Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog suprotne sudske prakse. Sudovi u Novom Pazaru su u dve identične činjenične i pravne situacije doneli potpuno različite odluke, čime su narušili načelo pravne sigurnosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Igbale Ljajić iz Novog Pazara, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. februara 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Igbale Ljajić i utvrđuje da je presudom Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine i presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 311/08 od 25. marta 2008. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija.
2. Poništava se presuda Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 311/08 od 25. marta 2008. godine i nalaže Apelacionom sudu u Kragujevcu da donese novu odluku po žalbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Igbala Ljajić iz Novog Pazara je 26. aprila 2008. godine, preko punomoćnika, advokata Refije Garibovića iz Novog Pazara, podnela Ustavnom sudu dozvoljenu i blagovremenu ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine i presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 311/08 od 25. marta 2008. godine, zbog povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava Republike Srbije, prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je odbijen tužbeni zahtev podnositeljke ustavne žalbe kojim je tražila da sud obaveže poslodavca da joj isplati naknadu zarade po osnovu plaćenog odsustva u visini minimalne zarade za period od 1. marta 2004. do 6. februara 2007. godine; da su postupajući sudovi pogrešno protumačili da je sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada, zaključenim između podnositeljke ustavne žalbe i poslodavca, regulisano pitanje naknade zarade po osnovu plaćenog odsustva, te da poslodavac prema podnositeljki nema dugovanja; da podnositeljka ustavne žalbe smatra da se u konkretnom slučaju radi o isplati naknade zarade po osnovu plaćenog odsustva, a ne o isplati zarade, što je regulisano odredbom člana 2. navedenog sporazuma, te da su u pitanju dve ''različite kategorije prava''; da su prvostepeni i drugostepeni sud po osnovu istog pravnog pitanja donosili različite presude čime je stvorena pravna nesigurnost (kao primer je navedena presuda Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 109/07 od 22. februara 2007. godine, gde je drugostepeni sud po istom pravnom pitanju zauzeo drugačiji stav). Podnositeljka ustavne žalbe predlaže da Ustavni sud utvrdi da su joj osporenim presudama povređena navedena prava.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i spise predmeta Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 i utvrdio sledeće činjenice okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Podnositeljki ustavne žalbe je 6. februara 2007. godine prestao radni odnos u Društvenom preduzeću Savremena konfekcija ''Raška'' iz Novog Pazara, na osnovu rešenja poslodavca broj 748-271/360 od 6. februara 2007. godine, jer je podnositeljka proglašena tehnološkim viškom zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova konfekcionara.
Sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada zaključen je 6. februara 2007. godine između Društvenog preduzeća Savremena konfekcija ''Raška'' iz Novog Pazara i podnositeljke ustavne žalbe. Predmet ovog sporazuma je utvrđivanje konačnog dugovanja Preduzeća prema zaposlenom, ovde podnositeljki ustavne žalbe, na dan prestanka radnog odnosa zaposlenog u Preduzeću i regulisanje međusobnih prava i obaveza povodom isplate predmetnog dugovanja, kao i dugovi zaposlenog prema Preduzeću (član 1.). U članu 2. sporazuma je utvrđeno da Preduzeće prema podnositeljki ustavne žalbe nema dugovanja po osnovu neisplaćenih zarada, kao i da se Preduzeće obavezuje da uplati Fondu PIO doprinose prema propisima u celini. Prema članu 9. sporazuma, preduzeće i zaposleni se odriču prava na raskid ovog sporazuma po bilo kom osnovu, osim po osnovu neispunjenja međusobnih obaveza opisanih u čl. 4. i 5. sporazuma, koji su potpisali podnositeljka ustavne žalbe, nadležno lice kod poslodavca i predstavnik sindikata.
Tužilja - ovde podnositeljka ustavne žalbe je 28. februara 2007. godine podnela Opštinskom sudu u Novom Pazaru tužbu protiv Društvenog preduzeća Savremena konfekcija “Raška“ iz Novog Pazara, radi isplate naknade zarade po osnovu plaćenog odsustva u visini minimalne zarade u periodu od 1. marta 2004. do 6. februara 2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Pored toga, podnositeljka ustavne žalbe je tražila i da se obaveže tuženi da joj uplati doprinose za socijalno osiguranje za period od 1. januara 2004. do 6. februara 2007. godine.
Osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje. U obrazloženju osporene prvostepene presude se ističe da je tužbeni zahtev neosnovan, jer su stranke navedenim sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada regulisale, pored ostalog, i pitanje naknade zarade.
Postupajući po žalbi tužilje, Okružni sud u Novom Pazaru je osporenom presudom Gž1. 311/08 odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su navedenim sporazumom tužilja i tuženi regulisali međusobna prava i obaveze po osnovu rada, te da tuženi nema obaveza po osnovu neisplaćenih zarada i “da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio da tužilja potražuje naknadu zarade po osnovu plaćenog odsustva a ne naknadu zarade, te da su to različite kategorije predviđene zakonom, a ovo stoga što je isplata naknade zarade kategorija koja se isplaćuje i po osnovu plaćenog odsustva, jer bez obzira kakvu kategoriju ima, da li naknada zarade ili zarada, tužilja i tuženi kao poslodavac su regulisali međusobni sporazum i to bezuslovno“.
Postupajući po tužbi druge tužilje - Bahrije Mustafić protiv Društvenog preduzeća Savremena konfekcija “Raška“ iz Novog Pazara, Opštinski sud u Novom Pazaru je 20. decembra 2006. godine doneo presudu P1. 1079/06, kojom je u stavu I izreke obavezao tuženog da isplati tužilji odgovarajuće novčane iznose po osnovu minimalne zarade za period od 1. aprila 2006. do 16. oktobra 2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, a stavom II izreke obavezao tuženog da na ime tužilje izvrši uplatu doprinosa za socijalno osiguranje za period od 29. marta 2006. do 16. oktobra 2006. godine.
Po podnetoj žalbi punomoćnika tuženog, Okružni sud u Novom Pazaru je presudom Gž1. 109/07 od 22. februara 2007. godine odbio je žalbu i potvrdio presudu Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 1079/06 od 20. decembra 2006. godine. U obrazloženju drugostepene presude se ističe da činjenica da je tužilja potpisala sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada ne znači da je tuženi kao poslodavac izmirio sve svoje zakonske obaveze prema tužilji i ''okolnost da je potpisan sporazum ne isključuje pravo tužilje da prema tuženiku, kao poslodavcu i dalje traži isplatu minimalne zarade i uplatu spornih doprinosa, kao pravo iz radnog odnosa, bez obzira što joj je u međuvremenu prestao radni odnos i bez obzira na stavljanje potpisa na sporazum, jer u čl. 2. istog sporazuma nije naveden iznos koji je navodno plaćen po osnovu minimalne zarade, a u stavu 2. istog člana tuženi se kao poslodavac obavezao na uplatu doprinosa''.
4. Ustavna žalba je podneta zbog povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava, prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te da se odredbe člana 58. Ustava sadržinski ne razlikuju od odredaba člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je postojanje povrede prava podnositeljke ustavne žalbe cenio u odnosu na navedene odredbe Ustava.
Odredbama Ustava na čiju se povredu podnositeljka ustavne žalbe poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
Za ocenu osnovanosti ustavne žalbe, u konkretnom slučaju, od značaja su odredbe Zakona o radu (''Službeni glasnik RS'', br. 24/05 i 61/05) kojima je propisano: da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (član 104. stav 1.); da se zarada iz člana 104. stav 1. ovog zakona sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, da se pod zaradom u smislu stava 1. ovog člana smatra zarada koja sadrži poreze i doprinose koji se plaćaju iz zarade, da se pod zaradom, u smislu stava 1. ovog člana smatraju sva primanja iz radnog odnosa, osim naknada troškova zaposlenog u vezi sa radom iz člana 118. tač. 1) do 4) i drugih primanja iz člana 119. i člana 120. tačka 1) ovog zakona (član 105.); da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno radno vreme koje se izjednačava sa punim radnim vremenom, a ako poslodavac i zaposleni ugovore minimalnu zaradu iz stava 1. ovog člana, poslodavac je dužan da tu zaradu isplati zaposlenom u visini utvrđenoj odlukom iz člana 113. ovog zakona za mesec u kojem se vrši isplata (član 111. st. 1. i 2.); da zaposleni ima pravo na naknadu zarade u visini prosečne zarade u prethodna tri meseca, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, između ostalog, i za vreme plaćenog odsustva (član 114. stav 1.); da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa, isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja, koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu (član 186. stav 1.).
5. Ispitujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni je ocenio da je u parničnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje.
Naime, Ustavni sud je razmatrao navode podnositeljke ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja nadležnih sudova u Novom Pazaru, koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneli različite presude, pa je ocenio da različita praksa redovnih sudova, sama po sebi, ne ukazuje nužno na povredu prava na pravično suđenje, tim pre što ujednačavanje sudske prakse redovnih sudova ne spada u nadležnost Ustavnog suda, već u nadležnost Vrhovnog kasacionog suda.
Ipak, polazeći od suštine prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, kao i navedenih odredaba Zakona o radu, Ustavni sud je utvrdio da su osnovani navodi podnositeljke ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja Opštinskog i Okružnog suda u Novom Pazaru, koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneli različite presude. Naime i u parničnom postupku povodom koga je podneta ustavna žalba i u parničnom postupku koji se vodio u predmetu P1. 1079/06 je utvrđeno da su tužilje bile u radnom odnosu kod istog tuženog do momenta kada im je prestao radni odnos po osnovu rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa jer su proglašene tehnološkim viškom, te da su se do tog momenta duži period vremena nalazile na plaćenom odsustvu. Takođe u oba parnična postupka tužilje su tražile isplatu minimalne zarade i uplatu doprinosa, koje navode je tuženi poslodavac osporio iz razloga što su tužilje potpisale identičan sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada. Kod ovako utvrđenog činjeničnog i pravnog stanja u oba predmeta, Opštinski sud u Novom Pazaru je u parničnom postupku povodom koga je podneta ustavna žalba tužbeni zahtev odbio, dok je u parničnom postupku koji se vodio u predmetu P1. 1079/06 tužbeni zahtev usvojio, a Okružni sud u Novom Pazaru je tako različite prvostepene presude u oba slučaja potvrdio.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneli različite odluke o osnovanosti tužbenih zahteva i na taj način podnositeljku ustavne žalbe doveli u neravnopravan položaj u pružanju sudske zaštite njenog prava na naknadu zarade u odnosu na lice čiji je tužbeni zahtev usvojen. Kako je Okružni sud u Novom Pazaru, kao sud poslednje instance u konkretnom slučaju, doneo potpuno različite presude, Ustavni sud je našao da je takva praksa suda suprotna principu pravne sigurnosti (videti: presuda Santos Pinto protiv Portugalije od 20. maja 2008. godine i Beian protiv Rumunije od 6. decembra 2007. godine). Ustavni sud je navedeni pravni stav iskazao i u odlukama Už. 280/09 i Už. 1967/09. Stoga je Ustavni sud ocenio da je različitom ocenom suda datog povodom istog pravnog pitanja povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje.
6. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je ocenio da je osporenim presudama Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine i Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 311/08 od 25. marta 2008. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07), ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu otkloniti jedino poništajem osporene drugostepene presude, kako bi u ponovnom postupku bila doneta nova odluka po žalbi podnositeljke, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
Imajući u vidu da će osporena presuda Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 268/07 od 15. januara 2008. godine biti predmet ponovnog preispitivanja i odlučivanja po žalbi, Ustavni sud smatra da je zahtev podnositeljke ustavne žalbe za utvrđivanje povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava preuranjen, pa je u tom delu ustavnu žalbu odbio.
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić