Odbijanje ustavne žalbe protiv rešenja o produženju pritvora okrivljenima
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja o produženju pritvora. Sud je ocenio da su nižestepena rešenja doneta u skladu sa zakonom, sa relevantnim i dovoljnim razlozima za produženje pritvora zbog opasnosti od uticaja na svedoke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. R . i R . R, obojice iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 7. septembra 201 5. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. R . i R . R izjavljena protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kr.Po1. 2/14 od 10. aprila 2014. godine i Kž2.Po1. 164/14 od 29. aprila 2014. godine u odnosu na istaknute povrede prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. R . i R . R, obojica iz Beograda su , 30. maja 2014. godine, preko punomoćnika Z . D . N, advokata iz Beograda, podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kr.Po1. 2/14 od 10. aprila 2014. godine i Kž2.Po1. 164/14 od 29. aprila 2014. godine, zbog povrede prava na slobodu, prava na ograničeno trajanje pritvora, prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, posebnog prava okrivljenog da mu se sudi bez odugovlačenja, prava na pretpostavku nevinosti i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, iz člana 27. stav 1, člana 31. stav 1, člana 32. stav 1, člana 33. stav 6, člana 34. stav 3. i člana 36. st av 2. Ustava Republike Srbije .
Podnosioci u ustavnoj žalbi navode da je osporenim rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Beogradu - Posebno odeljenje Kr.Po1. 2/14 od 10. aprila 2014. godine prema njima produžen pritvor na osnovnu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, a da je osporenim rešenjem istog suda Kž2.Po1. 164/14 od 29. aprila 2014. godine „uvažavanjem žalbe branilaca, prvostepeno rešenje preinačeno i otklonjen je zakonski osnov za produženje pritvora iz člana 211. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, dok je u preostalom delu žalba branilaca odbijena kao neosnovana. Smatraju da su donošenjem osporenih rešenja „ponovo povređena osnovna ljudska prava i slobode podnosilaca ove ustavne žalbe“.
Podnosioci povredu prava iz člana 27. stav 1. Ustava obrazlažu time da „okolnosti zbog kojih im je pritvor određen i kasnije produžavan nisu pravilno cenjene i da ne postoji zakonski osnov da im se odredi pritvor, pa samim tim ni da se isti i dalje produžava“. Smatraju da ne postoje osobite okolnosti koje ukazuju da će uticati na svedoke, jer se „osobite okolnosti mogu ceniti tek kroz konkretni pokušaj ili nameru okrivljenih da na ova lica utiču, a ne kroz neobrazloženu tvrnju da postoji bliskost“, kao i da „ako su tako bliski i podobni uticaju, onda su odavno mogli da se dogovore, jer su već 15 godina bili u prilici da to čine“. Takođe, navode da „samo uznemirenje javnosti ne može da bude razlog za određivanje pritvora“ i dodaju da je „sasvim tačno da krivično delo koje je predmet ovog postupka tokom svih proteklih godina, u većem ili manjem intenzitetu konstantno izaziva medijsku pažnju“, ali ističu da se u obrazloženju osporenih rešenja ne navodi kako „ta i takva medijska pažnja utiče na suđenje“. Podnosioci zaključuju da osporena rešenja ne sadrže „ni jedan razlog iz koga bi se moglo zaključiti da je pritvor neophodno potreban radi vođenja krivičnog postupka“ i da „predstavljaju neobrazložene sudske odluke kojima se flagrantno krše prava na slobodu i bezbednost podnosilaca.
Povredu prava na ograničeno trajanje pritvora i posebnog prava okrivljenog da mu se sudi bez odugovlačenja podnosioci ustavne žalbe zasnivaju na tvrdnji da „neobrazloženost odluka o pritvaranju već sama po sebi ukazuje da mera pritvora u konkretnom slučaju nije ni bila nužna“. Dodaju da „Tužilaštvo za organizovani kriminal ne sprovodi istragu u skladu sa odredbom člana 31. stav 1. Ustava“, što, po njihovom mišljenju „svakako ukazuje da ovaj organ postupak sprovodi pristrasno, uz narušavanje pretpostavke nevinosti“ i zaključuju da „Tužilaštvo u ovoj fazi postupka nije preduzelo mere i radnje na koje je ovlašćeno, kako bi se pritvor u ovoj fazi postupka sveo na najkraće neophodno vreme ni po dinamici kojom ispituje svedoke, ni po redosledu kojim to čini“.
U ustavnoj žalbi podnosioci ističu i povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, smatrajući da je „kroz neobrazložene odluke o pritvaranju prekršeno i njihovo pravo da sud pravično odluči o njihovim pravima i osnovanosti sumnje koja je bila razlog za donošenje odluke o pritvaranju“, odnosno da „ne samo da su neobrazloženi pritvorski razlozi iz člana 211. stav 1. tač. 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, već ni postojanje osnovane sumnje da su okrivljeni izvršili krivično delo koje im je stavljeno na teret u rešenjima o pritvaranju nije u dovoljnoj meri jasno opredeljeno“. U tom smislu, podnosioci ukazuju da se u osporenim rešenjima „ne obrazlažu ni osobite okolnosti da će podnosioci uticati na svedoke, a posebno ne činjenice koje ukazuju da bi usled uznemirenja javnosti bilo ugroženo nesmetano i/ili pravično suđenje“, kao i da je „odluka o pritvaranju u delu u kojem se navodi da postoji osnovana sumnja kao uslov za pritvaranje, bez ikakvog obrazloženja iz čega ista proizlazi, samo način da se ova istraga mistifikuje i da se kroz nedovoljno obrazloženu odluku suda opravda određivanje i dalje produžavanje pritvora prema njima, iako je očigledno da predloženi i nepredloženi svedoci nemaju nikakva neposredna saznanja o događajima o kojima su svedočili“. Zaključuju da im je na ovaj način povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, čime je „ozbiljno dovedena u pitanje nepristrasnost u odlučivanju suda“.
Povredu prava iz člana 34. stav 3. Ustava podnosioci ustavne žalbe obrazlažu time da je neposredno po njihovom hapšenju Tužilac za organizovani kriminal, na konferenciji za štampu u Vladi, pored ostalog, izjavio da su „danas uhapšeni R. R . i M . R . zajedno sa R . M . ubili Ć.“, odnosno da su otkrivene „konačno ubice S. Ć .“. Takođe, podnosioci ističu i da je u osporenom drugostepenom rešenju navedeno da se „tek sada otkrivaju izvršioci predmetnog krivičnog dela, što svakako pojačava pažnju javnosti...“.
Konačno, podnosioci ustavne žalbe ističu i da im je povređeno pravo iz člana 36. stav 2. Ustava, jer je u drugostepenom osporenom rešenju „izostala analiza izjavljene žalbe i odgovor na suštinske žalbene navode“, odnosno jer se „ocena žalbenih navoda svela na prepričavanje razloga prvostepenog rešenja“, čime se „dvostepenost postupka izigrava, pretvara u iluziju, a žalba kao pravni lek obesmišljava“.
Predložili su da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih ustavnih prava i „naloži njihovo otklanjanje“, dosudi „traženu naknadu“ i odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno kili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u osporena rešenja i drugu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
Naredbom o dopuni naredbe o sprovođenju istrage Tužilaštva za organizovani kriminal KTI. 3/14 od 14. januara 2014. godine podnosiocu ustavne žalbe M . R . stavljeno je na teret postojanje osnova sumnje da je izvršio krivično delo ubistvo u podstrekavanju iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi sa članom 23. Osnovnog krivičnog zakona, dok je podnosiocu R . R . stavljeno na teret postojanje osnova sumnje da je izvršio krivično delo ubistvo u saizvršilaštvu iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi sa članom 22. Osnovnog krivičnog zakona.
Pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe određen rešenjem sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kpp.Po1. 3/14 od 15. januara 2014. godine, na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, koji im se računa od 14. januara 2014. godine , kada su lišeni slobode .
Pritvor je potom podnosiocima ustavne žalbe, na osnovu istih odredaba Zakonika o krivičnom postupku, produžen rešenjima sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kpp.Po1. 3/14 od 12. februara 2014. i od 14. marta 2014. godine.
Osporenim rešenjem Apelacionog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kr.Po1. 2/14 od 10. aprila 2014. godine pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe produžen za još dva meseca, na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku.
Osporenim rešenjem Apelacionog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kž2.Po1. 164/14 od 29. aprila 2014. godine uvažena je žalba branioca okrivljenih, ovde podnosilaca ustavne žalbe u delu kojim se pobija rešenje zbog produženja pritvora po zakonskom osnovu iz člana 211. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, pa je prvostepeno rešenje o produženju pritvora preinačeno tako što je otklonjen zakonski osnov iz tačke 1) navedenog člana, dok je u preostalom delu žalba odbijena kao neonovana.
U odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja o produženju pritvora je navedeno: da je „ u toku dalje istrage neophodno ispitati svedok e V.L, N.S. i R.Lj, koji su bili zaposleni u Službi državne bezbednosti i bliski saradnici sa M . R . bivšim načelnikom CR DB Beograd i R. R .“; da „navedene okolnosti i po nalaženju ovog suda ukazuju da će okrivljeni ometati postupak uticanjem na svedoke, u cilju usklađivanja njihovih iskaza sa odbranama “; da „i pored činjenice da je od izvršenja krivičnog dela proteklo 15 godina, novi dokazi i podaci prikupljeni u istrazi su takvog karaktera da opravdavaju realnu mogućnost usaglašavanja odbrana okrivljenih i iskaza svedoka“.
U odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 4) Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja o produženju pritvora je navedeno: da postoji osnovana sumnja da su podnosioci ustavne žalb e izvršili krivično delo za koje je zaprećena kazna zatvora od preko deset godina, pri čemu su „način izvršenja i težina posledice krivičnog dela doveli do uznemirenja javnosti koje može ugrozi ti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka , a budući da postoji osnovana sumnja da je krivično delo izvršeno 1999. godine, dok 15 godina od izvršenja nisu otkriveni izvršioci, da se radi o ubistvu novinara S.Ć, a navedeno delo je svih godina izazivalo veliku medijsku pažnju, naročito intenziviranu poslednjih nekoliko meseci, posebno imajući u vidu da se tek sada otkrivaju izvršioci predmetnog krivičnog dela, što svakako pojačava pažnju javnosti, a što sve ima za posledicu izazivanje uznimerenja javnosti koje ugrožava nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka, bez obzira na protek vremena“.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se pozivaju podnosioci u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (član 27. stav 1.); da, pored ostalog, trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora (član 31. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (član 33. stav 6.); da se svako smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda (član 34. stav 3.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2. ).
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 101/11, 121/12, 32/13, 45/13 i 55/14) (u daljem tekstu: ZKP) propisano je: da pre donošenja pravnosnažne odluke o izricanju krivične sankcije, okrivljenom mogu biti ograničene slobode i prava samo u meri neophodnoj za ostvarenje cilja postupka, pod uslovima propisanim ovim zakonikom (član 10. stav 1.); da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom, da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru i da će se u toku celog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 210. st. 1. do 3.).
Saglasno odredbi člana 211. stav 1. ZKP, pritvor se može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo ako, pored ostalog: postoje okolnosti koje ukazuju da će uništiti, sakriti, izmeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog dela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače (tačka 2)); je za krivično delo koje mu se stavlja na teret propisana kazna zatvora preko deset godina, odnosno kazna zatvora preko pet godina za krivično delo sa elementima nasilja ili mu je presudom prvostepenog suda izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a način izvršenja ili težina posledice krivičnog dela su doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka (tačka 4)).
Odredbama člana 214. ZKP je propisano : da se pritvor u istrazi može odrediti, produžiti ili ukinuti rešenjem sudije za prethodni postupak ili veća (član 21. stav 4.) (stav 1.); da se rešenje o produženju ili ukidanju pritvora donosi po službenoj dužnosti ili na predlog stranaka i branioca (stav 2.); da protiv rešenja o pritvoru stranke i branilac mogu izjaviti žalbu veću (član 21. stav 4.) i da se žalba, rešenje i ostali spisi dostavljaju odmah veću i da žalba ne zadržava izvršenje rešenja (stav 3.).
Trajanje pritvora u istrazi propisano je odredbama člana 215. ZKP, prema kojima: na osnovu rešenja sudije za prethodni postupak, okrivljeni se može zadržati u pritvoru najviše tri meseca od dana lišenja slobode i sudija za prethodni postupak je dužan da i bez predloga stranaka i branioca, po isteku svakih 30 dana ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora (stav 1.); veće neposredno višeg suda (član 21. stav 4.) može, na obrazloženi predlog javnog tužioca, iz važnih razloga produžiti pritvor najviše za još tri meseca i da je protiv ovog rešenja dozvoljena žalba koja ne zadržava izvršenje rešenja (stav 2.); da ako se do isteka roka iz st. 1. i 2. ovog člana ne podigne optužnica, okrivljeni će se pustiti na slobodu (stav 3.).
Krivičnim zakonom Republike Srbije („Službeni glasnik SRS“, br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89 i 21/90 i „Službeni glasnik RS“, br. 16/90, 26/91, 75/91, 9/92, 49/92, 51/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03) bilo je propisano da će se zatvorom od najmanje dvanaest godina ili zatvorom od četrdeset godina, kazniti ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog dela, iz krvne ili bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda (ubistvo - član 47. stav 2. tačka 4)).
5. Ustavni sud konstatuje da se suština navoda podnosilaca ustavne žalbe o povredi prava iz člana 27. stav 1, člana 31. stav 1, člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava u odnosu na osporena rešenja zasniva na sledećim tvrdnjama: da nije bilo osnova da im se pritvor produži na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 2) i 4) ZKP, jer ne postoje razlozi koji bi opravdali ovu meru, odnosno jer su osporena rešenja neobrazložena i da mera pritvora nije svedena na najkraće neophodno vreme.
Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom postupku ukazuje da je Ustavom utvrđeno da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, iz čega proizlazi da je neophodno kumulativno postojanje dva uslova da bi lišenje slobode bilo zakonito. Prvi, da lišenje slobode mora biti zasnovano na razlozima predviđenim zakonom, i drugi, da se lice lišava slobode u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Saglasno odredbama člana 30. stav 1. Ustava i člana 211. stav 1. ZKP, pritvor se prema nekom licu može odrediti samo odlukom suda ukoliko su kumulativno ispunjena da uslova: da postoji osnovana sumnja da je lice učinilo krivično delo i da je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Razlozi koji pritvaranje mogu činiti neophodnim radi vođenja krivičnog postupka propisani su u tač. 1) do 4) člana 211. stav 1. ZKP.
Iz navedenog, po oceni Ustavnog suda, nedvosmisleno proizlazi da sud može odrediti (i produžiti) pritvor prema nekom licu samo ukoliko istovremeno oceni da postoji osnovana sumnja da je ono izvršilo krivično delo i da je njegovo pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka, te da potom, u rešenju o određivanju (i produženju) pritvora, detaljno obrazloži koji su to razlozi koji pritvaranje čine neophodnim radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Upravo na taj način, navođenjem razloga za određivanje pritvora, nadležni sud obrazlaže zašto je pritvor neophodan radi vođenja krivičnog postipka.
Takođe, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka zauzeo stanovište da dužina trajanja pritvora koja neće dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava iz člana 31. podrazumeva da nadležni sudovi u svojim odlukama navedu relevantne i dovoljne razloge kojima opravdavaju trajanje mere pritvora i pokazuju posebnu hitnost u vođenju postupka.
Polazeći od navedenih opštih principa, a imajuću u vidu navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi u odnosu na osporena rešenja, Ustavni sud je ocenu osnovanosti iznetih tvrdnji podnosilaca o povredi prava iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava cenio u okviru prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je utvrdio da je pritvor prema podnosiocima ustavne žalbe određen i produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično delo ubistvo u podstrekavanju (M. R .), odnosno ubistvo u saizvršilaštvu (R. R .) iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije (u vezi sa čl. 23. i 22. Osnovnog krivičnog zakona), za koje krivično delo je zaprećena kazna zatvora od najmanje 12 godina. Pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe osporenim prvostepenim rešenjem produžen na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) ZKP, dok je osporenim drugostepenim rešenjem otklonjen zakonski osnov iz tačke 1) navedenog člana. Dakle, pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe pravnosnažno produžen zbog postojanja osobitih okolnosti koje su ukazivale da će ometati postupak uticanjem na svedoke i zbog toga što su način izvršenja i težina posledice krivičnog dela doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano vođenje krivičnog postupka.
U obrazloženju osporenih rešenja Apelacionog suda u Beogradu – Posebno odeljenje je u odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 2) ZKP, pored ostalog, navedeno da u daljem toku istrage treba da budu ispitani svedoci koji su, kao i podnosioci ustavne žalbe, bivši pripadnici Službe državne bezbednosti (njih trojica), a koji su bliski saradnici sa podnosiocima, što je, po oceni Apelacionog suda u Beogradu – Posebno odeljenje, predstavljalo osobitu okolnost koja ukazuje da će podnosioci ometati postupak uticanjem na te svedoke, a u cilju usklađivanja njihovih iskaza sa svojim odbranama.
U odnosu na pritvorski razlog iz čl ana 211. stav 1. tačka 4) ZKP u osporenim rešenjima je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi osnovana sumnja da su podnosioci ustavne žalbe izvršili krivično delo ubistvo (u podstrekavanju, odnosno saizvršilaštvu) za koje je zaprećena kazna zatvora od preko deset godina, a da su „način izvršenja i težina posledice krivičnog dela doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka, a budući da postoji osnovana sumnja da je krivično delo izvršeno 1999. godine, dok 15 godina od izvršenja nisu otkriveni izvršioci, da se radi o ubistvu novinara S.Ć, a navedeno delo je svih godina izazivalo veliku medijsku pažnju, naročito intenziviranu poslednjih nekoliko meseci, posebno imajući u vidu da se tek sada otkrivaju izvršioci predmetnog krivičnog dela, što svakako pojačava pažnju javnosti, a što sve ima za posledicu izazivanje uznimerenja javnosti koje ugrožava nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka, bez obzira na protek vremena“.
Ustavni sud je ocenio da su osporena rešenja zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju procesnog prava, te da je nadležni sud postupao u skladu sa ZKP kada je utvrdio da postoje uslovi da se podnosiocima ustavne žalbe produži pritvor po označenim zakonskim osnovima. Naime, postojanje osobitih okolnosti koje ukazuju da će podnosioci ometati postupak uticanjem na svedoke je, po oceni Ustavnog suda, jasno i dovoljno obrazloženo. Činjenice da će podnosioci ometati postupak uticajem na tri predložena svedoka koje je trebalo saslušati u daljem toku postupka, koji su bili bliski saradnici sa podnosiocima, a u cilju usklađivanja njihovih odbrana sa iskazima svedoka, po oceni Ustavnog suda, predstavljaju relevantne i dovoljne razloge za produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Istovremeno, po oceni Ustavnog suda, nadležni sud je u osporenim rešenjima naveo i jasno obrazlažio, pored visine zaprećene kazne, konkretne okolnosti koje su u ovom slučaju, zbog načina izvršenja i težine posledice krivičnog dela (ubistvo poznatog novinara) dovele do uznemirenja javnosti koje mogu ugroziti nesmetano vođenje krivičnog postupka, ističući da navedeno ubistvo, i pored činjenice da je izvršeno pre 15 godina „svih godina izazivalo veliku medijsku pažnju, naročito intenziviranu poslednjih nekoliko meseci“. Ustavni sud je našao da su u osporenim rešenjima utvrđene konkretne činjenice koje ukazuju da je usled načina izvršenja i težine posledice krivičnog dela za koje se podnosioci sumnjiče, došlo do odgovarajućeg stepena uznemirenja javnosti, koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je ocenio kao neosnovane navode podnosilaca da nije bilo osnova da im se pritvor produži, da ne postoje razlozi koji bi opravdali ovu meru, odnosno da su osporena rešenja neobrazložena.
Takođe, Ustavni sud je utvrdio da su se podnosioci do dana podnošenja ustavne žalbe (30. maj 2014. godine) nalazili u pritvoru četiri meseca i 16 dana (računajući od 14. januara 2014. godine , kada su lišeni slobode), koji period se poklapa sa traja njem istrage. Imajući u vidu da se istraga protiv podnosilaca ustavne žalbe vodi zbog krivičnog dela ubistvo, Ustavni sud je ocenio da se istraga vodi sa primerenom hitnošću.
Najzad, Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i da je Apelacioni sud u Beogradu – Posebno odeljenje u osporenom drugostepenom rešenju otklonio pritvorski razlog propisan odredbom člana 211. stav 1. tačka 1) ZKP, jer je utvrdio da je prestao ovaj zakonski osnov za dalje zadržavanje podnosilaca ustavne žalbe u pritvoru, što ukazuje na to da je nadležni sud pažljivo razmatrao sve činjenice i okolnosti koje mogu biti od značaja za donošenje odluke.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da su osporena rešenja o produženju pritvora doneta iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, kao i da su u njima navedeni relevantni i dovoljni razlozi zbog kojih je nadležni sud smatrao da je mera pritvora neophodna radi vođenja krivičnog postupka, koji se vodi sa primerenom hitnošću.
Stoga je Ustavni sud našao da osporenim rešenjima nisu povređena Ustavom zajemčena prava podnosilaca ustavne žalbe iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odbio u ovom delu ustavnu žalbu kao neosnovanu i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Ispitujući postojanje pretpostavki za odlučivanje o delu ustavne žalbe kojim se u odnosu na osporena rešenja ističe povreda prava na pretpostavku nevinosti , kao jednog od prava kojima se, saglasno članu 34. stav 3. Ustava, jemči pravna sigurnost u kaznenom pravu, Ustavni sud je navode iznete u ustavnoj žalbi ocenio očigledno neosnovanim. Ovo iz razloga što podnosioci ustavne žalbe citiraju samo delove rečenica sadržanih u obrazloženju osporenih rešenja, pri čemu iz istih nesporno proizlazi da Apelacioni sud u Beogradu – Posebno odeljenje nije izneo tvrdnju da su podnosioci izvršili krivično delo koje je predmet krivičnog postupka, jer je, pored ostalog, naveo da „postoji osnovana sumnja...“. Takođe, Ustavni sud konstatuje da podnosioci u ustavnoj žalbi povredu prava na pretpostavku nevinosti ističu i u odnosu na radnje Tužilaštva za organizovani kriminal. Međutim, imajući u vidu da su, sa jedne strane, podnosioci ustavne žalbe isključivo osporili akte kojima je odlučivano o pritvoru, a ne i radnje Tužioca za organizovani kriminal, a da je, sa druge strane, navedena radnja prema navodima podnosilaca preduzeta na konferenciji za štampu u Vladi Republike Srbije 13. januara 2014. godine, to, i u slučaju da su podnosioci ustavne žalbe osporili i navedenu radnju, ustavna žalba ne bi bila blagovremena, jer je podneta 20. februara 2014. godine, dakle po isteku roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
U odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se pravom na pravno sredstvo jemči dvostepenost u odlučivanju, odnosno pravo da se u postupku po žalbi ili drugom propisanom pravnom sredstvu, pred organom više instance, ispita zakonitost prvostepene odluke, što ne podrazumeva i pravo na pozitivan ishod drugostepenog postupka za lice koje je izjavilo pravno sredstvo, ako za to nije bilo osnova. Kako iz samih osporenih akta, rešenja Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje proizlazi da su podnosioci ustavne žalbe imali i iskoristili pravo da protiv osporenih prvostepenih rešenja izjave žalbu, te da je o izjavljenim žalbama odlučivano, Ustavni sud je utvrdio da u ovom delu nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbama člana 36. stav 1. tač. 5) i 7) Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u drugom delu izreke.
7. Sledom svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.