Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje u radnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu bez adekvatnog obrazloženja, selektivno ceneći činjenice i propustivši da se izjasni o ključnim utvrđenjima. Osporena presuda je poništena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Tijana Šurlan, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Lj. K . iz Kikinde i M . I . iz Novih Kozaraca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 5. aprila 2018. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Lj. K . i M . I . i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3162/13 od 12. maja 2014. godine, u delu u kojem je preinačena presuda Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godine, povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3162/13 od 12. maja 2014. godine, u delu u kojem je preinačena presuda Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godine i u kojem je odlučeno o troškovima postupka i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Lj. K . iz Kikinde i M . I . iz Novih Kozaraca podneli su Ustavnom sudu, 26. juna 2014. godine, preko punomoćnika S . K, advokata iz Kikinde, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu navedene u tač. 1. i 2. izreke, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na naknadu štete i prava na rad, zajemčenih članom 32. stav 1, članom 35. stav 2. i članom 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno da je predmetni parnični postupak vođen po tužbi podnosilaca ustavne žalbe protiv Republike Srbije – Ministarstvo finansija – Poreska uprava – Filijala Kiki nda radi isplate razlike zarade. Podnosioci su naveli da su obavljali potpuno iste poslove kao i zaposleni na drugom radnom mestu, ali da su bili nejednako plaćen i, te da su iz tih razloga podneli predmetnu tužbu smatrajući da im je povređeno pravo na odgovarajuću zaradu iz člana 104. Zakona o radu. Prema navodima podnosilaca, drugostepeni sud je , u delu u kome je preinačio prvostepenu presudu, utvrdio nešto drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u prvostepenom postupku i pogrešno je primenio materijalno pravo . Podnosioci su istakli da je drugostepeni sud propustio da raspravi o suštini predmetnog spora, tj. o povredi prava na jednaku zaradu za isti rad ili rad iste vrednosti. S tim u vezi, podnosioci su ukazali i da je drugostepeni sud postupio suprotno Odluci Ustavnog suda Už-761/2011 od 12. decembra 2012. godine i sudskoj praksi redovnih sudova . Pored toga, podnosioci su osporili drugostepenu presudu i u delu kojim je potvrđena prvostepena presuda i odbijen i tužbeni zahtev i za isplatu zarade za označeni vremenski period, iz razloga što smatraju da nije pravilno odlučeno o prigovoru zastarelosti. Podnosioci su predložili da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi postojanje povreda označenih Ustavom zajemčenih prava i poništi osporenu presudu , kao i da im naknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku , izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Presudom Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godine delimično su usvojen i tužbeni zahtev i tužilaca Lj . K . i M. I, ovde podnosilaca ustavne žalbe, i obavezana je tužena Republika Srbija - Ministarstvo finansija - Poreska uprava – Filijala Kikinda da tuži ocima isplati određene novčane iznose na ime razlike plate za označeni vremenski period, sa opredeljenom zakonskom zateznom kamatom, dok su odbijen i kao neosnovan tužbeni zahtev i tužilaca u preostalom delu. Pored toga, obavezana je tužena da tužiocima naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno : da je u postupku utvrđeno da je rešenjem direktora tužene od 1. jula 2009. godine tužilja Lj. K . raspoređena na radno mesto viši poreski izvršitelj, sa zvanjem viši poreznik – stručni saradnik, a za koje radno mesto joj je po rešenju tužene od 5. novembra 2009. godine određena IX platna grupa, prvi platni razred i visina osnovnog koeficijenta za obračun plate od 2,12; da je rešenjem direktora tužene od 1. jula 2009. godine tužilac M . I . raspoređen na radno mesto viši poreski izvršitelj, sa zvanjem viši poreznik – stručni saradnik, a za koje radno mesto mu je po rešenju tužene od 5. novembra 2009. godine određena IX platna grupa, prvi platni razred i visina osnovnog koeficijenta za obračun plate o d 2,12; da je rešenjem direktora tu žene od 10. marta 2010. godine tužilac M. I . raspoređen na radno mesto poslovi poreske evidencije, da bi rešenjem od 23. aprila 2010. godine, zbog povećanog obima posla privremeno bio vraćen na radno mesto viši poreski izvršitelj; da oba tužioca imaju završenu višu š kolu; da su opštim aktom tuženog o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji od 28. decembra 2009. godine bili propisani uslovi za obavljanje poslova tog radnog mesta (visoko obrazovanje ili obrazovanje stečeno na studijama u trajanju od tri godine), kao i opis poslova koji se obavljaju na tom radnom mestu, uključujući i druge poslove po nalogu rukovodioca; da su drugi poslovi koje su tužioci obavljali u utuženom periodu poslovi radnog mesta inspektora naplate, u skladu sa metodološkom uputstvom za obezbeđenje naplate i prinudne naplate javnih prihoda, osim najsloženijih poslova u okviru prinudne naplate koje obavlja načelnik odeljenja, a u njegovom odsustvu šef odseka poreskog računovodstva; da navedenim uputstvom nisu razdvojene obaveze i poslovi zaposlenih raspoređenih na radnom mestu inspektor naplate od obaveze zaposlenih raspoređenih na radnom mestu viši poreski izvršitelj; da su poreski izvršitelji kod tuženog u utuženom periodu obavljali potpuno istovetne poslove prinudne naplate javnih prihoda, a da im i pored toga zarade nisu bile iste, jer su poreski inspektori, sa visokom stručnom spremom, imali veće plate od viših poreskih izvršitelja, i to zbog toga što su sa visokom stručnom spremom imali veća zvanja i veći osnovni koeficijent za obračun plata od poreskih izvršitelja; da je tužilji za period od 1. decembra 2008. godine do 31. marta 2011. godine, a tužiocu za period od 1. decembra 2008. godine do 30. aprila 2011. godine, tuženi isplaćivao platu prema radnom mestu na koje su bili raspoređeni, a ne prema poslovima koje su u tom periodu obavljali; da je ovaj sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih zakonskih propisa, našao da je tužbeni zahtev tužilaca delimično osnovan, pa ga je zato delimično usvojio, a delimično odbio, odlučujući kao u izreci; da je sud prihvatio istaknuti prigovor zastarelosti tužene i to za ona potraživanja tužilje koja su dospela pre 24. decembra 2009. godine, jer je tužilja tužbu podnela 24. decembra 20 12. godine, da je sud tako odlučio primenjujući odredbu člana 196. Zakona o radu, kojim je propisano da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze; da je stoga sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da joj isplati određeni novčani iznos za period od 1. decembra 2008. godine do 21. decembra 2009. godine; da je iz istih razloga i primenom istog zakonskog propisa sud odbio kao neosnovan i zahtev tužioca za isplatu određenog iznosa za period od 1. decembra 2008. godine do 21. decembra 2009. godine; da je za preostali deo tužbenog zahteva za oba tužioca, a koji nije obuhvaćen prigovorom zastarelosti, sud doneo usvajajuću presudu i to za oba tužioca; da je razlog tome utvrđena činjenica da su oba tužioca u utuženom periodu, pored poslova svog radnog mesta, viši poreski izvršitelj, za koje poslove je potrebna viša stručna sprema, obavljali i poslove poreskog inspektora, za koje poslove je bila p redviđena visoka stručna sprema; da su poslovi ova dva radna mesta bili identični, ali da zarade zaposlenih nisu bile iste; da je sud utvrdio da su veće zarade primali poreski inspektori, a manje viši poreski izvršitelji , i to samo zbog školske spreme i zvanja; da je ove činjenice sud utvrdio prvenstveno iskazima određenih svedoka, čije iskaze je sud u celosti prihvatio, jer su međusobno identični u pogledu bitnih činjenica za presuđenje ove pravne stvari, a nisu u suprotnosti ni sa ostalim izvedenim dokazima, a pre svega priloženim pismenim dokazima; da je sve ovo potvrđeno i odredbama priloženog pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mesta kod tuženog, prema kome su za radno mesto višeg poreskog izvršitelja, na koje su raspoređeni tužioci, i za radno mesto poreskog inspektora opisani istovetni poslovi i radni zadaci; da kako tuženi za obavljanje istih poslova tužiocima nije isplaćivao istu zaradu kao poreskim inspektorima, sud smatra da u konkretnom slučaju ima mesta primeni člana 104. Zakona o radu, pa je zato usvojio tužbeni zahtev tužilaca i odlučio kao u izreci presude, nalazeći da tužiocima pripada pravo na isplatu zarade za rad iste vrednosti; da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtevu sud imao u vidu da je tuženi učinio nespornim opredeljenje mesečne iznose razlike zarade koja pripada tužiocima za utuženi vremenski period.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3162/13 od 12. maja 2014. godine usvojena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem delu tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilje Lj . K . da joj tužene na ime razlike plate za period od 31. decembra 2009. godine do 31. marta 2011. godine isplati ukupno 364.807,79 dinara, sa opredeljen om zakonskom zateznom kamatom, i tužbeni zahtev tužioca M. I . da mu tužena na ime razlike plate za period od 1. januara 2010. godine do 30. aprila 2011. godine isplati ukupno 361.853,89 dinara sa opredeljenom zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužena na utvrđene iznose razlike plate isplati nadležnom fondu pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da im naknadi troškove postupka. Žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem delu, te je rešeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i obavezani su tužioci da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka . U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je tužena izjavila blagovremenu i dozvoljenu žalbu protiv usvajajućeg dela prvostepene presude iz svih zakonskih razloga, te da su tužioci izjavili blagovremenu i dozvoljenu žalbu protiv odbijajućeg dela prvostepene presude iz svih zakonskih razloga; da je ispituju ći prvostepenu presudu u granica ma razloga navedenih u žalbama, kao i po službenoj dužnosti, našao da je žalba tužene osnovana, a žalba tužilaca neosnovana; da je prvostepeni sud polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, te primenjujući odredbe člana 4. stav 1, člana 13. i člana 20. stav 1. Zakona o državnim službenicima, odredbe čl. 7, 14. i 15. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika, kao i odredbe čl. 104. i 196. Zakona o radu, delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca, uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja i zauzimajući stanovište da tužiocima pripada tražena razlika zarade, i to iz razloga što iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su oba tužioca u spornom periodu, pored poslova svog radnog mesta, obavljali i poslove poreskog inspektora, za koje poslove je predviđena veća plata od plate za poslove radnog mesta viši poreski izvršitelj; da imajući u vidu utvrđenje prvostepenog suda da su tužioci rešenjem direktora tužene raspoređeni na radno mesto višeg poreskog izvršitelja i da su za to radno mesto primali platu u odgovarajućoj visini, u skladu sa zakonom, ovaj sud je mišljenja da nema zakonskih uslova da se tužiocima isplati tražene razlika do iznosa plate poreskog inspektora, bez obzira na utvrđenje da su tužioci zbog organizacije poslova faktički i povremeno obavljali poslove radnog mesta na koje nisu raspoređeni, budući da je aktom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji kod tužene u opisu poslova radnog mesta višeg poreskog izvršitelja navedeno da obavlja i druge poslove po nalog šefa odseka; da, sa druge strane , tužioci nisu pružili dokaze na okolnost da su u celom spornom periodu poslove poreskog inspektora obavljali u obimu i na način kao i zaposleni na tom radnom mestu, odnosno da su bili opterećeni u meri i obimu kao poreski inspektor sa najvećim zvanjem, na koje činjenice je tužena u tok postupka ukazivala, a na koje osnovano ukazuje i sada u žalbi; da je, pored toga, u opisu radnog mesta tužilaca navedeno da zaposleni obavlja i druge poslove po nalogu šefa odseka i da ukoliko šef odseka oceni da tužioci mogu obavljati i druge poslove i postoji potreba za obavljanjem takvih poslova, tužioci su dužni da postupaju po nalogu svog pretpostavljenog; da je pravilno prvostepeni sud, primenjujući odredbu člana 196. Zakona o radu, usvojio istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja i odbio tužbene zahteve tužilaca za isplatu razlike za označeni period, a imajući u vidu datum podnošenja tužbe; da je pravilan stav prvostepenog suda da se ne može primeniti odredba člana 209. Zakona o obligacionim odnosima jer je bilo potrebno da tužioci pruže dokaze na okolnost da je tužena nešto dobila radnjom kojom joj je prouzrokovana šteta, kako bi se konkretan pravni odnos raspravio kroz institut neosnovanog obogaćenja, što ovde nije slučaj; da je iz navedenih razloga zbog pogrešne primene materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda, ovaj sud usvojio žalbu tužene i na osnovu člana 394. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu presudu na način naveden u izreci.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosioci ustavne žalbe pozivaju, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (član 35. stav 2.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnos, te da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Zakonom o ratifikaciji Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“, broj 7/71) ratifikovan je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Članom 7. tačka i) Međunarodnog pakta predviđeno je da države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito obezbeđuju pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad iste vrednosti bez ikakve razlike.
Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Službeni glasnik RS“, br. 80/02, 84/02, 23/03, 70/03, 55/04, 61/05, 85/05, 62/06, 61/07 i 20/09 ) propisano je: da se na poreske službenike primenjuju propisi o državnoj upravi, propisi o radnim odnosima i platama u državnim organima, kao i propisi iz oblasti zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja i obrazovanja, ako ovim zakonom nije drukčije propisano (član 169. stav 1.); da su poreski službenici dužni da izvršavaju naloge ministra, direktora, odnosno neposrednog rukovodioca izdate radi obavljanja poslova, osim onih kojima se nalaže izvršenje radnji koje predstavljaju krivično delo (član 169. stav 2 .); da poreski službenici imaju pravo na platu koja se sastoji od osnovne plate i dodataka na platu (169p stav 1.); da se osnovna plata uvećava po osnovu dodataka, u skladu sa zakonom kojim se uređuju plate državnih službenika i nameštenika i odredbama ovog zakona (169p stav 5.).
Zakonom o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, br. 79/05, 81/05, 83/05, 64/07, 67/07, 116/08 i 104/09 ) propisano je: da se na prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe (u daljem tekstu: poseban kolektivni ugovor) (član 4. stav 1.); da državni službenik ima pravo na platu, naknade i druga primanja prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima (član 13.); da je državni službenik dužan da, po pismenom nalogu pretpostavljenog, radi i poslove koji nisu u opisu njegovog radnog mesta ako za njih ispunjava uslove, zbog privremeno povećanog obima posla ili zamene odsutnog državnog službenika, da vrstu i trajanje poslova određuje pretpostavljeni pismenim nalogom, najduže na 30 radnih dana, kao i da poslovi mogu da traju i duže od 30 radnih dana ako je potrebno da državni službenik na položaju zameni drugog ili ako na položaju ne radi niko (član 20.).
Zakonom o platama državnih službenika i nameštenika (“Službeni glasnik RS“, br. 62/06, 63/06, 115/06 i 101/07) je propisano: da se ovim zakonom uređuju plate, naknade i druga primanja državnih službenika i nameštenika (član 1.); da se plata državnih službenika i nameštenika sastoji od osnovne plate i dodataka na platu i da se u platu uračunavaju i porezi i doprinosi koji se plaćaju iz plate (član 2.); da državni službenik ostvaruje zaštitu prava na platu, naknade i druga primanja prema zakonu kojim se uređuje položaj državnih službenika, a nameštenik prema opštim propisima o radu (član 5.); da ako po pismenom nalogu pretpostavljenog državni službenik radi i poslove koji nisu u opisu njegovog radnog mesta zbog toga što je privremeno povećan obim poslova ili radi i poslove odsutnog državnog službenika, ima pravo na dodatak za dodatno opterećenje, kao i da dodatak za dodatno opterećenje od najmanje 10 radnih dana mesečno iznosi 4% osnovne plate, odnosno 5% osnovne plate ako državni službenik zamenjuje rukovodioca unutrašnje jedinice, te da dodatak za dodatno opterećenje od najmanje 20 radnih dana mesečno iznosi 8% osnovne plate, odnosno 10% osnovne plate ako državni službenik zamenjuje rukovodioca unutrašnje jedinice (član 26.).
Odredbama člana 104. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05 i 54/09) propisano je: da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (stav 1.); da se zaposlenima garantuje jednaka zarada za isti rad ili rad iste vrednosti koji ostvaruju kod poslodavca (stav 2.); da se pod radom iste vrednosti podrazumeva rad za koji se zahteva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad (stav 3.); da odluka poslodavca ili sporazum sa zaposlenim koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – su ništavi (stav 4.); da u slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana zaposleni ima pravo na naknadu štete (stav 5.). Odredbom člana 196. navedenog zakona propisano je da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze .
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe u odnosu na osporenu presudu Apelacionog suda , u delu u kojem je preinačena prvostepena presuda, Ustavni sud je utvrdio da podnosioci svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, u suštini zasnivaju na tome da je drugostepeni sud utvrdio nešto drugačije činjenično stanje i da je pogrešno primenio materijalno pravo, te da je stoga propustio i da raspravi o suštini spora.
Ustavni sud najpre konstatuje da u postupku po ustavnoj žalbi nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni način na koji su redovni sudovi primenili pravo u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe. U tom smislu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je u tom postupku, od strane redovnih sudova, došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava ili sloboda i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se prilikom razmatranja garancija iz člana 32. stav 1. Ustava ne sme zastati na formalnom ispitivanju da li su one poštovane, već se mora osporena odluka sagledati i u svetlu garancija koje nisu izričito predviđene. Jedna od takvih garancija se odnosi na obavezu suda da obrazloži svoju odluku . Naime, stranka ima pravo da bude upoznata sa stavovima na kojima je sud zasnovao svoju odluku. To pravo stranke je praćeno dužnošću suda da iznese razloge svoje odluke, koji predstavljaju jemstvo objektivnosti suđenja, kojom se sprečavaju zloupotrebe. Mera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke, ali sudovi moraju obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. Uzimajući u obzir da podnosioci ustavne žalbe u ovoj ustavnopravnoj stvari osporavaju drugostepenu presudu kojom je preinačena prvostepena presuda, Ustavni sud nalazi da je u takvoj pravnoj situaciji (prilikom ocene da li obrazloženje sudskog akta zadovoljava standarde pravičnog suđenja) neophodno sagledati da li je žalbeni sud ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Helle protiv Finske , predstavka broj 157/1996/776/1977, od 19. decembra 1997. godine, stav 60.), odnosno da li je zasnovao svoju odluku na logički doslednim argumentima i razlozima. Dakle, kada se radi o ovoj specifičnoj vrsti drugostepenih odluka, pravo na obrazloženu sudsku odluku ne podrazumeva samo obavezu suda da odgovori na ključne navode žalioca, već i dužnost suda da detaljno iznese odlučujuće argumente na kojima temelji zauzeti pravni stav. Razlozi dati u takvoj odluci moraju da na jasan i nedvosmislen način ukazuju zašto je pogrešna ocena prvostepenog suda u pogledu spornog pravnog pitanja. U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da ovakva obaveza drugostepenog suda posebno dolazi do izražaja kada protiv njegove odluke nije dozvoljena revizija kao vanredni pravni lek .
U konkretnom slučaju, Apelacioni sud u Novom Sadu je u osporenoj presudi ocenio da je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, ali da je zbog pogrešne primene materijalno g prav a preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbene zahteve tužilaca za isplatu razlike plata. U obrazloženju osporene presude drugostepeni sud je najpre naveo da je prvostepeni sud usvojio predmetne tužbene zahtev e smatrajući da tužiocima pripada tražena razlika u plati jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su oba tužioca u spornom periodu, pored poslova svog radnog mesta, obavljali i poslove poreskog inspektora, za koje je predviđena veća plata. Drugostepeni sud je zatim , polazeći od toga da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužioci rešenjem raspoređeni na radno mesto poreskog izvršitelja i da su za to radno mesto primali platu u odgovarajućoj visini u skladu sa zakonom, ocenio da nema zakonskih uslova da se tužiocima isplati tražena razlika u plati. Drugostepeni sud je istakao da je bez uticaja na takvu ocenu utvrđenje da su tužioci zbog organizacije poslova faktički i povremeno obavljali poslove radnog mesta na koje nisu raspoređeni, budući da je aktom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji u opisu poslova radnog mesta višeg poreskog izvršitelja navedeno da obavlja i druge poslove po nalogu šefa odseka. Pored toga, drugostepeni sud je ocenio da tužioci nisu pružili dokaze na okolnost da su u celom spornom periodu poslove poreskog inspektora obavljali u obimu i na način kao i zaposleni na tom radnom mestu, a na koje je činjenice tužena ukazivali u toku postupka i na koje osnovano ukazuje i u žalbi.
Ustavni sud nalazi da drugostepeni sud prilikom donošenja osporene preinačavajuće odluke nije imao u vidu sve činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, a koje su bile odlučujuće za ocenu prvostepenog suda o osnovanosti predmetnih tužbenih zahteva. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao ne samo na činjenici da su tužioci u označenom vremenskom periodu obavljali pored poslova svog radnog mesta – viši poreski izvršitelj i poslove poreskog inspektora, kako to navodi drugostepeni sud u osporenoj presudi , već i na utvrđenju da su poslovi ova dva radna mesta bili identični i da su veće zarade primali poreski inspektori, i to samo zbog školske spreme i zvanja . Stoga je Ustavni sud ocenio da se drugostepeni sud u osporenoj presudi nije izjasnio o svim relevantnim činjenicama na temelju kojih je prvostepeni sud usvojio predmet ne tužbene zahtev e, već je selektivno cenio samo neke od njih, a što dovodi u pitanje tačnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja na kome je zasnovao svoju preinačavajuću odluku . Nadalje, drugostepeni sud je ocenjujući da tužioci nisu pružili dokaze na okolnost da su u celom spornom periodu poslove poreskog inspektora obavljali u obimu i na način kao i zaposleni na tom radnom mestu, propustio da obrazloži na čemu zasniva takvu svoju ocenu, a ovo posebno ako se ima u vidu da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su poslovi ova dva radna mesta bili identični, kao i to da su poreski inspektori i viši poreski izvršitelji kod tuženog u spornom periodu obavljali potpuno istovetne poslove prinudne naplate javnih prihoda.
Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je drugostepeni sud zaključio da je bez uticaja na njegovu ocen u o neosnovanosti tužbenih zahteva utvrđenje da su tužioci faktički i povremeno obavljali poslove radnog mesta na koje nisu raspoređeni, iako je takva tvrdnja protivrečna činjeničnom stanju utvrđenom u predmetnom postupku. Naime, u prvostepenom postupku nije utvrđeno da su tužioci kao viši poreski izvršitelji poslov e poreskog inspektora obavljali faktički i povremeno, već je utvrđeno da su tužioci obavljali potpuno istovetne poslove kao i poreski inspektori u spornom periodu . Takođe, ni iz utvrđenja da su tužioci u spornom periodu pored poslova svog radnog mesta obavljali i poslove poreskog inspektora, a imajući u vidu i druge činjenice utvrđene u postupku, ne proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da su tužioci te poslove obavljali faktički i povremeno.
U vezi sa ocenom drugostepenog suda da obavljanje takvih faktičkih i povremenih poslova spada u druge poslove koje je zaposleni dužan da obavlja po nalogu šefa odseka, kako je to predviđeno u opisu poslova konkretnog radnog mesta, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da uobičajena formulacija „obavljanje i drugih poslova po nalogu pretpostavljenog“ iz opisa poslova radnog mesta uvek podrazumeva poslove i zadatke konkretnog radnog mesta, koji se javljaju povremeno i privremeno ili samo jednokratno, kao i poslove koji su u vezi sa poslovima koji se obavljaju na radnom mestu, ali se ne mogu precizno navesti i opisati (videti Odluku Ustavnog suda IU-68/2007 od 4. decembra 2008. godine). To svakako ne mogu biti poslovi i zadaci drugog radnog mesta. Takav stav je Ustavni sud zauzeo i u Odluci Už-767/2011 od 12. decembra 2012. godine.
Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je, saglasno odredbi člana 20. Zakona o državnim službenicima, državni službenik dužan, da po pismenom nalogu pretpostavljenog, radi i poslove koji nisu u opisu njegovog radnog mesta ako za njih ispunjava uslove, zbog privremenog povećanog obima posla ili zamene odsutnog državnog službenika, i da vrstu i trajanje poslova određuje pretpostavljeni pismenim nalogom, najduže na 30 radnih dana, kao i da državni službenik za obavljanje takvih poslova koji nisu u opisu njegovog radnog mesta, u skladu sa odredbom člana 26. Zakona o platama državnih službenika, ima pravo na dodatak za dodatno opterećenje na osnovnu platu. Takođe, poreski službenici, saglasno odredbi člana 169. stav 2. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, dužni su da izvršavaju naloge ministra, direktora, odnosno neposrednog rukovodioca izdate radi obavljanja poslova, osim onih kojima se nalaže izvršenje radnji koje predstavljaju krivično delo.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da osporena presuda Apelacionog suda u Novom Sadu, u označenom delu, nije obrazložena na način koji zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava, odnosno da ne zadovoljava standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Stoga je Ustavni sud utvrdio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3162/13 od 12. maja 2014. godine, u delu u kojem je preinačena presuda Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godine, povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke. Po oceni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, posledice učinjene povrede prava su takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporene presude, u delu u kojem je preinačena presuda Osnovnog suda u Kikindi P1. 269/12 od 15. jula 2013. godini i u kojem je odlučeno o troškovima postupka i određivanjem da isti sud donese novu odluku o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude . Saglasno iznetom, primenom odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno je kao u tački 2. izreke.
S obzirom na to da je iz napred navedenih razloga Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. Ustava i da je naložio ponovno odlučivanje o predmetnoj žalbi, Ustavni sud nije posebno cenio navode podnosilaca o povredi prava na naknadu nematerijalne štete i prava na rad, zajamčenih članom 35. stav 2. i članom 60. stav 4. Ustava.
6. Razmatrajući ustavnu žalbu u delu izjavljenom protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3162/13 od 12. maja 2014. godine, u odnosu na potvrđivanje prvostepen e presude u njenom odbijajućem delu, Ustavni sud ukazuje da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zaj emčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o nj egovoj povredi ili uskraćivanju.
Polazeći od iznetog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe u označenom delu , Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosilaca ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi kojima se argumentuju t vrdnje o povredi Ustavom zajemčenih prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, zahteva da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenog akta . Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u tom delu odbacio jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke. 7. U vezi sa zahtevom podnosilaca za naknadu troškova ustavnosudskog postupka, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored drugih, i u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
8. Saglasno svemu navedenom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.