Ustavni sud usvojio žalbu zbog odbijanja naknade štete
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer redovni sudovi nisu dosudili naknadu štete zbog neopredeljenog zahteva. Zahtev je prvobitno podnet Ustavnom sudu, čija praksa je dozvoljavala takve zahteve, pa je odluka ukinuta.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Dragana Kolarić, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dragana Jankucića iz Bora i Željka Stefanovića iz Brestovačke Banje , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12. oktobra 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dragana Jankucića i Željka Stefanovića i utvrđuje da je stavom drugim izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine i rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine podnosioc ima ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv stava drugog izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragan Jankucić iz Bora i Željko Stefanović iz Brestovačke Banje podneli su Ustavnom sudu, 27. avgusta 2015. godine, preko punomoćnika Slobodana Đurđevića, advokata iz Bora, ustavnu žalbu protiv stava drugog izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da su podnosioci u avgustu 2013. godine podneli ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji se vodio pred Višim sudom u Zaječaru u predmetu P. 26/11; da je po toj ustavnoj žalbi formiran predmet Už-6249/2013, ali je Ustavni sud predmet ustupio redovnom sudu; da je Apelacioni sud u Nišu osporenim rešenjem R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine utvrdio da je podnosiocima ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u osporenom parničnom postupku, ali je njihov zahtev za naknadu nematerijalne odbio, zbog toga što isti nije preciziran; da je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine potvrđeno prvostepeno rešenje; da sudovi nisu imali u vidu da su podnosioci podneli ustavnu žalbu, te da je Ustavni sud u svojoj praksi dosuđivao podnosiocima naknadu nematerijalne štete, iako takav zahtev nije preciziran. Podnosioci su predložili da Ustavni usvoji ustavnu žalbu, poništi rešenje Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine i naloži tom sudu da ponovo odluči o njihovoj žalbi izjavljenoj protiv drugog stava izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, na osnovu navoda ustavne žalbe i uvidom u celoku pnu dokumentaciju koja je uz nju, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosioci ustavne žalbe podneli su 1. avgusta 2013. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji se vodi o pred Višim sudom u Zaječaru u predmetu P. 26/11. Podnosioci su, pored ostalog, predložili da Ustavni sud „na osnovu čl. 89. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu odluči da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede u ovom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, koju mogu ostvariti na način predviđen odredbama čl. 90. Zakona o Ustavnom sudu“. Po ustavnoj žalbi je formiran predmet Už-6249/2013. Nakon početka primene odredaba člana 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13), kojima je za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji još uvek nije okončan, predviđeno posebno, novo pravno sredstvo, prema kome o učinjenoj povredi prava, pre Ustavnog suda, odlučuje nadležni redovni sud, Ustavni sud je ustavnu žalbu ustupio na nadležnost redovnom sudu.
Osporenim rešenjem Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine, u stavu prvom izreke, utvrđeno je da je predlagačima, ovde podnosiocima ustavne žalbe, u parničnom postupku koji se vodi pred Višim sudom u Zaječaru u predmetu P. 26/11 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava ; u stavu drugom izreke određeno je da se ne dosuđuje naknada štete ; u stavu trećem izreke odbijen je zahtev predlagača da se naloži Višem sudu u Zaječaru da u najkraćem roku okonča osporeni parnični postupak. U obrazloženju rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je usvojen zahtev predlagača da im se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku, te da postoji osnov za dosuđivanje na knade nematerijalne štete, ali da istu sud nije dosudio, s obzirom na to da je predlagači nisu opredelili.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine odbijena je žalba predlagača i potvrđeno je ožalbeno rešenje Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine u stavu drugom njegove izreke. U obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja je, između ostalog, istaknuto: da je članom 8b stav 1. Zakona o uređenju sudova propisano ako neposredno viši sud utvrdi da je zahtev podnosioca osnovan, može odrediti primerenu naknadu za povredu prava na suđenje u razumnom roku ; da je članom 85. st. 1. i 3. Zakona o Ustavnom sudu propisano da zahtev za naknadom nematerijalne i materijalne štete mora da bude opredeljen po visini i osnovu, te da zahtev za naknadu može biti postavljen samo istovremeno sa podnošenjem ustavne žalbe, pa su stoga neosnovani navodi žalbe da je u vreme podnošenja ustavne žalbe njihov zahtev bio uredan i da redovni sud, posle promene nadležnosti, nije mogao da ceni urednost njihovog prvobitnog akta prema odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vanparničnom postupku.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Članom 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13), koji je počeo da se primenjuje 21. maja 2014. godine, u osnovni tekst Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 104/09, 101/10 i 31/11-dr. zakon, 78/11-dr. zakon i 101/11), posle člana 8. dodati su čl. 8a - 8v, kojima je bilo propisano: da stranka u sudskom postupku koja smatra da joj je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, može neposredno višem sudu podneti zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, da se zahtevom iz stava 1. ovog člana može tražiti i naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku (član 8a st. 1. i 2.); da ako neposredno viši sud utvrdi da je zahtev podnosioca osnovan, može odrediti primerenu naknadu za povredu prava na suđenje u razumnom roku i odrediti rok u kome će niži sud okončati postupak u kome je učinjena povreda prava na suđenje u razumnom roku (član 8b stav 1.); da se na postupak za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku shodno primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični postupak (član 8v).
Odredbom člana 30. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik SRS“, br. 25/82 i 48/88 i „Službeni glasnik RS“, br. 46/95 i 18/05-dr. zakon i 85/12) je propisano da se u vanparničnom postupku shodno primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-Odluka US, 74/13-Odluka US i 55/14) (u daljem tekstu: ZPP) je propisano: da podnesci moraju da budu razumljivi, da sadrže sve ono što je potrebno da bi po njima moglo da se postupi, a naročito označenje suda, ime i prezime, poslovno ime privrednog društva ili drugog subjekta, prebivalište ili boravište, odnosno sedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca (član 98. stav 3.); da ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, sud će stranci koja nema punomoćnika da vrati podnesak radi ispravke, osim ako zakonom nije drugačije propisano, da ako sud vrati podnesak stranci radi ispravke ili dopune, odrediće rok od osam dana za ponovno podnošenje podneska, da ako podnesak bude ispravljen, odnosno dopunjen i podnet sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnet sudu onog dana kad je prvi put bio podnet, da će se smatrati da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se, da ako je podnesak, koji je u ime stranke podneo punomoćnik, odnosno javni pravobranilac ili javni tužilac nerazumljiv ili nepotpun, sud će da ga odbaci (član 101. st. 1 – 5.).
Odredbama člana 85. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) je propisano: da ustavna žalba mora da sadrži ime i prezime, jedinstveni matični broj građana, prebivalište ili boravište, odnosno naziv i sedište podnosioca ustavne žalbe, ime i prezime njegovog punomoćnika, broj i datum akta protiv koga je žalba izjavljena i naziv organa koji ga je doneo, naznaku ljudskog ili manjinskog prava ili slobode zajemčene Ustavom za koje se tvrdi da je povređeno sa oznakom odredbe Ustava kojom se to pravo, odnosno sloboda jemči, razloge žalbe i navode u čemu se sastoji povreda ili uskraćivanje, opredeljen zahtev o kome Ustavni sud treba da odluči, uz isticanje visine i osnova naknade materijalne ili nematerijalne štete, kada se naknada zahteva, potpis podnosioca ustavne žalbe, odnosno lica kome je izdato specijalno punomoćje za podnošenje ustavne žalbe (stav 1.); da se uz ustavnu žalbu podnosi i prepis osporenog pojedinačnog akta, dokazi da su iscrpljena pravna sredstva, dokazi o visini materijalne štete, kao i drugi dokazi od značaja za odlučivanje (stav 2.); da zahtev za naknadu može biti postavljen samo istovremeno sa podnošenjem ustavne žalbe (stav 3.).
Odredbama člana 45. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13) je propisano: da kada su predlog, ustavna žalba, zahtev ili drugi akt kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom, odnosno inicijativa, nerazumljivi, nepotpuni, ne sadrže podatke neophodne za vođenje postupka ili imaju druge nedostatke koji onemogućavaju postupanje u predmetu, sudija izvestilac će od podnosioca zatražiti da, u roku od 15 dana, otkloni nedostatke i upozoriće ga na posledice propuštanja utvrđene Zakonom (stav 1.); da ako nedostatak bude otklonjen u ostavljenom roku, kao dan podnošenja akta iz stava 1. ovog člana smatra se dan kada je akt prvi put bio podnet Sudu.
5. Ocenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja i ustavnopravnih razloga iznetih u ustavnoj žalbi, konstatovao da podnosi oci ustavne žalbe, u suštini, ukazuj u da su osporeni akti rezultat proizvoljnog tumačenja i primene merodavnog procesnog prava.
Stoga Ustavni sud smatra da, prilikom ocene osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje, zapravo treba sagledati sprovedeni parnični postupak kao jedinstvenu celinu i oceniti da li je on bio vođen na način koji je podnosiocu osigurao pravo na pravično suđenje garantovano članom 32. stav 1. Ustava, odnosno da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili arbitrerna, čime bi ukazala na očiglednu nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), pravičnost suđenja ostvaruje se kroz isključenje proizvoljnosti u postupanju i odlučivanju od strane redovnih sudova, što podrazumeva obavezu tih sudova da se pridržavaju utvrđenih procesnih pravila tokom postupka. Evropski sud je u presudi Sotiris i Nikos Koutras Attee protiv Grčke , od 16. novembra 2000. godine, broj predstavke 39442/98, pored ostalog, istakao da stranke uvek imaju pravo da očekuju da će se postojeća pravila primeniti na njihov slučaj. Po shvatanju Ustavnog suda, izneti pravni stav podrazumeva da se strankama u postupku tako omogućava da svoje ponašanje usklade sa postojećim procesnim pravilima, u kom slučaju na njihovoj strani postoji i legitimno očekivanje da će se na njihov slučaj postojeća pravila zaista i primeniti.
Evropski sud, takođe, ima izražen stav da greška u primeni prava ili utvrđivanju činjenica, koja je tako primetna da se može okarakterisati kao „očigledna“, može a priori narušiti pravičnost postupka (videti presudu Bochan protiv Ukrajine, od 5. februara 2015. godine, broj predstavke 22251/08, stav 62.).
Ustavni sud polazi od toga da je zaštita prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u konkretnom slučaju, inicijalno zatražena od Ustavnog suda. Naime, podnosioci ustavne žalbe su 1. avgusta 2013. godine podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede pomenutog ustavnog prava u parničnom postupku koji se vodio pred Višim sudom u Zaječaru u predmetu P. 26/11. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da u pravnom sistemu Republike Srbije, do donošenja Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova, koji je počeo da se primenjuje 21. maja 2014. godine, nije bilo predviđeno nijedno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku. Iz tih razloga je svako ko je smatrao da mu je u postupku pred sudom, drugim državnim organom ili imaocem javnog ovlašćenja, koji još uvek nije okončan, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, imao mogućnost da zaštitu tog prava ostvari podnošenjem ustavne žalbe. Zakonski osnov za obraćanje Ustavnom sudu u tim slučajevima bio je sadržan u odredbi člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kojom je bilo propisano da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, dakle dok postupak traje, u slučaju kada je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom ro ku (videti Rešenje Ustavnog suda IIIU-353/2014 od 3. jula 2014. godine). Početkom primene odredaba člana 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova pravni sistem Republike Srbije je upotpunjen novim pravnim sredstvom kojim se obezbeđuje zaštita prava na suđenje u razumnom roku. Odredbama člana 2. ovog zakona je izvršena dopuna osnovnog teksta Zakona o uređenju sudova, tako što su dodate nove odredbe kojima su regulisani zaštita prava na suđenje u razumnom roku, odluka po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i shodna primena Zakona o vanparničnom postupku. S obzirom na to da osporeni parnični postupak nije bio okončan do 21. maja 2014. godine, Ustavni sud je predmet Už -6249/2013, u smislu napred iznetog, prosledio redovnom sudu. O predmetnoj ustavnoj žalbi je, dakle, odlučivano kao povodom zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred redovnim sudom.
Vrhovni kasacioni sud je na sednici Odeljenja za suđenje u razumnom roku, održanoj 2. jula 2014. godine, usvojio pravno shvatanje da ukoliko stranka u zahtevu za utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku nije opredelila novčani iznos pravične naknade, da se u tom slučaju zahtev ne vraća na uređenje i naknada se ne dosuđuje. Ovo pravno shvatanje je dosledno primenjeno kod donošenja osporenih rešenja, tako da je Apelacioni sud u Nišu, nakon konstatacije da podnosioci ustavne žalbe nisu opredelili iznos primerene naknade, istu nije dosudio, sa čime se složio i Vrhovni kasacioni sud. Iz takve ocene, najpre, nesumnjivo proizlazi da su Apelacioni sud u Nišu i Vrhovni kasacioni sud očigledno zanemarili činjenicu da je, u konkretnom slučaju, ustavna žalba, koja je podneta Ustavnom sudu, tretirana kao zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Drugim rečima, zahtev iz člana 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova, u konkretnom slučaju, nije postojao, već je ustavna žalba, koja je prosleđena redovnom sudu na nadležnost, upodobljena takvom zahtevu. Prema tome, kod odgovora na pitanje da li zahtev za dosuđenje primerene naknade sadrži sve ono što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sudovi su, po mišljenju Ustavnog suda, nužno morali poći od navedene činjenice.
Procesni uslovi koje je Zakon o Ustavnom sudu postavio u vezi zahteva za naknadu štete zbog utvrđene povrede nekog Ustavom zajemčenog prava ili slobode (član 85.) jesu: da se uz opredeljeni zahtev o kome Ustavni sud treba da odluči, istaknu visina i osnov naknade materijalne ili nematerijalne štete, kada se naknada zahteva; da je zahtev postavljen istovremeno sa podnošenjem ustavne žalbe. Međutim, ukoliko je zahtev za naknadu štete postavljen istovremeno sa podnošenjem ustavne žalbe, Ustavni sud smatra da su time ispunjene procesne pretpostavke da se o takvom zahtevu odluči, s tim da se ovo kod povrede prava na suđenje u razumnom roku odnosi na zahtev za naknadu nematerijalne štete. S druge strane, Ustavni sud, saglasno odredbama člana 45. Poslovnika o radu Ustavnog suda, ne odbacuje podneske kojima se pokreće postupak pred njim i onda kada isti ne sadrže podatke neophodne za vođenje postupka ili imaju druge nedostatke koji onemogućavaju postupanje, već podnosiocu daje mogućnost da te nedostatke naknadno otkloni. Pritom, Ustavni sud u okviru svog dosadašnjeg postupanja, kada je reč o postupku uređenja nedostatnih podnesaka, nije pravio razliku između podnosilaca koji se neposredno obraćaju Sudu i onih koji to čine preko punomoćnika iz reda advokata. Primenjujući napred izneto na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da su podnosioci prilikom podnošenja ustavne žalbe od 1. avgusta 2013. godine imali legitimno očekivanje da se po zahtevu za naknadu nematerijalne štete, u smislu dobro ustanovljene prakse Ustavnog suda, može postupati, te da će im, čak i u slučaju da Sud u postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe oceni da zahtev sadrži određeni nedostatak, biti omogućeno da isti otklone.
S druge strane, činjenica da je, u konkretnom slučaju, zaštita prava na suđenje u razumnom roku zatražena pre početka primene Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova, a naročito pre objavljivanja pravnog shvatanja Vrhovnog kasacionog suda, po shvatanju Ustavnog suda, stvorila je obavezu, pre svega, prvostepenog suda da oceni da li postoji potreba da se podnesak vrati na uređenje, s ciljem njenog upodobljenja procesnim zahtevima i uslovima vezanim za sadržinu zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Prema tome, Ustavni sud smatra da podnosi oci ustavne žalbe nisu mogli da trpe štetne posledice p renošenja nadležnosti za odlučivanje o povredi prava na suđenje u razumnom roku (u postupku koji još uvek nije okončan) sa Ustavnog suda na redovne sudove, kao i procesnih zahteva koje su redovni sudovi ustanovili u pogledu zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, s obzirom na to da je u vreme podnošenja ustavn a žalba sadržala zahtev za naknadu nematerijalne štete, te da su imali legitimno očekivanje da će organ kome se obraćaju (Ustavni sud), u smislu svoje dobro ustanovljene prakse, po takvom zahtevu i postupi ti.
Istovetan stav Ustavni sud je zauzeo u Odluci Už-1921/2015 od 19. jula 2017. godine.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da je stavom drugim izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine i rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Ržg. 584/15 od 6. maja 2015. godine povređeno pravo podnosi laca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Ustavni sud je ocenio da su posledice utvrđene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporenog drugostepenog rešenja i određivanjem da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o žalbi podnosi laca ustavne žalbe izjavljenoj protiv stava drugog izreke rešenja Apelacionog suda u Nišu R4g. 134/14 od 25. marta 2015. godine , zbog čega je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
7. S obzirom na izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić