Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u vezi sa pravom ratnog vojnog invalida na novčano primanje

Kratak pregled

Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda kojom je odbijen zahtev ratnog vojnog invalida za novčano primanje za vreme nezaposlenosti. Podnosilac nije ispunio uslov da je to pravo već ostvario po ranije važećoj uredbi.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
USTAVNI SUD
Už-5134/2010
24.11.2011.
Beograd

Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Pere Lamešića iz Sombora, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. novembra 2011. godine, doneo je

 

R E Š E Nj E

 

Odbacuje se ustavna žalba Pere Lamešića izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Už. 53/10 od 18. oktobra 2010. godine.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

1. Pero Lamešić iz Sombora je 8. decembra 2010. godine, preko punomoćnika - Advokatske kancelarije Katanić iz Novog Sada, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Už. 53/10 od 18. oktobra 2010. godine, zbog povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, prava na rad, prava na zdravstvenu zaštitu, prava na socijalnu zaštitu i „prava na penzijsko osiguranje“, zajemčenih odredbama člana 22, člana 32. stav 1, člana 60. i čl. 68. do 70. Ustava Republike Srbije.

U ustavnoj žalbi je navedeno da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda preinačena presuda Okružnog suda u Novom Sadu, tako što je odbijena tužba podnosioca ustavne žalbe, čime je pravnosnažno okončan postupak po zahtevu podnosioca za priznavanje prava na novčano primanje za vreme nezaposlenosti. Dalje se ukazuje da je podnosilac ustavne žalbe zahtev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida podneo još 23. jula 2001. godine kada se primenjivala ranije važeća Uredba o materijalnom obezbeđenju i drugim pravima boraca, ratnih vojnih invalida i civilnih invalida rata iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine, a da je rešenje kojim mu je retroaktivno priznato navedeno svojstvo doneto 27. septembra 2006. godine, nakon prestanka važenja navedene uredbe. Ističe se da je odugovlačenjem nadležnog organa prilikom rešavanja o zahtevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, podnosiocu onemogućeno ostvarivanje prava na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti po ranije važećoj uredbi, zbog čega to pravo nije mogao da ostvari ni po važećoj uredbi. Podnosilac smatra da je ostvario pravo na navedenu novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti po ranije važećoj uredbi, na osnovu same činjenice da mu je svojstvo ratnog vojnog invalida retroaktivno priznato počev od 1. avgusta 2001. godine, a da okolnost da to svoje pravo nije koristio za vreme važenja ranije uredbe, ne utiče da ga sada koristi u skladu sa važećom uredbom.

2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.

Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.

3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Okružnog suda u Novom Sadu U. 392/07 od 13. marta 2009. godine uvažena tužba tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, i poništeno rešenje Pokrajinskog sekretarijata za zdravstvo i socijalnu politiku broj 107-586-01627/2006-03 od 10. maja 2007. godine, kojim je, u ponovnom postupku, odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rešenja Odeljenja za društvene delatnosti opštine Sombor broj 580-239/2006-VI od 23. oktobra 2006. godine, a kojim je odbijen zahtev tužioca, kao privremenog ratnog vojnog invalida VIII grupe, da mu se prizna pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeni i drugostepeni organ propustili da ispitaju da li tužilac ima pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti prema odredbama člana 2. Uredbe o pravu na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti ratnih vojnih invalida od V do X grupe iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine ("Službeni glasnik RS", broj 42/06) i člana 51. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni list SRJ“, br. 24/98, 29/98, 25/2000 i "Službeni glasnik RS", br. 101/05 i 111/09).

Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Už. 53/10 od 18. oktobra 2010. godine uvažena je žalba Pokrajinskog sekretarijata za socijalnu politiku i demografiju AP Vojvodina, kao pravnog sledbenika Pokrajinskog sekretarijata za zdravstvo i socijalnu politiku, i preinačena presuda Okružnog suda u Novom Sadu U. 392/07 od 13. marta 2009. godine, tako što je odbijena tužba tužioca. U obrazloženju osporene presude je navedeno da tužilac, kao privremeni ratni vojni invalid VIII grupe, nije mogao da ostvari pravo na mesečno novčano primanja za vreme nezaposlenosti, jer je zahtev za priznavanje navedenog prava podneo 11. oktobra 2006. godine, u vreme važenja Uredbe o pravu na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti ratnih vojnih invalida od V do X grupe iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine, a da to pravo nije ostvario na osnovu ranije važeće uredbe, koja je prestala da važi 28. aprila 2006. godine. Drugostepeni sud u upravnom sporu je našao da je prvostepeni sud zauzeo pogrešno pravno stanovište, zato što se odredbe člana 2. važeće Uredbe odnose samo na lica koja su ispunila uslove iz člana 1. ove uredbe, odnosno na lica koja su po ranijoj Uredbi ostvarila pravo na mesečno novčano primanja za vreme nezaposlenosti, i koja su ispunila uslove propisane članom 51. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca. Pri tome, tužilac nije mogao ostvariti navedeno pravo primenom člana 51. navedenog zakona, jer je to pravo priznato samo ratnim vojnim invalidima od I do IV grupe.

4. Uredbom o pravu na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti ratnih vojnih invalida od V do X grupe iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine ("Službeni glasnik RS", broj 42/06) (u daljem tekstu: Uredba iz 2006. godine), propisano je: da ratni vojni invalidi od V do X grupe iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine, koji su ostvarivali pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti po Uredbi o materijalnom obezbeđenju i drugim pravima boraca, ratnih vojnih invalida i civilnih invalida rata iz oružanih akcija posle 17. avgusta 1990. godine ("Službeni glasnik RS", br. 7/92, 20/92, 31/92, 45/93, 75/93, 8/94, 37/94, 52/96 i 35/06) (u daljem tekstu: Uredba iz 1992. godine), imaju pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti u iznosu od 12.668 dinara, počev od isplate za april 2006. godine (član 1.); da se pravo iz člana 1. ove uredbe ostvaruje pod uslovima, na način i po postupku propisanom članom 51. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni list SRJ“, br. 24/98, 29/98, 25/2000 i "Službeni glasnik RS", br. 101/05 – dr. zakon) (stav 2.).

5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da je ispunio uslov za priznavanje prava na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti, koji je propisan odredbom člana 1. važeće Uredbe iz 2006. godine, zbog toga što mu je priznato svojstvo privremenog ratnog vojnog invalida VIII grupe u vreme važenja ranije Uredbe iz 1992. godine, ali je dugogodišnjim rešavanjem nadležnog organa uprave o njegovom zahtevu za priznavanje navedenog svojstva, bio sprečen da ostvari pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti po ranije važećoj Uredbi iz 1992. godine.

Ustavni sud ocenjuje da su nadležni upravni organi i Vrhovni kasacioni sud izneli dovoljno jasne i obrazložene razloge zbog čega podnosilac ustavne žalbe nije ispunio uslov za priznavanje prava na navedenu novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti propisan odredbom člana 1. važeće Uredbe iz 2006. godine, polazeći u svojoj oceni od odlučne činjenice da u vreme podnošenja zahteva za priznavanje navedenog prava, 11. oktobra 2006. godine, podnosilac nije ostvario to pravo na osnovu ranije važeće Uredbe iz 1992. godine, koja je prestala da važi 28. aprila 2006. godine.

Ustavni sud konstatuje da je primena Uredbe iz 2006. godine ograničena na ostvarivanje prava na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti isključivo na lica kojima je priznato svojstvo ratnih vojnih invalida od V do X grupe, među koje spada i podnosilac ustavne žalbe kao priznati privremeni ratni vojni invalid VIII grupe. Međutim, da bi ratni vojni invalidi koji su razvrstani u neku od navedenih grupa vojnog invaliditeta ostvarili pravo na naknadu za vreme nezaposlenosti, bilo je neophodno da pored opštih uslova, koji su odredbama Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca propisani za ratne vojne invalide od I do IV grupe, ispune i jedan prethodni uslov propisan odredbom člana 1. važeće Uredbe iz 2006. godine tj. da su ostvarili pravo na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti po ranije važećoj Uredbi iz 1992. godine. Imajući u vidu da je u sprovedenom upravnom postupku utvrđeno da podnosilac ustavne žalbe nije ispunio navedeni uslov, nije ni bilo mesta upuštanju u ispitivanje ispunjenosti ostalih uslova koji su propisani za ostvarivanje tog prava. Činjenica da je podnosiocu ustavne žalbe svojstvo ratnog vojnog invalida retroaktivno priznato počev od 1. avgusta 2001. godine kada je na snazi bila Uredba iz 1992. godine, nije bila pravno relevantna za rešavanje u ovoj upravnoj stvari, jer je podnosilac zahtev za priznavanje prava na naknadu za vreme nezaposlenosti podneo 11. oktobra 2006. godine, kada je već stupila na snagu Uredba iz 2006. godine.

Povodom navoda posnosioca ustavne žalbe da je krivicom nadležnog organa uprave koji je rešavao o njegovom zahtevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, onemogućen u ostvarivanju prava na naknadu za vreme nezaposlenosti, Ustavni sud ukazuje na to da za ocenu zakonitosti konačnog upravnog akta u konkretnom upravnom sporu u kome je doneta osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda, nije moglo biti od uticaja pozivanje podnosioca na nepostupanje nadležnog organa u drugom upravnom postupku.

Polazeći od izloženog, Ustavni sud je zaključio da je drugostepeni sud u upravnom sporu u obrazloženju osporene presude, kojom je preinačena prvostepena presuda, naveo dovoljne razloge za donetu odluku i zauzet pravni stav. Stoga je Ustavni sud ocenio da razlozi navedeni u ustavnoj žalbi ne daju osnova za sumnju da je osporena presuda doneta proizvoljnom primenom materijalnog prava, te da je njome povređeno pravo podnosioca na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava i pravo na socijalnu zaštitu iz člana 69. stav 3. Ustava.

Ustavni sud je ocenio da se navodi ustavne žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku zbog petogodišnjeg trajanja postupka po zahtevu podnosioca za priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida, ne mogu dovesti u vezu sa osporenom presudom, imajući u vidu da je predmet konkretnog upravnog spora bila ocena zakonitosti konačnog rešenja donetog u postupku po zahtevu podnosioca za priznavanje prava na mesečno novčano primanje za vreme nezaposlenosti.

Istaknute povrede prava na rad iz člana 60. Ustava, prava na zdravstvenu zaštitu iz člana 68. Ustava i prava na penzijsko osiguranje iz člana 70. Ustava, s obzirom na Ustavom utvrđenu sadržinu ovih prava, ne mogu se dovesti u vezu sa osporenom presudom, kojom nije rešavano o pravima iz radnog odnosa, pravu na zdravstvenu zaštitu i pravu na penzijsko osiguranje podnosioca ustavne žalbe.

U pogledu isticanja povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda iz člana 22. Ustava, Ustavni sud ukazuje da je podnosilac ustavne žalbe ostvario pravo na uklanjanje posledica nezakonitog rešenja tuženog organa upravo time što je drugostepeno rešenje od 10. maja 2007. godine protiv koga je pokrenut upravni spor doneto u ponovnom postupku po primedbama Okružnog suda u Novom Sadu iznetim u presudi tog suda U. 612/06 od 13. aprila 2007. godine, kao i da je podnosilac ustavne žalbe u upravnom sporu pokrenutom protiv konačnog rešenja imao i iskoristio pravo na sudsku zaštitu svojih prava.

S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje po podnetoj ustavnoj žalbi.

6. Na osnovu izloženog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešeno je kao u izreci.

PREDSEDNIK

USTAVNOG SUDA

dr Dragiša B. Slijepčević

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.