Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe privatnog tužioca zbog nenadležnosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu koju je podneo privatni tužilac protiv presude kojom je odbijena optužba zbog zastarelosti krivičnog gonjenja. Sud navodi da pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku pripada prvenstveno okrivljenom, a ne tužiocu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zorice Fazlić, iz Beograda, na osnovu člana 167. tačka 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. jula 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Zorice Fazlić izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6064/10 od 11. novembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zorica Fazlić iz Beograda je 28. decembra 2010. godine podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6064/10 od 11. novembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo i prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, zajemčenih odredbama čl. 32, 36. i 25. Ustava Republike Srbije.
Kao razloge ustavne žalbe podnositeljka navodi: ''netačno utvrđene činjenice i odgovornost učinioca krivičnog dela; zaštita okrivljenog od strane sudija u predmetu; nepoštovanje izveštaja nadležnih organa MUP-a; nesaslušanje i pominjanje prisustva deteta od šest godina koje je od tada psihički uništeno.''
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, saglasno odredbi člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su Ustavom zajemčena prava i slobode povređena ili uskraćena licu koje podnosi ustavnu žalbu.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, uvidom u ustavnu žalbu i priloženu dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio da se podnositeljka ustavne žalbe obraća Ustavnom sudu kao lice koje je bilo privatni tužilac u krivičnom postupku kome je doneta osporena presuda. Naime, presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 9286/10 od 2. juna 2010. godine odbijena je optužba u odnosu na okrivljene M. K. i S. K. sa obrazloženjem da privatna tužba nije podneta u roku od tri meseca od dana kada je ovlašćeno lice saznalo za krivično delo i učinioca, koji propisuje odredba člana 53. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku. Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu prvostepena presuda je preinačena tako što je takođe odbijena optužba prema okrivljenima, ali iz razloga što je u međuvremenu nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja.
4. Imajući u vidu da se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se nekom licu stavljaju na teret, to se, po oceni Ustavnog suda, u krivičnom postupku Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje garantuje pre svega okrivljenom, odnosno optuženom licu. Ovakav stav Ustavnog suda potvrđuje i odredba člana 1. Zakonika o krivičnom postupku (''Službeni list SRJ'', br. 70/01 i 68/02 i ''Službeni glasnik RS'', br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09), kojom je propisano da se ovim Zakonikom utvrđuju pravila da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Iz navedenog sledi da privatni tužilac, kao ni oštećeni kao tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preuzima po službenoj dužnosti, nemaju ni Ustavom, ni zakonom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica voditi krivični postupak, niti da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Stoga se privatni tužilac u ustavnoj žalbi ne može pozivati na to da mu je pravnosnažnom sudskom odlukom, kojom se odbija optužba prema optuženom da je učinio krivično delo za koje je optužen privatnom krivičnom tužbom, povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, posebno u situaciji kada su nastupile okolnosti zbog kojih se prema zakonu krivično gonjenje uopšte ne može preduzeti. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već izrazio u više svojih odluka (videti rešenje Už. 713/08 od 27. januara 2010. godine). Takođe, isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u presudi Krzak protiv Poljske, aplikacija broj 51515/99, st. 23. i 24., od 6. aprila 2004. godine, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je ocenio da je rationae materiae inkompatibilna sa odredbama Konvencije.
Takođe, Ustavni sud je utvrdio da navodi ustavne žalbe ne sadrže nijedan ustavnopravni razlog, niti dokaz koji bi se mogao dovesti u vezu sa istaknutim povredama prava iz čl. 25. i 36. Ustava.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević