Odluka Ustavnog suda o povredi pravne sigurnosti zbog neujednačene sudske prakse
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je žalbu i utvrdio povredu prava na pravnu sigurnost, kao elementa pravičnog suđenja. Razlog je neujednačena praksa nadležnog višeg suda koji je u istovetnim pravnim i činjeničnim situacijama donosio suprotstavljene odluke o pravu na zateznu kamatu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Ljiljane Bibesković iz Kladova, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12. juna 2014. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba Ljiljane Bibesković i utvrđuje da je rešenjem Osnovnog suda u Negotinu - Sudska jedinica u Kladov u I. 190/11 od 2. juna 2011. godine i rešenjem Višeg suda u Negotinu Gž. 357/11 od 8. septembra 2011. godine povređen o prav o podnositeljke ustavne žalbe na pravnu sigurnost, kao element prava na pravično suđenje, zajemčenog odredb om člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Ljiljana Bibesković iz Kladova izjavila je 7. novembra 2011. godine, preko punomoćnika Lisavete Obradović, advokata iz Kladova, ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Negotinu - Sudska jedinica u Kladov u I. 190/11 od 2. juna 2011. godine i Višeg suda u Negotinu Gž. 357/11 od 8. septembra 2011. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije i povrede prava na pravično suđenje, zajemčenih odredbama člana 21. stav 2. i člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da su redovni sudovi protivno zakonskim odredbama i ustanovljenoj praksi odbili podnositeljkin predlog za izvršenje radi naplate zatezne kamate na troškove postupka dosuđene izvršno m isprav om, uz obrazloženje da je izvršni dužnik svoju obavezu ispunio u „paricionom“ roku (nije pao u docnju) i da stoga ona nema pravo na naplatu zatezne kamate; da je takav stav sudova suprot an sadržini odredbe člana 35. stav 2. Zakona o izvršnom postupku , koj om je utvrđeno pravo na zateznu kamatu na troškove postupka od dana donošenja izvršne isprave , do dana isplate; da zbog različitog postupanja sudova, podnositeljka smatra da je diskriminisana u odnosu na druge izvršne poverioce čije su predloge za izvršenje sudovi usvajali u pogledu zatezne kamate na isplatu troškova postupka dosuđenih izvršnim ispravama . Podnositeljka je dostavila više sudskih odluka u prilog tvrdnji o različitom postupanju sudova.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje Zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Izvršni poverilac, ovde podnositeljka ustavne žalbe, podnela je Osnovnom sudu u Negotinu - Sudska jedinica u Kladovu (u daljem tekstu: Osnovni sud) na osnovu izvršne isprave presude Opštinskog suda u Kladovu (u daljem tekstu: Opštinski sud) K. 114/2009 od 28. oktobra 2009. godine, predlog kojim je traž ila da sud odredi izvršenje protiv izvršnog dužnika D. B. popisom, procenom i prodajom pokretnih stvari radi naplate zatezne kamate na iznos od 313.150 dinara (troškovi postupka dosuđeni navedenom presudom), počev od 28. oktobra 2009. godine.
Osnovni sud je rešenjem I. 190/11 od 7. marta 2011. godine odredio predloženo izvršenje, koje je Viši sud u Negotinu (u daljem tekstu: Viši sud) rešenjem Gž. 226/11 od 13. maja 2011. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku, Osnovni sud je osporenim rešenjem I. 190/11 od 2. juna 2011. godine, u stavu prv om izreke, odbi o predlog za izvršenje izvršnog poverioca protiv izvršnog dužnika D. B. na osnovu pravnosnažne presude Opštinskog suda K. 114/2009 od 28. oktobra 2009. godine, kao neosnovan, dok je stavom drugim izreke rešenja obavez ao izvršn og poveri oca da izvršnom dužniku na ime troškova postupka isplati iznos od 18.031 ,00 dinara. U obrazloženju osporenog prvostepenog rešenja, pored ostalog, je navedeno: da je izvršna isprava – presuda Opštinskog suda K. 114/2009 od 28. oktobra 2009. godine postala pravnosnažna 29. novembra 2010. godine, a izvršna 22. februara 2011. godine, te da je izvršni dužnik troškove krivičnog postupka u iznosu od 313.150 dinara isplatio 7. februara 2011. godine; da je, u konkretnom slučaju, rok za dobrovoljno ispunjenje počeo da teče od dana dostavljanja pravnosnažne odluke suda izvršnom dužniku D. B. kojom mu je naloženo da izvrši obavezu; da je rok od 15 dana protekao 22. februara 2011. godine, a da je izvršni dužnik troškove krivičnog postupka platio 7. februara 2011. godine - u roku ostavljenom za dobrovoljno ispunjenje; da je članom 35. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da a ko su u izvršnoj ispravi određeni troškovi postupka, sud će na predlog izvršnog poverioca rešenjem odrediti naplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova po propisanoj stopi, od dana donošenja izvršne isprave do dana naplate; da bi predlog za naplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova bio osnovan, sudska odluka mora prvo da postane izvršna isprava, odnosno da postane pravnosnažna i da protekne rok za dobrovoljno ispunjenje (član 32. Zakona o izvršnom postupku); da, po mišljenju suda, ovakav zaključak proizlazi iz sadržine odredbe člana 35. stav 2. Zakona o izvršnom postupku u kojoj je upotrebljen termin „izvršna isprava“, a da je bio upotrebljen termin „sudska odluka“, onda bi izvršnom poveriocu pripadala zatezna kamata od dana donošenja isprave, bez obzira kada bi odluka postala pravnosnažna i izvršna; da, kako je izvršni dužnik ispunio svoju obavezu u roku za dobrovoljno ispunjenje – „paricionom roku“, a pre nego što je pravnosnažna presuda postala izvršna, odnosno stekla svojstvo izvršne isprave u smislu člana 32. Zakona i izvršnom postupku, to predlog izvršnog poverioca za određivanje izvršenja nije osnovan.
Postupajući po žalbi izvršnog poverioca, Viši sud je doneo osporeno rešenje Gž. 357/11 od 8. septembra 2011. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rešenje Osnovnog suda I. 190/11 od 2. juna 2011. godine. U obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja, pored ostalog je navedeno da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno ocenio da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 35. s tav 2. Zakona o izvršnom postupku za određivanje izvršenja, kao i da razloge prvostepenog suda za takvu odluku kao osnovane i pravilne prihvata i taj sud.
U drugom izvršnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u predmetu I. 4/07, usvojen je predlog za izvršenje izvršnog poverioca na osnovu pravnosnažne i izvršne isprave – presude Opštinskog suda K. 123/05 od 26. avgusta 2005. godine, te je rešenjem I. 4/07 od 6. oktobra 2006. godine određeno izvršenje prema izvršnom dužniku Lj. M. radi naplate zatezne kamate na iznos troškova krivičnog postupka od 77.492,00 dinara, počev od 26. avgusta 2005. godine, pa do 13. februara 2006. godine. Navedeno prvostepeno rešenje je potvrđeno rešenjem Okružnog suda u Negotinu (u daljem tekstu: Okružni sud) Gž. 1436/06 od 19. decembra 2006. godine. U tom izvršnom postupku je utvrđeno da je izvršni dužnik presudu Okružnog suda od 29. decembra 2005. godine, kojom je potvrđena presuda Opštinskog suda K. 123/05 od 26. avgusta 2005. godine, primio 8. februara 2006. godine, a troškove krivičnog postupka je isplatio 13. februara 2006 – u roku za dobrovoljno ispunjenje. Isti stav su sudovi zauzeli i u izvršnom postupku koji je takođe vođen pred Opštinskim sudom u predmetu I. 458/07.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se poziva podnosi teljka ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo na jednaku zakonsk u zaštit u, bez diskriminacije (član 21. stav 2.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.) .
Odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04) (u daljem tekstu: ZIP) bilo je propisano: da je sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja, izvršna ako je postala pravnosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje, kao i da rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostavljanja odluke izvršnom dužniku, a završava se protekom poslednjeg dana roka određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno (član 32. stav 1.); da ako su u izvršnoj ispravi određeni troškovi postupka, sud će na predlog izvršnog poverioca rešenjem odrediti naplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova po propisanoj stopi, od dana donošenja izvršne isprave do dana naplate (član 35. stav 2.).
5. Ocenjujući najpre navode podnosioca ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja Okružnog suda i Višeg suda , koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zauzimali različite stavove vezane za pravo izvršnih poverilaca na naplatu zatezne kamate na iznos troškova dosuđenih sudskom odlukom (izvršnom ispravom) , sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud konstatuje sledeće:
Iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da je Okružni sud, kao sud poslednje instance, smatrao da izvršnim poveriocima, koji su se nalazili u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i podnositeljka ustavne žalbe, pripada pravo na naplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova po propisanoj stopi, od dana donošenja sudske odluke (na osnovu koje je predloženo izvršenje) do dana naplate, bez obzira na činjenicu da je izvršni dužnik tu svoju obavezu ispunio u roku za dobrovoljno ispunjenje koji mu je ostavljen izvršnom ispravom. Sa druge strane, Viši sud, takođe kao poslednja sudska instanca, zauzeo je suprotan stav od stava Okružnog suda, smatrajući da, kada izvršni dužnik dobrovoljno isplati troškove postupka u roku koji mu je ostavljen sudskom odlukom, tada nisu ispunjeni uslovi iz člana 35. stav 2. ZIP za određivanje izvršenja u tom delu. Naime, po mišljenju Višeg suda, kada izvršni dužnik ispuni svoju obavezu u roku za dobrovoljno ispunjenje, a pre nego što je pravnosnažna presuda postala izvršna, odnosno stekla svojstvo izvršne isprave u smislu člana 32. ZIP, tada predlog izvršnog poverioca za određivanje izvršenja nije osnovan.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da su navedeni sudovi, u suštini, don osili različite odluke o pravu izvršnih poverilaca na naplatu zatezne kamate na troškove postupk a određene sudskim odlukama, a koje su se zasnival e na gotovo identičnom činjeničnom stanju i spornom pravnom pitanju i da je na taj način podnosi teljka ustavne žalbe, ko joj je odbijen predlog za izvršenje, dovedena u bitno različit položaj od onoga u kome su bili izvršni poverioci čiji su istovrsni predlozi usvajani. Ustavni sud je stanovišta da je takva praksa izvršnih sudova poslednje instance suprotna principu pravne sigurnosti (o povredi prava na pravnu sigurnost videti presude Evropskog suda za ljudska prava: „Santos Pinto protiv Portugalije“, od 20. maja 2008. godine i „Beian protiv Rumunije“, od 6. decembra 2007. godine, kao i npr. Odluku Ustavnog suda Už-197/2007 od 16. jula 2009. godine). Stoga je Ustavni sud ocenio da je različitim postupanjem Okružnog suda i Višeg suda povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravnu sigurnost, kao sastavni deo prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava , pa je u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Analizirajući osporena rešenja Osnovnog suda I. 190/11 od 2. juna 2011. godine i Višeg suda Gž. 357/11 od 8. septembra 2011. godine sa stanovišta citiranih odredaba propisa i navoda ustavne žalbe, Ustavni sud ukazuje da podnositeljka ustavne žalbe smatra da joj je pravo na pravično suđenje povređeno time što su sudovi arbitrerno primeni li merodavno pravo, pogrešno zaključujući da ne postoji obaveza izvršnog dužnika da joj plati zateznu kamatu na iznos troškova postupka dosuđenih presudom donetom u krivičnom postupku, jer je dužnik svoju obavezu ispunio u roku za dobrovoljno ispunjenje.
Saglasno sopstvenoj praksi, Ustavni sud, generalno, nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova povređuju ili uskraćuju ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ili ako je primena z akona bila očigledno proizvoljna. Dakle, Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Ustavni sud je, uvidom u osporene akt e, utvrdio da oni sadrž e detaljn a i jasn a obrazloženj a u kojima je, pored ostalog, navedeno da bi predlog za određivanje izvršenja radi naplate zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova bio osnovan, sudska odluka mora prvo da postane izvršna isprava, odnosno da postane pravnosnažna i da protekne rok za dobrovoljno ispunjenje. Po mišljenju redovnih sudova, takav zaključak proizlazi iz sadržine odredbe člana 35. stav 2. ZIP gde je upotrebljen termin „izvršna isprava“ . Naime, izvršni sudovi smatraju kada bi zakonodavac upotrebio termin „sudska odluka“, onda bi izvršnom poveriocu uvek pripadala zatezna kamata na iznos dosuđenih troškova postupka, počev od dana donošenja odluke, bez obzira kada je odluka postala pravnosnažna i izvršna. Imajući u vidu sadržinu označenih odredaba ZIP, te činjenicu da je izvršni dužnik ispunio svoju obavezu u roku za dobrovoljno ispunjenje – dakle, pre nego što je pravnosnažna presuda postala izvršna, odnosno stekla svojstvo izvršne isprave u smislu člana 32. ZIP, sudovi su izve li ustavnopravno prihvatljiv zaključak da , u konkretnom slučaju, nije osnovan predlog za izvršenje koji je podnela podnositeljka ustavne žalbe. Ustavni sud smatra da su ovakva obrazloženj a osporen ih rešenja zasnovan a na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava, te stoga nalazi da se navodi podnositeljke ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenih ak ata.
U pogledu istaknute povrede načel a jednak e zakonske zaštite, bez diskriminacije, zajemčene odredbom člana 21. stav 2. Ustava, Ustavni sud je ocenio da nema osnova za tvrdnje da je osporenim rešenjima podnositeljka ustavne žalbe na bilo koji način diskriminisana. U ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da je podnositeljki ustavne žalbe zbog nekog njenog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda ustavnog načela zabrane diskriminacije.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je , saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka , kao u drugom delu izreke.
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić