Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje pogrešnom primenom procesnih propisa
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud Srbije pogrešno primenio procesni zakon prilikom odbacivanja revizije. Sud je trebalo da primeni ranije važeći zakon, po kome je revizija u radnim sporovima uvek dozvoljena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Marka Rudića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 16. aprila 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Marka Rudića i utvrđuje da je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. 135/08 od 7. februara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija.
2. Poništava se rešenje Vrhovnog suda Srbije iz tačke 1. i određuje se donošenje nove odluke po reviziji koju je Marko Rudić izjavio protiv presude Okružnog suda u Subotici Gž1. 216/07 od 31. oktobra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Marko Rudić iz Subotice je, preko punomoćnika Đorđa Mrkića, advokata iz Subotice, podneo 29. aprila 2008. godine Ustavnom sudu dopuštenu i blagovremenu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 135/08 od 7. februara 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava Republike Srbije i prava na rad iz člana 60. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je osporenim rešenjem neosnovano odbačena kao nedozvoljena revizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Okružnog suda u Subotici Gž1. 216/07 od 31. oktobra 2007. godine, jer je Vrhovni sud Srbije, ocenjujući dozvoljenost revizije, pogrešno primenio odredbe važećeg Zakona o parničnom postupku. Podnosilac ustavne žalbe smatra da je, saglasno odredbi člana 491. stav 4. važećeg Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud trebalo da primeni odredbe člana 382. stav 4. tačka 2) ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, na osnovu kojih je revizija uvek dozvoljena u sporovima radi isplate izgubljene zarade i drugih prihoda po osnovu rada. S tim u vezi, podnosilac ističe da momenat preinačenje tužbenog zahteva nema uticaja na primenu zakona, već da to zavisi od toga kada je pokrenut parnični postupak. Prema navodima podnosioca, Vrhovni sud Srbije je bio dužan da u meritumu odluči po podnetoj reviziji, a pošto to nije učinio, povredio je navedena Ustavom zajemčena prava podnosioca ustavne žalbe. Iz tih razloga, predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporeno rešenje.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporeno rešenje i priloženu dokumentaciju i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 20. septembra 2004. godine podneo Opštinskom sudu u Subotici tužbu protiv A.D. "Dinamotransport" Subotica radi isplate zarade, koju je podnosilac ustavne žalbe ostvario radeći kao zaposleni kod tuženog u periodu od 1. jula 2002. godine do 15. decembra 2003. godine, kao i pripadajuće otpremnine. Podnosilac ustavne žalbe je od tuženog tražio isplatu zarade u iznosu od 115.267,13 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 260.175,00 dinara na ime otpremnine, sa pripadajućom zateznom kamatom. Na ročištu za glavnu raspravu od 19. septembra 2006. godine tužbeni zahtev je smanjen, tako što je na ime isplate zarade traženo 75.480,00 dinara, a na ime otpremnine 155.520,00 dinara, a na ročištu od 21. maja 2007. godine tužba je preinačena, tako što je na ime otpremnine tražena isplata iznosa od 223.128,00 dina, dok u pogledu isplate zarade nije izmenjen tužbeni zahtev.
Presudom Opštinskog suda u Subotici P1. 42/07 od 29. maja 2007. godine usvojen je tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezan je tuženi da podnosiocu ustavne žalbe isplati iznos od 75.480,00 dinara na ime neisplaćene zarade, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, i na ime otpremnine iznos od 223.128,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. januara 2004. godine do isplate. Protiv navedene presude tuženi je uložio žalbu.
Presudom Okružnog suda u Subotici Gž1. 216/07 od 31. oktobra 2007. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena je presuda Opštinskog suda u Subotici P1. 42/07 od 29. maja 2007. godine, tako što je tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe u celosti odbijen.
Podnosilac ustavne žalbe je 14. decembra 2007. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Srbije, sa zahtevom da se preinači navedena drugostepena presuda, da se žalba tuženog odbije i potvrdi presuda prvostepnog suda, ili da se ukine u celosti ili delimično prvostepena i drugostepena presuda ili samo drugostepena presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.
Osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. 135/08 od 7. februara 2008. godine, revizija je odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tužbeni zahtev preinačen 21. maja 2007. godine, tako da je tužilac ukupno na ime isplate zarade i otpremnine tražio iznos od 298.608,00 dinara. Imajući to u vidu, Vrhovni sud smatra da se dozvoljenost revizije u konkretnom slučaju ceni prema odredbi člana 394. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela pravosnažne presude ne prelazi 500.000 dinara. Navodeći da se ne radi o sporu o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa, u kojima je revizija uvek dozvoljena prema članu 439. Zakona o parničnom postupku, te da je vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude ispod propisanih 500.000 dinara, Vrhovni sud je ocenio da revizija u predmetnom sporu nije dozvoljena.
4. Za ocenu navoda i razloga iz ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, relevantne su sledeće ustavne i zakonske odredbe.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 60. Ustava utvrđeno je: da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom (stav 1.); da svako ima pravo na slobodan izbor rada (stav 2.); da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta (stav 3.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (stav 4.); da se ženama, omladini i invalidima omogućuje posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (stav 5.).
Odredbama člana 394. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 125/04) (u daljem tekstu: ZPP), koje su važile u vreme preinačenja tužbenog zahteva, kao i u vreme donošenja osporenog rešenja, bilo je propisano: da protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (stav 1.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima kad se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela pravnosnažne presude ne prelazi 500.000 dinara (stav 2.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima kad se tužbeni zahtev ne odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora ne prelazi 500.000 dinara (stav 3.); da je izuzetno, i kad se radi o tužbenom zahtevu iz st. 2. i 3. ovog člana, revizija uvek dozvoljena u parnicama o pravu na izdržavanje ili o pravu na ukidanje izdržavanja, u sporovima o pravu na naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja usled smrti davaoca izdržavanja, u imovinskim sporovima koji nastanu iz protivustavnih i protivzakonitih pojedinačnih akata i radnji kojim se pravna ili fizička lica zavisno od sedišta, odnosno prebivališta stavljaju u neravnopravan položaj na jedinstvenom tržištu ili na drugi način narušava jedinstvo tržišta, uključujući i parnice o naknadi štete, koja se tim prouzrokuje, u sporovima zbog povrede autorskog prava, zaštite i upotrebe pronalaska i tehničkih unapređenja, uzoraka, modela i žigova, firme ili naziva, kao i u sporovima iz nelojalne utakmice i monopolističkih ponašanja kad se ne odnose na imovinskopravni zahtev (stav 4.).
Prelaznim odredbama ZPP koje su od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu, propisano je da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravosnažne odluke drugostepenog suda, u postupku koji je pokrenut pre početka primene ovog zakona, odlučivati po pravilima parničnog postupka koja su važila do stupanja na snagu ovog zakona (član 491. stav 4.). Inače, ovaj zakon je stupio na snagu 23. februara 2005. godine
Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 111/09) izmenjene su, pored ostalog, i odredbe koje se odnose na reviziju. Međutim, te izmene nisu od uticaja na odlučivanje u ovom predmetu, budući da je Zakon o izmenama i dopunama stupio na snagu 29. decembra 2009. godine, a da je predmetni parnični postupak okončan 7. februara 2008. godine donošenjem osporenog rešenja.
Odredbama člana 382. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/1977, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94 i 12/98) ( u daljem tekstu: ranije važeći ZPP), koji je važio u vreme pokretanja predmetnog parničnog postupka, bilo je propisano: da protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, u svim sporovima stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (stav 1.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela pravnosnažne presude ne prelazi 300.000 novih dinara (stav 2.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 300.000 novih dinara (stav 3.); da je izuzetno, i kad se radi o tužbenom zahtevu iz st. 2. i 3. ovog člana, revizija uvek dozvoljena u sporovima o izdržavanju, u sporovima o naknadi štete za izgubljeno izdržavanje usled smrti davaoca izdržavanja i zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada i u imovinskim sporovima koji nastanu iz protivustavnih i protivzakonitih pojedinačnih akata i radnji kojima se pravna ili fizička lica zavisno od sedišta, odnosno prebivališta stavljaju u neravnopravan položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu ili na drugi način narušava jedinstvo jugoslovenskog tržišta, uključujući i sporove o naknadi štete, koja se tim prouzrokuje (stav 4.).
Iz navedenih odredaba ranije važećeg ZPP proizlazi da je u sporovima zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada revizija bila dozvoljena i ako je vrednost spora manja od 300.000 dinara.
5. Analizirajući osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije sa stanovišta citiranih odredaba ZPP, odnosno ranije važećeg ZPP, Ustavni sud ocenjuje da ovim rešenjem nije na pravilan način odlučeno o reviziji tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe.
Iz obrazloženja rešenja proističe da je, prema stavu Vrhovnog suda, u sporovima o novčanom potraživanju iz radnog odnosa revizija dozvoljena pod istim uslovima kao i u imovinskopravnim sporovima koji se odnose na novčana potraživanja. Ovakav stav Vrhovnog suda je, prema oceni Ustavnog suda, ispravan kada se radi o izjavljenim revizijama o kojima se odlučuje primenom odredaba važećeg Zakona o parničnom postupku, ali se ne može primeniti kada se o izjavljenoj reviziji odlučuje u smislu odredbe člana 491. stav 4. ZPP. Naime, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, o reviziji izjavljenoj protiv pravnosnažne odluke drugostepenog suda, u postupku koji je pokrenut pre početka primene ovog zakona, odlučivaće se po pravilima parničnog postupka koja su važila do stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, o dozvoljenosti revizije odlučuje se po pravilima parničnog postupka koja su važila u momentu kada je parnični postupak pokrenut, što je u predmetnom slučaju ranije važeći ZPP, budući da je postupak pokrenut 20. septembra 2004. godine podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Subotici. Stoga momenat preinačenje tužbenog zahteva, prema oceni Ustavnog suda, nije mogao uticati na to po kojim pravilima parničnog postupka će se odlučivati o dozvoljenosti revizije u sporovima o novčanom potraživanju iz radnog odnosa. Iz navedenih razloga, Ustavni sud je ocenio da se u predmetnom parničnom postupku o dozvoljenosti revizije odlučuje primenom odredaba ranije važećeg ZPP. Na osnovu odredbe člana 382. stav 4. tačka 2) ranije važećeg ZPP, izuzetno, i kada se radi o tužbenom zahtevu iz stava 2. istog člana dozvoljava se podnošenje revizije protiv pravosnažne presude u sporovima zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada. U konkretnom slučaju, predmet tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe upravo čini neisplaćena zarada iz radnog odnosa i isplata otpremnine, što jesu prihodi i materijalna prava po osnovu rada, tako da sama vrednost predmeta spora nije opredeljujuća kod odluke o dozvoljenosti predmetne revizije.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocenjuje da revizija koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio nije nedozvoljena u pogledu zakonskog osnova za njeno izjavljivanje, odnosno da nije podneta protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podneti, kako je to Vrhovni sud utvrdio osporenim revizijskim rešenjem, pogrešno polazeći od odredbe člana 394. stav 2. ZPP. Ustavni sud je stanovišta da je Vrhovni sud morao o dozvoljenosti izjavljene revizije odlučiti primenom odredbe člana 382. stav 4. tačka 2) ZPP koji je bio na snazi u vreme podnošenja tužbe, a na koji upućuje odredba člana 491. stav 4. ZPP.
6. Ocenjujući navode i razloge u ustavnoj žalbi sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, a imajući u vidu sve prethodno izneto, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. 135/08 od 7. februara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje. Naime, u situaciji kada je revizija odbačena iako je o njoj očigledno trebalo meritorno odlučivati, suštinski je došlo do povrede prava podnosioca ustavne žalbe na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, odnosno do uskraćivanja njegovog prava da nadležan sud oceni sve navode podnete revizije i pravično raspravi i odluči o potencijalnim pravima podnosioca ustavne žalbe na koja je u reviziji ukazao.
Na osnovu izloženog i odredbe člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, te je utvrdio da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje i ujedno poništio osporeno rešenje, kao meru otklanjanja utvrđene povrede Ustavom zajemčenog prava, uz određivanje da nadležni sud o izjavljenoj reviziji podnosioca ustavne žalbe protiv pobijane drugostepene presude Okružnog suda u Subotici donese novu odluku.
Ustavni sud je u svojoj odluci Už–328/2008 od 10. decembra 2009. godine zauzeo isti pravni stav u pogledu dozvoljenosti revizije u sporovima o novčanom potraživanju iz radnog odnosa prema odredbama ranije važećeg ZPP.
Zahtev podnosioca ustavne žalbe, kojim je traženo da Ustavni sud utvrdi i povredu prava na rad iz člana 60. Ustava, za sada je preuranjen, imajući u vidu da će o reviziji podnosioca ustavne žalbe biti ponovo odlučivano, čime će i eventualna povreda ovog prava biti preispitana po vanrednom pravnom sredstvu u parničnom postupku pred nadležnim sudom, zbog čega je Ustavni sud ustavnu žalbu u ovom delu odbio.
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić