Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju neuredne ustavne žalbe
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu Branka Čerevickog jer podnosilac, ni nakon što mu je naloženo da uredi podnesak, nije otklonio nedostatke koji onemogućavaju postupanje. Žalba nije sadržala ustavnopravne razloge niti su dostavljeni osporeni akti.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5496/2010
24.11.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zorana Velikića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. novembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Zorana Velikića izjavljena protiv presude Drugog osnovnog suda u Beogradu – Sudska jedinica u Sopotu P1. 287/2010 od 14. juna 2010. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6396/10 od 12. novembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zoran Velikić iz Beograda je 30. decembra 2010. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv sudskih odluka navedenih u izreci, zbog povrede načela zabrane diskriminacije i povrede prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama člana 21. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo da mu je u postupku po tužbi radi isplate otpremnine zbog odlaska u penziju delimično usvojen tužbeni zahtev, tako što mu je pravnosnažno dosuđen novčani iznos u visini tri prosečne zarade u Republici Srbiji bez poreza i doprinosa. Ističe da su postupajući sudovi pogrešno stali na stanovište da prosečna zarada iz člana 119. Zakona o radu ne podrazumeva zaradu definisanu odredbom člana 105. stav 2. istog zakona. Smatra da mu je osporenim presudama povređeno pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez diskriminicije i pravo na jednaku zaštitu prava pred sudovima u odnosu na druga lica koja su bila zaposlena u njegovom preduzeću, drugim privrednim društvima i u državnim organima, a kojima su sudovi dosuđivali otpremninu obračunatu prema prosečnoj zaradi u Republici Srbiji, koja uključuje porez i doprinose koji se plaćaju iz zarade.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu – Sudska jedinica u Sopotu P1. 287/2010 od 14. juna 2010. godine, u stavu prvom izreke, delimično usvojen tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, tako što je obavezan tuženi JKP „Sopot“ iz Sopota, da mu na ime otpremnine zbog odlaska u penziju isplati iznos od 94.728,00 dinara, sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je u stavu drugom izreke odbijen kao neosnovan deo tužbenog zahteva tužioca prema tuženom na ime isplate otpremnine zbog odlaska u penziju preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 131.685,00 dinara, sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju osporene prvostepene presude je navedeno da tužiocu, kome je radni odnos prestao zbog sticanja prava na starosnu penziju, pripada pravo na otpremninu u visini tri prosečne zarade u Republici Srbiji, bez poreza i doprinosa.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6396/10 od 12. novembra 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženog i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene drugostepene presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi tužioca kojom se pobija prvostepena presuda u stavu drugom izreke, zbog toga što tužilac nema pravo na bruto vrednost otpremnine, nezavisno od toga što se pod zaradom u smislu odredbe člana 105. stav 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/05, 61/05 i 54/09) podrazumeva zarada koja sadrži porez i doprinose koji se plaćaju iz zarade. Ovo iz razloga što se porez i doprinosi ne isplaćuju zaposlenom, već za zaposlenog nadležnim organima i organizacijama, zavisno od vrste poreza i doprinosa.
4. Podnosilac ustavne žalbe povredu ustavnog načela iz člana 21. Ustava i prava iz člana 36. stav 1. Ustava obrazlaže time što je način na koji su sudovi u osporenim presudama primenili materijalno pravo različit od onog kako su postupali „u stotinama drugih predmeta koji su se odnosili na isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju“, što smatra opštepoznatom činjenicom.
S obzirom na to da su osporene presude u delu u kome je podnosiocu ustavne žalbe pravnosnažno utvrđeno pravo na isplatu otpremnine u visini tri prosečne neto zarade isplaćene u Republici, zasnovane na zakonskim odredbama koje su bile od značaja za rešavanje spornog pravnog pitanja, Ustavni sud konstatuje da podnosilac ustavne žalbe svoje navode o povredi ustavnog načela i prava nije potkrepio dostavljanjem odgovarajućih dokaza, što je osnovna pretpostavka da se navod o različitom postupanju sudova u istim činjeničnim i pravnim situacijama, kao tvrdnja o povredi načela zabrane diskriminacije i prava na jednaku zaštitu prava, učini ustavnopravno utemeljenim. Sa druge strane, kako podnosilac ustavne žalbe osporene presude osporava zbog pogrešne primene materijalnog prava, Ustavni sud je našao da se taj navod u odsustvu odgovarajućih dokaza ne može smatrati ustavnopravnim razlogom za tvrdnju o povredi prava na jednaku sudsku zaštitu, niti diskriminatorno postupanje prema podnosiocu ustavne žalbe. Ustavni sud je ocenio da stanovište parničnih sudova o tome da podnosilac nije imao pravo na isplatu otpremnine obračunate prema prosečnoj visini bruto zarada, zbog toga što porezi i doprinosi koji se plaćaju iz zarade ne pripadaju zaposlenom, ne daje osnova za tvrdnju da su osporene presude donete proizvoljnom primenom materijalnog prava. U prilog ovakvog stava govori i činjenica da se na otpremninu koja se isplaćuje zaposlenom pri odlasku u penziju do iznosa tri prosečne mesečne zarade isplaćene u Republici, ne obračunava i ne plaća porez na dohodak građana, saglasno odredbi člana 9. stav 1. tačka 18) Zakona o porezu na dohodak građana ("Službeni glasnik RS", br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06,65/06, 10/07, 7/08, 7/09, 31/09, 44/09, 1/10, 18/10 i 4/11), niti taj iznos otpremnine podleže plaćanju doprinosa za obavezno socijalno osiguranje. Na taj način je podnosiocu pri odlasku u penziju isplaćena otpremnina obračunata prema prosečnom neto iznosu zarada, koje zaposlenima pripadaju nakon uplate poreza i doprinosa iz bruto zarade.
Takođe, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da preispituje način na koji su redovni sudovi primenili materijalno pravo u postupku koji je vođen radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, ukoliko razlozi navedeni u ustavnoj žalbi i dokazi priloženi uz nju, kao i sadržina osporenih sudskih odluka, ne ukazuju na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, i to na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Imajući u vidu da se u predmetnoj ustavnoj žalbi ne navode razlozi niti dostavljaju dokazi koji se mogu dovesti u vezu sa povredom ili uskraćivanjem Ustavom utvrđenog načela i zajemčenog prava, već se od Ustavnog suda traži da ocenjujući zakonitost osporenih presuda postupa kao instancioni sud u odnosu na Apelacioni sud u Beogradu, Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Na osnovu izloženog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešeno je kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević