Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku podnositeljki, bivšoj sudiji za prekršaje. Postupak pred Visokim savetom sudstva i redovnim sudovima trajao je nerazumno dugo, posebno uzimajući u obzir višestruko poništavanje odluka.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-5655/2017
26.12.2019.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Vladan Petrov , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi V . J . iz Sombora , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 26. decembra 2019. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba V. J . i utvrđuje da je podnositeljki ustavne žal be povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , u postupku koji je vođen pred Visokim savetom sudstva u predmetu broj 117-00-106/2013-01, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. V . J . iz Sombora podnela je Ustavnom sudu, 30. juna 2017. godine, ustavnu žalbu protiv odluke Visokog saveta sudstva broj 06-00-34/2009-01 od 16. decembra 2009. godine, odluke Narodne skupštine o izboru broj 59 od 29. decembra 2009. godine („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) , odluke Visokog saveta sudstva broj 117-00-106/2013-01 od 29. maja 2015. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 495/2016 od 21. aprila 2017. godine.
Podnositeljka je, takođe, osporila određene radnje propuštanja i činjenja Visokog saveta sudstva u postupku predlaganja kandidata za izbor sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti i prilikom donošenja osporene odluke o prestanku dužnosti sudije za prekršaje.
Istakla je povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije, prava na sudsku zaštitu iz člana 22. stav 1. Ustava, prava na dostojanstvo iz člana 23. Ustava, prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, prava na zaštitu podataka o ličnosti iz člana 42. Ustava, prava na obaveštenost iz člana 51. Ustava, prava na učešće u upravljanju javnim poslovima iz člana 53. Ustava, prava na rad iz člana 60. Ustava, slobode odlučivanja o rađanju iz člana 63. Ustava, prava na posebnu zaštitu majke iz člana 66. Ustava, prava na zdravstvenu zaštitu iz člana 68. Ustava i prava na socijalnu zaštitu iz člana 69. Ustava. Pored toga, istakla je i povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i načela opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, slobode izražavanja iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Eventualne povrede označenog načela i označenih prava iz Evropske konvencije i njenih protokola, Sud ceni u odnosu na čl. 21, 32, 46. i 58. Ustava.
Podnositeljka ustavne žalbe je navela da utvrđivanje datuma prestan ka dužnosti sudije za prekršaje i citiranje određenih zakonskih odredaba nije dovoljno da bi se obrazloženje osporene odluke Visokog saveta sudstva od 29. maja 2015. godine smatralo adekvatnim. Po njenom mišljenju, obrazloženje navedene odluke je trebalo da sadrži razloge zbog kojih nije ispunila propisane uslove za izbor na sudijsku funkciju u sudovima opšte i posebne nadležnosti , ali da je Visoki savet sudstva propustio da to prethodno utvrdi, čime joj je povređeno pravo na obrazloženu odluku, kao element prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, kao i prava iz člana 36. stav 1. Ustava, člana 42. Ustava i člana 60. Ustava. Istakla je da pomenuti nedostaci nisu otklonjeni u presudama Upravnog suda i Vrhovnog kasacionog suda. Podnositeljka je potom tvrdnje o povredama prava iz člana 23. stav 1. Ustava, člana 32. stav 1. Ustava (u delu u kojem je garantovana javnost postupka), člana 51. stav 2. Ustava i član 46. Ustava dovela u vezu sa postupanjem Visokog saveta sudstva u toku sprovođenja postupka opšteg izbora sudija u 2009. godini.
Povredu pra va iz člana 63. Ustava obrazložila je time što se odlučila na rađanje u vreme kada nije mogla da zna da će ostati bez posla . Povrede prava na rad iz člana 60. stav 4. i prava na socijalnu zaštitu iz člana 69. Ustava vidi u tome što je rešenjem Nacionalne službe za zapošljavanje – Filijala Sombor od 9. septembra 2010. godine odbijen njen zahtev za priznavanje prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenost, a povredu prava iz člana 68. Ustava u tome što nije imala zdravstvenu zaštitu u periodu od 30. juna do 23. jula 2010. godine. U prilog tvrdnje o povredi prava na posebnu zaštitu majke iz člana 66. Ustava, podnositeljka je navela da je pravo na porodiljsko odsustvo koristila od 10. februara 2009. godine i da joj je pravo na odsustvo sa rada radi nege deteta bilo priznato do 10. februara 2011. godine, te joj dužnost sudije za prekršaje nije mogla prestati u tom periodu, s obzirom na to da je uživala posebnu zaštitu propisanu odredbom člana 187. stav 1. Zakona o radu.
Povreda načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava obrazlaže se navodima da dužnost nije prestala na isti način svim nekadašnjim sudijama za prekršaje Opštinskog organa za prekršaje u Somboru, imajući u vidu da onima koji su izabrani za sudije Prekršajnog suda u Somboru nije utvrđeno da im je dužnost sudije za prekršaje prestala po sili zakona, kao što je osporenom odlukom Visokog saveta sudstva utvrđeno podnositeljki.
Konačno, podnositeljka ustavne žalbe smatra da period koji je protekao od podnošenja ustavne žalbe, u januaru 2010. godine, do prijema osporene presude Vrhovnog kasacionog suda, u junu 2017. godine, upućuje na zaključak da suđenje nije bilo u razumnom roku jer su nadležni državni organi – Ustavni, Upravni i Vrhovni kasacioni sud odugovlačili postupak rešavanja konkretne pravne stvari. Pozvala se i na merila za ocenu o povredi pr ava na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje.
Predložila je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povrede označenih prava i označenog načela garantovanih Ustavom i Evropskom konvencijom, poništi osporenu odluku Visokog saveta sudstva broj 117-00-106/2013-01 od 29. maja 2015. godine i osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 495/2016 od 21. aprila 2017. godine, kao i da naredi Visokom savetu sudstva da odluči o prijavi podnositeljke po oglasu za izbor sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti u Republici Srbiji od 15. jula 2009. godine, tako što će sprovesti postupak na bliže opisani način. Podnositeljka n ije tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, iz spisa predmeta Upravnog suda U. 16538/12, U. 511/14 i U. 12848/15, kao i priložene dokumentacije, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Visoki savet sudstva je doneo osporenu odluku o predlogu za izbor sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti broj 06-00-34/2009-01 od 16. decembra 2009. godine i dostavio je Narodnoj skupštini, koja je taj predlog usvojila i na sednici održanoj 29. decembra 2009. godine donela osporenu o dluku o izboru sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti broj 59 .
Visoki savet sudstva je 13. januara 2010. godine doneo odluku broj 06-00-02/2010-01 kojom je u stavu prvom dispozitiva utvrđeno da sudijama veća za prekršaje i sudijama opštinskih organa za prekršaje koje nisu izabrane u skladu sa Zakonom o sudijama („Službeni glasnik RS“, broj 116/08) prestaje dužnost sudije za prekršaje sa 31. decembrom 2009. godine, pri čemu je u tački 47. tog stava dispozitiva navedeno ime i prezime podnositeljke ustavne žalbe i naziv organa za prekršaje u kome je obavljala dužnost.
Podnositeljka je 25. januara 2010. godine Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv navedene odluke Narodne skupštine, a dopunom ustavne žalbe od 5. februara 2010. godine osporila je i navedenu odluku Visokog saveta sudstva, u delu u kojem je utvrđeno da joj je prestala dužnost sudije za prekršaje. Ustavni sud je Rešenjem Už-1074/2010 od 30. oktobra 2012. godine odbacio ustavnu žalbu podnositeljke iz razloga što je podnositeljka imala pravo da tužbama u upravnom sporu pobija odluke Narodne skupštine i Visokog saveta sudstva, iako o tome nije bila poučena od strane donosilaca tih akata. Ustavni sud je navedenim rešenjem poučio podnositeljku da, saglasno odredbama člana 198. stav 2. Ustava i člana 18. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09), u roku od 30 dana od dana dostavljanja tog rešenja, može podneti tužbe Upravnom sudu, radi ocene zakonitosti pobijanih akata.
Podnositeljka je 7. decembra 2012. godine podnela tužbu protiv pomenute odluke Visokog saveta sudstva u delu koji se odnosio na nju .
Upravni sud – Odeljenje u Novom Sadu je presudom U. 16538/12 od 18. oktobra 2013. godine uvažio tužbu podnositeljke, poništio odluku Visokog saveta sudstva od 13. januara 2010. godine, u pobijanom delu , i vratio predmet nadležnom organu na ponovno odlučivanje. Taj sud je našao da je prilikom donošenja pobijane odluke učinjena povreda pravila postupka iz člana 196. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 3/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10), ukazujući nadležnom organu da je dužan da otkloni tu povredu, kao i da ima u vidu odredbu člana 5. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudijama ( „Službeni glasnik RS“, broj 101/10).
Visoki savet sudstva je u ponovnom postupku doneo odluku broj 117-00-106/2013-01 od 26. novembra 2013. godine kojom je utvrđeno da je podnositeljki ustavne žalbe 31. decembra 2009. godine prestala dužnost sudije za prekršaje. U obrazloženju te odluke je navedeno: da podnositeljka nije obavljala stalnu sudijsku funkciju, već dužnost sudije za prekršaje kao imenovano lice , u skladu sa članom 98. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik SRS“, broj 44/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/90, 11/92, 6/93, 20/93, 53/93, 67/93, 28/94, 16/97, 37/97, 36/98, 44/98, 65/01 i 55/04); da niko od sudija za prekršaje u postupku izbora sudija 2009. godine nije biran na stalnu sudijsku funkciju, jer nisu obavljali tu funkciju po Zakonu o sudijama („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 58/09-Odluka US i 104/09); da je odredbom člana 109v stav 3. Zakona o prekršajima, pored ostalog, bilo propisano da ako bude razrešen zbog ukidanja organa za prekršaje ili ako ne bude ponovo imenovan, sudija za prekršaje ima položaj koji u istim slučajevima imaju lica koja postavlja Vlada; da je opštinski organ za prekršaje u kome je podnositeljka vršila dužnost radio do 31. decembra 2009. godine; da je podnositeljka imala status imenovanog lica koga postavlja Vlada; da je organ za prekršaje u kome je obavljala dužnost sudije za prekršaje prestao da postoji; da joj je stoga po sili zakona prestala dužnost sudije za prekršaje.
Upravni sud – Odeljenje u Novom Sadu je presudom U. 511/14 od 3. aprila 2015. godine uvažio tužbu podnositeljke, poništio navedenu odluku Visokog saveta sudstva i vratio predmet tuženom organu na ponovno odlučivanje iz razloga što u uvodu pobijane odluke nije naveden propis na osnovu koga je Visoki savet sudstva nadležan za odlučivanje, zbog čega sud nije bio u mogućnosti da sa sigurnošću oceni da li je pobijana odluka doneta i potpisana od strane ovlašćenog službenog lica tuženog organa.
Postupajući u izvršenju navedene presude Upravnog suda, Visoki savet sudstva je 29. maja 2015. godine doneo osporenu odluku broj 117-00-106/2013-01 koja sadrži isti dispozitiv i obrazloženje kao i prethodno poništena odluka od 26. novembra 2013. godine.
Presudom Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 12848/15 od 30. oktobra 2015. godine odbijena je tužba podnositeljke podneta protiv navedene odluke Visokog saveta sudstva , uz ocenu da je tuženi organ pravilno našao da je podnositeljki, po sili zakona, prestala dužnost sudije za prekršaje.
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 495/2016 od 21. aprila 2017. godine odbijen je zahtev podnositeljke za preispitivanje sudske odluke – navedene presude Upravnog suda. Taj sud je u potpunosti prihvatio razloge date u presudi Upravnog suda.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Članom 21. Ustava utvrđeno je načelo zabrane diskriminacije, članom 22. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na sudsku zaštitu, članom 23. Ustava pravo na dostojanstvo, članom 36. stav 1. Ustava pravo na jednaku zaštitu prava, članom 42. Ustava pravo na zaštitu podataka o ličnosti, članom 51. Ustava pravo na obaveštenost, članom 53. Ustava pravo na učešće u upravljanju javnim poslovima, članom 60. Ustava pravo na rad, članom 63. Ustava sloboda odlučivanja o rađanju, članom 66. Ustava pravo na posebnu zaštitu majke, članom 68. Ustava pravo na zdravstvenu zaštitu i članom 69. Ustava pravo na socijalnu zaštitu. Eventualne povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i načela opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, slobode izražavanja iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Sud ceni u odnosu na čl. 21, 32, 46. i 58. Ustava.
5. Imajući u vidu da je podnositeljka izričito istakla da suđenje nije bilo u razumnom roku i da ustavna žalba sadrži razloge i navode koji se odnose na trajanje osporenog postupka, postupanje nadležnih sudova i nadležnog organa , kao i na značaj predmeta postupka, Ustavni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi da se ispita da li je podnositeljki povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava, Šaćirović i drugi protiv Srbije , broj predstavke 54001/15, od 20. februara 2018. godine, stav 12.). Ustavni sud je našao da je period merodavan za ocenu povrede tog prava trajao od 7. decembra 2012. godine, kada je podnositeljka podnela tužbu protiv o dluke Visokog saveta sudstva od 13. januara 2010. godine, do 21. aprila 2017. godine, kada je doneta osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda, d akle, nešto duže od četiri godine i četiri meseca. Pored toga, Ustavni sud je imao u vidu da je podnositeljka prvu tužbu u upravnom sporu podnela tek nakon dve godine i 11 meseci od donošenja odluke Visokog saveta sudstva od 13. januara 2010. godine, zbog izostajanja pouke o pravnom sredstvu u toj odluci. Uzimajući u obzir opravdane razloge zbog kojih podnositeljka nije ranije podnela prvu tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud smatra da označeni period u odnosu na koji se ceni povreda prava na suđenje u razumnom roku treba sagledati i sa aspekta označenog perioda koji je prethodio podnošenju pomenute tužbe.
Ustavni sud pri odlučivanju o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispituje da li su i u kojoj meri složenost pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanje podnosioca ustavne žalbe, postupanje upravnih organa, odnosno sudova koji vode postupak, kao i značaj istaknutog prava za podnositeljku, uticali na trajanje postupka.
Ustavni sud je našao da predmet postupka nije bio činjenično i pravno složen, da je podnositeljka imala opravdani interes i da je bilo za nju od posebnog značaja da se u okviru standarda razumnog roka oceni zakonitost odluke o prestanku dužnosti sudije za prekršaje i da nije doprinela trajanju tog postupka .
Kada je u pitanju postupanje nadležnih državnih organa, Ustavni sud je konstatovao da je Visoki savet sudstva tri puta donosio odluke kojima je utvrđivao da je podnositeljki ustavne žalbe prestala dužnost sudije za prekršaje , čin eći pri tome propuste u pogledu oblika i sastavnih delova svojih odluka koji su dva puta doveli do njihovog poništaja. Iako je Upravni sud relativno brzo intervenisao u odnosu na pobijane odluke Visokog saveta sudstva, koje su bile zahvaćene jednostavnim procesnim nedostacima, za Ustavni sud je od značaja činjenica da su u konkretnoj pravnoj stvari vođena tri upravna spora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je izrazio stanovište da činjenica da se više puta nalaže ponovno razmatranja jednog predmeta pred nižom instancom može, sama po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu države (videti presudu Pavlyulynets protiv Ukrajine, broj 70763/01, stav 51, od 6. septembra 2005. godine, i presudu Cvetković protiv Srbije, broj 17271/04, stav 51, od 10. juna 2008. godine).
Sagledavajući osporeni postupak, i sa aspekta dužeg vremenskog perioda u kome podnositeljka ustavne žalbe nije mogla iz opravdanih razloga ranije da ga pokrene, Ustavni sud je ocenio da je podnositeljki povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava , u postupku koji je vođen pred Visokim savetom sudstva u predmetu broj 117-00-106/2013-01. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u prvom delu izreke.
Ustavni sud je, u smislu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, krećući se u granicama postavljenog zahteva, našao da se pravično zadovoljenje podnositeljke ustavne žalbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku može ostvariti jedino utvrđivanjem povrede tog prava iz člana 32. stav 1. Ustava.
6. Razmatrajući ustavnu žalbu u odnosu na osporenu odluku Visokog saveta sudstva broj 117-00-106/2013-01 od 29. maja 2015. godine, osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 495/2016 od 21. aprila 2017. godine i osporene radnje propuštanja i činjenja Visokog saveta sudstva prilikom odlučivanja o prestanku dužnosti sudije za prekršaje, Ustavni sud ukazuje na to da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan isključivo da ispituje postojanje povrede ili uskraćivanja zajemčenih prava i sloboda, te stoga i navodi ustavne žalbe moraju, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, očigledno ukazivati na njegovu povredu ili uskraćivanje.
Ocenjujući navode ustavne žalbe kojima podnositeljka ukazuje na nedostatke u obrazloženju odluke o prestanku dužnosti sudije za prekršaje i presuda nadležnih sudova u upravnom sporu, sa stanovišta prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je pošao od toga da je ključna tvrdnja koju je podnositeljka isticala u postupku koji je prethodio ustavnoj žalbi, bila da je prestanak njene dužnosti sudije za prekršaje pravna posledica činjenice što nije predložena i izabrana za sudiju u sudovima opšte i posebne nadležnosti za koje je konkurisala kao lice koje se prvi put bira na sudijsku funkciju. Podnositeljka smatra da se nalazila u istoj pravnoj situaciji kao i sudije koje su obavljale sudijsku dužnost u skladu sa ranije važećim propisima, a koje u postupka opšteg izbora sudija u Republici Srbiji, koje je sproveden 2009. godine, nisu bile izabrane na stalnu sudijsku funkciju. Zato je, po njenom mišljenju, odluka kojom je utvrđeno da joj je prestala dužnost sudije za prekršaje trebalo da sadrži razloge zbog kojih nije predložena i izabrana na sudijsku funkciju.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da raniji prvostepeni i drugostepeni organi za prekršaje nisu bili deo sudske vlasti, te i sudije ovih organa nisu bile birane na način i po postupku koji je bio propisan za izbor sudija redovnih sudova, već ih je imenovala Vlada na vreme od osam godina, zbog čega funkcija koju su obavljali, po svojoj prirodi, nije imala karakter sudijske funkcije. U tom smislu se položaj podnositeljke ustavne žalbe , kao nekadašnje sudije za prekršaje razlikovao od položaja sudija, javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, jer su oni, od momenta kada su počeli da se primenjuju Zakon o sudijama i Zakon o javnom tužilaštvu ( „Službeni glasnik RS“, br. 116/08 i 104/09), mogli da budu ili ne budu izabrani na istu funkciju. Takva mogućnost za sudije za prekršaje nije postojala, pošto su organi u kojima su obavljali dužnost, saglasno odredbi člana 88. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 116/08 i 104/09), prestali sa radom, čime su sudije za prekršaje izgubili raniji status, bez mogućnosti da ga zadrže. Dakle, nekadašnje sudije za prekršaje su mogle biti izabrane u sudove opšte i posebne nadležnosti samo kao lica koja se prvi put biraju na sudijsku funkciju. Stoga je Visoki sav et sudstva osporenom odlukom od 29. maja 2015. godine, kao i ranije donetim odlukama, samo konstatovano da je podnositeljki prestala dužnost sudije za prekršaje, po sili zakona, iz razloga što je organ za prekršaje u kojem je obavljala tu dužnost prestao da postoji.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je našao da je u presudama nadležnih sudova dato ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje koje se svodi na to da je osporena odluka o prestanku dužnosti sudije za prekršaje deklarativnog karaktera, te da je u njoj bilo dovoljno utvrditi razlog i datum prestanka dužnosti podnositeljke ustavne žalbe. Suprotne tvrdnje podnositeljke ustavne žalbe su posledica pogrešnog shvatanja da joj je dužnost sudije za prekršaje prestala zbog neizbora na sudijsku funkciju i da je pre donošenja odluke o prestanku te dužnosti trebalo sprovesti postupak u kojem bi se utvrdilo koji od propisanih uslova za izbor ne ispunjava. Ista ocena se odnosi i na osporene radnje propuštanja i činjenja Visokog saveta sudstva prilikom donošenja osporene odluke o prestanku dužnosti sudije za prekršaje. U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da navodi ustavne žalbe ne daju osnova za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, u delu u kojem se garantuje pravo na obrazloženu sudsku odluku. Kako se istaknute povrede prava iz člana 36. stav 1. Ustava i čl. 42. i 60. Ustava, takođe, zasnivaju na tvrdnji podnositeljke da je prestanak dužnosti sudije za prekršaje bio u neposrednoj vezi sa tim što nije predložena i izabrana na sudijsku funkciju, U stavni sud ih nije posebno razmatrao, pošto je ta tvrdnja prethodno već ocenjena.
Povodom navoda podnositeljke da joj je pravo na posebnu zaštitu majke posle porođaja iz član 66. Ustava povređeno time što joj je dužnost sudije za prekršaje prestala u vreme kada se nalazila na odsustvu sa rada radi nege deteta, Ustavni sud je našao da podnositeljka kao imenovano lice nije uživala posebnu zaštitu od otkaza ugovora o radu propisanu članom 187. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05 i 54/09), na koju se poziva, te joj je dužnost sudije za prekršaje morala prestati na dan kada je organ u kome je obavljala dužnost prestao sa radom. Prema tome, podnositeljki osporenim aktima nije moglo biti povređeno navedeno pravo iz člana 66. Ustava.
Povrede prava iz člana 23. stav 1. Ustava, člana 32. stav 1. Ustava (u delu u kojem je garantovana javnost postupka), člana 46, člana 51. stav 2. Ustava i člana 53. Ustava obrazlažu se navodima koji se odnose na sprovođenje postupka opšteg izbora sudija na stalnu sudijsku funkciju od strane Visokog saveta sudstva tokom 2009. godine. Kako tim postupkom nisu bile obuhvaćene tadašnje sudije za prekršaje jer nisu obavljale sudijsku funkciju, Ustavni sud je našao da se istaknute povrede navedenih ustavnih prava ne mogu dovesti u vezu sa pravnim statusom koji je podnositeljka imala u vreme sprovođenja tog postupka, niti sa osporenim aktima.
Povrede prava iz člana 60. stav 4. i čl. 68. i 69. Ustava obrazlažu se navodima koji se odnose na period koji je usledio nakon prestanka dužnosti sudije za prekršaje, kada podnositeljka nije ostvarila prava i z osiguranja za slučaj nezaposlenosti i iz zdravstvenog osiguranja , a povreda prava iz člana 63. Ustava navodima koji se odnose na period pre nego što joj je prestala dužnost sudije za prekršaje. Stoga se ni istaknute povrede navedenih ustavnih prava ne mogu dovesti u vezu sa osporenim aktima.
Podnositeljka se samo formalno pozvala na povredu prava na imovinu iz člana 58. Ustava, a da pri tom ne navodi nijedan razlog na kome zasniva svoje tvrdnje.
Povodom pozivanja na povredu načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ukazuje na to da se radi o načelu u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, a čija povreda može biti samo akcesorne prirode, što znači da može biti vezana samo za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje nekog konkretnog ustavnog prava ili slobode, do čega osporenim aktima nije došlo.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao očigledno neosnovanu, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Razmatrajući ustavnu žalbu u odnosu na osporenu odluku Visokog saveta sudstva broj 06-00-34/2009-01 od 16. decembra 2009. godine , osporenu odluku Narodne skupštine o izboru sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti broj 59 od 29. decembra 2009. godine i osporene radnje propuštanja i činjenja Visokog saveta sudstva u postupku predlaganja kandidata za izbor sudija , Ustavni sud ukazuje na to da je, saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba može izjaviti samo protiv pojedinačnog akta ili radnje kojima je odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, pošto samo takvim aktom ili radnjom podnosiocu može biti povređeno ili uskraćeno neko od Ustavom zajemčenih prava i sloboda, kao i da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su pre njenog podnošenja iskorišćena propisana pravna sredstva za zaštitu prava podnosioca ustavne žalbe.
Ustavni sud je ocenio da utvrđivanje predloga nekog akta predstavlja samo fazu u postupku njegovog donošenja, iz čega sledi da osporenom odlukom Visokog saveta sudstva o predlogu za izbor sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti broj 06-00- 34/2009-01 od 16. decembra 2009. godine nije konačno odlučeno o pravima i obavezama podnositeljke, zbog čega ne može biti samostalan predmet ustavne žalbe. Ista ocena se odnosi i na osporene radnje propuštanja i činjenja Visokog saveta sudstva u postupku predlaganja kandidata za izbor sudija. Ustavni sud je, stoga, ocenio da je ustavna žalba u ovom delu nedopuštena.
Kada je reč o osporenoj o dluci Narodne skupštine o izboru sudija na trogodišnji mandat u sudovima opšte i posebne nadležnosti broj 59 od 29. decembra 2009. godine, Ustavni sud je konstatovao da je navedenu odluku doneo državni organ, u okviru svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom, vršeći izbor sudija koje se prvi put biraju, među kandidatima koje je predložio Visoki savet sudstva. S tim u vezi, Ustavni sud je Rešenjem Už-1074/2010 od 30. oktobra 2012. godine poučio podnositeljku da u određenom roku može podneti tužbu Upravnom sudu radi ocene zakonitosti navedene odluke Narodne skupštine. Međutim, podnositeljka je tužbu podnela samo protiv odluke Visokog saveta sudstva o prestanku dužnosti sudije za prekršaje od 13. januara 2010. godine, a ne i protiv odluke Narodne skupštine, koja je morala biti osporena posebnom tužbom.
S obzirom na to da osporena odluka Visokog saveta sudstva od 16. decembra 2009. godine i osporene radnje koje su joj prethodile , po svojoj pravnoj prirodi i sadržini, nisu pojedinačni akt i i radnje iz člana 170. Ustava, te da podnositeljka protiv osporene odluke Narodne skupštine od 29. decembra 2009. godine nije iskoristila Zakonom propisano pravno sredstvo za zaštitu svojih prava u redovnom postupku, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu , jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
8. Ustavni sud nije razmatrao navode ustavne žalbe kojima se ističe da je ovaj sud „svojom odlukom i nepostupanjem“ povredio pravo na sudsku zaštitu, pravo na pravično suđenje i pravo na jednaku zaštitu prava , zajemčene odredbama čl. 22. i 32, kao i člana 36. stav 1. Ustava, zbog toga što su ti navodi zasnovani na pogrešnom shvatanju podnositeljke da je Ustavni sud bio nadležan za odlučivanje u postupku prestanka dužnosti sudije za prekršaje i zbog toga što su okolnosti koje su uticale na kasnije podnošenje prve tužbe u upravnom sporu uzete u obzir prilikom ocene o povredi prava na suđenje u razumnom roku, koja je utvrđena na osnovu razloga datih u tački 5. obrazloženja ove odluke.
9. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.