Odbacivanje ustavne žalbe koja traži preispitivanje zakonitosti sudskih odluka
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda Osnovnog i Apelacionog suda. Sud je ocenio da podnosilac, formalno se pozivajući na povredu ustavnih prava, zapravo traži da Ustavni sud deluje kao instancioni sud i preispita zakonitost osporenih akata.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Veselina Miškovića iz Crvenke, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Veselina Miškovića izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Somboru - Sudska jedinica u Kuli P1. 219/10 od 24. februara 2010. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 5077/10 od 27. oktobra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Veselin Mišković iz Subotice podneo je 7. decembra 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Osnovnog suda u Somboru - Sudska jedinica u Kuli P1. 219/10 od 24. februara 2010. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 5077/10 od 27. oktobra 2010. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, prava na pravično suđenje, prava na rad i prava na socijalnu zaštitu iz čl. 21, 32, 60. i 69. Ustava.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
3. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenih prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenih akata. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
4. S obzirom na izneto, Sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević