Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji je trajao preko 15 godina. Sud je zaključio da je za nerazumno dugo trajanje postupka prvenstveno odgovoran prvostepeni sud zbog neefikasnog postupanja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Snežana Marković, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Vladan Petrov i Lidija Đukić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi R. P . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 26. septembra 201 9. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba R. P . i utvrđuje da je presudom Upravnog suda U. 10417/15 od 2 8. oktobra 2016. godine povređeno pravo podnosi teljke ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 3 2. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Upravnog suda U. 10417/15 od 28. oktobra 2016. godine i određuje se da isti sud donese novu odluku o tužbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva Finansija – Sektor za imovinsko pravne poslove broj 46-00-00687/2014-13 od 4. marta 2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. R. P . iz Beograda podnela je Ustavnom sudu, 16. januara 201 7. godine, ustavnu žalbu, dopunjenu podnescima od 27. marta 2017. godine i 1. aprila i 2. avgusta 2019. godin e, protiv presude Upravnog suda U. 10417/15 od 28. oktobra 2016. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 58. stav 2. Ustava Republike Srbije.
Podnositeljka u ustavnoj ža lbi navodi da je zahtevom podnetim Agenciji za restituciju tražila obeštećenje za gradsko građevinsko zemljište površine 295 m 2, na adresi H. broj 10 u Beogradu, koje je nacionalizacijom oduzeto od njenog oca, a da su nadležni upravni organi i Upravni sud na stanovištu da je zahtev neosnovan, jer je bivši vlasnik u potpunosti obeštećen za oduzeto pravo svojine na zemljištu kroz naknadu za eksproprijaciju kuće površine oko 70 m 2, koja se nalazila na tom zemljištu. Po mišljenju podnositeljke , navedeno stanovište posledica je pogrešnog tumačenja niza zakonskih odredaba, a naročito odredaba člana 6. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju i člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Podnositeljka, s tim u vezi, ukazuje da to što je bivši vlasnik mogao faktički da koristi zemljište sve dok je koristio kuću na kojoj je imao pravo svojine, n e znači da je on imao pravo svojine na tom zemljištu nakon što je nacionalizovano i da je obeštećenjem za oduzeto pravo svojine na kući površine oko 70 m2 obeštećen i za oduzeto pravo svojine na zemljištu površine 295 m 2, na kom se kuća nalazila.
U ustavnoj žalbi se dalje navodi :
- da se iz posrednih dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim organom, koji podnositeljki nisu dostavljeni, ne može utvrditi da li je i kada doneto rešenje o eksproprijaciji sporne zgrade, što je od značaja za pitanje pravičnosti naknade koja je „navodno“ isplaćena bivšem vlasniku za zemljište i zasade;
- da predmetni zahtev nije podnet zbog oduzete zgrade koja je eksproprisana, već zbog oduzimanja prava svojine nacionalizacijom građevinsko g zemljišta;
- da je pravo iz člana 6. st. 2. i 3. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju opredeljeno u odnosu na 15. februar 1968. godine, kada je stupio na snagu Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, prema kome ranijim sopstvenicima građevinskog zemljišta pripada pravična naknada po odredbama Zakona o eksproprijaciji, ali da je to derogirano Zakonom o eksproprijaciji („Službeni list SFRJ“ , broj 5/68 ), kojim je predviđeno da se pri određivanju naknade za građevinsko zemljište neće uzimati u obzir tržišna cena;
- da je na osnovu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Upravni sud izveo zaključak da su nacionalizovano zemljište i eksproprisana zgrada delili pravnu sudbinu i u pogledu naknade, nalazeći da je bivšem vlasniku na ime naknade za eksproprisanu zgradu data i naknada za pravo korišćenja građevinskog zemljišta, ne utvrđujući da li je obeštećen u smislu odredbe člana 8. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju;
- da je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta došlo do prekida jedinstva nepokretnosti i da je to načelo ponovo uspostavljeno tek članom 106. važećeg Zakona o planiranju i izgradnji.
U dopuni ustavne žalbe od 27. marta 2017. godine podnositeljka se pozvala i na povredu prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava, a u dopuni od 1. aprila 2019. godine istakla je povredu prava na jednaku zaštitu prava i prava na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 36. st. 1. i 2. Ustava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporen i akt, spise predmeta Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd broj 46-000045/2013 , kao i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
3.1. Rešenjem Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd broj 46-000045/2013 o d 15. avgusta 2014. godine odbijen je u celini, kao neosnovan, zahtev podnositeljke od 4. januara 2013. godine za vraćanje oduzete imovine odnosno obeštećenje, i to građevinskog zemljišta na delu k .p. broj … KO Vračar, kao i eksproprisane kuće nekad postojeće na navedenoj parceli u H . broj 10 u Beogradu, bivšeg vlasnika S . P. U obrazloženju navedenog rešenja je konstatovano: da je podnositeljka 4. januara 2013. godine podnela zahtev kojim je tražila vraćanje u svojinu gradskog građevinskog zemljišta u H . broj 10 u Beogradu, na k.p. br. …/1 KO Beograd 4, površine 29 5 m 2; da je podnositeljka na raspravi održanoj 11. marta 2013. godine izjavila da ostaje pri zahtevu, odnosno da potražuje građevinsko zemljište u Beogradu na delu k.p. broj … KO Vračar, pojasnivši da se na predmetnoj parceli nalazila porodična kuća u kojoj je stanovala do 1967. godine, kada je kuća eksproprisa na, te da su na ime naknade za eksproprisanu kuću dobili dvoiposoban stan u H. broj 5 ; da je punomoćnik podnositeljke na istoj raspravi istakao da „potražuju novčano obeštećenje za nacionalizovano zemljište i eksproprisanu zgradu“, budući da je ista eksproprisana 1967. godine, te da se dobijena naknada ne odnosi na sporno zemljište. Prvostepeni organ je dalje naveo: da je rešenjem Odeljenja za finansije NOO Vračar broj 11440/1 od 8. aprila 1960. godine utvrđeno da je sa danom 26. decembrom 1958. godine, kao danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, nacionalizov ano i postalo društvena svojina svo izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište, pa i zemljište na kome se nalazi kuća broj 10 sa jednom zgradom i dvorištem u H, čiji je sopstvenik P. S; da je uvidom u rešenje Komisije za nacionalizaciju NOO Vračar N broj 478/59 od 28. oktobra 1959. godine utvrđeno da je tim rešenjem odbijen zahtev Sekretarijata za finansije NOO Vračar broj 478 od 24. avgusta 1959. godine i utvrđeno da nije nacionalizovana porodična zgrada u H . broj 10 u Beogradu, koja se sastoji od jednog jednosobnog i jednog trosobnog stana; da je uvidom u dopis Zavoda za izgradnju grada Beograda broj 17/43 od 5. marta 2014. godine utvrđeno da je, prema evidenciji tog zavoda, bivše m vlasniku P. S . na osnovu poravnanja broj 12454/67 od 7. februara 1969. godine, zaključenog pred Odeljenjem za komunalno građevinske poslove CO Vračar, za eksproprisanu zgradu u H. broj 10, zemljište i zasade, 10. februara 1969. godine isplaćena naknada u iznosu od 55.000 novih dinara; da je u prilogu navedenog dopisa dostavljena fotokopija naloga broj 6/104 od 10. februara 1969. godine, kojim je računovodstvu Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda na ložena isplata utvrđene naknade; da je uvidom u ponudu Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda od 31. januara 1969. godine utvrđeno da je P . S . „dostavljena pismena ponuda“ za nepokretnost u H . 10 u Beogradu, koja je eksproprisana rešenjem SO Vračar broj 12454/67; da je na osnovu ugovora zaključenog 16. juna 1969. godine između Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda i P. S . utvrđeno da su se ugovorne strane sporazumele da navedenom licu presta je stanarsko pravo na stanu u H. broj 10 u Beogradu zbog rušenja zgrade, te da mu Direkcija ustupa kao nosiocu stanarskog prava dvoiposoban stan u H . broj 3 - 13 u Beogradu, površine 70,08 m 2; da je uvidom u izvod iz lista nepokretnosti broj 2988 KO Vračar utvrđeno da je sporna k.p. upisana kao gradsko građevinsko zemljište, po načinu korišćenja - javni park, u površini od 1349 m 2, a da je u B listu navedena parcela upisana kao državna svojina Republike Srbije, sa pravom korišćenja grada Beograda .
Prvostepeni organ je, na osnovu izvedenih dokaza, primenom odredaba člana 5. stav 1. tačka 1) i člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, utvrdio da je sporno građevinsko zemljište nacionalizovano, pri čemu je bivši vlasnik ostao korisnik nacionalizovane nepokretnosti u skladu sa članom 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljiš ta, dok je porodična kuća u H. broj 10 „ rešenjem CO Vračar broj 12454/61 “, oduzeta bivšem vlasniku P. S, prime nom propisa o eksproprijaciji, za koji objekat je bivši vlasnik dobio novčanu naknadu, kao i stan u H . broj 5. Prvostepeni organ je istakao da je na osnovu izjave podnositeljke zahteva i izvedenih dokaza utvrđeno da je na zemljištu koje je predmet zahteva postojala stambena zgrada koja nije nacionalizovana, već je kasnije oduzeta u postupku eksproprijacije, čime je izvršena promena prava na predmetnom zemljištu u korist Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju, kao korisnika eksproprijacije. Imajući u vidu da je zemljište na kome se sporni objekat nalazio oduzeto kao posledica eksproprijacije, te da je na ime naknade za oduzeto zemljište i zgradu bivšem vlasniku isplaćena novčana naknada i ustupljeno stanarsko pravo na stanu, prvostepeni organ je našao da je zahtev neosnovan.
Rešenjem Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-00687/2014-13 od 4. marta 2015. godine odbijena je žalba podnositeljke ustavne žalbe izjavljena protiv rešenja Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd broj 46-000045/2013 o d 15. avgusta 2014. godine. Polazeći od činjenica utvrđenih u predmetnom postupku, drugostepeni organ je, na osnovu odredaba člana 1. stav 1. i člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju , ocenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje. Drugostepeni organ je ocenio neosnovanim navode žalbe da je bivši vlasnik dobio nakn adu samo za eksproprisani objekat, a ne i za građevinsko zemljište, budući da je pravo svojine bivšeg vlasnika na predmetnoj porodičnoj kući, u skladu sa članom 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, obuhvatalo i pravo korišćenja zemljišta koje je pokrivala ta kuća, kao i zemljišta koje je služilo za redovnu upotrebu kuće, te je eksproprijacijom predmetne kuće korisnik eksproprijacije stekao i pravo korišćenja zemljišta pod kućom i zemljišta za redovnu upotrebu kuće, odnosno k.p. broj …/1 KO Beograd 4 . Stoga je ocenjeno da je isplaćivanjem novčane naknade i ustupanjem stanarskog prava na stanu bivši vlasnik u potpunosti obeštećen za oduzetu imovinu i to, kako za eksproprisanu kuću, tako i za pravo korišćenja predmetnog građevinskog zemljišta, te je neosnovan navod žalbe da je predmetni stan ustupljen bivšem vlasniku kao naknada za oduzetu kuću, a ne i za oduzeto zemljište. Takođe je ocenjeno da se neosnovano žalbom ukazuje da prvostepeni organ nije imao uvid u rešenje „broj 12454/67“, kojim je eksproprisana predmetna zgrada, jer je činjenica eksproprijacije utvrđena na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka, a pre svega na osnovu izjave žalilje date na usmenoj raspravi 11. marta 2013. godine, te na osnovu uvida u ponudu Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda od 30. januara 1969. godine, kao i na osnovu ugovora zaključenog u Beogradu 16. juna 1969. godine između Direkcije i P . S. Ocenjujući navod žalbe da je sporno zemljište bivšem vlasniku oduzeto rešenjem o nacionalizaciji, drugostepeni organ je našao da je isti neosnovan, jer je bivši vlasnik posle nacionalizacije predmetne parcele stekao pravo trajnog korišćenja na spornom zemljištu, koje je imao sve do 1967. godine, odnosno do eksproprijacije kuće koja se na lazila na tom zemljištu, te mu „faktički nije ništa bilo ni oduzeto“.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 10417/15 od 28. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba podnositeljke ustavne žalbe podneta protiv rešenja Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-00687/2014-13 od 4. marta 2015. godine. Upravni sud je odluku o odbijanju tužbe zasnovao na istim razlozima koji su navedeni u pobijanom rešenju čiju je zakonitost ispitivao. Upravni sud je ocenio da je bez uticaja na drugačije rešavanje ove upravne stvari izjava punomoćnika tužilje data na usmenoj javnoj raspravi, koja se odnosi na dokaze za koje se tvrdi da podnositeljki „nisu poznati“, jer je u postupku pred prvostepenim organom nesumnjivo utvrđeno da podnositeljka ne ispunjava zakonom propisane uslove za vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje, i to građevinskog zemljišta na delu k.p. broj 1250 KO Vračar, kao i eksproprisane kuće, nekad postojeće na navedenoj parceli.
3.2. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da je Direkcija za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda 31. januara 1969. godine ponudila P . S . iznos od 24. 164. dinara, na ime naknade za nepokretnost u ulici H . 10 u Beogradu eksproprisanu rešenjem SO Vračar broj 12454/67 . U ponudi je navedeno da se do navedenog iznosa došlo tako što je od 48.806 dinara odbijeno 30%, budući da su prostorije neuseljive, te da je ponuđena naknada u skladu sa noveliranim propisima, imajući u vidu da je bivšem vlasniku dat i stan na korišćenje.
Rešenjem Odeljenja za komunalne, građevinske, stambene i imovinske poslove SO Vračar broj 03/12828/68 od 8. aprila 1969. godine dato je Direkciji za izgradnju i rekonstrukciju grada na korišćenje uz naknadu građevinsko zemljište označeno u rešenju, među kojima i k.p. broj …/1 u površini od 295 m2, u H . broj 10 u Beogradu.
Rešenjem Odeljenja za komunalne, građevinske, stambene i imovinske poslove SO Vračar broj 03/12829/68 od 8. aprila 1969. godine određena je naknada za nacionalizovano građevinsko zemljište dato Direkciji za izgradnju i rekonstrukciju grada na korišćenje, između ostalih, k.p. broj …/1 u površini od 295 m2 i obavezana Direkcija da iznos označen u rešenju uplati u korist opštine Vračar, na ime naknade za nacionalizovanu imovinu . Navedeno rešenje je doneto primenom odredaba čl. 46. i 59. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, čl. 44. do 48. Uredbe o postupku za sprovođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, člana 4. Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizovane najamne zgrade, posebne delove zgrada i građevinsko zemljište i člana 8. Zakona o određivanju građevinsko g zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, broj 5/68). U obrazloženju rešenja je navedeno da je rešenjem tog organa broj 03/12828/68 od 8. aprila 1969. godine dato Direkciji na korišćenje zemljište opisano u dispozitivu, a da za isto nije isplaćena naknada bivšim vlasnicima; da kako se zemljište nalazi u drugoj zoni, to se naknada određuje prema Odluci grada Beograda o naknadi za eksproprisano građevinsko zemljište („Službeni glasnik NRS“, broj 6/58), te je određena u iznosu od 3 nova dinara po 1 m2 zemljišta; da će se u posebnom postupku odrediti naknada radi isplate bivšim vlasnicima, na koju po zakonu imaju pravo.
U uverenju Republičkog geodetskog zavoda – Služba za katastar nepokretnosti Beograd 1 od 17. oktobra 2012. godine potvrđuje se da delu k.p. broj 1250 KO Vračar (novi premer) odgovara k.p. broj …/1 KO Beograd 4 (stari premer).
U dopisu Zavoda za izgradnju grada Beograda od 5. marta 2014. godine, dostavljenom na zahtev Agencije za restituciju, navodi se da taj zavod ne poseduje rešenje o eksproprijaciji zgrade u H . broj 10, niti rešenje o određivanju naknade za eksproprisanu nepokretnost. U dopisu je, takođe, navedeno da je na osnovu poravnanja broj 04-12454/67 od 7. februara 1969. godine, zaključenog pred Odeljenjem za komunalno-građevinske poslove SO Vračar, ranijem vlasniku P . S . na ime naknade za eksproprisanu zgradu, kao i za zemljište i zasade , određen iznos od 55.000 novih dinara, a navedeni iznos mu je isplaćen 10. februara 1969. godine, prema podacima iz knjigovodstvene glavne knjige. U spisima se ne nalazi predmetno poravnanje, niti rešenje kojim je eksproprisana sporna zgrada.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnositeljka ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1 .); da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (član 58. stav 2.).
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari, pored već navedenih ustavnih odredaba, relevantne su i sledeće odredbe zakona:
Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik PC“, br. 72/11i 108/13) uređeni su uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu ( član 1. stav 1.).
Članom 2. navedenog zakona predviđeno je da se pravo na vraćanje imovine po odredbama tog zakona može ostvariti za imovinu oduzetu primenom propisa navedenih u tačkama 1) do 41) navedenog člana , među kojima su Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, „Službeni list FNRJ“, broj 52/58 ( tačka 34)) i Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera , „Službeni list SFRJ”, br. 5/68 i 20/69 (tačka 36) ).
Odredbama tog zakona je, takođe, propisano: da pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje ima domaće fizičko lice koje je bivši vlasnik oduzete imovine, a u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim - njegovi zakonski naslednici, utvrđeni u skladu sa propisima koji uređuju nasleđivanje u Republici Srbiji i sa odredbama ovog zakona (član 5. stav 1. tačka 1)); da b ivši vlasnik ima pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa ovim zakonom za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, ako bivšem vlasniku na ime naknade za eksproprisanu imovinu nije ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti (član 6. stav 2.); da b ivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa ovim zakonom za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, za koju je određena naknada u novcu ili drugim stvarima ili pravima (član 6. stav 3.); da se oduzeta imovina vraća bivšem vlasniku u svojinu i državinu, a ako to prema ovom zakonu nije moguće, bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje (član 8. stav 1.); da su p redmet vraćanja podržavljene nepokretnosti – građevinsko zemljište, poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi i poslovne prostorije i drugi objekti koji postoje na dan stupanja na snagu ovog zakona (član 15. stav 2.) .
Odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61 i „Službeni list SFRJ“, broj 32/68), koji je Savezna narodna skupština usvojila 28. decembra 1958. godine, propisano je: da z grade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona i da se r ešenjem nadležnog organa donetim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donetim na osnovu njega, utvrđuje koji su objekti nacionalizovani ovim zakonom ( član 8. st. 1. i 2.); da se smatraju građevinskim zemljištem i nacionalizuju se sva izgrađena i neizgrađena zemljišta, koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera (član 34. stav 1. ); da ako se zgrada koja je nacionalizovana nalazi van užeg građevinskog rejona, zajedno sa tom zgradom nacionalizuje se i građevinska parcela na kojoj je zgrada podignuta (član 36. stav 1.); da se u slučaju iz prethodnog stava nacionalizuje samo zemljište koje pokriva zgrada i zemljište koje služi za redovnu upotrebu te zgrade (građevinsko izgrađeno zemljište), a ostali deo zemljišta izdvaja se u posebnu parcelu i ostaje u svojini sopstvenika (član 36. stav 2.); da ako se na nacionalizovanoj građevinskoj parceli nalazi zgrada koja nije nacionalizovana, sopstvenik te zgrade ima pravo besplatnog korišćenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada (član 37.); da g rađevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova (član 38. stav 1.); da se z a nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem sopstveniku daje naknada koja se određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište (član 46. stav 1. ); da se naknada po prethodnom stavu isplaćuje za vreme od 50 godina, u jednakim godišnjim obrocima, počev od prvog dana po isteku meseca u kome je raniji sopstvenik predao zemljište u posed opštini ili drugom korisniku (član 46. stav 2.); da se p ostupak za određivanje naknade ranijem sopstveniku za nacionalizovanu nepokretnost pokreće posle pravosnažnosti rešenja komisije za nacionalizaciju o utvrđenju predmeta nacionalizacije (član 59.).
Zakonom o određivanju građevinsko g zemljišta u gradovima i naseljima gradskog kara ktera („Službeni list SFRJ“, broj 5/68) propisano je da se naknada za neizgrađeno građevinsko zemljište koje je nacionalizovano po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta do 7. aprila 1965. godine, određuje po odredbama tog zakona (član 8. stav 5.).
Članom 44. Uredbe o postupku za sprovođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, br. 4/59, 53/60 i „Službeni list SFRJ“, br. 8/64 i 1/65) predviđeno je da se postupak za određivanje naknade ranijem sopstveniku za nacionalizovane nepokretnosti pokreće posle pravosnažnosti rešenja komisije za nacionalizaciju o utvrđenju nacionalizacije zgrada i delova zgrada i rešenja o izuzimanju od nacionalizacije zgrada i delova zgrada, odnosno posle pravosnažnosti rešenja organa uprave opštinskog narodnog odbora nadležnog za poslove finansija o utvrđenju nacionalizacije građevinskog zemljišta.
Članom 4. Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizovane najamne zgrade i građevinsko zemljište ("Službeni list FNRJ", broj 42/62) predviđeno je da se isplaćivanje naknade za nacionalizovane zgrade, delove zgrada i građevinska zemljišta vrši u šestomesečnim obrocima, i to 15. juna i 15. decembra svake godine, osim u slučajevima iz stava 2. ovog člana i iz člana 6. ove uredbe.
U „Službenom listu SFRJ“, broj 11/68 od 27. februara 1968. godine objavljen je zvanično prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji, kojim je bilo predviđeno da za eksproprisanu nepokretnost sopstveniku pripada pravična naknada (član 10. stav 1.)
5. Podnositeljka ustavne žalb e smatra da ima pravo na obeštećenje za građevinsko zemljište površine 295 m 2 u H . br oj 10 u Beogradu , koje je nacionalizacijom oduzeto od njenog oca i da je neprihvatljivo stanovište izraženo u osporenoj presudi, prema kome je bivši vlasnik u potpunosti obeštećen za oduzeto pravo svojine na zemljištu kroz naknadu za eksproprijaciju kuće koja se nalazila na tom zemljištu. Podnositeljka, s tim u vezi, ističe da eksproprijacija podrazumeva da lice ima pravo svojine na nepokretnosti koja se ekspropriše, a sporno građevinsko zemljište u momentu eksproprijacije nije bilo u svojini bivšeg vlasnika, jer je prethodno nacionalizovano.
Ispitujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava , Ustavni sud ukazuje da ustavna garancija označenog prava podrazumeva, pored ostalog, da sudska odluka o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom merodavnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u suprotnom mogla smatrati rezultatom arbitrernog postupanja i odlučivanja nadležnog suda.
Ustavni sud je, polazeći od činjenica utvrđenih u ovom ustavnosudskom postupku, konstatovao:
- da je podnositeljka ustavne žalbe podnela Agenciji za restituciju zahtev za obeštećenje za oduzeto građevinsko zemljište u H. broj 10 u Beogradu, na k.p. broj … KO Vračar (novog premera) površine 29 5 m 2;
- da je rešenjem Odeljenja za finansije NOO Vračar broj 11440/1 od 8. aprila 1960. godine utvrđeno da je sa 26. decembrom 1958. godine nacionalizova no i postalo društvena svojina zemljište na kome se nalazi kuća broj 10 sa jednom zgradom i dvorištem u H . ulici , čiji je sopstvenik bio pok. otac podnositeljke;
- da nije nacionalizovana porodična zgrada u H. broj 10 u Beogradu, koja se sastoj ala od jednog jednosobnog i jednog trosobnog stana;
- da iz naloga datom računovodstvu Direkcije za rekonstrukciju i izgradnju grada Beograda proizlazi da je bivšem vlasniku P . S . 10. februara 1969. godine isplaćena naknada u iznosu od 55.000,00 novih dinara za eksproprisanu zgradu u H. broj 10, zemljište i zasade ;
- da se u spisima predmeta ne nalazi rešenje „SO Vračar broj 12454/67“ o eksproprijaciji sporne zgrade, niti poravnanje broj 12454/67 od 7. februara 1969. godine .
Polazeći od sadržine akata donetih u predmetnom upravnom postupku, Ustavni sud je konstatovao da je prvostepeni organ, na osnovu odredaba člana 5. stav 1. tačka 1. i člana 6. stav 2. Zakona o vraćanj u oduzete imovine i obeštećenju i člana 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, našao da je sporno građevinsko zemljište oduzeto kao posledica eksproprijacije zgrade koja se nalazila na tom zemljištu , te da je na ime naknade za oduzeto zemljište i zgradu bivšem vlasniku isplaćena novčana naknada i ustupljeno stanarsko pravo na stanu. Drugostepeni organ je, polazeći od odredaba člana 1. stav 1. i člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju , ocenio da nisu ispunjeni uslovi za vraćanje oduz ete imovine, odnosno obeštećenje, jer je pravo svojine bivšeg vlasnika na predmetnoj kući, u skladu sa članom 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, obuhvatalo i pravo korišćenja zemljišta koje je pokrivala ta kuća, kao i zemljište koje služi za redovnu upotrebu kuće, te je ustupanjem stana površine 70,08 m 2 bivši vlasnik u potpunosti obeštećen za oduzetu imovinu i to, kako za eksproprisanu kuću, tako i za pravo korišćenja predmetnog građevinskog zemljišta. Drugostepeni organ je našao da bivšem vlasniku „faktički nije ništa bilo ni oduzeto“, jer je posle nacionalizacije predmetne parcele stekao pravo „trajnog“ korišćenja na spornom zemljištu, koje je imao sve do eksproprijacije kuće koja se nalazila na tom zemljištu. Upravni sud nije utvrđivao nove činjenice na raspravi održanoj u upravnom sporu koji je okončan osporenim aktom, već je odluku o tome da je tužba neosnovana doneo na osnovu činjenica utvrđenih u predmetnom upravnom postupku, prihvatajući u svemu razloge tuženog organa.
Po oceni Ustavnog suda, u postupku koji je okončan osporenim aktom postavilo se kao sporno sledeće pitanje: da li bivši vlasnik ima pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje za izgrađeno građevinsko zemljište koje je oduzeto primenom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta , u situaciji kada mu je isplaćena naknada za eksproprisani objekat koji se nalazio na nacionalizovanom zemljištu.
Ustavni sud je konstatovao da iz navedenih odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta proizlazi: da su smatrana građevinskim zemljištem i nacionalizovana sva izgrađena i neizgrađena zemljišta, koja su se nalazila u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera; da je u slučaju nacionalizacije zgrade koja se nalazi van užeg građevinskog rejona, zajedno sa tom zgradom nacionaliz ovana i građevinska parcela na kojoj je zgrada podignuta , ali samo u delu zemljišta koje je bilo pod objektom i koje je služilo za redovnu upotrebu te zgrade (građevinsko izgrađeno zemljište), dok se ostali deo zemljišta izdvaja o u posebnu parcelu i ostajao u svojini sopstvenika ; da je sopstvenik zgrade koja nije nacionalizovana, a koja se nalazila na nacionalizovanoj građevinskoj parceli, ima o pravo besplatnog korišćenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada ; da se za nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem sopstveniku davala naknada koja se određivala po tarifi za eksproprisano građevinsko zemljište i isplaćivala u periodu od 50 godina. Ustavni sud konstatuje da je Zakonom o eksproprijaciji („Službeni list SFRJ“, broj 11/68 – zvanično prečišćeni tekst) uveden institut pravične naknade za eksproprisanu nepokretnost.
Iz svega navedenog proizlazi da su propisima o eksproprijaciji koji su primenjivani posle 15. februara 1968. godine opšti i pojedinačni interes usklađeni na novim principima, čime je otklonjen nesklad koji je pratio eksproprijaciju vršenu po ranije važećim propisima. Sud, s tim u vezi, ukazuje da denacionalizacija ima za cilj uspostavljanje oduzetih prava i vraćanje stvari, kako bi se ispravila nepravda učinjena prema ranijim vlasnicima, ali se pod time ne podrazumeva prelazak imovine iz privatne u društvenu svojinu koji se, neposredno ili posredno, odvijao po propisima o eksproprijaciji primenjivanim nakon 15. februara 1968. godine, uz određivanje pravične naknade za tu imovinu (navedeno pravno stanovište Ustavni sud je izrazio u Odluci Už- 5699/2016 od 6. decembra 2018. godine). Naime, bivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, za koju je određena naknada u novcu ili drugim stvarima ili pravima. Takođe, prava po osnovu navedenog zakona ne mogu se ostvariti ni za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, ako je bivšem vlasniku na ime naknade ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti .
Ispitujući da li su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava po odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju na obeštećenje, Ustavni sud je imao u vidu da se pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje mo že ostvariti za podržavljene nepokretnosti, pa i za građevinsko zemljište oduzeto primenom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („ Službeni list FNRJ“, broj 52/58) i Zakon a o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („S lužbeni list SFRJ”, br. 5/68 i 20/69).
Ustavni sud je, takođe, imao u vidu da je raniji sopstvenik zgrade koja nije nacionalizovana, a koja se nalazila na nacionalizovanoj građevinskoj parceli , ima o pravo besplatnog korišćenja zemljišta koje je pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada (član 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta). Ovaj sud, međutim, nalazi da navedeno ne upućuje na zaključak koji je izveo drugostepeni organ, a koji je prihvatio Upravni sud u osporenom aktu, da je ustupanjem predmetnog stana površine 70,08 m 2 bivši vlasnik u potpunosti obeštećen za oduzetu imovinu i to, kako za eksproprisanu zgradu, tako i za nacionalizovano zemljište. Navedena situacija se, naime, mora razlikovati od situacije u kojoj se n acionalizovala zgrad a - a zajedno sa njom i građevinska parcel a na kojoj je zgrada podignuta , ali samo u delu zemljišta koje je pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, dok se ostali deo zemljišta izdvaja o u posebnu parcelu i ostajao u svojini sopstvenika. U konkretnom slučaju bivšem vlasniku je nacionalizovana čitava parcela na kojoj se nalazila zgrada koja je kasnije eksproprisana, a ne samo deo zemljišta koje je pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, p a Sud ocenjuje proizvoljnim stanovište drugostepenog organa da bivšem vlasniku „faktički nije ništa bilo ni oduzeto“, budući da je posle nacionalizacije predmetne parcele stekao pravo „trajnog“ korišćenja na spornom zemljištu.
Ustavni sud je dalje konstatovao da je rešenjem Odeljenja za komunalne, građevinske, stambene i imovinske poslove SO Vračar broj 03/12829/68 od 8. aprila 1969. godine, koje je donet o primenom odredaba čl. 46. i 59. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i člana 8. Zakona o određivanju građevinsko zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, broj 5/68), utvrđena obaveza Direkcij e za izgradnju i rekonstrukciju grada Beograda da za zemljište dobijeno na korišćenje uplati naknadu u korist opštine Vračar , nakon čega će se u posebnom postupku odrediti naknada radi isplate bivšim vlasnicima . Polazeći od toga da primenom propisa označenih u navedenom rešenju bivši vlasnici nisu mogli ostvariti pravo na pravičnu naknadu, zbog čega su ti propisi navedeni u članu 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, a da se iz dokaza koji su izvedeni u postupku koji je okončan osporenim aktom ne može utvrditi da li je pravnom prethodniku podnositeljke ustavne žalbe za nacionalizovano građevinsko zemljište isplaćena pravična naknada po propisima koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, Ustavni sud smatra da u osporenoj presuda n isu navedeni ustavnopravno prihvatljiv i razlozi za ocenu da nisu ispunjeni uslovi za ostvarenje prava na obeštećenje za građevinsko zemljište na k.p. broj …/1 KO Beograd 4 (starog premera), odnosno delu k.p. broj … KO Vračar (novog premera).
S obzirom na to da je bivšem vlasniku pripadala naknada za građevinsko zemljište oduzeto primenom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta , nezavisno od naknade za eksproprisani objekat koji se nalazio na toj parceli, Ustavni sud nalazi da je u osporenoj presudi proizvoljnom primenom materijalnog prava ocenjeno da je bivšem vlasniku na ime naknade za nacionalizovano zemljište ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti , odnosno da postoji smetnja iz člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju za ostvarivanje prava podnositeljke na obeštećenje za zemljište na k.p. broj 1251 KO Beograd 4 .
Ustavni sud je, s obzirom na sve izloženo, utvrdio povredu prava na pravično suđenje zajemčeno g članom 32. stav 1. Ustava i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Ustavni sud je, imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava u konkretnom slučaju, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio presudu Upravnog suda U. 10417/15 od 28. oktobra 2016. godine i odredio da isti sud donese novu odluku o tužbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva Finansija – Sektor za imovinsko pravne poslove broj 46-00-00687/2014-13 od 4. marta 2015. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
7. Ustavni sud je ocenio preuranjenim zahtev ustavne žalbe da se utvrdi povreda prava na imovinu, garantovanog odredbama člana 58. st. 1. i 2. Ustava, imajući u vidu da će, nakon poništavanja presude Upravnog suda U. 10417/15 od 28. oktobra 2016. godine, biti ponovo ispitana zakonitost rešenja kojim je okončan predmetni upravni postupak.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. Ustavni sud je konstatovao da je podnosi teljka ustavne žalbe u dopunama ustavne žalbe od 27. marta 2017. i 1. aprila 2019. godine istakla zaht ev za utvrđenje povrede prava na naknadu štete, te povredu prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo. Polazeći od svog stava prema kojem se blagovremenost naknadnog podneska u kojem se ističe novi zahtev o kome Ustavni sud treba da odluči, po pravilu, vezuje za datum predaje tog podneska, a imajući u vidu da je podnositeljka ustavnu žalbu podnel a 1 6. januara 2017. godine, Ustavni sud je ocenio da je zahtev u ovom delu neblagovremen, budući da je podnet nakon proteka roka od 30 dana propisanog članom 84. stav 1. Ustava.
Stoga je, Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu kao neblagovremenu u delu u kojem je izjavljena zbog povrede označenih prava iz člana 35. stav 2. i člana 36. st. 1. i 2. Ustava, rešavajući, takođe, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
9. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.