Povreda prava na pravično suđenje zbog različitog odlučivanja sudova
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i poništio presudu Apelacionog suda. Utvrđena je povreda prava na pravnu sigurnost, jer je sud u slučaju podnosioca odbio zahtev za isplatu otpremnine po kolektivnom ugovoru, dok je u identičnim predmetima drugih zaposlenih usvajao.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5329/2012
22.12.2014.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Save Popovića iz Neština, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 22. decembra 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Save Popovića i utvrđuje da je podnosiocu ustavne žalbe presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1189/11 od 12. aprila 2012. godine povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1189/11 od 12. aprila 2012. godine i određuje da isti sud ponovo odluči o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Novom Sadu, Sudska jedinica u Bačkoj Palanci P1. 8218/10 od 1. marta 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Sava Popović iz Neština podneo je 28. j una 2012. godine, preko punomoćnika Nikole Jovića, advokata iz Bačke Palanke, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1189/11 od 12. a prila 2012. godine, zbog povrede načela zabrane diskrimina cije zajemčenog članom 21. Ustava Republike Srbije i prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje , zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava. Kako podnosilac u ustavnoj žalbi ukazuje i na to da je Apelacioni sud u Novom Sadu donoseći osporenu presudu arbitrerno primenio Zakon o radu, s obzirom na to da je pogrešno tumačio odredbe kojima je bila regulisana oblast koja se tiče primene kolektivnih ugovora, to je Ustavni sud ustavnu žalbu ispitivao i sa aspekta povrede prava na pravično suđenje.
Podnosilac ustavne žalbe osporenu presudu pobija u delu u kojem je preinačena prvostepena presuda, tj. delu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtev, a kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati otpremninu u skladu sa PKU. Podnosilac navodi da je Okružni sud u Novom Sadu, svojim presudama Gž1. 2875/08 od 6. novembra 2008. godine i Gž1. 3730/07 od 10. aprila 2008. godine potvrđivao prvostepene presude u delu u kojem je usvojen tužbeni zahtev koji se odnosi na isplatu otpremnina zaposlenima u skladu sa pomenutim PKU. Podnosilac ističe da su navedene postupke vodili zaposleni kod istog poslodavca kod kojeg je i on bio zaposlen i koji su u isto vreme kad i on proglašeni za tehnološki višak. Kako je Okružni sud u Novom Sadu u potpuno istim pravnim situacijama pravnosnažno usvajao tužbene zahteve za isplatu neisplaćene otpremnine u skladu sa PKU, a u slučaju podnosioca ustavne žalbe tužbeni zahtev odbio, to mu je, na taj način povredio i pravo na pravnu sigurnost.
Podnosilac, takođe smatra da je osporenom presudom doveden u neravnopravan položaj, tačnije da je diskriminisan u odnosu na ostale zaposlene, koji su za razliku od njega pravo na otpremninu ostvarili, čime mu je povređeno i načelo zabrane diskrimicacije.
Podnosilac od Ustavnog suda traži da ustavnu žalbu usvoji i utvrdi povredu napred navedenih Ustavnom garantovanih prava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporenu presudu i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Sava Popović iz Neština, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 21. juna 2006. godine podneo tužbu Opštinskom sudu u Bačkoj Palanci protiv tužene Opšte zemljoradničke zadruge „Srem“ iz Neština (u daljem tekstu: OZZ „Srem“). U tužbi je naveo da mu tužena nije isplatila dodatnu otpremninu, po Sporazumu koji su tužilac i tužena zaključili, regrese za godišnje odmore, jubilarnu nagradu i troškove ishrane u toku rada. Podneskom od 10. septembra 2008. godine, tužilac je postavio i eventualni tužbeni zahtev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati neisplaćenu otpremninu u skladu sa PKU.
Osnovni sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Bačkoj Palanci doneo je presudu P1. 8218/10 od 1. marta 2011. godine, kojom je: u stavu prvom izreke tužbeni zahtev tužioca delimično usvojio; u stavu drugom izreke obavezao tuženu da tužiocu isplati neisplaćenu otpremninu u skladu sa PKU u ukupnom iznosu od 121.857,25 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2008. godine; u stavu trećem izreke obavezao tuženu da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 48.640,00 dinara; u stavu četvrtom izreke odbio deo tužbenog zahteva za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka počev od dana prvostepenog presuđenja pa do isplate; u stavu petom izreke oslobodio tužioca obaveze plaćanja sudskih taksi u ovoj pravnoj stvari.
U obrazloženju prvostepene presude je, između ostalog, navedeno: da je tužilac bio zaposlen na mestu megacionera u OZZ „Srem“; da mu je radni odnos prestao 1. marta 2005. godine; da je na sednici Upravnog odbora OZZ „Srem“, održanoj 21. januara 2005. godine dogovoreno da se zaposlenima ponudi da li hoće da nastave da rade u firmi ili prihvataju da im prestane radni odnos, s tim da im se tada isplati otpremnina u skladu sa PKU; da se tužilac izjasnio da želi da mu radni odnos prestane kao zaposlenom za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena; da je tužena 1. marta 2005. godine donela rešenje kojim mu je prestao radni odnos i odredila da mu pripada otpremnina u visini od 57.890,00 dinara, što predstavlja iznos otpremnine prema članu 117. Zakona o radu; da je u konkretnom slučaju i pored činjenice da je PKU tužene iz 1998. godine donet pre stupanja na snagu Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 70/01), koji je bio na snazi u vreme prestanka radnog odnosa tužioca, sud stanovišta da se u konkretnom slučaju imaju primeniti odredbe PKU, jer je odredbom člana 176. tadašnjeg Zakona o radu bilo propisano da odredbe kolektivnog ugovora koji je na snazi u vreme stupanja na snagu ovog Zakona o radu, a koje nisu u suprotnosti sa ovim zakonom, ostaju na snazi do zaključivanja novog kolektivnog ugovora; da činjenica, da se PKU iz 1998. godine za zaposlene za čijim radom je prestala potreba predviđa isplata otpremnine koja je povoljnija od one koja je predviđena Zakonom o radu iz 2001. godine, ne znači da je kolektivni ugovor tuženog iz 1998. godine u suprotnosti sa zakonom, jer i sam zakon predviđa da se opštim aktom i ugovorom o radu mogu utvrditi veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova predviđenih zakonom, da je shodno navedenom tužena u obavezi da tužiocu isplati razliku između iznosa koji mu je već isplaćen i iznosa koji bi dobio po PKU.
Postupajući po žalbi tužene, Apelacioni sud u Novom Sadu je doneo osporenu presudu Gž1. 1189/11 od 12. aprila 2012. godine, kojim je: u stavu prvom izreke prvostepenu presudu preinačio u usvajajućem delu i odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže da mi isplati 121.857,25 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2008. godine, kao i 48.640,00 dinara na ime troškova postupka; u stavu drugom izreke obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 70.000,00 dinara. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da se odredbe PKU ne mogu primeniti, iz razloga što je navedeni PKU u suprotnosti sa Zakonom o radu iz 2001. godine.
Opštinski sud u Bačkoj Palanci je presudom P1. 945/06 od 26. aprila 2007. godine, usvojio tužbeni zahtev tužilaca M.Ć, M.H i D.K, te obavezao tuženu OZZ „Srem“ da im na ime otpremnine i neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu isplati iznose tačnije opisane u izreci navedene presude i određeno je da svaka stanka snosi svoje troškove.
Postupajući po žalbama parničnih stranaka, Okružni sud u Novom Sadu je 10. aprila 2008. godine doneo presudu Gž1. 3730/07, kojom je delimično usvojio žalbu tužene izjavljenu protiv presude Opštinskog suda u Bačkoj Palanci P1. 945/06 od 26. aprila 2007. godine i navedenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtev tužilaca M.Ć, M.H i D.K, kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati regrese za godišnji odmor za 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu, dok je u preostalom delu prvostepenu presudu potvrdio. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi: da su tužioci bili u radnom odnosu kod tužene do 1. marta 2005. godine, kada im je po rešenjima tužene prestao radni odnos kao višku zaposlenih; da je Upravni odbor tužene 21. januara 2005. godine doneo odluku o tome da se izvrši anketa među zaposlenima da li pristaju da im radni odnos prestane kao zaposlenima za čijim radom je prestala potreba uz isplatu otpremnine ili žele da ostanu i dalje na radu kod tužene, te da će im ukoliko se opredele za otpremninu, ista biti isplaćena prema PKU iz 1998. godine; da je nakon toga novi direktor tužene 1. marta 2005. godine doneo rešenja kojim tužioce proglašava za tehnološki višak i utvrđuje im pravo na otpremninu prema Zakonu o radu iz 2001. godine; da je sud stanovišta da i pored toga što se PKU iz 1998. godine ne može primenjivati, jer je donet pre stupanja na snagu Zakona o radu iz 2001. godine, da tužiocima pripadaju iznosi otpremnine u visini i po kriterijumima određenim u PKU, a polazeći od toga da su se oni dobrovoljno prijavili da im prestane radni odnos kao višku zaposlenih kada su dobili informaciju da će im otpremnina biti isplaćena prema PKU, te da su na taj način dovedeni u zabludu. Identični stavovi su zauzeti u presudi Opštinskog suda u Bačkoj Palanci P1. 773/05 od 22. novembra 2007. godine i presudi Okružnog suda u Novom Sadu Gž1. 2875/08 od 6. novembra 2008. godine.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe , utvrđeno je: da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. stav 3.); da svako ima pravo da nezavistan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
Zakonom o radu („Službeni glasnik RS“, br. 70/01 i 73/01), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je propisano: da opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, osim ako zakonom nije drukčije određeno (član 7. stav 2.); da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to: ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla (član 101. stav 1. tačka 8)); da je u slučaju otkaza ugovora o radu u smislu člana 101. stav 1. tačka 8) ovog zakona, poslodavac dužan da isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, i to zaposlenom: od 10 do 20 godina provedenih u radnom odnosu – najmanje u visini trostrukog iznosa zarade (član 117. stav 1. tačka 2)); da odredbe kolektivnog ugovora koji je na snazi, na dan stupanja na snagu ovog zakona, a koje nisu u suprotnosti sa ovim zakonom, ostaju na snazi do zaključivanja kolektivnog ugovora u skladu sa ovim zakonom (član 176.).
5. Ustavni sud je najpre cenio navode ustavne žalbe o povredi prava na pravnu sigurnost kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, tj. na različito postupanje sudova, te odlučivanje Apelacionog suda u Novom Sadu povodom ist e činjenične i pravne situacije. Saglasno izloženom, Ustavni sud je pošao od ocene osnovanosti navoda ustavne žalbe koji se odnose na različito postupanje sudova povodom iste činjenične i pravne situacije.
Naime, Ustavni sud je kao neosporno utvrdio da je Apelacioni sud u Novom Sadu osporenom presudom prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe da se tužena OZZ „Srem“ obaveže da mu isplati neisplaćenu otpremninu u skladu sa PKU iz 1998. godine , dok je u nekoliko istovetnih postupaka koji su se vodili pred Okružnim sudom u Novom Sadu, kao drugostepenom sudu, ujedno i sudom poslednje instance, Okružni sud u Novom Sadu prvostepen e presude potvrdio u delu u kojem je usvojen tužbeni zahtev da se tužena OZZ „Srem“ obaveže na isplatu neisplaćenih otpremnina po PKU iz 1998. godine (Gž1. 3730/07 od 10. aprila 2008. godine i Gž 1. 2875/08 od 6. novembra 200 8. godine, koje su donete u postupcima po žalbi na odluke Opštinskog suda u Bačkoj Palanci P1. 945/06 od 26. aprila 200 7. godine i P1. 773/05 od 22. novembra 200 7. godine).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu, proizlazi da je Okružni sud u Novom Sadu, kao sud poslednje instance, u konačnom ishodu usvajao tužbene zahteve tužilaca – bivših zaposlenih OZZ „Srem“, kojima je prestao radni odnos usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, a koji su se nalazili u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i podnosilac ustavne žalbe u ovom ustavnosudskom predmetu. U obrazloženjima presuda Okružnog suda u Novom Sadu je istaknuto da i pored toga što se PKU ne može primeniti, jer je donet pre stupanja na snagu Zakona o radu iz 2001. godine, da tužiocima pripadaju iznosi otpremnine u visini i po kriterijumima određenim u PKU, polazeći od toga da su se oni dobrovoljno prijavili da im prestane radni odnos kao višku zaposlenih, kada su dobili informaciju da će im otpremnina biti isplaćena prema navedenom kolektivnom ugovoru, jer bi u suprotnom tužioci bili dovedeni u zabludu. Suprotno navedenom, Apelacioni sud u Novom Sadu je u osporenoj presudi tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe odbio sa obrazloženjem da se odredbe PKU ne mogu primeniti, jer su u suprotnosti sa Zakonom o radu iz 2001. godine.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da su navedeni drugostepeni sudovi, kao sudovi poslednje instance, donosili različite odluke o osnovanosti tužbenih zahteva koji su se zasnivali na istom činjeničnom stanju i spornom pravnom pitanju i da je na taj način podnosilac ustavne žalbe, kome je odbijen tužbeni zahtev, doveden u bitno različit položaj od onoga u kome su bili tužioci, a čiji su istovrsni tužbeni zahtevi za isplatu otpremnine prema Pojedinačnom kolektivnom ugovoru iz 1998. godine, usvajani. Ustavni sud je stanovišta da je takva praksa sudova poslednje instance suprotna principu pravne sigurnosti (o povredi prava na pravnu sigurnost videti presude Evropskog suda za ljudska prava: Santos Pinto protiv Portugalije, od 20. maja 2008. godine i Beian protiv Rumunije od 6. decembra 2007. godine, kao i npr. Odluku Ustavnog suda Už-197/2007 od 16. jula 2009. godine). Stoga je Ustavni sud, polazeći od sadržine odredbe člana 32. stav 1. Ustava, ocenio da je različitim postupanjem Okružnog suda u Novom Sadu i Apelacionog suda u Novom Sadu povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravnu sigurnost.
Ocenjujući postojanje povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se osporena presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1189/11 od 12. aprila 2012. godine zasniva na argumentaciji da je Pojedinačni kolektivni ugovor iz 1998. godine, po kom osnovu je podnosiocu ustavne žalbe trebalo da bude isplaćena otpremnina nakon što je proglašen za tehnološki višak, u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 70/01), zbog čega je tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i odbio.
Ustavni sud je ceneći navode ustavne žalbe da je drugostepeni sud u osporenoj presudi arbitrerno primenio odredbe Zakona o radu iz 2001. godine, pošao od toga da je odredbom člana 176. Zakona o radu iz 2001. godine bilo propisano da odredbe kolektivnog ugovora koji je na snazi u vreme stupanja na snagu ovog zakona, a koje nisu u suprotnosti sa njim ostaju na snazi do zaključivanja kolektivnog ugovora u skladu sa zakonom. Iz napred navedenog proizlazi da i pored toga što je sporni PKU donet 15. aprila 1998. godine, dakle pre stupanja na snagu Zakona o radu, ne znači da je a priori u suprotnosti sa tim zakonom. Činjenica da je kolektivnim ugovorom bila predviđena isplata otpremnine u visini desetostrukog iznosa zarade za zaposlene za čijim je radom prestala potreba, a koji imaju od deset do 20 godina staža, dok je Zakonom o radu, za isti slučaj, bila predviđena isplata u najmanje trostrukom iznosu zarade, ne znači da je sporni kolektivni ugovor bio suprotan zakonu, a polazeći od toga da je i sam zakon predviđao isplatu od najmanje tri zarade. Imajući posebno u vidu član 7. stav 2. navedenog zakona, prema kome se opštim aktom i ugovorom o radu mogu utvrditi veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, Ustavni sud nalazi da zakon ne zabranjuje isplatu otpremnine u većem iznosu od tri zarade. Naprotiv, izričito je dopušteno više, zbog čega je stanovište Apelacionog suda u Novom Sadu u osporenoj presudi bilo očigledno arbitrerno. Polazeći od napred navedenog, Ustavni sud nalazi da je, u konkretnom slučaju, primena materijalnog prava bila proizvoljna, što za posledicu ima da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje.
6. Na osnovu izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio i utvrdio da je osporenim aktom povređen o prav o podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje , zajemčen o odredb om člana 32. stav 1. Ustava, te odlučio kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu ukloniti poništajem osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1189/11 od 12. aprila 2012. godine i određivanjem da isti sud u ponovnom parničnom postupku donese novu odluk u o žalbi tuženog izjavljenoj protiv pre sude Osnovnog suda u Novom Sadu – Sudska jedinica u Bačkoj Palanci P1. 8218/10 od 1. marta 2011. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona, odlučeno kao u tački 2. izreke .
7. Razmatrajući navode o povredi načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ocenjuje da nema osnova za tvrdnje da je osporenom presudom podnosilac ustavne žalbe na bilo koji način diskriminisan, iako je Apelacioni sud u Novom Sadu u identičn oj situacij i različito postupao. U ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da je podnosiocu ustavne žalbe zbog nekog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zaje mčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda zabrane diskriminacije.
8. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić