Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primene procesnog prava
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje. Niži sudovi su proizvoljno odbili eventualni tužbeni zahtev za isplatu novčanog iznosa kao nejasan i neizvršiv, iako je bio jasno određen, što predstavlja pogrešnu primenu procesnog prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: zamenik predsednika Suda dr Goran P. Ilić, zamenik predsednika Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić , Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S . S . iz Niša , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. decembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. S . i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 1038/13 od 21. maja 2013. godine i presudom Osnovnog suda u Nišu P. 5712/12 od 14. februara 2013. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje , iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Nišu Gž. 1038/13 od 21. maja 2013. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnositeljke ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 5712/12 od 14. februara 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. S . iz Niša podnela je , 10. jula 2013. godine, preko punomoćnika S . M, advokata iz Niša, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 22. stav 1, člana 32. stav 1. i člana 36. Ustava Republike Srbije.
Podnositeljka osporava ocenu redovnih sudova da je predmet ugovora, koji je zaključila sa bivšim suprugom pre razvoda braka radi regulisanja njihovih imovinskih odnosa, neodređen i neodrediv, te da su iz tog razloga tužbeni zahtevi nejasni i neizvršivi. S tim u vezi ističe da sudovi, i pored njenog ukazivanja, nisu uzeli u obzir odredbe Pravilnika o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova kojima je definisana struktura stana koji je predmet spornog ugovora. Iz navedenih razloga za podnositeljku je neprihvatljivo stanovište drugostepenog suda da je bila dužna da priloži odgovarajući dokaz u vidu predugovora o kupovini stana u kojem bi bile navedene njegove karakteristike i cena, te da u skladu sa takvim predugovorm postavi tužbeni zahtev. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu drugostepenu presudu.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenom presudom Osnovnog suda u Nišu P. 5712/12 od 14. februara 2013. godine odbijen je glavni tužbeni zahtev kojim je tužilja, ovde podnositeljka ustavne žalbe, tražila da se obaveže tuženi D. S . da u korist S . S . kupi jednoiposoban stan u Nišu i da joj ga preda u državinu sa konstituisanim pravom doživotnog plodouživanja u njenu korist, kao i eventualni tužbeni zahtev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati 30.000 evra radi kupovine jednoiposobnog stana u korist S . S . sa konstituisanim pravom plodouživanja u njenu korist. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke su pre sporazumnog razvoda braka zaključile Ugovor o regulisanju međusobnih imovinskih prava i obaveza, koji je 11. jula 2005. godine overen pred Opštinskim sudom u Nišu pod Ov.I 6860/05. Ovim ugovorom tuženi se obavezao da u roku od dve godine zajedničkom sinu S . S . kupi jednoiposoban stan, na kojem bi tužilja imala pravo doživotnog plodouživanja i koji ne bi mogao da se otuđi bez njene saglasnosti. Tuženi ovu obavezu nije ispunio. Polazeći od odredaba čl. 149. i 153. Zakona o obligacionim odnosima, prvostepeni sud je zaključio da je ugovorena "obaveza" doživotnog plodouživanja tužilje na stanu protivna zakonu i da je stoga, saglasno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima, ništava jer parnične stranke nisu mogle da na teret sina ugovaraju pravo lične službenosti i zabranu raspolaganja stanom. Takođe, prema nalaženju prvostepenog suda, tuženi nije pasivno legitimisan da tužilji preda stan u državinu sa konstituisanim pravom plodouživanja, niti da joj isplati iznos od 30.000 evra jer tužilja uspostavljanje ove službenosti može da traži samo od sina. S obzirom na ovako date razloge, prvostepeni sud je istakao da je za rešenje konkretne pravne stvari bez uticaja pitanje šta se smatra jednoiposobnim stanom u smislu važećih propisa i da li je predmet ugovora odrediv, dodajući da, ukoliko bi se ovo pitanje smatralo odlučujućim, stoji na stanovištu da u predmetnom ugovoru nisu predviđene okolnosti na osnovu kojih se može ustanoviti namera stranaka u pogledu određenosti jednoiposobnog stana. Ističući da se određenost i odredivost predmeta spora meri mogućnošću sprovođenja prinudnog izvršenja, prvostepeni sud je zaključio da to, u konkretnom slučaju, nije moguće učiniti.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 1038/13 od 21. maja 2013. godine potvrđena je nižestepena presuda. Drugostepeni sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtev nejasan i neizvršiv, dodajući i da iz razloga prvostepene presude proizlazi i da je neosnovan. Pozivajući se na svoje prethodno doneto rešenje, Apelacioni sud nalazi da je tužilja bila dužna da predloži odgovarajuće dokaze u vidu predugovora za kupovinu jednoiposobnog stana u kome bi bile naznačene sve "propisane" karakteristike za tu vrstu stambene jedinice i njegova cena, te da na taj način "precizira" postavljeni tužbeni zahtev koji bi eventualno mogao biti usvojen. Istaknuto je da se ova ocena odnosi i na eventualni zahtev, budući da tužilja nije pružila dokaze na osnovu čega potražuje "baš iznos od 30.000 evra". Ovakav zaključak drugostepeni sud obrazlaže stanovištem da, u situaciji kada je predmet ugovora odrediv u skladu sa odredbama materijalnih propisa ili prema uobičajenim mesnim prilikama, i kada ugovarač na čijoj strani je obaveza da odredi spornu stvar to ne učini, druga ugovorna strana ima pravo da zahteva raskid ugovora ili predaju stvari čije će osobine (vrstu, površinu, broj prostorija i sl. u slučaju stambene jedinice) sama odrediti.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu ukazuje podnositeljka u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči se jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da
svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.).
Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) je propisano: da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26.); da se ugovorna obaveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju i da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (član 46.); da kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (član 47.); da je predmet obaveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi (član 50. stav 1.); da kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla (član 149. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) bilo je propisano: da tužba mora da sadrži određeni zahtev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužilac zasniva zahtev, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, vrednost predmeta spora, kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (član 100.)(član 187. stav 1.); da tužilac može dva ili više tužbenih zahteva u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tako da sud usvoji sledeći od tih zahteva ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (član 191. stav 2.).
Članom 53. Pravilnika o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova ("Službeni glasnik RS", broj 58/12) je propisano da ovaj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije", a da se primenjuje od 1. juna 2013. godine.
5. Budući da podnositeljka smatra da joj je pravo na pravično suđenje povređeno navodno pogrešnim pravnim zaključcima redovnih sudova, Ustavni sud i ovom prilikom podseća na svoj stav da nije u njegovoj nadležnosti da u postupku po ustavnoj žalbi ocenjuje zakonitost odluka redovnih sudova i pravilnost njihovih pravnih zaključaka. Tumačenje i primena merodavnog prava u nadležnosti je redovnih sudova i nije predmet ustavnosudske ocene, pod uslovom da je način na koji sudovi tumače i primenjuju merodavno materijalno pravo u svakom konkretnom slučaju saglasan sa Ustavom sa aspekta zaštite zajemčenih ljudskih prava i sloboda. Dakle, Ustavni sud, prilikom razmatranja osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje može jedino da ispita da li su pravni zaključci i razlozi za iste, navedeni u osporenim aktima, zasnovani na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primeni merodavnog prava.
Ustavni sud konstatuje da se obrazloženje osporene drugostepene presude presude zasniva na oceni suda da su postavljeni tužbeni zahtevi nejasni i neizvršivi, te da ih je pravilno nižestepeni sud odbio kao neosnovane jer podnositeljka, koja je bila dužna da predloži odgovarajući dokaz u vidu predougovora za kupovinu jednoiposobnog stana u kome bi bile naznačene sve karakteristike za tu vrstu stambene jedinice i njena cena i u skladu sa tim „precizira“ postavljeni tužbeni zahtev, to nije učinila. Takođe, prvostepeni sud stoji na stanovištu da u predmetnom ugovoru nisu predviđene okolnosti na osnovu kojih se može ustanoviti namera stranaka u pogledu određenosti jednoiposobnog stana, iako to pitanje za njega nije od odlučujućeg značaja, te da, u konkretnom slučaju, zbog neodređenosti i neodredivosti predmeta spora nije moguće sprovođenje prinudnog izvršenja.
Polazeći od razloga datih u obrazloženju osporenih odluka, Ustavni sud ukazuje da je, saglasno članu 26. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor zaključen kada su stranke postigle saglasnost volja u pogledu bitnih sastojaka ugovora. Ono što određuje jedan ugovor jeste predmet i sadržina obaveza ugovornih strana, pa se, stoga, pitanje određenosti predmeta ugovora mora ceniti u skladu sa pravom voljom ugovornih strana. Prema članu 50. pomenutog zakona, predmet obaveze ne mora biti precizno određen, dovoljno je da na osnovu sadržine ugovora on bude odrediv. U tom smislu, prema shvatanju Ustavnog suda, dovoljno je da ugovor sadrži podatke na osnovu kojih se u datim okolnostima može utvrditi namera ugovornih strana u pogledu predmeta i sadržine njihovih obaveza. Dakle, predmet obaveze je odrediv kada se na osnovu sadržine ugovora i volje stranaka, zna na šta se obligacija odnosi, pa stoga, stepen određenosti predmeta obaveze može biti različit, u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Dalje, u pogledu zaključaka sudova da su postavljeni tužbeni zahtevi nejas ni i neizvršiv i i da zbog neodređenosti i neodredivosti predmeta spora ne bi bilo moguće sprovođenje izvršenja, Ustavni sud ukazuje da je tužbeni zahtev određen ukoliko se iz njega tačno vidi obim i sadržina pravne posledice o kojoj sud treba da odluči, te da je sudska presuda podobna za izvršenje kada su u njoj, pored poverioca i dužnika, jasno određeni predmet, vrsta, obim i vreme ispunjena obaveze. U konkretnom slučaju, podnositeljka je u podnesku od 3. februara 2012. godine tražila da sud obaveže tuženog da ispuni svoju obavezu iz ugovora od 11. jula 2005. godine - da u korist zajedničkog sina kupi jednoiposoban stan i preda joj ga u državinu , sa konstituisanim pravom plodouživanja u njenu korist, ili da, ukoliko nađe da je ovaj zahtev neosnovan, obaveže tuženog da joj isplati 30.000 evra radi kupovine jednoiposobnog stana u korist sina , na kojem bi bilo konstituisano njeno pravo plodouživanja. Imajući u vidu sadržinu postavljenih zahteva, Ustavni sud je ocenio ustavnopravno prihvatljivim zaključak sudova da glavni tužbeni zahtev, na način kako je postavljen, nije dovoljno odrediv da bi odluka kojom bi bio usvojen bila podobna za izvršenje. Međutim, po nalaženju Ustavnog suda, iz zaključka o neodredivosti i neizvršivosti glavnog tužbenog zahteva, sudovi nisu mogli automatski da izvedu zaključak da je i eventualni tužbeni zahtev nejasan i neizvršiv, budući da je njime tražena isplata tačno opredeljenog novčanog iznosa. Po oceni Ustavnog suda, ovako tražena osuda na činidbu određena je i po sadržini i po obimu obaveze, te stoga, obrazloženje drugostepenog suda, da podnositeljka nije pružila dokaze "na osnovu čega baš potražuje iznos od 30.000 eura..." ne može biti osnov za ocenu da je zahtev nejasan i neizvršiv jer se iz volje ugovornih strana i okolnosti u kojima je ugovor zaključen može uvrditi njihova namera u pogledu sadržine međusobnih prava i obaveza.
Iz iznetih razloga, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi na proizvoljan način primenili merodavno procesno pravo, u toj meri da osporene odluk e ne zadovoljavaju standard pravičnosti na način kako je utvrđen članom 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. Stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tačk i 1. izreke.
6. Ustavni sud je zaključio da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje mogu otkloniti jedino poništajem osporene drugostepene presude, kako bi u ponovnom postupku drugostepeni sud doneo novu odluku o žalbi podnositeljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Nišu P. 5712/12 od 14. februara 2013. godine, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
7. Polazeći od toga da će na osnovu Odluke Ustavnog suda prvostepena presuda biti predmet ponovnog razmatranja po žalbi podnositeljke ustavne žalbe, Ustavni sud nije ispitivao osnovanost navoda o povredi ostalih ustavnih načela i prava.
8. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENIK
PREDSEDNIKA VEĆA
dr Goran P. Ilić, s.r.