Odbijanje ustavne žalbe u postupku povraćaja oduzete imovine i obeštećenja
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje. Podnositeljke nisu dostavile akt o podržavljenju imovine, što je, prema Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, neophodan dokaz za ostvarivanje prava na restituciju.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5357/2016
21.02.2019.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije Tatjana Babić, Bratislav Đokić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tam ás), dr Milan Marković, Snežana Marković, Miroslav Nikolić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović, dr Jovan Ćirić, dr Milan Škulić i dr Tijana Šurlan, u postupku po ustavnoj žalbi M. B . i R . N . B, obe iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 21. februara 2019. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M . B . i R . N . B . izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 924/15 od 18. maja 2016. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje .
O b r a z l o ž e nj e
1. M. B . i R . N . B, obe iz Beograda, preko punomoćnika S. K, advokata iz Kikinde, podnele su Ustavnom sudu, 6. jula 2016. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 924/15 od 18. maja 2016. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, na naknadu štete i na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 35. stav 2. i člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi: da Upravni sud odlučuje o tužbama za poništaj rešenja Agencije za restituciju kroz „neshvatljivu, sitničavu i papirnatu praksu“, po kojoj se pravo na povraćaj imovine i obeštećenje može ostvariti samo prilaganjem originala akta o podržavljenju; da se Upravni sud upušta u činjenično stanje i u primenu materijalnog prava mimo onoga što je bio predmet upravnog postupka; da upravni organi tretiraju nedostatak akta o podržavljenju kao prepreku da se uopšte upuste u utvrđivanje činjeničnog stanja i meritum, a Upravni sud se mimo toga upustio u meritum i izvršio ocenu priloženih dokaza, te utvrdio da oni ne daju osnov za zaključak da je država bilo šta oduzela podnositeljkama, odnosno njihovom pravnom prethodniku.
Po mišljenju podnositeljki ustavne žalbe, u postupku po zahtevu za povraćaj imovine i obeštećenje, po pitanju „dokazivanja i dokazanosti“, primenjuju se odredbe čl. 8, 10. i 149. Zakona o opštem upravnom postupku, a prema odredbama tog zakona ko je se odnose na dokazivanje, upravni organ nije striktno vezan prirodom i vrstom dokaza, već njegovom dokaznom snagom i podobnošću za utvrđivanje istine.
U ustavnoj žalbi se dalje navodi: da se iz zapisnika Agrarnog suda pri ONO u Petrovgradu broj 8/46 od 31. januara 1946. godine vidi da se predmet broj 547 vodi kao žalba N . S , tutora svoje dve maloletne kćeri , ovde podnositeljki, protiv Odluke GNO iz Velike Kikinde broj 2354/46 u utvrđivanju agrarnih objekata na posedu N. S . i njene maloletne dece; da je Agrarni sud tu prvostepenu odluku potvrdio u celini, „pa, dakle, postoji i prvostepena i drugostepena odluka sa tačno navedenim brojevima i datumima donošenja i obe su donete povodom imovine koja je predmet zahteva, a sve to kod nesporne i van svake sumnje dokazane okolnosti da je otac podnositeljki sa svojom suprug om bio vlasnik oduzete imovine“. Prema navodima ustavne žalbe, „nema pristupačnog originala akta o podržavljenju - podnositeljke ga nemaju, a država ga je izgubila, navodno“, ali se iz priloženih akata jasno vidi da je on postojao i , po mišljenju podnositeljki, potrebno je samo malo dobre volje u konstatovanju, tretiranju i oceni dokaza, u smislu navedenih odredaba Zakona o opštem upravnom postupku.
Podnositeljke ustavne žalbe predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu označenih prava i poništi osporenu presudu Upravnog suda.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Agencije za restituciju – Područna jedinica Novi Sad (dalje u tekstu: Agencija) broj 46- 006828/2012 od 2 4. april a 2014. godine odbijen je kao neosnovan zahtev M. B . i R . N . B, ovde podnositeljki ustavne žalbe , za vraćanje imovine oduzete od bivš ih vlasnika M. B . i R . N . B , podnet 23. avgusta 201 2. godine. U obrazloženju rešenja je konstatovano: da je predmet zahteva poljoprivredno zemljište upisano u posedovnom listu broj 18275, KO Kikinda , u površini od 48 kj 632 kvhv, salaš – dve zgrade za stanovanje sa sporednim prostorijama i inven tar, pokretne stvari na imanju; da su uz zahtev, pored ostalog, priloženi – zapisnik Agrarnog suda pri Okružnom Narodnom odboru u Petrovgradu od 31. janauara 1946. godine, knjiga eksproprisanog pokretnog inventara za 1946. godinu, invent ar na imanju S. N, dopis Arhiva Vojvodine u Novom Sadu od 1. oktobra 2012. godine, dopis I storijskog arhiva u Kikindi i uverenje Istorijskog arhiva u Se nti od 3. avgusta 2012. godine; da je u zapisniku Agrarnog suda pri Okružnom narodnom odboru u Petrovgradu od 31. januara 1946. godine u tački 66. navedeno da je u predmetu broj 547 – žalba S. N, kao staratelja maloletne dece M . i R , protiv odluke Gradskog narodnog odbora iz Velike Kikinde broj 2354/46 o utvrđivanju agrarnih objekata na posedu S . N . i njene maloletne dece, navedeni sud odlučio da se žalba odbije, a pobijana odluka potvrdi; da je u listu gazdinstva broj 241, KO Kikinda , upisano da je bivši vlasnik parcele broj …, u površini od 48 kj 632 hv „N . D . S“, a da je novi vlasnik Agrarni fond. Agencija je dalje navela da su na usmenoj javnoj raspravi održanoj 8. aprila 2014. godine podnositeljke izjavile: da žele da izmene prvobitno postavljeni zahtev, tako što sebe određuju kao bivše vlasnice, umesto svog oca D. N, koji je umro 19. jula 1944. godine; da se iz dopisa Arhiva Vojvodine u Novom Sadu od 1. oktobra 2012. godine vidi da Arhiv ne poseduje odluku o oduzimanju imovine; da su naknadno iz Arhiva Kikinde pribavile dokaz o površini salaša, koji prilažu uz napomenu da je salaš u m eđuvremenu porušen; da nemaju saznanja da li su predmetne pokretne stvari upisane u registar, a da nisu postojale na dan stupanja na snagu Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Agencija je, polazeći od odredaba čl. 1, 2. i 15. stav 3. navedenog zakona, utvrdila da podnositeljke nisu dostavile akt o oduzimanju imovine koja je predmet zahteva za vraćanje, odnosno presudu, odluku, rešenje ili drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa kojim je izvršeno podržavljenje imovine, kao i da pokretne stvari koje su predmet zahteva n isu postoj ale na dan stupanja navedenog zakona na snagu, te je primenom odredbe člana 47. stav 12. Zakona, odlučila kao u dispozitivu.
Rešenjem Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-401/2014-13 od 16. oktobra 2014. godine odbijena je žalba koju su podnositeljke ustavne žalbe izjavile protiv navedenog rešenja Agencije, u delu kojim je odlučeno o zahtevu za vraćanje nepokretne imovine. U obrazloženju rešenja je konstatovano: da su podnositeljke u zahtevu za vraćanje imovine istakle da akt nadležnog organa ne postoji, već je sporna imovina oduzeta „usmenim zahtevom predstavnika OZN-e“; da se iz dopisa Arhiva Vojvodine u Novom Sadu od 1. oktobra 2012. godine vidi da Arhiv ne poseduje odluku Okružnog suda u Zrenjaninu „broj 547, niti odluku GNO iz Velike Kikinde broj 2354/46“. Po oceni drugostepenog organa, neosnovani su navodi žalbe da podnositeljke imaju pravo na vraćanje imovine, budući da se iz zapisnika Agrarnog suda pri Okružnom narodnom odboru u Petrovgradu od 31. januara 1946. godine, izvoda iz zemljišnih knjiga i katastra može posredno zaključiti da je imovina oduzeta njihovoj majci i njima kao bivšim vlasnicama, te o kojoj se imovini radi. Ministarstvo je ocenilo da validan osnov za restituciju postoji tek onda ako je bivšem vlasniku imovina oduzeta na osnovu posebnog akta o podržavljenju, koji mora da sadrži ime bivšeg vlasnika, osnov, vreme i predmet oduzimanja, kao i da je donet primenom nekog od propisa taksativno navedenih u članu 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, a kako podnositeljke takav akt nisu dostavile, pravilno je odbijen njihov zahtev kao neosnovan.
Upravni sud je osporenom presudom U. 924 /15 od 18. maja 201 6. godine odbio kao neosnovanu tužbu podnositeljki ustavne žalbe podnetu protiv konačnog rešenja Ministarstva finansija, nalazeći da je pobijano rešenje zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje su pravilno primenjene odredbe člana 47. stav 12, u vezi sa članom 42. stav 7. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju . Dalje je nave deno da se iz priloženih dokaza ne može utvrditi da je N. D . podržavljena imovina čiji se povraćaj traži i da podnositeljke nisu pružile ne samo zakonom propisane, već bilo kakve dokaze koji bi mogli poslužiti kao osnov za vraćanje predmetne imovine, osim što u tužbi navode da se iz priloženih dokaza može utvrditi da je njihov otac, sa svojom suprugom, bio vlasnik imovine čiji se povraćaj traži. U vezi sa navodima tužbe da je Agencija bila dužna da u postupku dokazivanja primeni odredb e čl. 8. i 10. i člana 149. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, Upravni sud je našao da ti navodi nisu osnovani, budući da se na postupanje sa predmetnim zahtevom primenjuju odredbe Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju , koji je lex specialis u odnosu na Zakon o opštem upravnom postupku .
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnositeljke ukazuju u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (član 35. stav 2.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, te da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (član 58. st. 1. i 2.).
Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 108/13) propisano je: da se ovim zakonom uređuju uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu (član 1.); da se pod „aktom o podržavljenju“ podrazumeva pravni akt koji je imao neposredno dejstvo, kao što je presuda, odluka, rešenje i drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine (član 3. tačka 3)); da se postupak po zahtevu sprovodi po odredbama ovog zakona, a da će se na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primenjivati odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak (član 11. stav 1.); da su predmet vraćanja podržavljene nepokretnosti – građevinsko zemljište, poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi i poslovne prostorije i drugi objekti koji postoje na dan stupanja na snagu ovog zakona (član 15. stav 2); da se uz zahtev prilaže, pored ostalog, isprava o podržavljenju imovine ili naziv, broj i godina službenog glasila u kome je objavljen akt, uz konkretno navođenje predmeta oduzimanja i sl (član 42. stav 4. tačka 3)); da se uz zahtev obavezno prilaže dokaz iz stava 4. tačka 3) ovog člana (član 42. stav 7.); da će se zahtev koji ne sadrži podatke iz člana 42. stav 7. ovog zakona i uz koji nisu priloženi dokazi iz tog stava odbaciti kao neuredan (član 43. stav 1.); da u slučaju da organ iz stava 1. ovog člana utvrdi da ne postoji zakonski osnov za vraćanje ili obeštećenje, doneće rešenje o odbijanju podnetog zahteva (član 47. stav 12.).
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10) bilo je propisano: da se u postupku moraju utvrditi pravilno i potpuno sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja - odlučne činjenice (član 8.); da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka (član 10.); da se pre donošenja rešenja moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese (član 125. stav 1); da se kao dokaz mogu upotrebiti sva sredstva podesna za utvrđivanje stanja stvari i koja odgovaraju pojedinom slučaju, kao što su isprave, iskazi svedoka, izjave stranaka, nalazi i mišljenja veštaka, uviđaj (član 149. stav 2.); da kad je propisom predviđeno da se upravna stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene verovatnim), izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza (član 152.).
5. Podnositeljke ustavne žalbe smatraju da je Agencija bila dužna da dokazni postupak sprovede u skladu sa odredbama čl. 8, 10. i 149. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku, jer , prema odredbama tog zakona koje se odnose na dokazivanje, upravni o rgan nije striktno vezan prirodom i vrstom dokaza, već njegovom dokaznom snagom i podobnošću za utvrđivanje istine. Podnositeljke ukazuju na „neshvatljivu, sitničavu i papirnatu praksu“ Upravnog suda , po kojoj se pravo na povraćaj imovine i obeštećenje može ostvariti samo prilaganjem „originala“ akta o podržavljenju. Podnositeljke, s tim u vezi, ističu da iz zapisnika Agrarnog suda pri ONO u Petrovgradu broj 8/46 od 31. januara 1946. godine proizlazi da postoje i prvostepena i drugostepena odluka koje su donete povodom imovine koja je predmet zahteva, te je, po njihovom mišljenju, potrebno samo malo dobre volje u konstatovanju, tretiranju i oceni dokaza, u smislu navedenih odredaba Zakona o opštem upravnom postupku.
Ustavni sud, pre svega, naglašava da je njegova nadležnost u postupku po ustavnoj žalbi ograničena na utvrđivanje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja povređeno ili uskraćeno ustavno pravo podnosioca. Ustavni sud nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna, odnosno ako je primena zakona bila očigledno nepravična, arbitrerna ili diskriminatorska.
Ocenjujući navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Sud je, n a osnovu činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, konstatovao:
- da su podnositeljke ustavne žalbe u zahtevu za vraćanje imovine označile kao bišeg vlasnika svog oca D. N , da su u toku postupka zahtev izmenile označivši sebe kao bivše vlasni ce, a da je u listu gazdinstva broj 241 , KO Kikinda , kao vlasnik parcele broj…, na koji se pozivaju, upisana „N . D . S .“;
- da je Arhiv Vojvodine u Novom Sadu u dopisu od 1. oktobra 2012. godine obavestio podnositeljke da ne poseduje odluku „Okružnog suda u Zrenjaninu broj 547, niti odluku Gradskog narodnog odbora iz Velike Kikinde broj 2354/46“;
- da je iz zapisnik a Agrarnog suda pri Okružnom Narodnom odboru u Petrovgradu od 31. januara 1946. godine utvrđeno da je u predmetu broj 547 odbijena žalba koju je majka podnositeljki ustavne žalbe izjavila protiv odluke Gradskog narodnog odbora iz Velike Kikinde broj 2354/46 o utvrđivanju agrarnih objekata na posedu Sofije Nikolajević i njene maloletne dece.
Po oceni Ustavnog suda, iz navedenih odred aba Zakona o vraćanju oduzete imovine proizlazi: da su tim zakonom određeni propisi čijom primenom su doneti akti o podržavljenju imovine, na osnovu kojih se može ostvariti pravo na povraćaj imovine oduzete posle 9. marta 1945. godine i prenesene u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu; da podnosilac zahteva ima obavezu da uz zahtev priloži, pored ostalog, ispravu o podržavljenju imovine ili naziv, broj i godinu službenog glasila u kome je objavljen akt, uz konkretno navođenje predmeta oduzimanja; da se pod „aktom o podržavljenju“ podrazumeva pravni akt koji je imao neposredno dejstvo, kao što je presuda, odluka, rešenje i drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine; da će Agencija odbaciti kao neuredan zahtev uz koji nije priložen akt o podržavljenju, a u slučaju da utvrdi da ne postoji zakonski osnov za vraćanje ili obeštećenje, doneće rešenje o odbijanju zahteva .
Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud nalazi da se – u situaciji kada je podržavljenje imovine izvršeno aktom nadležnog organa, pravo na povraćaj imovine i obeštećenje ne može ostvariti, ako se takav akt ne priloži uz zahtev ili ne bude pribavljen do okončanja upravnog postupka. Ovaj sud, s tim u vezi, ukazuje da u postupku po zahtevu za vraćanje oduzete imovine i obeštećenju nije isključena primena načela iz čl. 8. i 10. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku o obavezi pravilnog i potpunog utvrđivanja svih odlučnih činjenica, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ali naglašava da je Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju , koji je lex specialis u odnosu na Zakon o opštem upravnom postupku, propisano da se odlučne činjenice u vezi sa osnovom, vremenom i predmetom podržavljenja imovine , dokazuju presudom, odlukom, rešenjem ili drugim pravnim aktom državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine. Stoga, po nalaženju Suda, nemaju ustavnopravnog utemeljenja navodi ustavne žalbe da se navedene činjenice mogu utvrđivati svim dokaznim sredstvima, saglasno odredbi člana 149. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku. Ustavni sud je Rešenjem IUz-491/2014 od 7. septembra 2015. godine odbacio inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti člana 42. stav 4. tačka 3) i člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 108/13 i 142/14), jer je, pored ostalog, ocenio da je stvar procene zakonodavca koja će dokazna sredstva zahtevati u postupku za vraćanje oduzete imovine i obeštećenje. Takođe, u Rešenju Už-532/2016 od 21. novembra 2017. godine ocen io je kao neutemeljene navode ustavne žalbe kojima je ukaza no na obavezu Agencije za restituciju da u cilju utvrđivanja osnovanosti zahteva za vraćanje imovine izvodi dokaze „drugim verodostojnim sredstvima“.
Ustavni sud konstatuje i to da je članom 152. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku bilo propisano da se upravna stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju, samo kad je to posebnim propisom predviđeno. Imajući u vidu da je Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju izričito predviđeno kojim dokaz ima se mogu utvrđivati činjenice od značaja za odlučivanje u tom postupku, ovaj sud nalazi da se neosnovano ustavnom žalb om ukazuje da se pravo na vraćanje oduzete imovine može ostvariti „uz malo dobre volje u konstatovanju, tretiranju i oceni“ drugih dokaza – kojima se posredno može zaključiti o postojanju akta o podržavljenju . Istu ocenu Sud je iz neo u Rešenj u Už-2882/2016 od 21. decembra 2017. godine . Imajući u vidu izloženo , Ustavni sud nalazi da je sa ustavnopravnog stanovišta prihvatljiva ocena Agencije da podnositeljke nemaju pravo na vraćanje predmetne nepokretne imovine, budući da nisu dostavile akt o oduzimanju imovine koja je predmet zahteva .
Podnositeljke ustavne žalbe, takođe, ističu d a se Upravni sud „mimo onoga što je bio predmet upravnog postupka “, upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja i meritum, te utvrdio da priloženi dokazi ne daju osnov za zaključak da je država bilo šta oduzela podnositeljkama, odnosno njihovom pravnom prethodniku. Ispitujući ove navode, Ustavni sud je najpre konstatovao da je Agencija, primenom odredbe člana 47. stav 12. Zakona, odlučila da odbije zahtev za vraćanje spornog zemljišta kao neosnovan, iako je utvrdila da podnositeljke nisu dostavile akt o oduzimanju imovine koja je predmet zahteva za vraćanje, što, saglasno odredbi člana 43. stav 1. Zakona, ima za posledicu odbacivanje zahteva. Ovaj sud, međutim, nalazi da donošenjem meritorne odluke o delu zahteva koji se odnosi na nepokretnu imovinu, nije dovedena u sumnju pravičnost predmetnog upravnog postupka, jer su podnositeljke na usmenoj javnoj raspravi imale priliku da iznesu razloge zbog kojih nisu pribav ile isprav u o podržavljenju sporne imovine i da, eventualno, ukažu na nepostupanje nadležnog arhiva po njihovom zahtevu za dostavljanje te isprave. Ustavni sud je imao u vidu da je Upravni sud u osporenoj presud i prevideo činjenicu da su podnositeljke na usmenoj javnoj raspravi izmenile zahtev tako što su, umesto svog oca, označile sebe kao bivše vlasnice, te je ocenio da se iz priloženih dokaza ne može utvrditi da je N. D . podržavljena imovina čiji se povraćaj traži. Ovaj sud, međutim, nalazi da navedena omaška donosioca osporenog akta nije imala za posledicu povredu prava podnositeljki na pravično suđenje u celini, imajući u vidu da je Upravni sud ocenio da nisu pruženi dokazi koji bi mogli poslužiti kao osnov za vraćanje predmetne imovine , te da je prihvat io u svemu razlog e zbog kojih je Ministarstvo finansija odbilo ža lbu podnositeljki kao neosnovanu.
Podnositeljke u ustavn oj žalbi, takođe ističu da im je bio nedostupan akt o podržavljenju sporne imovine, jer ga one nemaju, a „država ga je, navodno, izgubila“. Ocenjujući da li je propisivanjem obaveze prilaganja isprave o podržavljenju imovine podnosilac zahteva za vraćanje imovine lišen garancija koje omogućavaju zaštitu njegovih prava u postupku pred Agencijom za restituciju, Ustavni sud je u Odluci Už-2014/2016 od 8. februara 2018. godine istakao da se n epostupanjem organa Republike Srbije i drugih organa i organizacija da, u roku određenom članom 13. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, izdaju svu potrebnu dokumentaciju i podatke neophodne za odlučivanje o zahtevu za vraćanje imovine, kojima raspolažu, stvaraju uslovi za primenu člana 158. Zakona o opštem upravnom postupku, jer bi, u protivnom, podnosioci zahteva za vraćanje imovine snosili posledice neblagovremenog postupanja organa kod kojih se nalaze isprave potrebne za odlučivanje o zahtevu – imajući u vidu prekluzivnost roka za podnošenje zahteva za vraćanje imovine. Polazeći od toga da organi i organizacije kojima su se podnositeljke te ustavne žalbe obraćale radi dostavljanja dokumentacije nisu propustili ili odbili da u zakonom propisanom roku dostave traženu dokumentaciju – u kom slučaju bi Agencija bila u obavezi da dokaze potrebne za odlučivanje o zahtevu pribavi po službenoj dužnosti, Ustavni sud je u tom predmetu ocenio da nemaju ustavnopravnog utemeljenja navodi ustavne žalbe da je u konkretnom slučaju Agencija bila dužna da po službenoj dužnosti pribavi spornu ispravu o podržavljenju, „jer je nesporno“ da je ona može lakše i brže pribaviti .
Primenjujući navedeno stanovište na konkretan predmet, Ustavni sud je ko nstatovao da se u dopisu Istorijskog arhiva Vojvodine navodi da taj arhiv ne poseduje „odluku Okružnog suda u Zrenjaninu broj 547, niti odluku GNO iz Velike Kikinde broj 2354/46“. Ovaj sud je dalje konstatovao da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su podnositeljke ustavne žalbe u toku postupka pred Agencijom, niti u postupku po žalbi pred drugostepenim organom, ukazivale na to da im sporna isprava o podržavljenju imovine nije bila dostupna zbog nepoštovanja obaveze organa ili organizacije iz člana 13. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Polazeći od toga da u konkretnom slučaju zahtev podnositeljki nije odbačen bez upozorenja, već je odbijen nakon što je podnositeljkama omogućeno učešće u prvostepenom postupku i postupku po žalbi, Sud ocenjuje da se podnositeljke u ustavnoj žalb i ne mogu prvi put pozivati na to da „nema pristupačnog originala akta o podržavljenju, jer ga one nemaju, a država ga je izgubila, navodno“.
Ustavni sud je, s obzirom na sve izloženo, odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), odlučio kao u prvom delu izreke.
6. U vezi sa navod ima ustavne žalbe da kojima se ukazuje da je osporenim aktom podnositeljkama povređeno pravo na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, Sud najpre ukazuje da se garancije prava na imovinu odnose na zaštitu postojeće imovine odnosno potraživanja u vezi sa kojima podnosilac ima barem legitimna očekivanja da će steći delotvorno uživanje imovinskog prava (videti, npr. presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Prince Hans-Adam II of Liechtenstein protiv Nemačke broj 42527/98, st. 82 i 83, 2001-VIII i predmetu Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke broj 39794/98, st. 69, 2002-VII, kao i Odluku Ustavnog suda Už-4596/2011 od 20. novembra 2013. godine).
Ustavni sud, takođe, ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava na stanovištu da se član 1. Protokola broj 1 (pravo na imovinu) ne može tumačiti kao nametanje bilo kakve opšte obaveze Visokim stranama ugovornicama u pogledu vraćanja imovine koja im je preneta pre no što su ratifikovale Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda , niti ograničenja u pogledu obima restitucije imovine i uslova pod kojima pristaju da uspostave imovinska prava pređašnjih vlasnika (presuda Kopecky protiv Slovačke, broj 44912/98, od 28. septembra 2004. godine). Takođe, prema stanovištu izraženom u navedenoj presudi Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke, legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade, ma koliko ona bila shvatljiva i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu ocenu o istaknutoj povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je ocenio da podnositeljke ustavne žalbe nisu mogle imale legitimno očekivanje da će biti udovoljeno njihovom zahtevu za vraćanje predmetnih nepokretnosti.
Po oceni Suda, u ustavnoj žalbi se ne navode bilo kakvi razlozi koji se mogu dovesti u vezu sa sadržinom osporenog prava iz člana 35. stav 2. Ustava, jer se odredbom ovog člana Ustava garantuje samo pravo na naknadu štete koju nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u preostalom delu odbacio, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom i Zakonom za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42a stav 1. tačka 5), člana 45. tačka 9) i člana 4 6. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 8 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda ( „Službeni glasnik RS “, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.