Rešenje Ustavnog suda o ustavnoj žalbi protiv akta javnog tužilaštva
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu kao neblagovremenu u odnosu na pravnosnažnu sudsku presudu, i kao nedozvoljenu u odnosu na akt Republičkog javnog tužilaštva, koji po svojoj prirodi nije pojedinačni akt podložan ustavnosudskoj kontroli.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slobodana Bajića i Dejana Bajića, obojica iz Draginja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 13. oktobra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Slobodana Bajića i Dejana Bajića izjavljena protiv akta Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 376/10 od 29. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Šapcu Kž. 123/09 od 26. maja 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slobodan Bajić i Dejan Bajić, obojica iz Draginja, podneli su 8. novembra 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv akta Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 376/10 od 29. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Šapcu Kž. 123/09 od 26. maja 2009. godine, zbog povrede prava na pravno sredstvo zajemčenog članom 36. stav 2. Ustava Republike Srbije i povrede odredaba člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosioci smatraju da nepodizanje zahteva za zaštitu zakonitosti od strane Republičkog javnog tužilštva predstavlja kršenje njihovog prava iz člana 36. stav 2. Ustava. Takođe navode da im nije omogućeno da učestvuju u žalbenom postupku, čime je došlo do povrede člana 6. Konvencije.
2. Prema članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. Pravni stav Ustavnog suda je da se u krivičnom postupku zahtev za zaštitu zakonitosti ne može smatrati delotvornim pravnim sredstvom čije iscrpljivanje je uslov za izjavljivanje ustavne žalbe. Ovo iz razloga što prema odredbama Zakonika o krivičnom postupku ovlašćenje za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ima isključivo Republički javni tužilac, a ni okrivljeni, niti njegov branilac, kao ni bilo koji drugi učesnik u pravosnažno okončanom krivičnom postupku ne mogu uticati na odluku Republičkog javnog tužioca da li će i kada podići ovo vanredno pravno sredstvo, ako nađe da ima osnova za njegovo podizanje, bez obzira na lično podnetu inicijativu. Saglasno iznetom stavu, Ustavni sud blagovremenost ustavne žalbe podnete protiv pojedinačnih akata donetih u krivičnom postupku ceni u odnosu na dan dostavljanja drugostepene krivične presude ili rešenja kojim je krivični postupak pravnosnažno okončan.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju Zakonom propisani rok za izjavljivanje ustavne žalbe počeo da teče od dana dostavljanja drugostepene presude Okružnog suda u Šapcu Kž. 123/09 od 26. maja 2009. godine podnosiocima ustavne žalbe, a što je nesporno bilo pre 11. juna 2010. godine, kada su podneli inicijativu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti.
Imajući u vidu da je ustavna žalba podneta 8. novembra 2010. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba neblagovremena, jer je izjavljena po isteku roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu . Stoga je Sud u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) navedenog zakona.
4. U odnosu na osporeni akt Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 376/10 od 29. septembra 2010. godine kojim se podnosioci ustavne žalbe obaveštavaju da Republičko javno tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud je ocenio da osporeni akt prema svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja pojedinačni akt iz člana 170. Ustava, jer njime nije odlučivano o pravima podnosilaca ustavne žalbe. Ovo stoga što prema odredbama Zakonika o krivičnom postupku podnošenje inicijative ne znači i pravo da se od javnog tužioca zahteva da podnese zahtev za zaštitu zakonitosti.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević