Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog nenavođenja ustavnopravnih razloga
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda redovnih sudova u radnom sporu. Sud je ocenio da se navodima žalbe ne ukazuje na povredu ustavnih prava, već se od Suda traži da, kao instancioni sud, preispita zakonitost osporenih akata.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Jugoslava Karamarkovića iz Niša, na osnovu člana 167. tačka 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. novembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Jugoslava Karamarkovića izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Nišu P1. 1869/10 od 8. februara 2010. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1982/10 od 26. oktobra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Jugoslav Karamarković iz Niša je 24. novembra 2010. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Osnovnog suda u Nišu P1. 1869/10 od 8. februara 2010. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1982/10 od 26. oktobra 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava Republike Srbije, prava na obaveštenost iz člana 51. Ustava, prava na rad iz člana 60. Ustava i „prava u okviru Ekonomsko uređenje (Osnovna načela, Sloboda preduzetništva, Položaj na tržištu) – čl. 81. - 84. Ustava“.
Podnosilac ustavne žalbe, ponavljajući razloge iznete u žalbi koju je izjavio protiv osporene prvostepene presude, iznosi činjenice vezane za sporni odnos koji je bio predmet raspravljanja u parničnom postupku u kome su donete presude koje se osporavaju ustavnom žalbom, smatrajući da je pogrešan zaključak suda u pogledu prirode rada koji je obavljao za tuženog i prirode ugovora koji je zaključio sa tuženim, te na osnovu toga navodi odredbe materijalnog prava koje je sud, po njegovom mišljenju, trebalo da primeni u konkretnom slučaju. Takođe, podnosilac ustavne žalbe smatra da je ponašanjem tuženog doveden u zabludu, jer nije obavešten da isplatu po ugovoru o izvođenju nastave vrši Uprava za trezor. Od Ustavnog suda je tražio da poništi osporene presude i dosudi mu naknadu za izvedenu nastavu i troškove postupka koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, saglasno odredbi člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi nije nadležan da umesto ili nakon redovnih sudova i drugih nadležnih državnih organa, ocenjuje zakonitost pojedinačnih akata donetih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, već je nadležan isključivo da ispituje postojanje povrede ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih ljudskih ili manjinskih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenih prava ili sloboda, ukazuje na njihovu povredu ili uskraćivanje.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku utvrdio sledeće:
Osporenom presudom Osnovnog suda u Nišu P1. 1869/10 od 8. februara 2010. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da se obaveže tužena Gimnazija ''Svetozar Marković'' da mu isplati naknadu na ime izvedene nastave za jul i avgust 2008. godine.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1982/10 od 26. oktobra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda.
4. Ispitujući postojanje pretpostavki za vođenje postupka po podnetoj ustavnoj žalbi, Ustavni sud je najpre ocenio da se navodi ustavne žalbe o povredi prava na obaveštenost iz člana 51. Ustava, kojim se svakome jemči pravo da istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja i utvrđuje dužnost sredstava javnog obaveštavanja da to pravo poštuju (stav 1.), kao i pravo svakome na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom (stav 2.), ne mogu dovesti u ustavnopravnu vezu sa osporenim presudama. Ista ocena Ustavnog suda odnosi se i na pozivanje podnosioca na povrede odredaba čl. 81. do 84. Ustava kojima se utvrđuju načelo razvijanja duha tolerancije u oblasti obrazovanja, kulture i informisanja (član 81.), osnovna načela ekonomskog uređenja u Republici Srbiji (član 82.), načelo slobode preduzetništva (član 83.) i načela na kojima počiva otvoreno i slobodno tržište u Republici (član 84.). Takođe, Ustavni sud konstatuje da se nijedan navod ustavne žalbe ne odnosi na Ustavom utvrđenu sadržinu prava na rad iz člana 60. Ustava.
U pogledu pozivanja na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, iz navoda ustavne žalbe koji predstavljaju zapravo ponavljanje žalbenih navoda kojima je podnosilac ustavne žalbe u postupku pred redovnim sudovima osporavao činjenično stanje i ocenu dokaza izvedenih u prvostepenom parničnom postupku, ocenio da se ustavnom žalbom od Ustavnog suda traži da još jednom, kao instancioni sud, ispita zakonitost odluka redovnih sudova. Stoga se navodi ustavne žalbe, u konkretnom slučaju, ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima bi bile potkrepljene tvrdnje da sudski postupak u kome su osporeni akti doneti nije bio pravičan na način kako je to utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević