Usvajanje ustavne žalbe zbog povrede prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i poništio presudu Upravnog suda. Utvrđeno je da je sud povredio pravo na pravično suđenje jer nije pružio adekvatne razloge za odluku kojom je potvrđeno da je podnosilac postao neraspoređen državni službenik.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Aleksandra Radančića iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 28. maja 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Aleksandra Radančić a i utvrđuje da je presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine i određuje se da nadležan sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Žalbene komisije sudova broj 112-01-00032/2011-01 od 21. januara 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Aleksandar Radančić iz Vranja podneo je, 3. jula 2013. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. Podnosilac se poziva i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi da je Upravni sud osporenom presudom odbio tužbu podnetu protiv drugostepenog rešenja, uprkos tome što je u tužbi istakao da Žalbena komisija sudova nije na adekvatan način obrazložila svoju odluku, već je samo preuzela sadržinu prvostepenog rešenja i citir ala zakonske odredbe , bez ikakave ocene žalbenih navoda. Ističe da je nakon donošenja novog Pravilnika ostao neraspoređen u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici, iako je u to vreme u Sudskoj jedinici u Ranilugu, gde je bio privremeno raspoređen, bio jedini zaposleni koji je ispunjavao sve uslove za rad u državnom organu, ali mu i pored toga nije ponuđeno nijedno radno mesto. Posebno navodi da se pri raspoređivanju na radna mesta predviđena novim Pravilnikom nije vodilo računa o poslovima na kojima su zaposleni radili pre raspoređivanja i o ocenama koje su dobili u poslednje tri godine.
Podnosilac se, takođe, poziva na presudu Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 2698/11 od 21. februara 2013. godine donetu u pravnoj stvari M. A . iz sela Šilovo , opština Gnjilane . Po mišljenju podnosioca ustavne žalbe, navedena presuda je dokaz da u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji postoje dijametralno suprotne sudske odluke, jer je isti sud u dostavljenoj presudi poništio drugostepeno rešenje i vratio predmet na ponovno odlučivanje, zbog bitnih povreda pravila postupka kojima je zahvaćeno i drugostepeno rešenje povodom koga je doneta osporena presuda.
Podnosilac je predložio da Ustavni sud poništi osporenu presudu Upravnog suda .
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , na osnovu uvida u spise predmeta Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici Su. broj V-33/2010-74 i Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11, kao i celokupnu priloženu dokumentacij u, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ov oj ustavnosudsk oj stvari:
3.1. Rešenjem Visokog saveta sudstva broj 119-01-36/7/2009-01 od 26. decembra 2009. godine podnosilac ustavne žalbe je privremeno raspoređen u Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici - Sudska jedinica u Ranilugu , na radno mesto saradnik, počev od 1. januara 2010. godine, do donošenja Pravilnika o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici. Podnosilac je do tada bio raspoređen na radno mesto upravitelj sudske pisarnice u Opštinskom sudu u Gnjilanu, u zvanju saradnik.
Rešenjem vršioca funkcije predsednika Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici Su. broj V-33/2010-74 od 1. oktobra 2010. godine, u tački 1. dispozitiva, utvrđeno je da je podnosilac ustavne žalbe, neraspoređen počev od 1. oktobra 2010. godine, po donošenju i stupanju na snagu Pravilnika o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici I Su. broj 9-117/10 od 9. septembra 2010. godine (u daljem tekstu: novi Pravilnik). U tački 2. dispozitiva ovog rešenja određeno je da podnosilac dok je neraspoređen ima pravo na naknadu plate u iznosu od 65% osnovne plate za mesec koji prethodi mesecu u kome je donoseno prvostepeno rešenje da je neraspoređen, dok je u tački 3. dispozitiva određeno da se rešenje primenjuje od 1. oktobra 2010. godine. U obrazloženju ovog prvostepenog rešenja je navedeno: da je rešenjem Visokog saveta sudstva broj 119-01-36/7/2009-01 od 26. decembra 2009. godine podnosilac privremeno raspoređen na radno mesto saradnik, počev od 1. januara 2010. godine, do donošenja novog Pravilnika; da je navedeni pravilnik stupio na snagu 30. septembra 2010. godine, a njime su sistematizovana 24 radna mesta, sa 100 izvršilaca; da prema novom Pravilniku ne postoji odgovarajuće radno mesto za podnosioca, te on postaje neraspoređen državni službenik.
Rešenjem Žalbene komisije sudova broj 112-01-00032/2011-01 od 21. januara 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja. Drugostepeni organ je naveo da je Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici, nakon gašenja 17 sudova sa teritorije Kosova i Metohije, preuzeo ukupno 297 zaposlenih, koji su do donošenja novog Pravilnika imali rešenja da su privremeno neraspoređeni. Kako navedenim pravilnikom nije predviđeno odgovarajuće radno mesto na koje bi podnosilac mogao biti raspoređen, drugostepeni organ je zaključio da je podnosilac postao neraspoređen. Nakon što je izložio sadržinu odredaba člana 133. stav 2. i člana 134. stav 2. Zakona o državniim službenicima, drugostepeni organ je ocenio da nisu osnovani navodi žalbe kojima se ukazuje na pogrešnu primenu Zakona o državnim službenicima.
Osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine odbijena je tužba podnosioca podneta protiv navedenog drugostepenog rešenja. Upravni sud je naveo da je ocenio navode tužbe, ali je našao da su neosnovani i bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, jer novim Pravilnikom nije predviđeno "radno mesto saradnika" na koje bi podnosilac mogao biti raspoređen.
3.2. Činjenice koje se odnose na postupak odlučivanja o neraspoređivanju M. A. iz sela Šilovo, opština Gnjilane, u kome je doneta presuda Upravnog suda - Odeljenje u Nišu kojom podnosilac ustavne žalbe ukazuje na nejednako postupanje suda:
Rešenjem Žalbene komisije sudova broj 112-01-00054/2011-01 od 25. januara 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba M.A. izjavljena protiv rešenja vršioca funkcije predsednika Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici Su. broj V-33/2010-54-16 od 1. oktobra 2010. godine, kojim je utvrđeno da je M.A, privremeno raspoređena u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici , neraspoređena počev od 1. oktobra 2010. godine, po donošenju i stupanju na snagu Pravilnika o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici I Su. broj 9-117/10 od 9. septembra 2010. godine.
Presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 2698/11 od 21. februara 2013. godine uvažena je tužba M.A. i poništeno navedeno rešenje Žalbene komisije sudova. Upravni sud je u toj presudi naveo da je tuženi organ učinio bitnu povredu pravila postupka iz člana 199. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, jer nije dao razloge za svoju odluku, kao i da je pobijano rešenje doneto povredom pravila postupka iz člana 235. stav 2. istog zakona, jer tuženi organ nije cenio navode žalbe koji se odnose na vrednovanje rezultata rada kao kriterijuma za donošenje odluke o raspoređivanju.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosi lac ustavne žalbe poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1. ).
Ustavni sud konstatuje da se odredba člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čija se povrede takođe ističe u ustavnoj žalbi, sadržinski ne razlikuje od odredbe člana 32. stav 1. Ustava, kojom se jemči pravo na pravično suđenje, te je navode ustavne žalbe o povredi navedenog prava cenio u odnosu na odgovarajuću odredbu Ustava.
Zakonom o državnim službenicima ( "Službeni glasnik RS", br. 79/05, 81/05, 83/05, 64/07, 67/07, 116/08 i 104/09 ) propisano je: da ako Pravilnik bude tako izmenjen da neka radna mesta budu ukinuta ili broj državnih službenika smanjen, prekobrojni državni službenici premeštaju se na druga odgovarajuća radna mesta, a prednost imaju oni sa boljim ocenama u poslednje tri godine (član 133. stav 1.); da a ko odgovarajuće radno mesto ne postoji, prekobrojni državni službenik može, uz svoju saglasnost, biti premešten na niže radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ako ni takvo radno mesto ne postoji postaje neraspoređen (stav 2.); da a ko se državni službenik iz stava 2. ovog člana ne saglasi s premeštajem rukovodilac donosi rešenje o prestanku radnog odnosa (stav 3.); da državnom službeniku prestaje radni odnos danom konačnosti rešenja o prestanku radnog odnosa (stav 4.); da u slučaju donošenja novog Pravilnika, svi državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mesta, pri čemu rukovodilac vodi računa o tome na kojim su pos lovima radili pre raspoređivanja (član 134. stav 1.); da a ko novim Pravilnikom neka radna mesta budu ukinuta ili broj državnih službenika bude smanjen, na prekobrojne državne službenike primenjuju se odredbe ovog zakona koje važe za slučaj izmene Pravilnika (član 133. ovog zakona) (stav 2.); da a ko državni organ bude ukinut a njegov delokrug preuzme drugi državni organ, on preuzima i državne službenike iz ukinutog državnog organa, rešenjima koja donosi rukovodilac državnog organa koji je preuzeo delokrug (član 135. stav 1.); da d o donošenja novog Pravilnika u državnom organu koji je preuzeo delokrug, preuzeti državni službenici nastavljaju da rade poslove koje su radili, a pravo na platu ostvaruju prema dotadašnjim rešenjima (stav 2.); da se p osle donošenja novog Pravilnika primenjuju odredbe ovog zakona koje važe za slučaj kad je nov Pravilnik donesen samo radi promene unutrašnjeg uređenja državnog organa (član 134. ovog zakona) (stav 3.).
Odredbama Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/ 01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10 ) propisano je: da se u postupku moraju utvrditi pravilno i potpuno sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i prav ilnog rešenja (odlučne činjenice) (član 8.); da se pre donošenja rešenja stranci mora omogućiti da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rešenja, te da se rešenje može doneti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima u kojima je to zakonom dopušteno (član 9.); da se pre donošenja rešenja moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese (član 125. stav 1.); da u ostalim upravnim stvarima, obrazloženje rešenja sadrži: kratko izlaganje zahteva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, po potrebi i razloge koji su bili odlučni pri oceni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahteva stranaka, pravne propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na reš enje kakvo je dato u dispozitivu (...) (član 199. stav 2.); da se u obrazloženju drugostepenog rešenja moraj u se oceniti i svi navodi žalbe, a ako je prvostepeni organ u obrazloženju svog rešenja pravilno ocenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rešenja (član 235. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što pre donošenja rešenja kojim mu je utvrđen status neraspoređenog državnog službenika nije ispitano da li je novim Pravilnikom predviđeno radno mesto na koje bi, u skladu sa odredbama Zakona o državnim službenicima, mogao biti raspoređen.
Ocenjujući navode ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, ovaj sud je imao u vidu da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda.
Ustavni sud ukazuje da se jedna od garancija označenog ustavnog prava odnosi na obavezu suda da obrazloži svoju odluku. S obzirom na to da je u konkretnom upravnom sporu zakonitost konačnog upravnog akta proveravana na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, to nije postojala obaveza suda da obrazlaže sve navode tužbe ukoliko su oni već isticani u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i u tom postupku bili ocenjeni. O ovom pitanju se u više slučajeva izjasnio i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP). Taj sud je istakao da obaveza suda da obrazloži svoju odluku i da uzme u obzir argumente stranaka ne podrazumeva da sud mora da detaljno odgovori na sve navode stranaka iznete u pravnom sredstvu o kome odlučuje, već samo one koje oceni pravno relevantnim (videti presudu ESLjP Van de Hurk protiv Holandije, 16034/90, stav 61, od 19. aprila 1994. godine). Isti sud je naglasio da ideja pravičnog postupka zahteva da nacionalni sud koji je dao malo razloga za svoju odluku, po pravilu zato što je preuzeo razloge nižeg suda, zaista mora dotaći bitna pitanja koja su izneta pred njega, a ne da bez daljih napora samo potvrdi zaključke do kojih je došao niži sud (videti presudu ESLjP Helle protiv Finske, 157/1996/776/977, stav 60 , od 19. decembra 1997. godine ).
Ispitujući da li je osporena presuda Upravnog suda obrazložena na način koji se može smatrati ustavnopravno prihvatljivim, Ustavni sud je najpre konstatovao da su upravni organi utvrdili da je podnosilac postao neraspoređen državni službenik, jer prema novom Pravilniku ne postoji odgovarajuće radno mesto na koje bi mogao biti raspoređen. Upravni sud je, ispitujući zakonitost konačnog rešenja, prihvatio navedeni zaključak upravnih organa, precizirajući pritom da je odgovarajuće radno mesto, koje pominju upravni organi u svojim rešenjima, u stvari radno mesto saradnik.
Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati na zakonske pretpostavke za donošenje rešenja o utvrđivanju statusa neraspoređenog državnog službenika, u slučaju ukidanja državnog organa uz preuzimanje njegovog delokruga. Sud je zaključio da iz navedenih odredaba Zakona o državnim službenicima proizlazi da se pomenute pretpostavke ispituju prema sledećem redosledu : prvo, da li je novim Pravilnikom predviđeno odgovarajuće radno mesto na koje preuzeti državni službenik može biti raspoređen, pri čemu je rukovodilac organa dužan da vodi računa o tome na kojim poslovima je on radio pre raspoređivanja; drugo, da ako novim Pravilnikom takvo radno mesto bude ukinuto ili broj izvršilaca bude smanjen, rukovodilac je u obavezi da prekobrojnom državnom službeniku ponudi drugo odgovarajuće radno mesto, vodeći računa o tome da prednost imaju oni državni službeni ci sa boljim ocenama u poslednje tri godine; treće, da ako odgovarajuće radno mesto ne postoji, prekobrojni državni službenik može, uz svoju saglasnost, biti premešten na niže radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi; četvrto, da ako ni takvo radno mesto ne postoji, prekobrojni državni službenik postaje neraspoređen.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je našao da je odgovarajuće radno mesto u odnosu na koje je trebalo ceniti mogućnost raspoređivanja podnosioca ustavne žalbe prema novom Pravilniku, bilo radno mesto upravitelj pisarnice. Naime, podnosilac je u Opštinskom sudu u Gnjilanu, pre njegovog ukidanja, bio raspoređen na radnom mestu upravitelj pisarnice, a saglasno odredbi člana 135. stav 2. Zakona o državnim službenicima , do donošenja novog Pravilnika u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici, koji ga je preuzeo, mogao je da nastavi da radi samo poslove koje je radio u ukinutom sudu . Ustavni sud je konstatovao da je i novim Pravilnikom, koji se nalazi u spisima predmeta, predviđeno radno mesto upravitelj pisarnice sa jednim izvršiocem. Međutim, nadležni upravni organi nisu naveli razloge zbog kojih podnosilac nije mogao biti raspoređen na to radno mesto, niti u njihovim rešenjima postoje razlozi o tome da podnosilac nije mogao biti raspoređen na drugo odgovarajuće radno mesto, odnosno niže radno mesto, u skladu sa Zakonom.
Imajući u vidu da je rešenje o neraspoređivanju državnog službenika konstitutivnog karaktera, te da po sili zakona može dovesti do prestanka njegovog radnog odnosa, Ustavni sud smatra da obrazloženje takvog rešenja mora sadržati obavezne elemente propisane odredbom člana 199. stav 2. Zakona o opštem u pravnom postupku, odnosno mora biti potpuno, jasno, određeno i uvek u vezi sa odlukom sadržanom u dispozitivu, što prvenstveno uključuje razloge koji se odnose na samu stranku koja rešenjem postaje neraspoređena. Pravo stranke da bude upoznata sa razlozima odlučivanja u konkretnoj stvari proističe iz navedenog ustavnog jemstva na obrazloženu odluku.
Ustavni sud je imao u vidu da je podnosilac u toku postupka koji je prethodio ustavnosudskom isticao da su u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici - Sudska jedinica u Ranilugu, gde je bio privremeno raspoređen, novim Pravilnikom predviđena tri izvršioca na radnom mestu upisničar na kome se poslovi obavljaju u nižem zvanju od poslova radnog mesta na koje je ranije bio raspoređen, a na nivou celog suda i znatno više takvih radnih mesta, ali mu nije ponuđeno da na njih bude raspoređen. S tim u vezi, isticao je i da su na pomenuto radno mesto upisničar raspoređena lica koja u to vreme nisu ispunjavala sve uslove za rad predviđene novim Pravilnikom. Podnosilac je, takođe, predlagao održavanje usmene javne rasprave pred Upravnim sudom na kojoj bi se utvrdile sve činjenice od značaja za odlučivanje o zakonitosti konačnog rešenja Žalbene komisije sudova . Iako obrazloženja rešenja upravnih organa ne sadrže bilo kakve činjenice i razloge koji bi upućivali na zaključak da su ispitani svi zakonom propisani uslovi za donošenje rešenja o neraspoređivanju podnosioca ustavne žalbe, Upravni sud je našao da je predmet spora takav da očigledno ne iziskuje neposredno saslušanje stranaka i posebno utvrđivanje činjeničnog stanja.
S obzirom na to da je Upravni sud u potpunosti prihvatio ocenu drugostepenog organa o ispunjenosti uslova za neraspoređivanje podnosioca, ne dajući za to nove razloge, Ustavni sud smatra da osporena presuda nije obrazložena u meri u kojoj je to bilo potrebno da bi se ocenila zakonitost konačnog rešenja . Ustavni sud napominje da je Upravni sud bio dužan da sprovede adekvatnu kontrolu zakonitosti pobijanog rešenja, prvenstveno sa stanovišta njegove tipiziranosti i potpune bezlično sti, koji su nespojivi sa standardima pravičnog suđenja vezanim za ostvarivanje prava na obrazloženu odluku. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US), usvojio ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede Ustavom zajemčenog prava mogu otkloniti jedino poništavanjem osporene presude Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka po tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Žalbene komisije sudova broj 112-01-00032/2011-01 od 21. januara 2011. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
6. Ustavni sud nije razmatrao navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, s obzirom na to da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i poništio osporenu presudu Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 4739/11 od 28. marta 2013. godine.
7. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić