Odbačena ustavna žalba jer se od Ustavnog suda traži instanciona kontrola
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu jer se navodima ne ukazuje na povredu ustavnih prava, već se od Suda traži da ponovo ocenjuje zakonitost osporene presude. Ustavni sud nije nadležan da postupa kao viši, instancioni sud.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Dejana Jankovića iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Dejana Jankovića izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2538/10 od 5. oktobra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dejan Janković iz Vranja izjavio je 17. decembra 2010. godine, preko punomoćnika Ružice Filipović, advokata iz Vranja, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2538/10 od 5. oktobra 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje garantovanog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
3. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenih prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenog akta. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
4. S obzirom na izneto, Sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević
Slični dokumenti
- Už 5042/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe privrednog društva
- Už 5459/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u prekršajnom postupku
- Už 4970/2011: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog nedostatka ustavnopravnih razloga
- Už 3480/2011: Odbacivanje ustavne žalbe zbog nedostatka ustavnopravnih razloga za vođenje postupka
- Už 5120/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe kao nedopuštene
- Už 5127/2010: Odbacivanje ustavne žalbe koja traži preispitivanje zakonitosti sudskih odluka
- Už 3006/2011: Odbacivanje ustavne žalbe zbog nedostatka ustavnopravnih razloga za odlučivanje