Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog neblagovremenosti i nedozvoljenosti pravnog leka
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu. Deo koji se odnosi na rešenje Vrhovnog suda Srbije je neblagovremen, dok je deo protiv rešenja Upravnog suda odbačen jer vanredno preispitivanje odluke najvišeg suda nije bilo zakonski dozvoljeno pravno sredstvo.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Verice Ostojić iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Verice Ostojić izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije U. 1691/09 od 5. novembra 2009. godine i rešenja Upravnog suda Uvp. I 390/10 (2009) od 16. decembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Verica Ostojić iz Novog Sada je 5. februara 2011. godine Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv sudskih odluka navedenih u izreci, zbog povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje, kao i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 22, člana 32. stav 1. i člana 36. Ustava Republike Srbije. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da joj je povređeno i pravo na delotvorni pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda na koje ukazuje podnosilac, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku uvrdio da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije U. 1691/09 od 5. novembra 2009. godine obustavljen postupak po tužbi tužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, kojim je tražila poništaj rešenja Ministarstva odbrane – Sektor za ljudske resurse Up. 1853-5/08 od 5. februara 2009. godine, kojim je odbijena njena žalba izjavljena protiv rešenja Direkcije za promenu karijere „Prisma“ int. broj 71-1 od 8. septembra 2008. godine, donetog u postupku priznavanja prava na dodatno opterećenje.
Osporenim rešenjem Upravnog suda Uvp. I 390/10 (2009) od 16. decembra 2010. godine odbačen je kao nedozvoljen zahtev tužilje za vanredno preispitivanje rešenja Vrhovnog suda Srbije U. 1691/09 od 5. novembra 2009. godine. U obrazloženju osporenog rešenja Upravnog suda je navedeno da, prema odredbi člana 18. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni list SRJ“, broj 46/96), zahtev za vanredno preispitivanje nije dopušten protiv sudske odluke koju je doneo najviši sud u Republici, čija nadležnost je određena za celu teritoriju Republike.
4. Po oceni Ustavnog suda, osporeno rešenje Upravnog suda Uvp. I 390/10 (2009) od 16. decembra 2010. godine ne predstavlja nastavak meritornog rešavanja o pravnom pitanju koje je bilo predmet upravnog postupka i upravnog spora pravnosnažno okončanog osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije U. 1691/09 od 5. novembra 2009. godine, već predstavlja procesni akt kojim je odlučivano samo o dopuštenosti zahteva za vanredno preispitivanje navedenog pravnosnažnog rešenja Vrhovnog suda Srbije. Stoga, Ustavni sud ocenjuje da se dopuštenost ustavne žalbe mora utvrditi posebno u odnosu na svaki od osporenih akata.
5. Kako je podnositeljka ustavne žalbe osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije U. 1691/09 od 5. novembra 2009. godine primila najkasnije 25. decembra 2009. godine, kada je Vrhovnom sudu Srbije podnela zahtev za vanredno preispitivanje, a da je ustavna žalba izjavljena 5. februara 2011. godine, dakle po isteku roka propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) navedenog Zakona.
6. Odredbom člana 77. stav 1. važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) propisano je da će se postupci po tužbama, zahtevima za vanredno preisipitivanje sudske odluke i tužbama za ponavljanje postupka podnetim do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončati pred Upravnim sudom, po pravilima postupka koja su važila do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Odredbom člana 18. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima je propisano da protiv pravnosnažne odluke suda čija nadležnost u upravnom sporu nije određena za celu teritoriju republike članice stranka može podneti vrhovnom sudu u republici članici zahtev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te da se taj zahtev može podneti zbog povrede materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od uticaja na rešenje stvari.
Imajući u vidu da je podnositeljka ustavne žalbe zahtev za vanredno preispitivanje podnela protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije, čija nadležnost je određena za celu teritoriju Republike, Ustavni sud nalazi da se navodi podnositeljke ustavne žalbe ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava.
Ustavni sud ukazuje na to da se odredbe ranije važećih Zakona o sudovima („Službeni glasnik RS“, br. 46/91, 60/91, 18/92, 71/92, 63/01, 130/03, 29/04 i 116/08) i Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 63/01, 42/02, 27/03, 130/03, 29/04, 101/05, 46/06 i 116/08), koje su se primenjivale u vreme podnošenja zahteva za vanredno preispitivanje, a kojima je propisana nadležnost Vrhovnog suda Srbije da odlučuje o vanrednim pravnim sredstvima izjavljenim protiv odluka veća Vrhovnog suda Srbije, nisu mogle primeniti na zahtev za vanredno preispitivanje u upravnom sporu, jer se u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima navedeni vanredni pravni lek nije mogao izjaviti protiv pravnosnažne odluke Vrhovnog suda Srbije.
Podnositeljka ustavne žalbe nije iznela bilo kakve razloge u pogledu istaknute povrede prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava.
Podnositeljka ustavne žalbe se pozvala na to da je osporenim rešenjima povređeno i načelo zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda iz člana 22. Ustava, koje može biti predmet razmatranja u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom žalbom samo u vezi sa povredom ili uskraćivanjem nekog konkretnog ljudskog prava ili slobode. S obzirom na to da je Ustavni sud našao da ne postoji povreda Ustavom zajemčenih prava na koje se pozvala podnositeljka, samim tim nema ni povrede označenog ustavnog načela.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu protiv rešenja Upravnog suda, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
7. S obzirom na izneto, Sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević