Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u prekršajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda prekršajnih sudova. Utvrđeno je da nije povređeno pravo na pravično suđenje pravilnom primenom blažeg zakona samo u delu izricanja kazne, dok je u preostalom delu žalba odbačena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Jovan Ćirić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. S . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. januara 201 9. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba D. S . izjavljena protiv presude Prekršajnog apelacionog suda – Odeljenje u Kragujevcu Prž. 22470/14 od 25. novembra 2014. godine i presude Prekršajnog suda u Gornjem Milanovcu Pr. 23/13 od 3. oktobra 2014. godine u odnosu na povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. S . iz Beograda je, 22. januara 201 5. godine, preko punomoćnika K. V , advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Prekršajnog apelacionog suda – Odeljenje u Kragujevcu Prž. 22470/14 od 25. novembra 201 4. godine i presude Prekršajnog suda u Gornjem Milanovcu Pr. 23/13 od 3. oktobra 201 4. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac u ustavnoj žalbi, pored ostalog, navodi: da je presudom Prekršajnog suda u Gornjem Milanovcu oglašen krivim zbog saobraćajnog prekršaja i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100.000,00 dinara, uz izricanje 15 kaznenih poena i zaštitne mere zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od devet meseci; da su u konkretnom slučaju primenjena dva zakona o prekršajima, i to tako što je sud primenio noviji Zakon o prekršajima kod izricanja zaštitne mere, kao blaži po okrivljenog, dok je u svemu ostalom primenjen stari zakon, čime je sud primenio zakon koji se ne može primeniti; da je okrivljenom povređeno pravo na odbranu jer mu nije omogućeno da prisustvuje saslušanju svedoka, što je u suprotnosti sa članom 85. Zakona o prekršajima, te da je time podnosilac doveden u bitno različit položaj od okrivljenih u drugim prekršajnim postupcima, što dokumentuje presudama Prekršajnog apelacionog suda u Beogradu Prž. 3137/14 od 22. aprila 2014. godine i Prž. 27672/11 od 17. novembra 2011. godine.
Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu označenih prava, ponništi osporenu drugostepenu presudi i odredi donošenje nove presude o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene prekršaje presude.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenom presudom Prekršajnog suda u Gornjem Milanovcu Pr. 23/13 od 3. oktobra 2014. godine podnosilac je oglašen krivim zbog saobraćajnog prekršaja (preticanje kolone vozila preko pune linije) iz člana 41. stav 2. tačka 2) Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, izvršenog 21. decembra 2012. godine, i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 100.000,00 dinara, izrčena mu je zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od devet meseci, kao i 15 kaznenih poena.
Odlučujući o žalbi okrivljenog i njegovog branioca izjavljenoj protiv prvostepene presude, Prekršajni apelacion i sud – Odeljenje u Kragujevcu je 25. novembra 2014. godine doneo osporenu presudu Prž. 22470/14 od 25. novembra 2014. godine , kojom je potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Odredbama člana 6. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, broj 65/13), koji je donet 2013. godine a u primeni je od 1. marta 201 4. godine, propisano je: da se na učinioca prekršaja primenjuje zakon, odnosno propis koji je važio u vreme izvršenja prekršaja (stav 1.); da se, ako je posle učinjenog prekršaja jednom ili više puta izmenjen propis, primenjuje propis koji je najblaži za učinioca (stav 2.).
Članom 43. ovog zakona je propisano da se, ako se prilikom odmeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posledice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može ublažiti tako što se može: 1) izreći kazna ispod najmanje mere kazne koja je propisana za taj prekršaj ali ne ispod najmanje zakonske mere te vrste kazne; 2) umesto propisane kazne zatvora izreći novčana kazna ili rad u javnom interesu, ali ne ispod najmanje zakonske mere te vrste kazne; 3) umesto propisane kazne zatvora i novčane kazne izreći samo jedna od tih kazni.
Odredba člana 58. stav 1. Zakona, propisuje da se zabrana upravljanja motornim vozilom sastoji u tome da se učiniocu privremeno zabrani upravljanje motornim vozilom određene vrste ili kategorije.
Odredba člana 340. stav 1. ovog zakona propisuje će se prekršajni postupci započeti do dana početka primene ovog zakona okončati po odredbama Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09).
Članom 40. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ , br. 101/05, 116/08 i 111/09), koji se primenjivao do 1. marta 2014. godine, bilo je propisano da se, ako se prilikom odmeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posledice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna izuzetno može ublažiti tako što se može izreći kazna ispod najmanje mere kazne koja je propisana za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mere te vrste kazne.
Član 41. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni glasnik RS“, br. 41/09, 53/10 i 101/11), koji je u primeni od 2. avgusta 2009. godine, propisuje saobraćajni prekršaj nasilnička vožnja: Nasilnička vožnja je postupanje vozača koje je u gruboj suprotnosti sa pravilima saobraćaja, odnosno, prilikom koje vozač ne pokazuje obzir prema bezbednosti ostalih učesnika u saobraćaju (stav 1.); Pod nasilničkom vožnjom smatra se i: 1) kada vozač dva ili više puta prođe svetlosni saobraćajni znak kada mu je tim znakom zabranjen prolaz, ako između dva uzastopna prolaska nije prošlo više od 10 minuta, 2) kada vozač izvrši preticanje kolone vozila pri čemu svojim vozilom prelazi ili se kreće po neisprekidanoj uzdužnoj liniji koja razdvaja kolovozne trake po smerovima kretanja (stav 2.).
Odredbe člana 329. ovog zakona, propisuju: da će se kaznom zatvora od 30 do 60 dana i 15 kaznenih poena, kazniti vozač koji u saobraćaju postupa u gruboj suprotnosti sa pravilima saobraćaja, pri čemu ne pokazuje obzir prema bezbednosti ostalih učesnika u saobraćaju (nasilnička vožnja) (stav 1.); da će se, u koliko je vozač prilikom nasilničke vožnje prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, kazniti kaznom zatvora od 45 do 60 dana i 17 kaznenih poena (stav 2.); da će se v ozaču iz stava 1. ovog člana izreći i zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od najmanje devet meseci, a u slučaju iz stava 2. ovog člana izreći će se zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od najmanje 10 meseci (stav 3.).
5. Ustavni sud konstatuje da se suština navoda podnosioca ustavne žalbe o povredi prava iz člana 32. stav 1. Ustava zasniva na tvrdnji da
je u konkretnom slučaju primenjen Zakon o prekršajim iz 2005. godine, koji se nije mogao primeniti, jer je kasnije doneti zakon iz 201 3. godine blaži po okrivljenog, pa je morao biti primenjen u celini , a ne samo kod odmeravanja kazne i izricanja novčane kazne umesto kazne zatvora.
Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od toga da je osporenim presudama na konkretan saobraćajni prekršaj primenjen Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima ( „Službeni glasnik RS“, br. 41/09, 53/10, 101/11 i 32/13-Odluka US), koji je važio 21. decembra 2012. godine, kada je prekršaj i učinjen, pa je podnosilac oglašen krivim i kažnjen za prekršaj iz člana 329. stav 1. u vezi člana 41. stav 2. tačka 2) ovog zakona (preticanje kolone vozila preko pune linije-nasilnička vožnja). Primenjeni zakon, odnosno navedeni članovi ovog zakona, nisu menjani od trenutka izvršenja prekršaja pa do presuđenja, tako da se, u odnosu na materijalni propis i propisanu kaznu nije ni postavljalo pitanje primene propisa koji je blaži po učinio ca, a propisana kazna za predmetni prekršaj je zatvor od 30 do 60 dana i 15 kaznenih poena, uz obavezno izricanje zaštitne mer e zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od najmanje devet meseci .
Kada je reč o procesnom zakonu, Ustavni sud je zauzeo stav da se na svaki konkretan slučaj primenjuje onaj procesni zakon koji je na snazi u vreme donošenja osporenih akata. Osporene presude su donete 3. oktobra i 25. novembra 2014. godine, pa je primenjen Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“, broj 65/13), koji je stupio na snagu 1. marta 2014. godine. S obzirom na to da je odredbom člana 340. stav 1. ovog zakona propisano da će se prekršajni postupci započeti do dana početka primene ovog zakona , okončati po odredbama prethodnog Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09), na osporeni prekršajni postupak je morao biti primenjen prethodni zakon, po kome je postupak i započet. Međutim, kako je članom 6. novog Zakona propisano da se na učinioca prekršaja primenjuje zakon, odnosno propis koji je važio u vreme izvršenja prekršaja (stav 1.), kao i da se, ako je posle učinjenog prekršaja jednom ili više puta izmenjen propis, primenjuje propis koji je najblaži za učinioca (stav 2.), sudovi su u konkretnom slučaju izrekli novčanu kaznu primenom odredbi č lana 43. novog Zakona o prekršajima (iz 2013. godine) , koji je dao mogućnost, koja nije postojala u prethodno važećem zakonu o prekršajima (iz 2005. godine), da se, ako se prilikom odmeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posledice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može ublažiti tako što se umesto propisane kazne zatvora može izreći novčana kazna ili rad u javnom interesu, ali ne ispod najmanje zakonske mere te vrste kazne.
Po oceni Ustavnog suda, prekršajni sudovi su u konkretnom slučaju u potpunosti postupili po navedenim propisima Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima važećeg u vreme izvršenja prekršaja , ali su podnosiocu , primenom mogućnosti koju je sudu dala odredba člana 43. novodonetog Zakona o prekršajima, kao zakona koji je u tom delu blaži po okrivljenog, umesto zatvora, kao glavne kazne , izrekli novčanu kaznu, imajući u vidu sve okolnosti iz ovog člana zakona koje to dozvoljavaju, dok je odluka o obaveznoj zaštitnoj meri i kaznenim poenima izrečena saglasno primenjenom Zakonu o bezbednosti saobraćaja na putevima, odnosno postupajući prekršajni sudovi su primenili upravo one materijalne i procesne odredbe propisa koje su i bili obavezni da primene.
Naime, u konkretnom slučaju se, kao materijalni propis, nije ni mogao primeniti neki drugi zakon već Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima koji je primenjen i koji je bio na snazi i u vreme izvršenja prekršaja i u vreme presuđenja , dok je u odnosu na procesni zakon primenjen Zakon o prekršajima po kome je predmetni prekršajni postupak i započet (jer tako propisuje Zakon o prekršajima važeći u vreme presuđenja) , osim u delu koji se odnosi na mogućnost izricanja novčane kazne umesto kazne zatvora , jer je odredba člana 43. novog Zakona o prekršajima dala takvu mogućnost, koju je postupajući prekršajni sud i primenio upravo vodeć i računa o tome koja je kazna blaža po okrivljenog , dok u odnosu na zaštitnu meru i kaznene poene takva mogućnost izricanja blaže mere nije ni predviđena.
U vezi sa ostalim navod ima podnosioca da je u konkretnom slučaju i u odnosu na ostale materijalne odredbe trebalo primeniti „novi“ Z akon o prekršajima, kao povoljniji po okrivljenog, Ustavni sud je, analizom odredaba Zakona o prekršajima iz 2005. godine , na koje podnosilac ukazuje (čl. 19, 35, 37, 39, 40. i 131), kao i odredaba Zakona o prekršajima iz 2013. godine koji regulišu ovu materiju, konstatovao da odredbe kasnijeg Zakona o prekršajima koje su u pitanju, nisu propisi koji su povoljniji po podnosioca, pa je navode podnosioca o tome da je Zakon o prekršajima iz 2013. godine blaži za podnosioca kao okrivljenog , odbio kao neosnovan e.
Na osnovu svega izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je ustavnu žalbu u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, odbio kao neosnovanu, i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Podnosilac je istakao i povredu prava na odbranu, odnosno povredu prava na jednaku zaštitu prava, jer mu nije omogućeno da prisustvuje saslušanju svedoka, što je u suprotnosti sa članom 85. Zakona o prekršajima, odnosno nije mu omogućeno da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Ispitujući u ovom delu postojanje pretpostavki za vođenje postupka po podnetoj ustavnoj žalbi, a polazeći od prethodno navedenog, Ustavni sud najpre konstatuje da ustavna žalba sadrži doslovno ponovljene navode i razloge iznete u žalbi izjavljenoj protiv prvostepen e presude, na koje se drugostepeni prekršajni sud u osporenoj presudi izjasnio, zasnivajući svoju ocenu o neosnovanosti žalbe na detaljnoj analizi svih žalbenih navoda. Po oceni Ustavnog suda, podnosilac ustavne žalbe, nezadovolj an osuđujućom presudom , ponavljajući žalbene navode kojima je osporava o i prvostepen u presudu u redovnom žalbenom postupku, od Ustavnog suda u suštini zahteva da postupa kao instancioni sud trećeg stepena i još jednom preispita pravilnost osporenih presuda, osporavajući njihovu zakonitost.
Ustavni sud ukazuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, te se stoga navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To znači da ponavljanje ili parafraziranje sadržine pravnih lekova korišćenih u postupku pred redovnim sudovima, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenim pravnim sredstvom.
Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava, te u odsustvu očigledne proizvoljnosti ili arbitrernosti u donošenju osporenih odluka, nije nadležan da ocenjuje pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu načina na koji je primenjeno materijalno pravo, niti da vrši kontrolu zakonitosti donetih sudskih odluka.
Polazeći od navedenog, kao i činjenice da su nadležn i sud ovi u obrazloženj ima osporenih presuda nave li jasne i detaljne razloge zbog kojih su zaključili da je podnosilac kao okrivljeni kriv za saobraćajni prekršaj koji mu je stavljen na teret, Ustavni sud je ocenio da osporene presude nisu posledica arbitrernog i proizvoljnog postupanja.
U konkretnom slučaju okrivljeni je saslušan zamolnim putem pred Prekršajnim sudom u Beogradu, gde je imao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, kao i da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u korist, a pre svega da ospori navode iz prekršajne prijave koju su podneli policajci, kasnije u postupku saslušani u svojstvu svedoka, pored ostalog i po predlogu okrivljenog. Pred Prekršajnim sudom u Gornjem Milanovcu policajci su ostali pri svim navodima iz prekršajne prijave, ne iznoseći bilo koje nove činjenice. Kako je i okrivljeni učinio nespornim da je kritičnom prilikom preticao kolonu od tri vozila, jedino što je bilo sporno je da li je to učinio preko pune linije. Postupajući sud je poklonio veru navodima iz prekršajne prijave i izjavama saslušanih policajaca da je puna linija izvučena 300 metara pre i 200 metara nakon mesta gde je policijska patrola uočila da okrivljeni pretiče kolonu vozila. Stoga, a kako važećim Zakonom o prekršajima nije propisana obaveza pozivanja okrivljenog niti branioca prilikom saslušanja svedoka, niti je određivanje pretresa predviđeno kao obavezna procesna radnja u prekršajnom postupku, već se ova radnja određuje po potrebi, a što ocenjuje postupajući sudija prvostepenog prekršajnog suda, postupajući sudija je smatra o da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pa je doneo osporenu prvostepenu presudu.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u preostalom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka , i odlučio kao u drugom delu izreke.
7. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.