Odluka Ustavnog suda o naknadi štete nakon utvrđivanja neustavnosti propisa
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda kojima je odbijen tužbeni zahtev za isplatu razlike u plati. Podnosilac nije iskoristio zakonom propisan put za izmenu pojedinačnog akta donetog na osnovu neustavne uredbe.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, Katarina Manojlović Andrić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vladimira Albina iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. jula 2013. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Vladimira Albina protiv presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine i Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vladimir Albin iz Beograda je 8. januara 2013. godine, preko punomoćnika Miroljuba Stevanovića, advokata iz Kruševca, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine i presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, između ostalog, navodi: da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine odbijena kao neosnovana žalba podnosioca izjavljena protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine, kojom je odbijen njegov tužbeni zahtev za isplatu razlike u plati za period od 9. marta 2007. godine do 14. januara 2011. godine, u kome se primenjivala odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija, za koju je Odlukom Ustavnog suda IU-63/2007 od 18. novembra 2010. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da su sudovi u Republici Srbiji različito postupali, tako što su pojedini sudovi usvajali ovakve tužbene zahteve, dok su ih drugi sudovi odbijali kao neosnovane; da je Prvi osnovni sud u Beogradu, u osporenoj prvostepenoj presudi, zauzeo stav da Odluka Ustavnog suda nema retroaktivno dejstvo i da se tužbeni zahtev podnosioca odnosi na period pre njenog objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“, dok se stav Apelacionog suda u Beogradu zasniva na činjenici da podnosilac nije tražio poništaj, niti izmenu pojedinačnog akta na osnovu kojeg je izvršeno umanjenje plate, zbog čega nema osnova za primenu pravila o naknadi štete zbog nezakonitog rada državnog organa; da je ovakvo stanovište navedenih sudova u suprotnosti sa praksom sudova u Republici Srbiji (kao primer se navode Osnovni sud u Leskovcu, osnovni sud u Zaječaru i Osnovni sud u Nišu), koji su istovetne tužbene zahteve usvajali i tuženu Republiku Srbiju obavezivali da tužiocima naknadi štetu zbog manje isplaćenih plata u periodu važenja protivustavne Uredbe.
Zbog napred navedenih razloga, podnosilac ustavne žalbe smatra da su mu osporenim presudama povređena označena Ustavom zajemčena prava, te je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporen e presud e i prizna mu pravo na naknadu štete u visini razlike u plati za period od 9. marta 2007. godine do 14. januara 2011. godine.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari :
Podnosilac ustavne žalbe je 14. juna 2011. godine, u svojstvu tužioca, podneo Prvom osnovnom sudu u Beogradu tužbu protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde – Uprava za izvršenje zavodskih sankcija – Kazneno- popravni zavod Padinska skela, radi isplate razlike u plati, između one koja mu je isplaćena i one koja mu je po zakonu pripadala za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za period od 9. marta 2007. godine do 14. januara 2011. godine.
Osporenom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca . U obrazloženju prvostepene presude se, između ostalog, navodi: da je tužilac u utuženom periodu bio raspoređen na radnom mestu šefa Odseka za zanatsku delatnost Kazneno popravnog zavoda Padinska skela, u zvanju savetnik, te da mu je rešenjem tužene broj 120-285/07-01/1 od 30. marta 2007. godine određena osma platna grupa i treći platni razred, sa koeficijentom za obračun plate u visini od 2,79, koji se uvećava za 10% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, tako da ukupno iznosi 3,07; da je u prethodnom periodu, rešenjima tužene od 8. jula 2005. godine, tužilac bio raspoređen na radnom mestu načelnika Službe za obuku i upošljavanje Kazneno-popravnog zavoda Padinska skela, te da mu je koeficijent za obračun plate iznosio 14,10, koji se uvećavao po osnovu rukovođenja za 1,50 i po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem za 30%; da je Odlukom Ustavnog suda IU-63/2007 od 18. novembra 2010. godine utvrđeno da odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plate u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da navedena Odluka proizvodi pravno dejstvo od 14. januara 2011. godine, kada je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srbije“, zbog čega je bez uticaja na osnovanost tužbenog zahteva tužioca koji se odnosi na period pre njenog objavljivanja; da su potraživanja tužioca za period od januara 2007. godine do aprila 2008. godine zastarela na osnovu člana 196. Zakona o radu.
Odlučujući o žalbi tužioca, Apelacioni sud u Beogradu je osporenom presudom Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine. U obrazloženju osporene drugostepene presude je , između ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo, dajući za svoju odluku razloge koje u bitnom prihvata i drugostepeni sud; da tužilac, shodno odredbi člana 61. Zakona o Ustavnom sudu, nije tražio poništaj tačke 2. dispozitiva rešenja tužene broj 120-285/07-01/1 od 30. marta 2007. godine, kao pojedinačnog akta donetog na osnovu člana 7. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija, za koju normu je utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da tužilac ne može u parnici tražiti naknadu štete zbog manje isplaćene plate, jer nije pokretao parnicu za poništaj navedenog rešenja kojim mu je utvrđen sporni koeficijent; da je predmetno rešenje ostalo na pravnoj snazi i tako nastavilo da deluje svojom dokaznom snagom i materijalnom pravnosnažnošću; da je ovo rešenje izgubilo kapacitet izvršnosti danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda IU-63/2007 od 18. novembra 2010. godine, do kog momenta je delovalo, jer tužilac nije tražio njegovu likvidaciju u zakonom propisanoj proceduri za otklanjanje posledica norme koja nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da sud nije ovlašćen da utvrđuje uvećanje koeficijenta po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, već da je u takvoj situaciji vezan pravnosnažnim i izvršnim pojedinačnim aktom koji proizvodi pravno dejstvo do objavljivanja odluke Ustavnog suda; da je tužilac, kao državni službenik, bio dužan da aktivira proceduru po pravilima Zakona o opštem upravnom postupku, a potom, za slučaj neuspeha, traži poništaj negativnog pojedinačnog akta u upravnom sporu, a sve u rokovima propisanim odredbama člana 61. Zakona o Ustavnom sudu; da tužilac nije iskoristio pravno dozvoljen put, s obzirom na to da rešenje od 30. marta 2007. godine nije stavio pod kontrolu u odgovarajućem postupku, čime bi bile materijalizovane pravne posledice Odluke Ustavnog suda IU. 63/2007 od 18. novembra 2010. godine; da je tužiocu rešenjem broj 121-127/11-04 od 2. februara 2011. godine određeno uvećanje koeficijenta od 30% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, počev od dana objavljiavanja Odluke Ustavnog suda, ali da tim rešenjem nije u pravnom smislu dirano u rešenje broj 120-285/07-01/1 od 30. marta 2007. godine, već je samo otklonjen njegov učinak na poseban način i u skladu sa dejstvom objavljivanja Odluke Ustavnog suda; da u konkretnom slučaju nema osnova za primenu pravila o naknadi štete zbog nezakonitog rada državnog organa iz člana 172. Zakona o obligacionim odnosima.
Ustavni sud je izvršio uvid u dostavljene presude Osnovnog suda u Leskovcu P1. 1774/11 od 12. aprila 20 12. godine i Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1722/12 od 17. oktobra 2012. godine, te je povodom njih utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje .
Presudom O snovnog suda u Leskovcu P1. 1774/11 od 12. aprila 20 12. godine usvojen je tužbeni zahtev tužilje I.V. iz Leskovca, pa je tužena Republika Srbija - Ministarstvo pravde obavezana da tužilji na ime naknade štete zbog manje isplaćenih plata za period od 1. septembra 2010. godine do 14. januara 2011. godine isplati određene novčane iznose, sa zateznom kamatom počev od dana dospeća, do konačne isplate, kao i da na utvrđene iznose razlike, nadležnom fondu PIO, za isti period uplati poreze i doprinose za obavezno socijalno osiguranje, prema važećim propisima iz oblasti socijalnog osiguranja na dan uplate. U obrazloženju ove presude je , pored ostalog, navedeno: da je tužilja rešenjem tužene od 21. septembra 2009. godine raspoređena na radnom mestu za pedagoške poslove u službi za prevaspitanje Okružnog zatvora u Leskovcu, u zvanju savetnika, u osmoj platnoj grupi i u prvom platnom razredu, sa koeficijentom za obračun i isplatu plate u visini od 2,53, koji se uvećava za 10% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem; da se pre pokretanja sudskog postupka obratila Ministarstvu pravde RS zahtevom za obeštećenje van spora, a Okružnom zatvoru u Leskovcu predlogom za izmenu pojedinačnog akta; da je rešenjem tužene od 21. septembra 2009. godine implementirana odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršene zavodskih sankcija, za koju je Odlukom Ustavnog suda IU. 63/2007 od 18. novembra 2010. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i Zakonom; da s obzirom na to da Ustavni sud nije odredio način za otklanjanje štetnih posledica primene navedene norme, te kako se tužilja, u smislu odredbe člana 61. Zakona o Ustavnom sudu, u predviđenom roku obratila poslodavcu predlogom za izmenu pojedinačnog akta na osnovu kojeg joj je vršena isplata plate, o kom predlogu nije odlučeno, tužilji sleduje isplata razlike u plati za utuženi period.
Navedena presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1722/12 od 17. oktobra 2012. godine.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbama Ustava, na čije se povrede ustavnom žalbom ukazuje , je utvrđeno: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.) ; da se svakom jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.) .
Zakonom o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US) propisano je: da kad Ustavni sud utvrdi da opšti akt ili kolektivni ugovor nije u saglasnosti sa zakonom, taj opšti akt ili kolektivni ugovor prestaje da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Republike Srbije" (član 58. stav 3.); da k ad Ustavni sud odredi način otklanjanja posledica koje su nastale usled primene opšteg akta koji nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, odluka Ustavnog suda ima pravno dejstvo od dana njenog objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije" (član 59.); da se z akoni i drugi opšti akti za koje je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nisu u saglasnosti sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, ne mogu primenjivati na odnose koji su nastali pre dana objavljivanja odluke Ustavnog suda, ako do tog dana nisu pravnosnažno rešeni (član 60. stav 1.) ; da se izvršenje pravnosnažnih pojedinačnih akata donetih na osnovu propisa koji se više ne mogu primenjivati, ne može ni dozvoliti ni sprovesti, a da će se započeto izvršenje obustavi ti (član 60. stav 3.); da svako kome je povređeno pravo konačnim ili pravnosnažnim pojedinačnim aktom, donetim na osnovu zakona ili drugog opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, ima pravo da traži od nadležnog organa izmenu tog pojedinačnog akta, u skladu sa pravilima postupka u kome je pojedinačni akt donet (člana 61. stav 1.); da se predlog za izmenu konačnog ili pravnosnažnog pojedinačnog akta, donetog na osnovu zakona ili drugog opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, može podneti u roku od šest meseci od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku Republike Srbije", ako od dostavljanja pojedinačnog akta do podnošenja predloga ili inicijative za pokretanje postupka nije proteklo više od dve godine (člana 61. stav 2.); da a ko se utvrdi da se izmenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posledice nastale usled primene opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, Ustavni sud može odrediti da se ove posledice otklone povraćajem u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način (člana 62.).
Odredbama Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, broj 79/05, 81/05, 83/05, 64/07, 67/07 , 116/08 i 104/09) propisano je : da se ovim zakonom uređuju prava i dužnosti državnih službenika i pojedina prava i dužnosti nameštenika, kao i da se pojedina prava i dužnosti državnih službenika u pojedinim državnim organima mogu posebnim zakonom urediti i drukčije, ako to proizlazi iz prirode njihovih poslova (član 1. st. 1. i 2.); da o pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac rešenjem, ako ovim ili drugim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno, kao i da se pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primenjuje zakon kojim se uređuje opšti upravni postupak, izuzev kod odlučivanja o odgovornosti za štetu (član 140. st. 1. i 4 .).
Odredbom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99) propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija ("Službeni glasnik RS", br. 16/07 i 21/09) (u daljem tekstu: Uredba) propisivala je da se d ržavnim službenicima kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, a čije je radno mesto razvrstano u zvanje višeg savetnika, samostalnog savetnika i savetnika, koeficijent, bez obzira na stepen uvećanja staža, uvećava za 10%.
Tačkom 1. izreke Odluke Ustavnog suda IU-63/2007 od 18. novembra, objavljene u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 1/11, od 14. januara 2011. godine, utvrđeno je da odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija ("Službeni glasnik RS", br. 16/07 i 21/09) nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, dok tačkom 2. nije prihvaćena inicijativa za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti odredaba člana 2, člana 7. st. 1 i 2. i člana 10. Uredbe iz tačke 1.
5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi u pogledu povrede prava na pravično suđe nje, Ustavni sud polazi od toga da je Zakonom o Ustavnom sudu precizno regulisan postupak otklanjanja posledica nastalih usled primene opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom.
U parničnom postupku koji prethodi podnošenju ustavne žalbe utvrđeno je da je podnosiocu plata u utuženom periodu isplaćivana na osnovu rešenja broj 120-285/07-01/1 od 30. marta 2007. godine, kojim mu je određena osma platna grupa i treći platni razred, sa koeficijentom za obračun plate u visini od 2,79, koji se uvećavao za 10% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, tako da je ukupno iznosio 3,07. Nakon objavljivanja Odluke Ustavnog suda IU-63/2007 od 18. novembra u „Službenom glasniku Republike Srbije“, tužena je, pozivajući se na ovu odluku, po službenoj dužnosti donela rešenje broj 121-127/11-04 od 2. februara 2011. godine, kojim je podnosiocu utvrđen koeficijent za obračun i isplatu plate u visini od 2,79, koji se uvećava za 30% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, počev od 14. januara 2011. godine.
Odluka Ustavnog suda kojom je utvrđeno da jedan zakon ili drugi opšti akt, odnosno pojedine njegove odredbe, nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, ima dve vrste pravnog dejstva. Takva odluka najpre deluje erga omnes, u skladu sa odredbom člana 166. stav 2. Ustava, po kojoj su odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšteobavezujuće. Potom ostvaruje pojedinačno dejstvo prema donosiocu zakona, odnosno drugog opšteg akta, zatim prema subjektima koji su ga izvršava li (sprovodili), a na kraju i prema pojedincima na koj e se taj akt neposredno primenjivao. Saglasno odredbama člana 61. Zakona o Ustavnom sudu, svako kome je povređeno pravo konačnim ili pravnosnažnim pojedinačnim aktom donetim na osnovu zakona ili drugog opšteg akta za koji je utvrđeno da je nesaglasan Ustavu i zakonu, ima pravo da od nadležnog organa (donosioca pojedinačnog akta) traži izmenu tog pojedinačnog akta, u skladu sa pravilima postupka u kome je pojedinačni akt donet. Po shvatanju Ustavnog suda, podnošenje zahteva za izmenu pojedinačnog akta jeste obavezujući pravni put u pravcu otklanjanja eventualnih posledica koje je primena neustavnog zakona, odnosno opšteg akta, proizvela. S tim u vezi, ukoliko takav zahtev nije podnet u zakonom propisanom roku (šest meseci od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku Republike Srbije", ako od dostavljanja pojedinačnog akta do podnošenja predloga ili inicijative za pokretanje postupka nije proteklo više od dve godine), po oceni Ustavnog suda, nastupa prekluzija (gubitak) prava da se u zakonom utvrđenoj proceduri zahteva i otklanjanje posledica koje je primena zakona ili drugog ošteg akta nesaglasnog Ustavu, odnosno zakonu, proizvela.
S obzirom na to da je u postupku koji prethodi ustavnoj žalbi bilo nesporno da se podnosilac svom poslodavcu nije obratio zahtevom za izmenu rešenja broj 120-285/07-01/1 od 30. marta 2007. godine, što se ne dovodi u sumnju ni navodima ustavne žalbe, Ustavni sud nalazi da je podnosilac, protekom roka iz člana 61. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, prekludiran u pravu da zahteva otklanjanje posledica koje je primena odredbe člana 7. stav 3. Uredbe u konkretnom slučaju proizvela. Po mišljenju Ustavnog suda, podnošenje tužbe redovnom sudu ne može zameniti obraćanje nadležnom organu zahtevom za izmenu pojedinačnog akta, niti takvu obavezu može isključiti. Takođe, ne može dovesti ni do eventualnog prekida toka zastarelosti za podnošenje takvog zahteva. Redovni sudovi bi jedino bili nadležni u situaciji da je tužena, nakon izmene pojedinačnog rešenja, neosnovano uskratila isplatu razlike u plati, između one koja je podnosiocu isplaćena u spornom periodu i one koja mu je po zakonu pripadala za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem.
Apelacioni sud u Beogradu, u obrazloženju osporene drugostepene presude, upravo polazi od činjenice da podnosilac ustavne žalbe nije iskoristio zakonom utvrđeni pravni put, jer nije u odgovarajućem postupku zatražio izmenu pojedinačnog akta donetog na osnovu odredbe člana 7. stav 3. Uredbe, koju je Ustavni sud svojom odlukom kasirao. S tim u vezi, za Ustavni sud je ustavnopravno prihvatljivo tumačenje Apelacionog suda u Beogradu, po kome je podnosilac, kao državni službenik, bio dužan da aktivira proceduru po pravilima Zakona o opštem upravnom postupku, a potom, za slučaj neuspeha, traži poništaj negativnog pojedinačnog akta u upravnom sporu.
Ocenjujući navode podnosioca ustavne žalbe o različito m postupanj u nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud je utvrdio da je Apelacioni sud u Nišu, kao sud poslednje instance u konkretnom slučaju, u sličnoj činjeničnoj situaciji i povodom istog pravno g pitanja doneo različitu presudu u odnosu na osporenu presudu Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine. Naime, Apelacioni sud u Beogradu je osporenom presudom Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtev podnosioca za isplatu razlike u plati, za period od 9. marta 2007. godine do 14. januara 2011. godine, dok je u postupku koji se u prvom stepenu vodio pred O snovnim sudom u Leskovcu, a u drugom pred Apelacionim sudom u Nišu, usvojen tužbeni zahtev tužilje I.V. iz Leskovca i tužena obavezana da tužilji na ime razlike u plati po istom osnovu, za period od 1. septembra 2010. godine do 14. januara 2011. godine, isplati određene novčane iznose, sa pripadajućom zateznom kamatom.
Ustavni sud konstatuje da je u parnici tužilje I.V. iz Leskovca nesporno utvrđeno da se ova tužilja pre podnošenja tužbe obraćala Ministarstvu pravde Republike Srbije zahtevom za obeštećenje van spora, a Okružnom zatvoru u Leskovcu predlogom za izmenu pojedinačnog akta, te kako o ovim zahtevima nije odlučeno, redovni sudovi su stali na stanovište da imenovana tužilja ima pravo na naknadu štete zbog nepravilnog rada državnog organa. S druge strane, u parnici podnosioca ustavne žalbe je utvrđeno da podnosilac nije tražio izmenu pojedinačnog akta - rešenja donetog na osnovu člana 7. stav 3. Uredbe.
Ostale odluke priložene uz ustavnu žalbu (presude Osnovnog suda u Nišu P1. 2757/11 od 16. januara 2012. godine i P1. 2418/11 od 6. februara 2012. godine i Osnovnog suda u Zaječaru P1. 495/10 od 24. februara 2012. godine ), Ustavni sud nije cenio, s obzirom da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li su iste bile predmet žalbenog postupka pred nadležnim drugostepenim sudom. U pogledu presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 702/12 od 27. aprila 2012. godine, koja je takođe priložena uz ustavnu žalbu, Ustavni sud je konstatovao da predmet žalbenog postupka nije bila odluka o glavnoj stvari, već isključivo odluka o zateznoj kamati, kao sporednom potraživanju, iz kog razloga ni ova odluka nije uzeta u razmatranje prilikom odlučivanja o istaknutoj povredi prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima.
Polazeći od napred navedenog, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe osporen im presudama Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine i Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine nisu povređena prav a na pravično suđenje i na jednaku zaštitu prava , zajemčena odredb ama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava. Stoga je Sud ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević