Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv više sudskih rešenja u izvršnom postupku. Žalba je odbačena delimično kao neblagovremena, a delimično kao nedopuštena jer nisu navedeni ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na povredu Ustavom zajemčenih prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna IlićPrelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Rajke Popovićiz Sremske Mitrovice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije,na sednici održanoj dana 1. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Rajke Popović izjavljena protiv rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici I. 51/09 od 4. juna 2009. godine, rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici Ipv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1. 404/10 od 23. septembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Rajka Popović iz Sremske Mitrovice izjavila je 3. decembra 2010. godine, preko punomoćnika Draga Glavaševića, advokata iz Sremske Mitrovice, ustavnu žalbu protiv pojedinačnih akata navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na pravno sredstvo i prava na imovinu, zajemčenih odredbama čl. 32, 36. i 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno: da je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda odbačen zahtev za zaštitu zakonitosti koji je podnositeljka ustavne žalbe izjavila protiv osporenog rešenja Opštinskog suda u SremskojMitrovici I. 51/09 od 4.juna 2009. godine i rešenja Opštinskog suda u SremskojMitroviciIpv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine; da „nije prihvatljiva tvrdnja Vrhovnog kasacionog suda da zahtev podnosioca ustavne žalbe nije zasnovan na zakonskim razlozima zbog kojih se ovaj vanredni pravni lek može izjaviti“, zbog toga što se „u samom zahtevu za zaštitu zakonitosti podnosilac pozvao na odredbu člana 361. stav 1. tačka 5) ZPP-a, jer smatra da su nižestepene odluke upravo zasnovane na nedozvoljenom raspolaganju stranaka, i u vezi tog raspolaganja izneo koje su odredbe materijalnog prava povređene“; da stav Vrhovnog kasacionog suda da je zahtev za zaštitu zakonitosti „izjavljen zbog povrede materijalnog prava nije prihvatljiv jer u čemu se sastoji nedozvoljeno raspolaganje stranaka nego u ponašanju suprotno zakonu, odnosno prinudnim propisima“.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. istog zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta kojim se povređuje ili uskraćuje ljudsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je utvrdio: da su 8. septembra 2003. godine suprug podnositeljke ustavne žalbe kao dužnik, i „Metals bank“ a.d, u svojstvu poverioca, pred Opštinskim sudom u Sremskoj Mitrovici, u postupku obezbeđenja koji se vodio u predmetu I. 584/03, zaključili sporazum o zasnivanju založnog prava na nepokretnostima dužnika, radi obezbeđenja novčanog potraživanja; da je na osnovu tog sporazuma doneto rešenje o izvršenju Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici I. 877/04 od 1. septembra 2004. godine; da je podnositeljka prigovorom od 19. maja 2009. godine, kao treće lice, tražila da Opštinski sud u Sremskoj Mitrovici obustavi sprovođenje izvršenja određenog navedenim rešenjem o izvršenju, zbog toga što ona ima suvlasnički udeo od ½ idelanog dela na nepokretnostima koje su predmet izvršenja; da je podnositeljka 29. maja 2009. godine od Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici tražila odlaganje izvršenja određenog navedenim rešenjem o izvršenju; da je Opštinski sud u Sremskoj Mitrovici osporenim rešenjem I. 51/09 od 4. juna 2009. godine odbacio navedeni prigovor, kao i predlog za odlaganje izvršenja; da je osporenim rešenjem Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici Ipv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine odbijena žalba podnositeljke izjavljena protiv rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici I. 51/09 od 4. juna 2009. godine; da je podnositeljka ustavne žalbe 26. avgusta 2009. godine Republičkom javnom tužilaštvu podnela inicijativu za izjavljivanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici; da je, po prijemu obaveštenja Republičkog javnog tužilaštva da neće podneti zahtev za zaštitu zakonitosti, sama podnositeljka ustavne žalbe izjavila ovo vanredno pravno sredstvo; da je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Gzz1. 404/10 od 23. septembra 2010. godine odbačen zahtev za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv osporenih rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici.
Na osnovu okolnosti da je podnositeljka ustavne žalbe 26. avgusta 2009. godine podnela inicijativu za izjavljivanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih rešenja Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici, Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljka najkasnije tog dana primila rešenje Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici Ipv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine.
Vrhovni kasacioni sud je svojim osporenim rešenjem odbacio zahtev za zaštitu zakonitosti, izjavljen od strane podnositeljke ustavne žalbe, zbog toga što je ocenio da iz njegove sadržine proizlazi da je izjavljen zbog povrede materijalnog prava, iako je u izjavljenom zahtevu za zaštitu zakonitosti navedeno da se on podiže zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku.
4. Odredbama Ustava Republike Srbije na čiju se povredu podnositeljka u ustavnoj žalbi poziva utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.); da se svakom jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) propisano je: da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti protiv pravnosnažne sudske odluke po službenoj dužnosti ili na predlog stranke (član 413. stav 1.); da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) tog zakona (član 417.); da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji ako je sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka(član 365. stav 2. tačka 5)); da sud neće dozvoliti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala (član 3. stav 3.); da je stranka koja je podnela predlog javnom tužiocu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ovlašćena da, u roku od 30 dana od dana prijema obaveštenja da javni tužilac neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti, sama izjavi ovaj vanredni pravni lek (član 418.).
Odredbom člana 14. Zakona o izvršenom postupku („Službeni glasnik SRJ, br. 28/00, 73/00 i 71/01), koji se primenjuje na izvršni postupak u kome su doneti osporeni akti, bilo je propisano da se u postupku izvršenja i obezbeđenja shodno primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.
5. Ustavni sud je ocenio da u ustavnoj žalbi nisu navedeni ustavnopravni razlozi koji ukazuju da je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda podnositeljki ustavne žalbe povređeno neko od označenih ustavnih prava.
Ustavni sud prilikom odlučivanja o ustavnoj žalbi ne može preispitivati da li je Vrhovni kasacioni sud rešenjem o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonistosti pravilno primenio odredbe Zakona o parničnom postupku, osim ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi i priloženih dokaza ne proizlazi da je zaključivanje najvišeg suda u Republici Srbiji bilo očigledno proizvoljno i da je zbog takvog postupanja, u konkretnom slučaju, moglo doći do povrede prava na pravično suđenje.
Razlozi zbog kojih je Vrhovni kasacioni sud odbacio zahtev za zaštitu zakonitosti, bliže navedeni u tački 3. stav 3. obrazloženja ovog rešenja, ne ukazuju na proizvoljno postupanje i arbitrerno odlučivanje.
Prema navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku, zahtev za zaštitu zakonitosti može se usvojiti jedino ako su u toku sudskog postupka stranke vršile nedozvoljena raspolaganja. Zahtev za zaštitu zakonitosti ne može se izjaviti zbog toga što sud, u postupku u kome je doneta odluka protiv koje se zahtev za zaštitu izjavljuje, usled pogrešne primene materijalnog prava, nije na odgovarajući način sankcionisao nedozvoljena raspolaganja učinjena van tog sudskog postupka.
Stav Vrhovnog kasacionog suda da pozivanje na odredbu člana 361. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku, samo po sebi, ne čini zahtev za zaštitu zakonitosti dozvoljenim, prihvatljiv je sa stanovišta zaštite ljudskih prava. Navodi sadržani u ovom vanrednom pravnom leku moraju se zasnivati na razlozima kojima se ukazuje na to da je sud, odlukom koja je predmet osporavanja u postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti, dozvolio dispozitivne radnje stranaka protivne prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima.
Ocena Vrhovnog kasacionog suda da je podnositeljka ustavne žalbe izjavljenim vanrednim pravnim sredstvom ukazivala na pogrešnu primenu materijalnog prava, a ne na apsolutno bitnu povredu postupka iz člana 361. stav 1. tačka 5) Zakona o parničnom postupku, po oceni Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljno postupanje i arbitrerno odlučivanje, pa ni na povredu prava podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Naime, mogućnost da je aktima koji su bili pobijani zahtevom za zaštitu zakonitosti dozvoljeno raspolaganje protivno odredbi člana 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku ne postoji. Ta mogućnost, eventualno postoji kod donošenja rešenja o izvršenju, ali ne i kod donošenja rešenja o odbacivanju prigovora trećeg lica u izvršnom postupku i predloga za odlaganje izvršenja. Ovim rešenjima sud ne dozvoljava strankama nikakva raspolaganja, pa ni ona koja su protivna prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, ni ona koja su s njima u skladu.
Rešenje kojim se u postupku po redovnom pravnom sredstvu potvrđuje rešenje o odbacivanju prigovora trećeg lica, odnosno predloga za odlaganje izvršenja, takođe ne predstavlja akt kojim sud strankama dozvoljava bilo kakva raspolaganja.
Ustavni sud konstatuje da se sistem pravnih lekova kojima se vrši kontrola zakonitosti sudskih odluka, a pri tom i pretpostavke za njihovo izjavljivanje, uređuje zakonom. Pri tom, zakonsko ograničenje dozvoljenosti vanrednih pravnih sredstava, pa između ostalih i zahteva za zaštitu zakonitosti, za razliku od redovnog pravnog sredstva - žalbe koja je ustavna kategorija, može trpeti ograničenja.
Zakonom predviđeni razlozi za podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti krajnje su restriktivni. Javni tužilac može da izjavi ovo vanredno pravno sredstvo samo zbog toga što je sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka. Budući da učesnik u izvršnom postupku ovo vanredno pravno sredstvo može izjaviti samo umesto javnog tužioca, dakle supsidijarno, razlozi zbog kojih učesnik može da izjavi ovaj vanredni pravni lek nisu ništa manje restriktivni od razloga zbog kojih to može da učini javni tužilac. S obzirom da podnositeljka izjavljeno vanrednopravno sredstvo (zahtev za zaštitu zakonitosti) nije zasnivala na razlozima zbog kojih se to vanredno pravno sredstvo može izjaviti (bitnoj povredi postupka iz člana 361. stav 1. tačka 5) Zakona o parničnom postupku), ne postoje ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da joj je Vrhovni kasacioni sud odbacivanjem nedopuštenog zahteva za zaštitu zakonitosti povredio pravo iz člana 36. stav 2. Ustava.
Povodom zahteva za zaštitu zakonitosti, u konkretnom slučaju, Vrhovni kasacioni sud uopšte nije odlučivao o imovinskim pravima podnositeljke, zbog čega se povreda prava iz člana 58. Ustava ratione materiae ne može dovesti u vezu sa sadržinom osporenog rešenja Vrhovnog kasacionog suda.
Kako podnositeljka ustavne žalbe nije navela ustavnopravne razloge koji bi mogli potkrepiti tvrdnju da joj je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda povređeno neko od označenih ustavnihprava, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao nedopuštenu, saglasno odredbi člana 36.stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnomsudu.
6. Prema stavu Ustavnog suda, ukoliko je ustavna žalba podneta protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonitosti i protiv odluka koje su prethodile izjavljivanju ovog vanrednog pravnog sredstva, Ustavni sud može meritorno odlučivati samo o odluci donetoj povodom izjavljenog zahteva za zaštitu zakonitosti, dok će ustavnu žalbu u delu u kome se osporavaju odluke nižestepenih sudova (ako je između prijema odluke po redovnom pravnom sredstvu i izjavljivanja ustavne žalbe protekao rok propisan odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu) odbaciti kao neblagovremenu.
S obzirom na to da je podnositeljka ustavne žalbe osporeno rešenje Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici Ipv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine primila najkasnije 26. avgusta 2009. godine, a da je ustavna žalba izjavljena 3. decembra 2010. godine, Ustavni sud je primenom odredbe odredbe člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio kao neblagovremenu ustavnu žalbu u delu u kome se osporavaju rešenje Opštinskog suda u Sremskoj Mitrovici I. 51/09 od 4. juna 2009. godine i rešenje istog suda Ipv. 10/09 od 17. avgusta 2009. godine.
7. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević