Odbijena ustavna žalba za isplatu naknade za topli obrok i regres državnim službenicima
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu državne službenice za isplatu toplog obroka i regresa. Sud je ponovio stav da nakon 1. januara 2007. godine, Zakon o platama državnih službenika ne garantuje ova prava kao posebna primanja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Vesne Ivković iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. januara 201 3. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Vesne Ivković i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 980/11 od 7. jula 2011. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
2. Nalaže se Apelacionom sudu u Nišu da , u roku od 6 0 dana od dana dostavljanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak po žalbi podnositeljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 2985/10 od 12. januara 2011. godine.
3. Odbacuje se zahtev podnositeljke ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vesna Ivković iz Niša podnela je 24. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 980/11 od 7. jula 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnositeljka ustavne žalbe je navela da je Osnovni sud u Nišu presudom P. 2985/10 od 12. januara 2011. godine usvojio tužbeni zahtev tužilaca i obavezao je da se iseli sa svim licima i stvarima iz stana u kome je živela od 1980. godine u zajedničkom domaćinstvu sa sada pok. suprugom Ž. I, a da je Apelacioni sud u Nišu odbio njenu žalbu . Dalje je navela da Apelacioni sud u Nišu nije cenio njene žalbene navode, niti je za to dao razloge u pogledu procesnog i materijalnog prava, čime joj je povređen o pravo na pravično suđenje. Predložila je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi presudu Apelacionog suda u Nišu Gž. 980/11 od 7. jula 2011. godine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te da joj na ime duševnog bola zbog povrede ustavnog prava isplati iznos od 130.000 dinara.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osnovni sud u Nišu je 12. januara 2011. godine doneo presudu P. 2985/10, kojom je: u stavu prvom izreke usvojio tužbeni zahtev tužilaca i obavezao tuženu, ovde podnositeljku ustavne žalbe, da se iseli sa svim licima i stvarima iz stana koji se nalazi u Nišu, u ulici Nikole Pašića broj 46, na drugom spratu, površine 65 kvm; u stavu drugom izreke odbio alternativni tužbeni zahtev tužilaca da se tužena iseli sa svim licima i stvarima iz stana navedenog u stavu prvom izreke zbog neplaćanja zakupnine; u stavu trećem izreke obavezao tuženu da tužiocima plati troškove parničnog postupka u odgovarajućem novčanom iznosu. U obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, je navedeno: da su tužioci vlasnici spornog stana; da se u predmetni stan 1948. godine uselio S. I, otac pokojnog supruga tužene, koji je bio nosilac stanarskog prava i u predmetnom stanu je stanovao do svoje smrti 1981. godine; da je suprug tužene, sada pokojni Ž. I, u predmetnom stanu stanovao od 1948. godine kao član porodičnog domaćinstva svog oca; da je suprug tužene stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u momentu smrti svog oca kao član njegovog porodičnog domaćinstva, saglasno članu 17. stav 2, u vezi člana 9. Zakona o stanovanju („Službeni glasnik RS“, br oj 90/92) i da je od dana stupanja na snagu tog zakona mogao da nastavi sa korišćenjem tog stana u svojstvu zakupca u s kladu sa odredbama čl. 30-39 zakona; da sada pokojni suprug tužene nije koristio predmetni stan bez pravnog osnova, bez obzira što sa tužiocima kao vlasnicima stana nije zaključio ugovor o korišćenju stana u pismenoj formi, niti je tražio da se u sudskom postupku donese rešenje koje će zameniti takav ugovor; da je suprug tužene bio u obavezi da plaća tužiocima zakupninu u skladu sa odredbom člana 32. Zakona o stanovanju, što je isti i činio uplatom u sudski depozit; da je odredbom člana 2. Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 29. jula 1973. godine, bilo propisano da se stanarsko pravo, odnosno pravo na trajno korišćenje stana, može steći samo na stanu u društvenoj svojini, a ne i stanu u svojini građana; da je odredbom člana 8. stav 1. tog zakona bilo propisano da nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao na porodičnu stambenu zgradu i stan u svojini građana do stupanja na snagu tog zakona, ima sva prava i obaveze koje se tim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini; da je na isti način ovo pitanje bilo regulisano i članom 2, odnosno članom 93 . stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, broj 9/85); da je Zakonom o stanovanju propisano da nosilac stanarskog prava, odnosno zakupac stana na neodređeno vreme koji to pravo ima na stanu u svojini građana, od stupanja na snagu tog zakona nastavlja sa korišćenjem stana u skladu sa odredbama čl. 30-39 tog zakona; da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u svojini građana u konkretnom slučaju bio svekar tužene, a nakon njegove smrti stanar sko pravo na predmetnom stanu stekao je suprug tužene, jer je u istom živeo pre i posle 29. jula 1973. godine, odnosno do svoje smrti 17. aprila 2009. godine; da s e tužena zvanično u sporni stan uselila sklapanjem braka sa pok. Ž. I, dana 26. decembra 1982. godine, te da su čak i tačni navodi tužene da se u sporni stan use lila 1980. godine, za života svog svekra, ona posle 29. jula 1973. godine više nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u svojini građana, odnosno svojstvo korisnika takvog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava; da momentom smrti supruga, kao nosioca stanarskog prava, dana 17. aprila 2009. godine, nije mogla steći pravo da stan trajno koristi, pa nisu ispunjeni uslovi iz čl. 40. i 34. Zakona o stanovanju.
Apelacioni sud u Nišu je 7. jula 2011. godine, odlučujući o žalbi tužene, doneo osporenu presudu Gž. 980/11, kojom je : u stavu prvom izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Nišu P. 2985/10 od 12. januara 2011. godine; u stavu drugom izreke ukinuo istu presudu u stavu drugom izreke; u stavu trećem izreke odbio zahtev tužilaca da im se dosude troškovi odgovora na žalbu. U obrazloženju osporene drugostepene presude, pored ostalog, je navedeno: da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno našao da tužena useljenjem u sporni stan, nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima , d ana 29. jula 1973. godine, nije mogla steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva i da nema prav ni osnov da koristi predmetni stan; da su norme o sticanju stanarskog prava prinudnog karaktera, pa se stanarsko pravo stiče samo u slučajevima i na način predviđen zakonom; da se donošenjem Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 29. jula 1973. godine, i Zakona o stanovanju, na stanu u svojini građana ne može steći stanarsko pravo, već se ono moglo steći samo na stanu u društvenoj svojini; da je iste odredbe sadržao i Zakon o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, broj 9/85); da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u svojini građana u konkretnom slučaju bio svekar tužene, a nakon njegove smrti stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao je suprug tužene Ž. I , jer je u istom živeo pre i posle 29. jula 1973. godine, odnosno do svoje smrti 17. aprila 2009. godine; da se tužena u sporni stan uselila sklapanjem braka sa pok. Ž. I, dana 26. decembra 1982. godine, te nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u svojini građana, odnosno svojstvo korisnika stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava; da i kada bi se prihv atili navodi tužene da se u predmetni stan uselila 1980. godine, tužena opet ne bi mogla steći svojstvo korisnika stana, odnosno nosioca stanarskog prava nakon smrti svog supruga, jer je nesporno da se u stan uselila posle stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 29. jula 1973. godine; da kako nisu ispunjeni uslovi iz člana 40. Zakona o stanovanju, to tužena nije stekla pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana, pa je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženu da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana; da je Apelacioni sud ukinuo prvostepenu presudu u stavu drugom izreke, bez vraćanja prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, jer je prvostepeni sud dva puta odlučio o istom tužbenom zahtevu.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčen og prava na pravično suđenje , na čiju povredu se podnositeljka ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) je utvrđeno: da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske (stav 1.); da se javne vlasti neće mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stav 2.).
Zakonom o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“, br. 29/73 i 30/80) bilo je propisano: da građanin koji se uselio u stan u svojini građana na osnovu ugovora o zakupu stana stiče pravo da taj stan koristi pod uslovima utvrđenim ovim zakonom i ugovorom o zakupu stana (član 2. stav 2. ); da nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao na porodičnu stambenu zgradu ili stan u svojini građana do stupanja na snagu ovog zakona, ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava koji koristi stan u društvenoj svojini, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 80. stav 1.).
Odredbom člana 9. navedenog zakona bilo je propisano: da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu (stav 1.); da se članovima porodičnog domaćinstva, u smislu ovog zakona, smatraju - bračni drug, deca rođena u braku, van braka, ili usvojena, pastorčad i unučad bez roditelja, roditelji (otac, majka, očuh, maćeha i usvojilac), braća i sestre i lica koje je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim stanuju (stav 2.).
Odredbama člana 17. istog zakona, pored ostalog, je bilo propisano: da korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno koriste stan pod uslovima iz ovog zakona (stav 1.); da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo iz stava 1. ovog člana i posle smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad on iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, raskida tog ugovora, na osnovu ugovora o zameni stana ili ako je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodeljen i za članove porodičnog domaćinstva koji z ajedno sa njim stanuju (stav 2.).
Zakonom o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“, br. 8/81 - prečišćeni tekst , 18/81 i 38/84) bilo je propisano: da građanin koji se uselio u stan u svojini građana na osnovu ugovora o zakupu stana , stiče pravo da taj stan koristi pod uslovima utvrđenim ovim zakonom i ugovorom o zakupu stana (član 2. stav 2.); da nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao na porodičnu stambenu zgradu ili stan u svojini građana do 29. jula 1973. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“, broj 29/73), ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava koji koristi stan u društvenoj svojini, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 85 . stav 1.).
Odredbama člana 9. navedenog zakona, pored ostalog, je bilo propisano: da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju - nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu (stav 1.), da se članovima porodičnog domaćinstva, u smislu ovog zakona, smatraju - bračni drug, deca rođena u braku, van braka, ili usvojena, pastorčad i unučad bez roditelja, roditelji (otac, majka, očuh, maćeha i usvojilac), braća i sestre i lica koje je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja za jedno sa njim stanuju (stav 2.).
Odredbama člana 17. istog zakona, pored ostalog, je bilo propisano: da korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno koriste stan pod uslovima iz ovog zakona (stav 1.); da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo iz stava 1. ovog člana i posle smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad on iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, raskida tog ugovora, na osnovu ugovora o zameni stana ili ako je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodeljen i za članove porodičnog domaćinstva koji za jedno sa njim stanuju (stav 2.).
Odredbama Zakona o stanovanju ( „Službeni glasnik RS“, br. 50/92, 76/92, 84/92, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 47/94, 48/94, 44/95, 49/95, 16/97, 46/98, 26/01, 101/05 i 99/11 ) propisano je : da ako se neko lice useli u stan ili zajedničke prostorije stambene zgrade bez pravnog osnova ili koristi stan bez zaključenog ugovora ili je poništen pravni osnov po kome je zaključen ugovor, vlasnik stana, odnosno lice koje ima pravni interes, može kod opštinskog organa nadležnog za stambene poslove da zahteva njegovo iseljenje (član 5. stav 2.); da u slučaju smrti zakupca, članovi porodičnog domaćinstva, koji su sa zakupcem stanovali u istom stanu, nastavljaju sa korišćenjem tog stana, s tim što ugovor o zakupu zaključuje lice koje oni sporazumno odrede, a da se pod članom porodičnog domaćinstva zakupca stana, u smislu ovog zakona, smatraju bračni drug, dete (rođeno u braku ili van braka, usvojeno ili pastorak), roditelji zakupca i njegovog bračnog druga, kao i lice koje je zakupac po zakonu dužan da izdržava (član 9. st. 2. i 4.); da u slučaju smrti zakupca ili njegovog iseljenja, zakupac na tom stanu postaje član porodičnog domaćinstva koji je nastavio da koristi taj stan, po sledećem redosledu - bračni drug, dete rođeno u braku, van braka, usvojeno i pastorče, a ako u stanu nije ostao niko od ovih članova porodičnog domaćinstva zakupac postaje roditelj zakupca, roditelj njegovog bračnog druga ili lice koje je zakupac dužan po zakonu da izdržava, ako je stanovao u tom stanu i nema rešenu stambenu potrebu (član 34. stav 1.); da članovi porodičnog domaćinstva zakupca društvenog stana imaju pravo da trajno koriste taj stan, pod uslovima iz ovog zakona (član 36. stav 1.); da nosilac stanarskog prava, odnosno zakupac stana na neodređeno vreme koji to pravo ima na stanu u svojini građana, od dana stupanja na snagu ovog zakona nastavlja sa korišćenjem tog stana u skladu sa odredbama čl. 30. do 39. ovog zakona (član 40. stav 1.) .
5. Ocenjujući razloge i navode ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud ističe da garancija pravičnog suđenja ima za cilj da obezbedi da se u sudskom postupku poštuju ljudska prava i slobode zajemčene Ustavom. S obzirom na to da je, saglasno odredbi člana 16. stav 2. Ustava, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije i da se neposred no primenjuje, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u sudskim postupcima dužni da štite i prava i slobode zajemčene Evropskom ko nvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno njeno pravo na dom zajemčeno članom 8. Evropske konvencije.
Prvo pitanje na koje je Sud treba lo da odgovori bilo je da li s e stan o kojem je reč može smatrati domom podnositeljke ustavne žalbe.
Ustavni sud ističe da je podnositeljka ustavne žalbe neprekidno živela u spornom stanu 28 godina (u stan se zvanično uselila zaključenjem braka sa pok. suprugom 26. decembra 1982. godine) , kao i da je nastavila da koristi taj stan za stanovanje i nakon smrti supruga. Polazeći od izloženog, Ustavni sud nalazi da je podnositeljka ustavne žalbe imala dovoljne i trajne veze sa stanom o kojem je reč da bi se taj stan smatrao njenim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
Drugo pitanje na koje je Sud trebalo da odgovori bilo je da li je došlo do mešanja u pravo podnositeljke ustavne žalbe na poštovanje njenog doma.
Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava doneo nekoliko presuda u kojima je ocenjivao pitanje mešanja u pravo podnosioca/podnositeljke zahteva na poštovanje njegovog/njenog doma u okolnostima u kojima je bilo doneto rešenje o iseljenju. U predmetu ''Stankova protiv Slovačke'' ( aplikacija broj 7205/02 od 9. oktobra 2007. godine), Evropski sud je presudio na sledeći način: „Sud primećuje, a to nije sporno među strankama, da je obaveza podnositeljke zahteva da napusti stan predstavljala mešanje u njeno pravo na poštovanje njenog doma koje se zasnivalo na merodavnim odredbama Građanskog zakonika i rešenju o izvršenju iz 1995. godine. Takođe, u predmetu ''Ćosić protiv Hrvatske'' (aplikacija broj 28261/06 od 15. januara 2009. godine), Evropski sud je presudio: „Sud smatra kako obaveza podnositeljke da isprazni stan predstavlja mešanje u njeno pravo na poštovanje njenog doma, bez obzira na činjenicu što presuda kojom se nalaže iseljenje još nije izvršena“. Imajući u vidu da je podnositeljki ustavne žalbe pravnosnažnom presudom naloženo da se iseli iz spornog stana, Ustavni sud nalazi da sudski nalog za iseljenje podnositeljke iz predmetnog stana predstavlja mešanje u njeno pravo na poštovanje njenog doma.
Ustavni sud podseća da član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta mešanje u ostvarivanje prava na dom, ako je to mešanje „u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu neophodno u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih“. Saglasno tome, osporena presuda bi se morala smatrati povredom člana 8. stav 1. Evropske konvencije , ako Ustavni sud utvrdi da nije utemeljena na zakonu , odnosno da se njome ne ostvaruje jedan legitiman cilj ili više legitimnih ciljeva propisanih članom 8. stav 2. Evropske konvencije ili da nije bila „neophodna u demokratskom društvu“ radi postizanja tih ciljeva.
Stoga je Ustavni sud pristupio ocenjivanju da li je mešanje u pravo podnositeljke ustavne žalbe na dom bilo u skladu sa zakonom.
Ustavni sud konstatuje da je pravilnu primenu materijalnog prava, pre svega, nadležan da ceni viši sud u zakonom propisanom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da proizvoljna primena materijalnog prava na štetu podnosioca ustavne žalbe može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje.
U konkretnom slučaju, predmet tužbenog zahteva tužilaca bio je iseljenje podnositeljke ustavne žalbe. U predmetnoj parnici bilo je sporno da li su bili ispunjeni zakonski uslovi za iseljenje podnositeljke ustavne žalbe iz stana u svojini tužilaca.
O ovom pitanju je u žalbenom postupku odlučivao Apelacioni sud u Nišu, ocenjujući u osporenoj presudi da tužena nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u svojini građana, odnosno svojstvo korisnika stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, s obzirom na to da se u predmetni stan uselila nakon 29. jula 1973. godine, kada je stupio na snagu Zakon o stambenim odnosima. Apelacioni sud u Nišu je, stoga , našao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 40. Zakona o stanovanju, te je ocenio da je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženu da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana tužilaca, jer tužena nije stekla pravo da nastavi sa korišćenjem tog a stana.
Po oceni Ustavnog suda, ovakav stav Apelacionog suda u Nišu predstavlja proizvoljnu primenu materijalnog prava na štetu podnositeljke ustavne žalbe.
Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se svekar podnositeljke ustavne žalbe S. I. u sporni stan uselio 1948. godine i da je u svojstvu nosioca stanar skog prava u predmetnom stanu živeo do svoje smrti 1981. godine. Posle smrti S. I, stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao je njegov sin, a suprug podnositeljke Ž. I, kao član porodičnog domaćinstva S. I, jer je u stanu živeo pre i posle 29. jula 1973. godine. Podn ositeljka ustavne žalbe se zvanično uselila u predmetni stan 26. decembra 1982. godine, zaključenjem braka sa Ž. I.
Po nalaženju Ustavnog suda, arbitrernost u primeni prava se u oovm slučaju ogleda u izjednačavanju pojmova nosioca stanarskog prava i korisnika stana. Naime, Ustavni sud smatra ustavnopravno prihvatljivim stav redovnih sudova da lice koje se u stan u privatnoj svojini uselilo posle 29. jula 1973. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1973. godine , ne može da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Ustavni sud nalazi da Zakon o stambenim odnosima nije on emogućio da se nakon stupanja na snagu tog zakona stekne svojstvo člana porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava, odnosno svojstvo korisnika stana. U konkretnom slučaju, podnositeljka ustavne žalbe se zakonito uselila u predmetni stan tužilaca zaključenjem braka sa nosiocem stanarskog prava i na taj način je stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava , odnosno svojstvo korisnika stana. Štaviše, odredbom člana 17. stav 1. Zakona o stambenim odnosima iz 1981. godine, koji je bio na snazi u vreme kada se podnositeljka ustavne žalbe uselila u sporni stan, bilo je propisano da korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno koriste stan, pod uslovima iz ovog zakona. Dakle, podnositeljka ustavne žalbe je u režimu Zakona o stambenim odnosima stekla pravo da trajno koristi predmetni stan tužilaca.
S obzirom na to da je predmet parnice bila samo tužba za iseljenje podnositeljke ustavne žalbe, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi nisu imali u vidu odredbu člana 5. stav 2. važećeg Zakona o stanovanju , kojom su propisani usl ovi pod kojima lice koje stanuje u stanu može biti iseljeno iz stana. Naime, to lice može biti iseljeno samo ako nema nika kav pravni osnov za stanovanje. Ustavni sud, takođe, nalazi da redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbu člana 9. st av 2. navedenog zakona kojom je propisano da u slučaju smrti zakupca, članovi porodičnog domaćinstva, koji su sa zakupcem stanovali u istom stanu, nastavljaju sa korišćenjem tog stana. S obzirom na to da se podnositeljka ustavne žalbe zakonito uselila u sporni stan i da je zakonito stekla status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, Ustavni sud nalazi da je podnositeljka i u režimu važećeg Zakona o stanovanju imala pravo da nastavi da koristi predmetni stan u svojstvu člana porodičnog domaćinstva preminulog nosioca stanarskog prava.
Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud smatra ustavnopravno neprihvatljivim stav Apelacionog suda u Nišu da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uslovi za iseljenje podnositeljke ustavne žalbe iz predmetnog stana tužilaca. Naime, iako podnositeljka ustavne žalbe nije mogla da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava, Ustavni sud nalazi da ona nije mogla ni da bude iseljena iz stana, jer je imala pravo da nastavi da trajno koristi stan u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 980/11 od 7. jula 2011. godine proizvoljno primenjeno materijalno pravo na štetu podnositeljke ustavne žalbe, te da je na taj način povređeno njeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11) i odlučio kao tački 1. izreke.
Imajući u vidu da je osporena presuda Apelacionog suda u Nišu posledica proizvoljnog tumačenja i primene merodavnog materijalnog prava na štetu podnositeljke ustavne žalbe , Ustavni sud je ocenio da mešanje u ostvarivanje prava podnositeljke ustavne žalbe na dom nije bilo u skladu sa zakonom.
Ustavni sud je, pri tome, imao u vidu da je u konkretnom slučaju reč o sporu između tužilaca kao vlasnika stana koji se smatra domom podnositeljke ustavne žalbe i same podnositelj ke, kao osobe koja taj stan koristi kao svoj dom. Interes je podnositeljke ustavne žalbe da u tom stanu nastavi da ostvaruje svoje pravo na dom saglasno članu 8. stav 1. Evropske konvencije, ali je tom njenom interesu suprotstavljen interes vlasnika stana koji nastoje da ostvare svoje pravo vlasništva u smislu člana 58. Ustava i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
Ustavni sud prihvata pravna stanovišta Evropskog suda za ljudska prava o tome da bilo koje mešanje javnih vlasti u pravo vlasništva mora biti opravdano, tj. mora da zadovolji stroge, kumulativno postavljene zahteve koji proizlaze iz vladavine prava i zakonitosti, opšteg ili javnog interesa i srazmernosti. Uprkos tome što u konkretnom slučaju mešanje u pravo vlasništva tužilaca nisu prouzrokovale javne vlasti, nego privatna osoba, navedeni zahtevi se na odgovarajući način i tada moraju uzeti u obzir. I kada su u pitanju privatnopravni odnosi, država ima pozitivnu obavezu da zaštiti ustavno i konvencijsko pravo vlasništva fizičkog ili pravnog lica od nezakonitog posezanja trećih privatnih lica u to pravo, osim kad je reč o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u u opštem ili javnom interesu i koje je „neophodno u demokratskom društvu“.
U konkretnom slučaju je nesporno da ostvarivanje prava na poštovanje podnositeljkinog doma u celini sprečava tužioce kao suvlasnike stana da se njime služe. Takođe je nesporno da navedeno faktičko ograničenje vlasničkih prava tužilaca izvire iz prava treće osobe . S obzirom na to da ovde postoje dva suprotstavljena privatna interesa, mora se presuditi kome od ta dva interesa treba dati prednost. Imajući u vidu da je pravo podnositeljke ustavne žalbe na dom stečeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud nalazi da je ograničenje vlasničkih prava tužilaca u konkretnom slučaju opravdano, te da nije narušena osetljiva ravnoteža između prava podnositeljke ustavne žalbe na dom i zaštite prava vlasništva tužilaca .
6. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je povreda Ustavom zajemčenog prava podnositeljke ustavne žalbe takve prirode da je to očigledno moglo biti od uticaja na donošenje povoljnije odluke za nju u parničnom postupku povod om koga je podneta ustavna žalba. Stoga je Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, u tački 2. izreke odlučio da se štetne posledice utvrđene povrede prava otklone tako što će Apelacioni sud u Nišu, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke , ponoviti postupak po žalbi podnositeljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 2985/10 od 12. januara 2011. godine.
7. U vezi sa zahtevom podnositeljke ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete zbog utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da, saglasno utvrđenom pravnom stavu, naknada nematerijalne štete može biti dosuđena u slučaju da je utvrđena i povreda prava na suđenje na razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odbacio ovaj zahtev podnositeljke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u tački 3. izreke.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević
Izdvojeno mišljenje u predmetu Už – 5084/2011 (Ivković)
Nisam se mogla složiti sa odlukom Ustavnog suda da usvoji ustavnu žalbu gospođe Vesne Ivković, da utvrdi povredu člana 32. stav 1. Ustava Srbije i da naloži Apelacionom sudu u Nišu da u roku od 60 dana ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnositeljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 2985/10 od 12. januara 2011. godine.
Činjenično stanje u ovom slučaju otkrivalo je priču koja se proteklih decenija već mnogo puta čula u sudskim dvoranama srpskih sudova. Naime, predmet tužbenog zahteva bilo je iseljenje podnositeljke ustavne žalbe iz stana koji je privatna svojina tužilaca. U ovaj stan uselio se 1948. godine otac pokojnog supruga podnositeljke ustavne žalbe i na tom stanu stekao stanarsko pravo. U trenutku njegove smrti 1981. godine u stanu je nastavio da živi njegov sin, pokojni suprug podnositeljke ustavne žalbe, koji je bio član porodičnog domaćinstva svog oca od 1948. godine i koji je na osnovu tog statusa stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon njegove smrti, odnosno svojstvo zakupca stana nakon stupanja na snagu Zakona o stanovanju iz 1992. godine. On je sklopio brak sa gospođom Ivković 26. decembra 1982. godine, kada se podnositeljka ustavne žalbe i uselila u sporni stan.
Suprug gospođe Ivković umro je 17. aprila 2009. godine. Vlasnici stana pokrenuli su tužbom postupak za iseljenje podnositeljke ustavne žalbe. Osnovni sud u Nišu doneo je 12. januara 2011. godine presudu P. 2985/10 kojom je usvojio tužbeni zahtev vlasnika stana i obavezao tuženu gospođu Ivković da se sa svim licima i stvarima iseli iz spornog stana. Apelacioni sud u Nišu je 7. jula 2011. godine, odlučujući o žalbi tužene, doneo osporenu presudu Gž. 980/11 kojom je odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Nišu. Gospođa Ivković je 24. oktobra 2011. godine podnela ustavnu žalbu, koju je Ustavni sud usvojio i utvrdio povredu prava na pravično suđenje, navodeći da stav Apelacionog suda u Nišu u ovom slučaju predstavlja proizvoljnu primenu materijalnog prava na štetu podnositeljke ustavne žalbe. Arbitrernost u primeni prava se – prema stavu Ustavnog suda – ogleda u izjednačavanju pojmova nosioca stanarskog prava i korisnika stana, odnosno u činjenici da sudovi u osporenim presudama nisu priznali pravo podnositeljki ustavne žalbe na svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Drugim rečima, Ustavni sud priznaje da gospođa Ivković nije mogla useljenjem u stan 1982. godine da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava, ali je mogla steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva svog supruga, koji je bio nosilac stanarskog prava, odnosno svojstvo korisnika stana i pravo na trajno korišćenje stana.
Ovakav stav Ustavnog suda potpuno je suprotan jednoobraznoj, bogatoj i dugogodišnjoj praksi redovnih sudova, koji su tumačili odredbe Zakona o stambenim odnosima na identičan način kao što su to učinili i sudovi u Nišu koji su postupali u ovoj spornoj stvari.
Naime, odredbom člana 80. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 29. jula 1973. godine, bilo je propisano da se stanarsko pravo može steći samo na stanu u društvenoj svojini, odnosno da se od tog datuma stanarsko pravo ne može više steći i na stanu u svojini građana. To je, nadalje, značilo da nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao na stanu u svojini građana do ovog datuma ima sva prava i obaveze koje se zakonom predviđaju za nosioca stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini. Dakle, teško da bi se moglo reći da se arbitrernost u primeni prava vidi u tome što je osporena presuda Apelacionog suda u Nišu saglasna stotinama odluka koje su u proteklih 40 godina donosili svi sudovi u Srbiji, a Vrhovni sud Srbije takvu praksu potvrdio u mnogobrojnim presudama donetim u postupku po reviziji: „Posle 29. jula 1973. godine ne može se sticati stanarsko pravo na stanu u privatnoj svojini niti sticati svojstvo člana porodičnog domaćinstva i korisnika stana“ (sentenca presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 819/99 od 7. oktobra 1999. godine, iz arhive Suda), pa čak i pravnim shvatanjem Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije: „Lice koje je posle 29. jula 1973. godine zaključilo brak sa nosiocem stanarskog prava na stanu u svojini građana i uselilo se u taj stan, ne stiče stanarsko pravo na tom stanu“ (Pravno shvatanje Sednice Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije od 18. marta 1991. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, br. 4/2008).
Nosilac stanarskog prava mogao je, razume se, da dozvoli da se u takav stan i nakon pomenutog datuma useljavaju i članovi njegovog porodičnog domaćinstva i da zajedno sa njim stanuju, ali oni su imali samo svojstvo faktičkih korisnika stana i mogli su ostati u stanu samo dok je živ nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao pre 29. jula 1973. godine (videti, između mnogih drugih, presudu Vrhovnog suda Srbije Rev.853/06 od 1. februara 2007. godine, iz arhive Suda).
Ustavni sud je, sa druge strane, iako ne utvrđujući izrekom povredu prava na poštovanje porodičnog doma, u obrazloženje ove odluke uključio i elaboraciju koja se odnosi na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu povrede člana 8. Evropske konvencije. Slično kao što to čini i Evropski sud za ljudska prava (videti, umesto mnogih drugih, predmet Blečić protiv Hrvatske, broj predstavke 59532, presuda od 29. jula 2004.), Ustavni sud je primenio test za procenu da li postoji povreda prava na poštovanje porodičnog doma . Ustavni sud je, najpre, potvrdio kao nesporno da se u ovom slučaju može smatrati da je reč o domu gospođe Ivković, budući da je u spornom stanu živela 28 godina, a potom, da je takođe nesporno da se radi o mešanju države u pravo na poštovanje doma podnositeljke predstavke, imajući u vidu da prinudno iseljenje iz stana u kome je podnositeljka živela svakako predstavlja mešanje. Kod odgovora na sledeće pitanje - da li je mešanje bilo opravdano, Ustavni sud utvrđuje da takvo mešanje nije bilo u skladu sa zakonom, i to zbog arbitrerne primene prava u postupcima koji su se vodili pred Osnovnim i Apelacionim sudom u Nišu. Za žaljenje je, međutim, što Ustavni sud nije nastavio ovu raspravu u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava i standardima koji treba da pokažu da li je mešanje bilo opravdano i sa stanovišta legitimnosti cilja kome se težilo, te da li je bilo potrebno u demokratskom društvu. Po mom mišljenju, mešanje u ovom slučaju jeste bilo u skladu sa zakonom, koji se na identičan način primenjivao nekoliko decenija pre toga; jeste težilo legitimnom cilju, jer je težilo zaštiti svojinskih prava, a nekada i stambenih potreba, građana koji su vlasnici stanova na kojima su neki drugi građani bili stekli stanarsko pravo. Najzad, ovakvo rešenje moglo bi se braniti i kao mešanje koje jeste bilo potrebno u demokratskom društvu, odnosno koje je zadovoljilo zahtev srazmernosti, jer je ono još pre mnogo godina dovelo u ravnotežu pravo onih osoba - koje su se nalazile u situaciji kao i gospođa Ivković - da zahtevaju poštovanje porodičnog doma, a time i lične sigurnosti i dobrobiti, ali samo za vreme dok je živ onaj koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u svojini građana. Drugim rečima, u trenutku kada se uselila u stan, gospođa Ivković je bila svesna činjenice da se radi o stanu privatnog vlasnika koji će imati pravo da zahteva njeno iseljenje u slučaju smrti njenog supruga koji je bio nosilac stanarskog prava. Ravnoteža se, dakle, ostvaruje na jedan prirodan način, u dužem ili kraćem vremenskom periodu, zaštitom svih onih nosilaca stanarskog prava koji su se na stanovima u svojini građana zatekli na dan 29. jula 1973. godine. Nakon njihove smrti, vlasnik stana dolazi u priliku da stekne ponovo sva svojinska ovlašćenja na stanu, u čemu je bio prikraćen za vreme dok je nosilac stanarskog prava odnosno zakupac stana koristio njegov stan za stanovanje. Pri tom, nije od značaja to da li je nosilac stanarskog prava živeo sam ili sa članovima svog porodičnog domaćinstva. Ako ih je bilo – kao što je to u slučaju gospođe Ivković – njihovo pravo na korišćenje stana bilo je samo faktičko i protezalo se samo u meri u kojoj je trajalo pravo nosioca stanarskog prava. U suprotnom, ne bi bilo izgleda da vlasnici stanova ikada ponovo dođu do mogućnosti da raspolažu sopstvenim stanom.
Najzad, Ustavni sud nije imao u vidu i to da pravo na poštovanje nečijeg doma ne obuhvata pravo na dom per se. Pravo na poštovanje doma jeste građansko i političko pravo, ono ne predstavlja ekonomsko i socijalno pravo koje bi bilo van delokruga Evropske konvencije o ljudskim pravima. Shodno tome, član 8. Evropske konvencije ne nameće nikakvu obavezu državi da odgovara za obezbeđenje adekvatnog smeštaja pojedincima ili porodicama (videti, među mnogim drugim, presudu Case of Coster v. the UK, broj predstavke 24876/94, presuda o d 18. januara 2001. i Case of Velosa Barreto v. Portugal, broj predstavke 18072/91, presuda od 21. novembra 1995).
SUDIJA
dr Marija Draškić