Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog neosnovanosti navoda
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv odluka Višeg i Osnovnog suda u Vranju. Sud je ocenio da se navodima žalbe, u suštini, traži instanciona kontrola zakonitosti, a ne ukazuje na stvarnu povredu ustavnih prava, jer su osporeni akti detaljno i jasno obrazloženi.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5331/2010
28.12.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Nataše Veličković iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Nataše Veličković izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Vranju Gž. 1338/10 od 14. oktobra 2010. godine i rešenja Osnovnog suda u Vranju P. 1218/10 od 12. jula 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Nataša Veličković iz Vranja je 20. decembra 2010. godine, preko Ružice Filipović, advokata iz Vranja, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Vranju Gž. 1338/10 od 14. oktobra 2010. godine i rešenja Osnovnog suda u Vranju P. 1218/10 od 12. jula 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
3. Ustavni sud je, uvidom u osporeni akte, utvrdio da oni sadrže detaljno i jasno obrazloženje zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava, te je stoga, polazeći od prethodno navedenog, ocenio da se navodi podnosioca ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi za tvrdnje o povredi označenog prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenih akata. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
4. S obzirom na izneto, Sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević
Slični dokumenti
- Už 5042/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe privrednog društva
- Už 5459/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u prekršajnom postupku
- Už 5316/2010: Odbačena ustavna žalba jer se od Ustavnog suda traži instanciona kontrola
- Už 5127/2010: Odbacivanje ustavne žalbe koja traži preispitivanje zakonitosti sudskih odluka
- Už 4970/2011: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog nedostatka ustavnopravnih razloga
- Už 3480/2011: Odbacivanje ustavne žalbe zbog nedostatka ustavnopravnih razloga za vođenje postupka
- Už 5120/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe kao nedopuštene