Odluka Ustavnog suda o povredi prava u stečajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, poništava rešenja kojima je odbijen prigovor radi ubrzavanja postupka, i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava na imovinu u stečajnom postupku. Podnosiocu se dosuđuje naknada nematerijalne i materijalne štete.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Petrovića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 26. septembra 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Milana Petrovića izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2482/10 od 29. oktobra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Petrović iz Subotice, preko punomoćnika Viktora Juhasa Đurića, advokata iz Subotice, podneo je 8. novembra 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2482/10 od 29. oktobra 2010. godine, zbog povrede prava na slobodu i prava „da sud hitno odluči o žalbi na rešenje o produženju pritvora“, garantovanih odredbama člana 27. st. 1. i 3. Ustava Republike Srbije i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je Viši sud u Subotici 13. oktobra 2010. godine, u krivičnom postupku koji se vodi protiv podnosioca ustavne žalbe kao okrivljenog, doneo osporeno rešenje Kv. 291/10, kojim je prema okrivljenom produžio pritvor; da je branilac okrivljenog protiv navedenog rešenja o produženju pritvora izjavio žalbu 18. oktobra 2010. godine, o kojoj je Apelacioni sud u Novom Sadu odlučio 29. oktobra 2010. godine osporenim drugostepenim rešenjem Kž.II 2482/10; da je osporeno drugostepeno rešenje u prvostepeni sud primljeno 3. novembra 2010. godine, a okrivljenom i njegovom braniocu je dostavljeno 5. novembra 2010. godine; da iz navedenog proizlazi da sud nije hitno odlučio o žalbi branioca okrivljenog, u roku od 48 časova, nego u roku od 11, odnosno 16 dana, računato od dana predaje žalbe do dana prijema drugostepenog rešenja u prvostepenom sudu; da prilikom donošenja osporenog prvostepenog rešenja veće Višeg suda u Subotici nije obavestilo okrivljenog ni njegovog branioca o tome da će održati sednicu veća, čime je postupilo suprotno odredbi člana 142a i člana 146. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku; da je, pošto branilac nije mogao da prisustvuje sednici veća koje je odlučivalo o pritvoru, a time ni da učestvuje u postupku po žalbi, povređeno „pravo na postupak iz člana 5. stav 4. Konvencije“; da je posledica ovakvog postupanja ta da pritvor nije produžen u skladu sa zakonom, čime je podnosiocu povređeno i pravo na slobodu. Podnosilac ustavne žalbe je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava, dosudi mu troškove zastupanja pred Ustavnim sudom i „naloži naknadu nematerijalne štete nastale opisanim povredama prava“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i spise predmeta Višeg suda u Subotici K. 23/10 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Protiv podnosioca ustavne žalbe i još dva lica se pred Višim sudom u Subotici vodi krivični postupak u predmetu K. 23/10, po optužnici Okružnog javnog tužilaštva u Subotici (u daljem tekstu: OJT Subotica) Kt. 26/09 od 15. juna 2009. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili dva krivična dela teško ubistvo iz člana 114. tačka 4) u vezi člana 33. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05 i 72/09).
Podnosiocu ustavne žalbe je pritvor određen rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Subotici Ki. 272/08 od 4. februara 2009. godine, na osnovu odredaba člana 142. stav 2. tač. 1), 3) i 5) Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), a koji mu se računa od 4. februara 2009. godine. Do donošenja rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine, pritvor je protiv podnosioca ustavne žalbe i okrivljenog O.S. više puta produžavan rešenjima Okružnog, odnosno Višeg suda u Subotici, koja je potvrdio drugostepeni sud.
Osporenim prvostepenim rešenjem Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine je produžen pritvor prema okrivljenom, ovde podnosiocu ustavne žalbe i okrivljenom O.S, koji po tom rešenju može trajati najduže dva meseca, do 16. decembra 2010. godine. Pritvor je produžen na osnovu odredaba člana 142. stav 1. tač. 3) i 5) ZKP.
Protiv navedenog rešenja branilac okrivljenog, ovde podnosioca ustavne žalbe je izjavio žalbu, koja je u Višem sudu u Subotici primljena 18. oktobra 2010. godine.
Osporenim drugostepenim rešenjem Apelacionog suda u Novom sadu Kž. II 2482/10 od 29. oktobra 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branioca okrivljenog i okrivljenog Milana Petrovića izjavljene protiv osporenog prvostepenog rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine. Navedeno rešenje Apelacionog suda u Novom sadu Kž. II 2482/10 od 29. oktobra 2010. godine je primljeno u Višem sudu u Subotici 3. novembra 2010. godine.
4. Odredbama člana 27. Ustava utvrđeno je: da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (stav 1.); da svako ko je lišen slobode ima pravo žalbe sudu, koji je dužan da hitno odluči o zakonitosti lišenja slobode i da naredi puštanje na slobodu, ako je lišenje slobode bilo nezakonito (stav 3.).
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni list SCG - Međunarodni ugovori“, br. 9/03, 5/05 i 7/05 i „Službeni glasnik RS - Međunarodni ugovori“, broj 12/10) (u daljem tekstu: Evropska konvencija) odredbom člana 5. stav 4. utvrđuje da svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.
Zakonikom o krivičnom postupku, u delu u kome je regulisana mera pritvora, propisano je da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru (član 141. stav 2).
Član 142a ZKP propisuje: da odluku o određivanju pritvora istražni sudija ili veće donosi po saslušanju okrivljenog, a da se odluka o produženju ili ukidanju pritvora donosi u sednici veća, izuzev u slučaju iz člana 145. ovog zakonika (stav 1.); da saslušanju iz stava 1. ovog člana mogu da prisustvuju javni tužilac i branilac okrivljenog (stav 2.); da je sud dužan da na pogodan način obavesti javnog tužioca i branioca okrivljenog o vremenu i mestu saslušanja iz stava 1. ovog člana, kao i da se saslušanje može obaviti i u odsustvu obaveštenih lica (stav 3.); da se o saslušanju ili sednici veća na kojoj se odlučuje o pritvoru vodi poseban zapisnik koji se prilaže spisima (stav 4.); da se, izuzetno od stava 1. ovog člana odluka o određivanju pritvora može doneti bez saslušanja okrivljenog ako poziv za saslušanje nije mogao da mu bude uručen zbog nedostupnosti ili neprijavljivanja promene adrese ili ako postoji opasnost od odlaganja (stav 5.).
Članom 143. ZKP, između ostalog, je propisano: da protiv rešenja o pritvoru stranke mogu izjaviti žalbu veću (član 24. stav 6.), kao i da se žalba, rešenje o pritvoru i ostali spisi dostavljaju odmah veću, s tim da žalba ne zadržava izvršenje rešenja (stav 4.); da je u slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana veće koje odlučuje o žalbi dužno da donese i dostavi odluku u roku od 48 sati (stav 6.).
Odredbom člana 146. stav 1. ZKP propisano je da se posle predaje optužnice sudu do završetka glavnog pretresa, odluka o određivanju, produženju ili ukidanju pritvora donosi u skladu sa članom 142a ovog zakonika.
Ostalim odredbama ZKP koje su od značaja za odlučivanje u ovoj stvari, propisano je: da prvostepeni sudovi, u veću sastavljenom od trojice sudija, odlučuju o žalbama protiv rešenja istražnog sudije i drugih rešenja kad je to određeno ovim zakonikom, donose odluke u prvom stepenu van glavnog pretresa i stavljaju predloge u slučajevima predviđenim u ovom zakoniku ili u drugom zakonu (član 24. stav 6.); da će primerak žalbe prvostepeni sud dostaviti protivnoj stranci (čl. 162. i 163.), koja može u roku od osam dana od dana prijema podneti sudu odgovor na žalbu i da će žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud dostaviti drugostepenom sudu (član 373.); da će, ako se radi o krivičnom delu za koje se goni po zahtevu javnog tužioca, sudija izvestilac spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu, koji je dužan da ih bez odlaganja, a najkasnije u roku od petnaest dana, razmotri i stavi svoj predlog ili izjavi da će predlog staviti na sednici veća i da ih vrati sudu (član 374. stav 1.); da se žalba podnosi sudu koji je doneo rešenje (član 399. stav 1.); da o žalbi protiv rešenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sednici veća, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno (član 401. stav 1.); da će se na postupak po žalbi na rešenje shodno primenjivati, pored ostalih, i odredbe člana 372. i člana 374. st. 1, 3. i 4. ovog zakonika (član 402. stav 1.).
Odredbom člana 114. tačka 4) Krivičnog zakonika (u daljem tekstu: KZ) propisano je da će se zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od trideset do četrdeset godina kazniti ko drugog liši života pri izvršenju krivičnog dela razbojništva ili razbojničke krađe, a odredbom člana 33. istog zakonika je propisano da ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja sa umišljajem ili iz nehata zajednički izvrše krivično delo, ili ostvarujući zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju krivičnog dela, svako od njih će se kazniti kaznom propisanom za to delo.
5. Imajući u vidu da je odredba člana 5. stav 4. Evropske konvencije u suštini identična odredbi člana 27. stav 3. Ustava, Sud je postojanje povrede ovog prava cenio u odnosu na navedenu odredbu Ustava.
Ocenjujući osnovanost navoda podnosioca ustavne žalbe, koji se odnose na trajanje postupka odlučivanja o produženju pritvora protiv njega, Ustavni sud je konstatovao da odredba člana 27. stav 3. Ustava garantuje svakom licu lišenom slobode pravo žalbe sudu koji će hitno odlučiti o zakonitosti lišenja slobode i narediti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito. Ovo pravo se, pre svega, jemči licu lišenom slobode od strane vansudskih organa, ali kako i produženje pritvora prema nekom licu predstavlja kontinuirani čin lišenja slobode, Ustavni sud ističe da se garancije utvrđene ovom ustavnom odredbom odnose i na pritvoreno lice i protežu se na odlučivanje suda o žalbi na rešenje o produženju pritvora.
Odgovor na pitanje da li je period ispitivanja zakonitosti pritvora od strane suda u saglasnosti sa obavezom hitnosti iz člana 27. stav 3. Ustava, Ustavni sud je već dao u svojim odlukama Už - 39/2007 od 16. jula 2009. godine i Už - 1254/2009 od 8. oktobra 2009. godine, kada je izneo stav da jasno postavljen rok od 48 sati za donošenje i dostavljanje odluke o žalbi protiv rešenja o određivanju pritvora upućuje na to da i svaka sledeća odluka o žalbi protiv rešenja o produženju pritvora mora biti doneta u što kraćem vremenskom periodu, uz poštovanje zahteva naročite hitnosti.
Ustavni sud ističe da se preispitivanje postojanja razloga za pritvor nakon podizanja optužnice vrši po službenoj dužnosti od strane nadležnog suda na svakih 30 dana, odnosno dva meseca, u zavisnosti od faze u kojoj je krivični postupak. Mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke kojom se pritvor produžava prilikom preispitivanja, zapravo predstavlja dodatno ispitivanje njegove opravdanosti i zakonske zasnovanosti. Stoga, iako sud koji odlučuje o žalbi, saglasno odredbi člana 27. stav 3. Ustava, odluku o opravdanosti pritvora mora doneti hitno, standard hitnosti je manje zahtevan kada se u drugostepenom postupku preispituje odluka suda o produženju pritvora. Istovetno pravno stanovište Ustavni sud je već izrazio u svojim odlukama Už-2683/2010 od 3. marta 2011. godine i Už-2554/2010 od 10. marta 2011. godine. Ovakav stav Ustavnog suda saglasan je i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je „standard hitnosti manje strog kada je reč o postupku pred žalbenim sudom... jer, ako je pritvor potvrđen od strane suda mora se smatrati zakonitim i nearbitrernim, čak i kada je žalba dozvoljena, tako da naredni postupak po žalbi treba da pruži dodatne garancije koje, pre svega, imaju za cilj dodatnu procenu celishodnosti produženja pritvora. Stoga je Evropski sud manje zabrinut oko brzine postupka pred žalbenim sudom, ukoliko je ožalbenu odluku o pritvoru takođe doneo sud, iz čega proizlazi da je prethodno sprovedeni postupak imao sudsku prirodu i omogućio je pritvoreniku odgovarajuće proceduralne garancije“ (presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Veliyev protiv Rusije, od 24. juna 2010. godine, predstavka broj 24202/05, stav 164.).
Ustavni sud, takođe, ističe da se postojanje povrede prava lica lišenog slobode iz člana 27. stav 3. Ustava, mora utvrditi prema činjenicama svakog konkretnog slučaja.
Iako je, u konkretnom slučaju, o žalbi protiv rešenja o produženju pritvora rešavao Apelacioni sud u Novom Sadu, kao drugostepeni sud, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na to da je Viši sud u Subotici, kao prvostepeni sud koji je doneo ožalbeno rešenje bio uključen u postupak po žalbi, ovaj postupak mora posmatrati kao celina, dakle u svom trajanju pred oba nadležna suda, budući da iz odredaba ZKP nesporno proizlazi da se postupak po žalbi protiv rešenja o produženju pritvora sprovodi i pred sudom čije rešenje se žalbom pobija (prvostepeni sud) i pred sudom koji o žalbi odlučuje (drugostepeni sud).
Prilikom ocene osnovanosti navoda i razloga iznetih u ustavnoj žalbi, Ustavni sud je konstatovao da je u ovom slučaju od značaja činjenica da se predmetni krivični postupak vodi protiv podnosioca ustavne žalbe i još dva okrivljena lica zbog osnovane sumnje da su izvršili dva krivična dela teško ubistvo, te da je osporenim prvostepenim rešenjem Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine produžen pritvor protiv podnosioca ustavne žalbe i okrivljenog O.S.
Ustavni sud je utvrdio da je Viši sud u Subotici žalbu branioca okrivljenog primio u ponedeljak 18. oktobra 2010. godine. Nakon što je Apelaciono javno tužilaštvo u Novom Sadu dopisom Ktr.I 2329/10 od 29. oktobra 2010. godine predložilo odbijanje izjavljene žalbe, Apelacioni sud u Novom Sadu je istog dana, dakle u petak 29. oktobra 2010. godine, doneo osporeno rešenje Kž.II 2482/10, koje je u sredu 3. novembra 2010. godine, primljeno u Višem sudu u Subotici, nakon čega je dostavljeno okrivljenom, odnosno njegovom braniocu. Iz navedenog proizlazi da je žalbeni postupak od trenutka prijema žalbe u prvostepenom sudu do trenutka prijema rešenja o žalbi u tom sudu, trajao 16 dana, kako je to i istaknuto u ustavnoj žalbi.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud je ocenio da je žalba branioca podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv rešenja o produženju pritvora Višeg suda u Subotici Kv. 291/10 od 13. oktobra 2010. godine bila razmotrena u skladu sa zahtevom hitnosti utvrđenim odredbom člana 27. stav 3. i da podnosiocu ustavne žalbe u konkretnom postupku po žalbi protiv rešenja o produženju pritvora nije povređeno označeno ustavno pravo.
6. Podnosilac ustavne žalbe je istakao i povrede „prava na postupak“ iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno prava na slobodu zajemčenog odredbom člana 27. stav 1. Ustava, koje je obrazložio tvrdnjama da „branilac nije mogao da prisustvuje sednici veća koje je odlučivalo o pritvoru, a time ni da učestvuje u postupku po žalbi, čime se ne postiže pravo na postupak iz člana 5. stav 4. Konvencije“.
Podnosilac ustavne žalbe u ovom delu izričito ističe samo povredu odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koja je suštinski istovetna navedenoj odredbi Ustava, te je Ustavni sud i ove tvrdnje ocenjivao samo u odnosu na navedeno ustavno pravo, a imajući u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava.
Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 142a stav 1. ZKP propisano da odluku o određivanju pritvora istražni sudija ili veće donosi po saslušanju okrivljenog, a da se odluka o produženju ili ukidanju pritvora donosi u sednici veća, izuzev u slučaju iz člana 145. ovog zakonika. Ova zakonska odredba, prema oceni Ustavnog suda, u sebi sadrži pravila koja se odnose na postupak donošenja tri različite odluke: odluku o određivanju pritvora, kojoj kao načelna obaveza mora da prethodi saslušanje okrivljenog, odluku o produženju i odluku o ukidanju pritvora. Iako su ove odluke sadržane u prvoj i drugoj rečenici istog stava, očigledno je da se obaveza saslušanja okrivljenog iz prve rečenice tog stava odnosi samo na postupak donošenja odluke o određivanju, ali ne i odluke o produženju ili ukidanju pritvora, kao što je očigledno i da ostali stavovi člana 142a ZKP (osim stava 4.) regulišu isključivo saslušanje okrivljenog, kao deo postupka donošenja odluke o određivanju pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da iz odredbe stava 4. člana 142a ZKP, prema kojoj se o saslušanju ili sednici veća na kojoj se odlučuje o pritvoru vodi poseban zapisnik, nedvosmisleno proizlazi da zakonodavac razdvaja saslušanje okrivljenog od sednice veća, odnosno da je propisano različito postupanje prilikom određivanja pritvora i njegovog produženja i ukidanja.
Ustavni sud, u vezi iznetih tvrdnji, posebno ukazuje na odredbu člana 142a stav 3. ZKP, prema kojoj je sud dužan da na pogodan način obavesti javnog tužioca i branioca okrivljenog o vremenu i mestu saslušanja iz stava 1. ovog člana, ali se saslušanje može obaviti i u odsustvu obaveštenih lica. Podnosilac ustavne žalbe, preko svog punomoćnika koji je advokat, pogrešno smatra da se obaveza suda da na pogodan način obavesti javnog tužioca i branioca okrivljenog o vremenu i mestu saslušanja, odnosi i na sednicu veća, a ne samo na saslušanje okrivljenog, iako iz odredbe člana 142 stav. 3. ZKP takva obaveza suda ne proizlazi. Ustavni sud je, stoga, ocenio da su navedene tvrdnje podnosioca ustavne žalbe zasnovane na pogrešnom tumačenju odredaba ZKP i da su, kao takve, neosnovane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno odredbom člana 27. stav 1. Ustava i da je pritvor protiv podnosioca ustavne žalbe određen u postupku koji je predviđen zakonom.
Ustavni sud je, prilikom odlučivanja o osnovanosti navedenih tvrdnji podnosioca ustavne žalbe imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu koji je izneo mišljenje da „stav 4. člana 5. ne treba da bude tumačen kao identičan stavu 1. člana 6.“ (videti, između ostalih: Megyeri v. Germany , od 12. maja 1992. godine, stav 22.), kao i da „iako je Sud u nekim slučajevima bio sklon tome da prizna potrebu za saslušanjem pred sudskim organom, procedura koja se traži u svakom predmetu nije identična“ (videti: De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, od 18. juna 1971. godine, stav 78.). Prema stavu Evropskog suda, „ravnopravnost strana u postupku može zahtevati da podnosilac predstavke bude u mogućnosti da se pojavi na saslušanju naročito kad je prisutno tužilaštvo“ (videti: Kampanis v. Greece, od 13. jula 1995. godine). Navedeni pravni stavovi Suda u Strazburu, kao i činjenica da sednici veća, prilikom odlučivanja o postojanju razloga za produženje pritvora, ne prisustvuje niti se o njoj obaveštava nadležni tužilac, prema oceni Ustavnog suda, dodatno ukazuju na neosnovanost iznetih tvrdnji podnosioca ustavne žalbe i potvrđuju da mu u konkretnom slučaju nisu povređena označena prava.
7. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu u celini odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11).
Ustavni sud je, na osnovu navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević