Odluka Ustavnog suda o pogrešnoj primeni procesnih propisa o dozvoljenosti revizije
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje. Vrhovni kasacioni sud je pogrešno odbacio reviziju kao nedozvoljenu, odbijajući da primeni novi procesnih zakon koji je stupio na snagu tokom trajanja postupka.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5149/2017
25.04.2019.
Beograd
Ustavni sud, u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije Tatjana Đurkić, Bratislav Đokić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), Snežana Marković, Miroslav Nikolić, Sabahudin Tahirović, dr Jovan Ćirić, dr Milan Škulić i dr Tijana Šurlan, u postupku po ustavnoj žalbi M. D . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na s ednici održanoj 25. aprila 2019 . godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. D . i utvrđuje da je stavom drugim izreke rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2330/2016 od 25. januara 20 17. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se stav drugi izreke rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2330/2016 od 25. januara 2017. godine i određuje da navedeni sud donese novu odluku o reviziji podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3. 173/16 od 13. jula 2016. godine.
3. Odbija se kao neosnovan zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. D . iz Beograda je, 19 . juna 2017. godine, preko punomoćnika Ž. R , advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv stava drugog izreke rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2330/2016 od 25. januara 2017. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da je osporenim rešenjem odbačena kao nedozvoljena njegova revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je pravnosnažno odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih objavljivanjem netačnih informacija u medijima. Ističe da je Vrhovni kasacioni sud pogrešno ocenio da nema mesta primeni odredbe člana 126. Zakona o javnom informisanju i medijima koje predviđaju da je u ovakvim slučajevima revizija uvek dozvoljena. Podnosilac ustavne žalbe insistira na tome da se navedeni zakon, koji je stupio na snagu nakon što je on podneo tužbu, primenjivao na predmetni parnični postupak po principu trenutnog važenja novog procesnog zakona na postupak koji je u toku. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporeno revizijsko rešenje i utvrdi podnosiocu pravo na naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u ustavnu žalbu i dokumentaciju koja je uz nju priložena, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužilac M. D, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je 30. jula 2013. godine Višem sudu u Beogradu tužbu protiv tuženih „C.“ d.o.o. Beograd, kao osnivača dnevne novine „K.“ i S. M , kao glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista „K.“, tražeći da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih objavljivanjem netačnih informacija u dnevnom listu „K.“ isplate solidarno iznos od 490.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom.
Viši sud u Beogradu je 5. aprila 2016. godine doneo presudu P3. 165/13, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe.
Odlučujući o žalbi tužioca, Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž. 173/16 od 13. jula 2016. godine, odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv drugostepene pres ude, Vrhovni kasacioni sud je 25 . januara 2017. godine doneo osporeno rešenje Rev. 2330/2016, kojim, u stavu prvom izreke, nije dozvolio meritorno odlučivanje o reviziji izjavljenoj na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postup ku iz 2011. godine, a u stavu drugom izreke odbacio je kao nedozvoljenu reviziju izjavljenu pod opštim uslovima. U obrazloženju osporenog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da član 403. Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine reguliše opšta pravila o pravu na reviziju, ako drugačije nije propisano posebnim zakonom; da Zakon o javnom informisanju iz 2003. godine predstavlja posebni zakon, koji je važio u vreme objavljivanja spornog teksta i koji se primenjuje u konkretnoj situaciji; da taj zakon nije sadržao posebna pravila o dozvoljenosti revizije u parnicama za naknadu štete, za razliku od Zakona o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine, koji u članu 126. predviđa da je revizija uvek dozvoljena protiv drugostepene presude kojom je tužbeni zahtev pravnosnažno odbijen; da revizijski sud nalazi da se Zakon o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine u konkretnom slučaju ne može primeniti, jer je sporna informacija objavljena 15. jula 2013. godine, odnosno pre stupanja na snagu ovog zakona; da se stoga dozvoljenost revizije u ovom sporu ima ceniti prema opštim pravilima sadržanim u odredbama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine, te da je vanredni pravni lek tužioca nedozvoljen, uzimajući u obzir da vrednost predmeta spora ne prelazi revizijski cenzus od 40.000,00 evra.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se svakom jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.).
Odredbama člana 197. Ustava, koje su od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari, utvrđeno je da zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, pa da, izuzetno, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno dejstvo, ako to nalaže opšti interes utvrđen pri donošenju zakona, kao i da odredba krivičnog zakona može imati povratno dejstvo samo ako je blaža za učinioca krivičnog dela.
Odredbama člana 403. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 – Odluka US, 74/13 – Odluka US i 55/14), koji se primenjivao na predmetni parnični postupak, propisano je: da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1.); da je revizija uvek dozvoljena ako je to posebnim zakonom propisano, ako je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka i ako je drugostepeni sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio o zahtevima stranaka (stav 2.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne bank e Srbije na dan podnošenja tužbe (stav 3.).
Odredbom člana 89. stav 6. Zakona o javnom informisanju ( „Službeni glasnik RS“, br. 43/03, 61/05, 71/09, 89/2010 i 41/11), koji je važio u vreme podnošenja tužbe u predmetnom parničnom postupku, bilo je propisano da se revizija izjavljuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja drugostepene presude. Osim pomenute odredbe, Zakon o javnom informisanju nije sadržao posebna pravila o dozvoljenosti revizije u sporovima radi naknade štete nastale objavljivanjem informacije.
Odredbama člana 126. Zakona o javnom informisanju i medijima („Službeni glasnik RS“, br. 83/14, 58/15 i 12/16), koji je stupio na snagu 14. avgusta 2014. godine, propisano je da je revizija dozvoljena protiv drugostepene presude ako je tužbeni zahtev odbijen i da se izjavljuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja drugostepene presude, pa da u parnici po tužbi za naknadu štete i po tužbi za ostvarivanje prava na deo dobiti, reviziju iz stava 1. ovog člana mogu izjaviti i tužilac i tuženi, a da se protiv presude drugostepenog suda u parnici po tužbi za objavljivanje odgovora ne može izjaviti revizija. Prelazne i završne odredbe ovog zakona ne regulišu pitanje primene zakona na sudske postupke koji su u toku.
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi njegovog prava na pravično suđenje u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud je zaključio da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava zasniva na činjenici da je Vrhovni kasacioni sud proizvoljno primenio procesno pravo na njegovu štetu, pogrešno ocenjujući da za odlučivanje o dozvoljenosti njegove revizije nema mesta primeni Zakona o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine . U konkretnom slučaju, sud najviše instance je zaključio da se dozvoljenost revizije podnosioca ustavne žalbe imala ceniti isključivo sa stanovišta odredaba Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine, jer Zakon o javnom informisanju iz 2003. godine, koji je važio u vreme objavljivanja sporne informacije i koji se primenjivao na sporni odnos , nije sadržao posebna pravila o pravu na reviziju. Podnosilac ustavne žalbe insistira na tome da je revizijski sud prevideo trenutno dejstvo Zakona o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine na predmetni parnični postupak koji je bio u toku, pa da je član 126. tog zakona propisao da je revizija uvek dozvoljena protiv drugostepene presude kojom je tužbeni zahtev pravnosnažno odbijen, a kao što je bila reč u ovoj parnici.
Ispitujući da li je Vrhovni kasacioni sud proizvoljno primenio procesno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je najpre konstatovao da je odredbama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine, koje su se primenjivale na predmetni parnični postupak, uređeno pitanje postupka po reviziji i procesnih pretpostavki za odlučivanje o ovom vanrednom pravnom leku u meritumu. Odredbom člana 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine, u kojoj je Vrhovni kasacioni sud našao uporište za donošenje osporenog rešenja, je predviđeno da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud je konstatovao da je navedeni procesni zakon, pored opšteg pravila za izjavljivanje revizije, ustanovio i posebne osnove za izjavljivanje tog vanrednog pravnog leka kod kojih nema uticaja vrednost predmeta spora, koja je u dugogodišnjoj zakonodavnoj praksi bila presudan kriterijum za dozvoljenost revizije. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o parničnom postupku iz 2011. godine uvažio postojanje drugih propisa koji u formi lex specialis omogućavaju izjavljivanje revizije (npr. Porodični zakon, Zakon o zabrani diskriminacije itd.). Tako i odredbe člana 126. Zakona o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine , koji je počeo da se primenjuje 14. avgusta 2014. godine, predviđaju da je revizija dozvoljena protiv drugostepene presude ako je tužbeni zahtev odbijen i da postoji poseban rok za izjavljivanje navedenog vanrednog pravnog leka koji iznosi 15 dana od dana dostavljanja drugostepene presude, kao i da je isključena revizija u parnici po tužbi za objavljivanje odgovora. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je revizija uvek dozvoljena protiv odbijajuće drugostepene presude donete u parnici radi naknade štete nastale objavljivanjem neistinitih informacija u javnom glasilu. Ustavni sud je uvidom u spise predmeta u kome je doneto osporeno rešenje utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe upravo postavio navedeni tužbeni zahtev i da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž3. 173/16 od 13. jula 2016. godine pravnosnažno odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtev. Sa druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe Zakona o javnom informisanju iz 2003. godine, koji je važio u vreme podnošenja tužbe u predmetnom parničnom postupku nisu sadržale posebna pravila o postupku po reviziji u tzv. štamparskim sporovima (osim skraćenog roka za izjavljivanje revizije koji je iznosio 15 dana od dana prijema drugostepene presude).
Uzimajući u obzir da je Zakon o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine stupio na snagu dok je ova parnica bila u fazi prvostepenog postupka, pred Ustavnim sud om se postavilo pitanje da li se ovaj propis, koji sadrži lex specialis odredbe za tzv. štamparske sporove, primenjuje na postupke koji su 14. avgusta 2014. godine još uvek bili u toku.
Pitanje sukoba sukcesivnih zakona, po pravilu, rešava se tumačenjem prelaznih i završnih odredaba novog zakona, ali i primenom određenih pravnih principa i metoda. U tom smislu, Ustavni sud ističe da prelaznim i završnim odredbama Zakona o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine nije regulisano pitanje da li se navedene odredbe procesnog karaktera primenjuju na sudske postupke koji su u toku. Ustavni sud nalazi da u takvoj pravnoj situaciji važi opšti princip trenutnog dejstva novog procesnog zakona prema kome se pozitivni propis primenjuje na postupke koji su u toku. Ovaj pravni princip korespondira i sa odredbama člana 197. Ustava koje ustanovljavaju isključivo zabranu povratnog dejstva zakona, odnosno zabranu retroaktivne primene zakona na okončane pravne situacije.
Budući da je Zakon o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine bio na snazi u trenutku donošenja drugostepene presude protiv koje je izjavljena revizija o kojoj je odlučeno osporenim rešenjem, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci IUz-2/2010 od 14. marta 2013. godine, pored ostalog, odbio zahtev za utvrđivanje neustavnosti i nesaglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorom odredaba člana 38, Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, kojima je izmenjen novčani cenzus za izjavljivanje revizije sa 500.000,00 dinara na 100.000,00 evra u dinarskoj protivvrednosti. U navedenom kontekstu, Ustavni sud napominje da je u tom predmetu izrazio pravni stav da se pravo na podnošenje revizije ne stiče trenutkom podnošenja tužbe, već momentom donošenja pravnosnažne drugostepene presude.
Polazeći od svih iznetih razloga, te činjenice da se Zakon o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine primenjuje i na štamparske sporove koji su u toku, Ustavni sud smatra da je Vrhovni kasacioni sud izveo ustavnopravno neprihvatljiv zaključak da je revizija podnosioca ustavne žalbe nedozvoljena . Stoga je Ustavni sud ocenio da je stavom drugim izreke osporenog rešenja Rev. 2330/2016 od 25. januara 2017. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu u ovom delu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je našao da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje mogu otkloniti jedino poništajem stava drugog izreke osporenog rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2330/2016 od 25. januara 2017. godine i određivanjem da navedeni sud u ponovnom postupku donese novu odluku o reviziji podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž3. 173/16 od 13. jula 2016. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
Budući da je u ovoj ustavnopravnoj stvari poništeno osporeno revizijsko rešenje i da će revizija podnosioca ustavne žalbe biti predmet ponovnog preispitivanja i odlučivanja pred Vrhovnim kasacionim sudom, Ustavni sud nije posebno ispitivao tvrdnje podnosioca o povredi prava na jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo iz člana 36. Ustava.
Odlučujući o zahtevu podnosioca ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je ocenio da je, u konkretnom slučaju, utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje dovoljna mera da se postigne adekvatna i pravična satisfakcija. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je prethodno odredio da će se štetne posledice zbog učinjene povrede prava otkloniti poništajem stava drugog izreke osporenog rešenja. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 89. st. 1. i 3. Zakona o Ustavnom sudu, odbio zahtev za naknadu nematerijalne štete, odlučujući kao u tački 3. izreke.
Ustavni sud je, zbog značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, odredio objavljivanje ove odluke u „Službenom glasniku Republike Srbije“, u skladu sa odredbom člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Saglasno svemu izloženom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.