Odbijanje ustavne žalbe u vezi sa zakonitošću mera nadzora u postupku za organizovani kriminal
Kratak pregled
Odluka Ustavnog suda kojom se odbijaju ustavne žalbe osuđenih za organizovani kriminal. Navodi o povredi prava na tajnost komunikacija, zbog navodno nezakonitog prisluškivanja, ocenjeni su neosnovanim. Sud je utvrdio da su mere nadzora bile zakonito određene u skladu sa propisima o organizovanom kriminalu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi V. V. iz B, Đ. G. iz B, G. M. iz N, S. T. iz N, J. P. iz N, J. I. iz B, M. V. iz B, D. M. iz B. i B. J. iz B, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 28. novembra 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbijaju se kao neosnovane ustavne žalbe V. V. i Đ . G. protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine , zbog povrede prava na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja zajemčenog odredbom člana 41. Ustava Republike Srbije, dok se ustavna žalba Vukmana Vukašinovića u preostalom delu odbacuje.
2. Odbacuju se ustavne žalbe G. M, S. T, J. P, J. I, M. V, D. M. i B. J. protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. V. V. i Đ. G, obojica iz B, podne li su 29. juna 2012. godine, preko punomoćnika Ž . S, advokata iz B, Ustavnom sudu ustavne žalb e protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine, zbog povrede prava na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja zajemčenog odredbom člana 41. Ustava Republike Srbije. Podnosilac V. V . je u dopuni ustavne žalbe od 7. novembra 2012. godine dodatno istakao i povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava.
G. M. iz N. je podnela 24. jula 2012. godine, preko punomoćnika S. Đ, advokata iz N, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine, zbog povrede prava iz čl. 32, 34. i 36. Ustava.
S. T. i J. P, oboje iz N, podneli su 24. jula 2012. godine, preko punomoćnika M. M, advokata iz N, Ustavnom sudu ustavne žalbe protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine, i to podnosilac S. T. zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbama člana 32. Ustava, a podnositeljka Jelena Petrov zbog povrede prava iz čl. 32. i 36. Ustava.
J. I, M. V. i D. M, svi iz B, podneli su 30. jula 2012. godine Ustavnom sudu ustavne žalbe protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčanog odredbama člana 32. Ustava.
B. J. iz B. podneo je 3. septembra 2012. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10)od 11. novembra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčanog odredbama člana 32. Ustava.
Imajući u vidu da se svim ustavnim žalbama osporavaju iste sudske odluke, donete u krivičnom postupku u kome su svi podnosioci imali svojstvo okrivljenih, Sud je odlučio da po navedenim ustavnim žalbama vodi jedinstveni postupak.
2. Podnosioci ustavnih žalbi V. V. i Đ. G. povredu prava iz člana 41. Ustava obrazlažu nepravilnom primenom odredaba člana 232. Zakonika o krivičnom postupku, navodeći da sud nije mogao narediti mere nadzora i snimanja telefonskih komunikacija prema njima jer za krivična dela koja su im bila stavljena na teret takvo ograničenje prava nije bilo propisano važećim procesnim normama. U dopuni ustavne žalbe podnosilac V. V. je naveo da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje jer nije sproveo veštačenje od strane stručnjaka za informacione tehnologije, već je zaključke u presudi doneo na osnovu iskaza svedoka.
Podnositeljka ustavne žalbe G. M, ističući povrede označenih ustavnih prava, zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje i pravnu kvalifikaciju krivičnog dela zbog kojeg je oglašena krivom i smatra da merodavno pravo nije bilo pravilno primenjeno ni u pogledu odmeravanja vrste i visine krivične sankcije. U ustavnoj žalbi je navedeno da u osporenim presudama nije obrazloženo u čemu se „sastoji radnja saizvršilaštva podnositeljke sa radnjama ostalih okrivljenih“ od kojih većinu ni ne poznaje. Podnositeljka ustavne žalbe je preko svog punomoćnika, advokata, navela da podnetu ustavnu žalbu obrazlaže na osnovu odredaba člana 482. Zakonika o krivičnom postupku i predložila je da Ustavni sud poništi osporenu drugostepenu presudu „tako što će je oglasiti krivom samo za krivično delo iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakonika“.
Podnosilac ustavne žalbe S. T. naveo je da u osporenim presudama nisu individualizovane radnje izvršenja krivičnog dela za koje je osuđen kao i da „nije osuđen za isti činjenični opis dela za koje je optužen“.
Podnosioci S. T. i J. P. dodatno su naveli da nije dokazan njihov subjektivni odnos prema delu i smatraju da je odbijanjem optužbi protiv njih zbog krivičnog dela zločinačkog udruživanja zapravo isključeno postojanje saizvršilaštva, navodeći da „kad nema grupe nema ni zajedničkog izvršenja dela“. Podnosioci su, takođe, naveli da nisu imali „jednak procesni tretman“ u odnosu na ostale saokrivljene, s obzirom na to da nisu svi saokrivljeni obavezani na naknadu štete.
Podnosioci ustavnih žalbi J. I, M. V, D. M. i B. J. povredu prava na pravično suđenje obrazlažu pre svega pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. U ustavnim žalbama je, između ostalog, navedeno da celokupno suđenje nije bilo pravično, jer je na sve okrivljene vršen pritisak da priznaju izvršenje krivičnih dela, pa je tako okrivljeni S.L. pod pritiskom istražnog sudije i da bi bio pušten iz pritvora, dao iskaz kojim je teretio saokrivljene, a na kojem su zasnovane osporene presude iako je u kasnijem toku postupka okrivljeni S.L. izmenio navode i „povukao iskaz iz istrage“. Takođe je navedeno da bi, da je sud izveo dokaz informatičkim veštačenjem, bilo jasno da li je uopšte bilo tehnički moguće izvršiti krivično delo na način kako je to opisao tužilac.
3. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. U sprovedenom postupku utvrđeno je da su osporenom prvostepenom presudom Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine podnosi oci ustavnih žalbi oglašeni krivim zbog izvršenja krivičnog dela zločinačko udruživanje iz člana 346. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika i krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 3. u vezi st. 1. i 4. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakonika u saizvršilaštvu sa još 31 saokrivljeni m lic em, i osuđeni na kazne zatvora u efektivnom trajanju. Osporenom drugostepenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine preinačena je presuda Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP. 14/06 (K. Po1. 66/10) od 11. novembra 2009. godine tako što je prema podnosiocima odbijena optužba usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja za krivično delo zločinačko udruživanje iz 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika, te je preinačena odluka o kazni, i to samo u pogledu visine kazne zatvora .
5. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosioci pozivaju u ustavnim žalbama, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se niko ne može oglasiti krivim za delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena (član 34. stav 1.); da se kazne određuju prema propisu koji je važio u vreme kad je delo učinjeno, izuzev kad je kasniji propis povoljniji za učinioca, a da se krivična dela i krivične sankcije određuju zakonom (član 34. stav 2.); da se svako smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda (član 34. stav 3.); da niko ne može biti gonjen ni kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, niti sudska odluka može biti izmenjena na štetu okrivljenog u postupku po vanrednom pravnom leku, a da istim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo (član 34. stav 4.); da je izuzetno, ponavljanje postupka dopušteno u skladu s kaznenim propisima, ako se otkriju dokazi o novim činjenicama koje su, da su bile poznate u vreme suđenja, mogle bitno da utiču na njegov ishod ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla uticati na njegov ishod (član 34. stav 5.); da krivično gonjenje i izvršenje kazne za ratni zločin, genocid i zločin protiv čovečnosti ne zastareva (član 34. stav 6.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.); da je tajnost pisama i drugih sredstava komuniciranja nepovrediva (član 41. stav 1.); da su odstupanja dozvoljena samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako su neophodna radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom (član 41. stav 2.).
Za ocenu navoda i razloga ustavnih žalbi sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju se povredu podnosioci pozivaju, bitne su odredbe Zakonika o krivičnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 70/01 i 68/02 i "Službeni glasnik RS", br. 58/04 i 85/05), koji je važio kako u vreme izvršenja predmetnih krivičnih dela tako i u vreme izdavanja naredbi istražnih sudija i prikupljanja spornih dokaza, a kojima je, između ostalog, bilo propisano: da istražni sudija, na pismeni i obrazloženi predlog javnog tužioca, može narediti nadzor i snimanje telefonskih i drugih razgovora ili komunikacija drugim tehničkim sredstvima i optička snimanja lica za koja postoje osnovi sumnje da su sama ili sa drugim izvršila krivična dela sa elementima organizovanog kriminala (falsifikovanje i "pranje" novca, neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, nedozvoljena trgovina oružjem, municijom ili eksplozivnim materijama, trgovina ljudima), davanja i primanja mita, iznude i otmice (član 232. stav 1. tačka 3)); da odredbe ove glave sadrže posebna pravila za krivično gonjenje učinilaca krivičnih dela organizovanog kriminala, za postupak oduzimanja predmeta i imovinske koristi i postupak međunarodne saradnje u otkrivanju i krivičnom gonjenju učinilaca krivičnih dela organizovanog kriminala (član 504a stav 1.); da se odredbe ove glave primenjuju na slučajeve osnovane sumnje da je izvršeno krivično delo rezultat organizovanog delovanja više od dva lica čiji je cilj vršenje teških krivičnih dela radi sticanja dobiti ili moći (član 504a stav 3.); da istražni sudija, na zahtev javnog tužioca, može prema licu za koje postoje osnovi sumnje da samo ili zajedno sa drugim licima priprema krivično delo organizovanog kriminala, pored mera iz čl. 232. i 234. ovog zakonika, da odobri i primenu mera: pružanje simulovanih poslovnih usluga, sklapanje simulovanih pravnih poslova i angažovanje prikrivenih islednika, ako se krivično delo organizovanog kriminala na drugi način ne bi moglo otkriti, dokazati ili sprečiti, ili bi to bilo povezano sa znatnim teškoćama (član 504lj stav 1.).
Odredbama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala ("Službeni glasnik RS", br. 42/02 i 39/03) bilo je propisano da organizovani kriminal u smislu ovog zakona predstavlja vršenje krivičnih dela od strane organizovane kriminalne grupe, odnosno druge organizovane grupe ili njenih pripadnika za koja je predviđena kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna. (član 2.); da se pod organizovanom kriminalnom grupom iz člana 2. ovog zakonika podrazumeva grupa od tri i više lica, koja postoji određeno vreme i deluje sporazumno u cilju vršenja jednog ili više krivičnih dela za koja je predviđena kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna, radi sticanja, posredno ili neposredno, finansijske ili druge materijalne koristi (član 3. stav 1.); da se pod drugom organizovanom grupom iz člana 2. ovog zakona podrazumeva grupa koja nije obrazovana u cilju neposrednog vršenja krivičnih dela, niti ima tako razvijenu organizacionu strukturu, definisane uloge i kontinuitet članstva svojih pripadnika, ali je u funkciji organizovanog kriminala (član 3. stav 2.).
Odredbom člana 359. stav 3. Krivičnog zakonika ("Službeni glasnik RS", br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09 ) bilo je propisano da službeno ili odgovorno lice koje iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granice svog službenog ovlašćenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom fizičkom ili pravnom licu kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povredi prava drugog, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina (stav 1.); da a ko je izvršenjem dela iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko četiristopedeset hiljada dinara, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina (stav 2.); da a ko vrednost pribavljene imovinske koristi prelazi iznos od milion i petsto hiljada dinara, učinilac će se kazniti zatvorom od dve do dvanaest godina (stav 3.) .
6.1. Ocenjujući navode ustavnih žalbi podnosilaca V. V. i Đ. G. o istaknutoj povredi prava iz člana 41. Ustava, Ustavni sud, najpre , konstatuje da pravo na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja nije apsolutno i neograničeno, jer su samim Ustavom utvrđena odstupanja od ovog prava, saglasno članu 20. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena, ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Tako je odredbom člana 41. stav 2. Ustava utvrđeno da su odstupanja od nepovredivosti tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja dozvoljena samo pod određenim uslovima, i to na određeno vreme i na osnovu odluke suda i u svrhe koje su takođe utvrđene ovom odredbom Ustava, a odnose se na neophodnost vođenja krivičnog postupka ili zaštitu bezbednosti Republike Srbije, na način koji može biti uređen samo zakonom.
Nasuprot navodima ustavnih žalb i, ocenjujući postojanje povrede prava na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja zajemčenog odredbom člana 41. stav 1. Ustava, do koje je po mišljenju podnosilaca došlo nepoštovanjem zakonom propisane procedure u pogledu načina prikupljanja dokaza nadzorom i snimanjem njihovih telefonskih razgovora, Ustavni sud je na stanovištu da se tumačenje citiranih odredbi čl. 232. i 504lj Zakonika o krivičnom postupku od strane krivičnih sudova ne može smatrati proizvoljnim i arbitrernim. Krivični sudovi, u konkretnom slučaju, ustavnopravno prihvatljivim tumačenjem odredbi čl. 232. i 504lj ZKP, nisu izašli iz okvira Ustavom dozvoljenog odstupanja od nepovredivosti prava na tajnost sredstava komunikacije. Dakle, polazeći od toga da je protiv podnosi laca ustavne žalbe vođen krivični postupak zbog krivičnih dela sa elementima organizovanog kriminala i da su za potrebe tog postupka, na osnovu naredbi nadležnog suda koje su donete pod uslovima i na način predviđen zakonom, pored ostalih, prikupljani i dokazi snimanjem telefonskih i drugih razgovora okrivljenih lica u određenom vremenskom periodu, Ustavni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju odstupanje od Ustavom utvrđenog prava na nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava opštenja učinjeno pod uslovima utvrđenim Ustavom i na način propisan zakonom. Stoga su neosnovani navodi podnosilaca ustavnih žalb i V. V. i Đ. G. da tajni nadzor njihovih telefonskih razgovora nije mogao biti naređen, jer odredbom člana 232. stav 2. tada važećeg ZKP takva mogućnost nije bila propisana za krivično delo zloupotrebe službenog položaja, koje im je bilo stavljeno na teret, i po oceni Ustavnog suda predstavljaju pogrešno tumačenje procesnog krivičnog zakonodavstva od strane podnosi laca ustavnih žalb i.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-US), ustavne žalbe V. V. i Đ. G, u odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 41. Ustava, odbio kao neosnovane, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6.2. U vezi sa istaknutim zahtevom podnosioca V. V. od 7. novembra 2012. godine koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se blagovremenost naknadnog podneska u kojem se ističe novi zahtev o kome Ustavni sud treba da odluči, vezuje za datum predaje tog podneska.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, kojim je uređen postupak po ustavnoj žalbi, propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda Apelacionog suda u Beogradu Kž1. Po1. 21/10 od 18. novembra 2011. godine podnosiocu V. V. dostavljena pre 29. juna 2012. godine – kada je izjavljena ustavna žalba.
Imajući u vidu datum podnošenja dopune ustavne žalbe, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao neblagovremenu, jer je izjavljena posle isteka roka iz člana 84. stav 1. Zakona, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7.1. Po oceni Ustavnog suda, iz sadržine ustavne žalbe G. M. proizlazi da podnositeljka nije obrazložila povredu prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, jer osim toga što je član 34. Ustava označila u uvodu ustavne žalbe, nijedan navod ustavne žalbe se sadržinski ne odnosi na povredu tih ustavnih prava, niti se u bilo kom delu obrazloženja ustavne žalbe ova prava pominju. Ustavni sud ukazuje da samo pozivanje na određeno pravo zajemčeno Ustavom, a bez navođenja ustavnopravnih razloga kojima se potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Ocenjujući navode ustavnih žalb i G . M, S . T, J . P, J. I, M. V, D. M. i B. J. u pogledu istaknutih povreda prava iz čl. 32. i 36. Ustava, Ustavni sud je na stanovištu da podnosioci, nezadovoljni ishodom krivičnog postupka koji je prethodio podnošenju ustavnih žalb i, povredu prava iz člana 36. zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, te da osporavajući utvrđeno činjenično stanje i ponavljajući razloge žalbe izjavljene protiv prvostepene presude od Ustavnog suda, u suštini, zahtevaju da postupa kao instancioni (viši) sud. Ovakav zaključak Suda dodatno potvrđuje i istaknuti zahtev podnositeljke G . M. da Ustavni sud osporenu drugostepenu presudu poništi i “oglasi je krivom samo za krivično delo iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakonika“.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To znači da doslovno ponavljanje sadržine pravnih sredstava korišćenih u postupku pred redovnim sudovima, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Ustavni sud konstatuje da odlučujući o ustavnoj žalbi nije nadležan da ocenjuje dokaze izvedene u sudskom postupku, niti da preispituje pravilnost zaključaka redovnih sudova o pojedinim izvedenim dokazima. Pravo je suda u krivičnom postupku, da po slobodnom sudijskom uverenju, nakon sprovedenog dokaznog postupka, oceni kojim će izvedenim dokazima pokloniti poverenje i koje će činjenice uzeti kao dokazane. Sa druge strane, obaveza je suda da na odgovarajući način obrazloži kako je utvrdio pravno relevantne činjenice, jer slobodna ocena dokaza ne dozvoljava proizvoljnost i neograničeno slobodno zaključivanje. Iz sadržine osporenih presuda utvrđeno je da one sadrže detaljno, jasno i ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje na koji način su sudovi po slobodnom sudijskom uverenju, nakon sprovedenog veoma obimnog dokaznog postupka, utvrdili sve pravno relevantne činjenice i argumentovano izneli na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da su podnosioci ustavnih žalbi krivi za izvršenje krivičnog dela koje je bilo predmet optužbe u krivičnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe. Po oceni Ustavnog suda, navodima iznetim u ustavnim žalbama nisu dovedeni u sumnju zaključci krivičnih sudova, niti njihovi navodi ukazuju na eventualnu proizvoljnost, odnosno arbitrernost u odlučivanju.
7.2. Ustavni sud je, posebno ocenjujući navode podnosilaca ustavnih žalbi u pogledu osporene pravne kvalifikacije krivičnog dela, kao i postojanja saizvršilaštva i njihovog subjektivnog odnosa prema delu za koje su oglašeni krivim, najpre utvrdio da, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je izvršenjem krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja (za koje su podnosi oci ustavne žalbe sa još 31 licem oglašen i kriv im) pribavljena protivpravna imovinska korist u iznosu od 85.743.000,00 dinara i ocenili da se ta kvalifikatorna okolnost odnosi na sve optužene (dakle, i na podnosioce ustavnih žalbi), koju su oni ostvarili zajedničkim delovanjem, jer su bili svesni da u tome učestvuje više lica, na više nivoa organizovanosti prema sistematizaciji – inkasanti, smenovođe... , da je svakome od optuženih lica bilo poznato da preduzimaju aktivnosti koje prema opisu njihovog radnog mesta nisu bile dozvoljene i da samo njihove radnje u tom smislu nisu dovoljne, već se radi o nizu sinhronizovanih aktivnosti u koje je uključeno više lica, kao i da su to činili u dužem vremenskom periodu koji nije bio unapred ograničen, a što sve ukazuje da su išli za tim da pribave što veću imovinsku korist. U obrazloženju osporene prvostepene presude, takođe je ocenjeno da su optuženi bili svesni da se njihova vanredna aktivnost odnosi samo na najskuplje naplatne karte za vozila „devete kategorije“ te da su primali novac mimo plate i drugih uobičajenih primanja, što ukazuje na postojanje svesti da taj novac dobijaju upravo za tu delatnost, za koju su znali da je nezakonita, a kojom su svi zajedno ostvarili protivpravnu imovinsku korist u iznosu koji višestruko premašuje donji limit imovinskog cenzusa za najteži oblik krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja. Stoga je Ustavni sud ocenio kao očigledno neosnovane i navode ustavnih žalbi kojima se osporava pravna kvalifikacija dela i postojanje subjektivnog odnosa podnosilaca ustavnih žalbi prema delu za koje su oglašeni krivim. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je visina pribavljene protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu utvrđena veštačenjem samo za period od 15. januara 2006. godine do 14. maja 2006. godine, te je stoga i imovinsko-pravni zahtev delimično dosuđen, a oštećeni je upućen da preostali deo istaknutog imovinsko–pravnog zahteva ostvaruje u parničnom postupku, jer podaci krivičnog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno presuđenje o istaknutom imovinsko-pravnom zahtevu. Pored toga, krivični sudovi su pravnosnažno solidarno obavezali na naknadu delimično utvrđene štete samo one okrivljene za koje su podaci krivičnog postupka pružili pouzdan osnov za takvo delimično presuđenje u pogledu istaknutog imovinsko–pravnog zahteva. Iz obrazloženja osporenih presuda, takođe, proizlazi da prema izvedenim dokazima u krivičnom postupku, nije bilo moguće precizno utvrditi pojedinačan doprinos svakog optuženog posebno, zbog čega su okrivljeni obavezani na naknadu štete solidarno, a u pogledu preostalog, nedosuđenog imovinsko–pravnog zahteva oštećeni je upućen da u parničnom postupku dokazuje visinu štete i pojedinačan doprinos okrivljenih u njenom nastanku.
Imajući u vidu sve napred navedeno, Ustavni sud je ocenio da su očigledno onosnovane tvrdnje podnosioca S. T. i J. P. da su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one optužene koji nisu solidarno obavezani na naknadu štete. Takođe, nisu ustavnopravno prihvatljive tvrdnje podnosilaca o nepostojanju saizvršilaštva i njihovog subjektivnog odnosa prema delu. Naime, po oceni Ustavnog suda, osporene presude sadrže ustavnopravno prihvatljiva obrazloženja, a navodima podnosilaca ustavnih žalb i nisu dov edeni u sumnju zaključci Višeg suda u Beogradu ni u pogledu postojanja umišljaja kod optuženih, ovde podnosilaca ustavnih žalbi.
7.3. U pogledu navoda podnosioca ustavne žalbe S. T. o prekoračenju optužbe protiv njega, Ustavni sud je utvrdio da su ove tvrdnje podnosioca bile predmet ocene u redovnom žalbenom postupku, u pogledu kojih je u osporenoj drugostepenoj presudi dato jasno i ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje. Po oceni Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim stav krivičnih sudova da nema prekoračenja optužbe u situaciji, kao što je konkretna, kada između činjeničnog opisa iz dispozitiva optužnice i izreke prvostepene presude postoje određena odstupanja, i to samo u pogledu konkretizacije načina izvršenja krivičnog dela koje je okrivljenima (i podnosiocu ustavne žalbe) stavljeno na teret, pod uslovom da je događaj koji je bio predmet optužbe u osnovi ostao neizmenjen u izreci presude. Stoga je Ustavni sud ocenio kao očigledno neosnovane tvrdnje podnosioca S. T. da „nije osuđen za isti činjenični opis dela za koje je optužen“, a kojima je obrazložena povreda prava na pravično suđenje.
7.4. Ocenjujući navode podnosilaca ustavne žalbe J. I, M. V, D. M. i B. J. da je u toku krivičnog postupka na sve okrivljene vršen pritisak da priznaju izvršenje krivičnih dela, pa da je tako i krivica imenovanih podnosilaca utvrđena na osnovu priznanja saokrivljenog S.L. datog u istrazi pod pritiskom istražnog sudije da bi što ranije bio pušten iz pritvora, Ustavni sud najpre konstatuje da podnosioci nisu dostavili nijedan dokaz u prilog svojih tvrdnji. Pored toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je priznanje okrivljenog S.L. iz prethodnog postupka potkrepljeno drugim mnogobrojnim dokazima, naročito ekonomsko-finansijskim veštačenjem i transkriptima prisluškivanih telefonskih razgovora, a prvostepeni sud je ocenio da nije postojao nijedan logičan razlog zašto bi okrivljeni S.L. teretio ove optužene osim istine. Stoga se navodi ustavnih žalbi imenovanih podnosilaca, bez odgovarajućih dokaza ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi kojima se dovodi u sumnju pravičnost ocene svih izvedenih dokaza od strane krivičnih sudova, pa tako ni priznanja saokrivljenog S.L. iz prethodnog postupka i neprihvatanja njegove izmenjene odbrane u daljem toku postupka, a stim u vezi i odlučivanja krivičnih sudova u pogledu postojanja krivice podnosilaca ustavnih žalbi.
Po oceni Ustavnog suda, o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude odlučivao je nadležan drugostepeni sud, koji je detaljno odgovorio na sve bitne žalbene navode podnosilaca ustavnih žalbi i za svoje razloge dao ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje. Ustavni sud, takođe, smatra da je prvostepeni sud vrlo detaljno i razumljivo obrazložio iz kojih razloga je izvođenje pojedinih dokaza, između ostalih i sprovođenje informatičkog veštačenja (koje su posebno istakli podnosioci J. I, M. V, D. M. i B. J.), suvišno i protivno načelima ekonomičnosti i celishodnosti. S obzirom na to da su krivični sudovi jasno obrazložili razloge zbog kojih nije nužno niti celishodno izvoditi pojedine dokaze odbrane, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosilaca J. I, M. V, D. M. i B. J. ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenih prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenih presuda.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavne žalbe G. M, J. I, M. V, D. M. i B. J, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, dok je ustavne žalbe S. T. i J. P. ocenio kao očigledno neosnovane, te ih je odbacio saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, rešavajući kao u tački 2. izreke.
8. Na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.