužnosti u vezi sa tom službom, zadobio povredu koja bi mogla biti osnov za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida u smislu člana 7. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, niti podnosilac ima medicinsku dokumentaciju iz tog perioda na osnovu koje se može zaključiti da je imao povredu zbog koje je lečen za vreme služenja vojnog roka, odnosno neposredno po događaju za koji vezuje nastanak svoje povrede; da je neosnovan navod da presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 829/06 od 23. maja 2006. godine predstavlja dovoljan dokaz za usvajanje zahteva, jer je navedeni dokaz bez uticaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari; da je Zakonom o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca tačno propisano na koji način se utvrđuje činjenica povređivanja u postupku za ostvarivanje prava propisanih navedenim Zakonom, tj. da se dokazuje samo pisanim dokaznim sredstvima iz perioda nastanka povrede, a da se izjava stranke ili drugih lica, bez obzira u kom je obliku data, ne smatra p isanim dokaznim sredstvom; da u sudskom postupku koji se vodio pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 829/06 nisu korišćena pisana dokazna sredstva koja propisuje Zakon o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, a isti zakon ne propisuje ni mogućnost da se navedena činjenica može utvrđivati na osnovu presude bilo kog suda; da podnosilac nije dokazao postoje povrede na način propisan članom 81. navedenog Zakona, odnosno uverenjem nadležne vojne jedinice, jer prema pribavljenim dokazima nije evidentiran događaj koji je doveo do povređivanja podnosioca za vreme služenja vojnog roka; da se nalazi veštaka dati u sudskom postupku ne mogu smatrati dokaznim sredstvom u smislu navedenog Zakona, jer su dati nakon trideset i više godina po otpuštanju podnosioca iz vojske i odnose se na postojanje bolesti kod podnosioca, a ne na postojanje povrede nastale za vreme služenja vojnog roka, niti se medicinska dokumentacija o lečenju podnosioca dok je bio u vojsci i kasnije odnosi na lečenje povrede.
Protiv navedenog konačnog upravnog akta podnosilac je 2. aprila 2013. godine podneo tužbu, koja je odbijena kao neosnovana osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 4806/13 od 4. juna 2015. godine. U obrazloženju osporene presude je između ostalog, navedeno da je drugostepeni organ uprave za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge, koje u svemu prihvata Upravni sud , jer iz pisanih dokaza u spisima predmeta ne proizlazi da je evidentirano povređivanje tužioca u toku 1982. godine. Takođe je navedeno da nije od uticaja na zakonitost konačnog upravnog akta navod tužbe da je pravnosnažnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 829/06 od 23. maja 2006. godine utvrđeno povređivanje podnosioca, s obzirom na to da je navedena presuda doneta u drugom postupku i po drugim propisima, a ne po propisima kojima se utvrđuju uslovi i postupak priznavanja prava u oblasti boračko-invalidske zaštite.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pra vo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10) propisano je: da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 14.); da kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci što pre, a najdocnije u roku od jednog meseca od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok; da u ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci najdocnije u roku od dva meseca, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 208. stav 1.); da se rešenje po žalbi mora doneti i dostaviti stranci što pre, a najdocnije u roku od dva meseca od dana predaje žalbe, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 237. stav 1.).
Zakonom o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS", broj 111/09), propisano je: da se upravni spor može pokrenuti i kada nadležni organ o zahtevu, odnosno žalbi stranke nije doneo upravni akt, pod uslovima predviđenim ovim zakonom (član 15.); da ako drugostepeni organ, u roku od 60 dana od dana prijema žalbe ili u zakonom određenom kraćem roku, nije doneo rešenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rešenja, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana po naknadnom zahtevu stranke podnetom drugostepenom organu, stranka po isteku toga roka može podneti tužbu zbog nedonošenja zahtevanog akta (član 19. stav 1.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je u postupku odlučivanja o njegovom zahtevu za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida i prava na ličnu vojnu invalidninu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je utvrdio da je upravni postupak povodom koga je podneta ustavna žalba pokrenut 27. jula 2011. godine, zahtevom podnosioca i da je pravnosnažno okončan donošenjem osporene presude Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 4806/13 od 4. juna 2015. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak pravnosnažno okončan za nešto više od tri godine i deset meseci.
Imajući u vidu da je pojam razumnog trajanja upravnog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja upravnih organa koji vode postupak, odnosno sudova, kao i od prirode zahteva, odnosno značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud pri ocenjivanju povrede prava na suđenje u razumnom roku ispituje da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Ustavni sud je ocenio da je u ovom upravnom postupku činjenično stanje bilo donekle složeno, ali se nisu postavila složena pravna pitanja.
Takođe, Ustavni sud je ocenio da je podnosilac imao legitiman interes da se o njegovom zahtevu za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida i prava na ličnu vojnu invalidninu efikasno odluči .
Ispitujući postupanje upravnih organa, odnosno nadležnog suda u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud ukazuje da su organi uprave uglavnom postupali u zakonom propisanim rokovima. Ustavni sud konstatuje da je Upravni sud odlučio o tužbi podnosioca u roku od dve godine i dva meseca.
Imajući u vidu sve izneto, posebno činjenicu da je osporeni postupak vođen i okončan pred prvostepenim i drugostepenim upravnim organom i Upravnim sudom u periodu od tri godine i deset meseci, a posmatrajući osporeni postupak kao jedinstvenu celinu, Ustav ni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15 -dr. zakon i 103/15) , ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu izreke.
6. Ustavni sud ukazuje da je podnosilac ustavnu žalbu podneo i protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 4806/13 od 4. juna 2015. godine, zbog povrede prava iz čl. 32, 36, 69. i 70. Ustava.
Saglasno odredbi člana 170. Ustava, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Polazeći od sadržine ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da podnosilac povredu Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, kao i ostalih navedenih prava, u suštini, obrazlaže time da je u upravnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da nije uzeta u obzir pravnosnažna presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 829/06 od 23. maja 2006. godine, te da je pogrešno primenjeno materijalno pravo. Pri tom, podnosilac u ustavnoj žalbi ponavlja sve navode koje je isticao kako u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rešenja, tako i u tužbi koju je podneo protiv konačnog upravnog akta. Podnosilac ustavne žalbe zapravo traži da Ustavni sud ispita kako pravilnost primene prava, tako i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe. Ustavni sud konstatuje da su rešenja koja su doneta u upravnom postupku doneli nadležni organi, uz primenu merodavnih odredaba materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 7, 77. i 81. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca. Zakonitost drugostepenog upravnog akta je bila predmet preispitivanja u upravnom sporu pred zakonom ustanovljenim sudom i osporena odluka je zasnovana na odredbama materijalnog i procesnog prava čija je primena bila relevantna u konkretnom slučaju.
Ustavni sud, takođe, ukazuje da rešavanje suda u upravnom sporu ima svoje osobenosti, koje se, između ostalog, ogledaju u načelu zakonitosti i načelu oslanjanja suda na utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. S obzirom na to da se u upravnom sporu proverava zakonitost konačnog upravnog akta na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, to ne postoji obaveza suda da obrazlaže sve navode tužbe ukoliko su oni već isticani u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i u kom postupku su ti navodi ocenjeni. Po oceni Ustavnog suda, u osporenoj presudi je obrazloženo zašto se odbija tužba podnosioca kao neosnovana, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih je na taj način odlučeno. Upravni sud je, u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima, odbio tužbu tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kao neosnovanu, dajući za svoju odluku ustavnopravno prihvatljive razloge. Upravni sud je odlučio o tužbi podnosioca na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, za koje je u sprovedenom postupku ocenio da su u bitnim tačkama potpuno utvrđene i da je iz utvrđenih činjenica izveden pravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. U obrazloženju osporene presude je jasno i precizno obrazloženo da su Zakonom o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca utvrđeni uslovi i postupak priznavanja prava u oblasti boračko-invalidske zaštite. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da se navedeni osporeni akt zasniva na ustavnopravno prihvatljivom, nearbitrernom tumačenju merodavnog prava, te da nema osnova za tvrdnju da je istim podnosiocu ustavne žalbe povređeno Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje, niti ostalih Ustavnom zajemčenih prava na koja se podnosilac pozvao u ustavnoj žalbi.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje pos tupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.