Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe zbog zastarelosti potraživanja
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu podnetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i prava na pravično suđenje. Sud je utvrdio da podnosilac nije izjavio žalbu na rešenje o nenadležnosti, dok je tužbeni zahtev za naknadu štete pravilno odbijen kao zastareo.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-584/2008
08.07.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Milosavljevića iz Novog Pazara, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 8. jula 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Gorana Milosavljevića izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku donošenja rešenja Opštinskog suda u Novom Pazaru P. 385/04 od 19. juna 2007. godine.
2. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Gorana Milosavljevića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Milosavljević iz Novog Pazara je 23. maja 2008. godine, preko punomoćnika Mare Popović, advokata iz Novog Pazara, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku učinjene u postupku donošenja rešenja Opštinskog suda u Novom Pazaru P. 385/04 od 19. juna 2007. godine.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da se Opštinski sud u Novom Pazaru rešenjem P. 385/04 od 19. juna 2007. godine oglasio mesno nenadležnim tri godine posle podnošenja tužbe, čime je povređeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. Takođe, ističe da mu je osporenim presudama Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine i Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine povređeno pravo na pravično suđenje, jer su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno našli da je njegovo potraživanje za isplatu dnevnica zastarelo, zanemarujući činjenicu da nije protekao subjektivni rok od tri godine od kada je kao tužilac saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a nije protekao ni objektivni rok od pet godina od kada je šteta nastala, zbog čega smatra da utuženo potraživanje nije zastarelo.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno, ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu ukazuje ustavnom žalbom, svakom se jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka kao i o optužbama protiv njega.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, iz navoda ustavne žalbe i uvidom u osporena akta i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 5. aprila 2004. godine podneo tužbu protiv Republike Srbije, Ministarstva odbrane, Vojne pošte 2724 Novi Pazar, u kojoj je naveo da je po napadu NATO snaga na našu zemlju 1999. godine, kao rezervista mobilisan od strane Vojske Jugoslavije u čijem sastavu je bio u periodu od 22. marta do 22. juna 1999. godine, koje vreme mu je priznato kao učešće u ratu i za koje vreme je imao pravo na određeni iznos dnevnica, ali je po tom osnovu primio neznatni deo, tako da mu je nepotpunom isplatom dnevnica tužena ostala dužna iznos od 2.505,00 dinara koji, zajedno sa pripadajućom kamatom, tužbom potražuje.
Rešenjem P. 385/04 od 19. juna 2007. godine, Opštinski sud u Novom Pazaru oglasio se mesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Protiv ovog rešenja parnične stranke nisu izjavljivale žalbu, te su spisi predmeta ustupljeni Opštinskom sudu u Raški kao stvarno i mesno nadležnom sudu.
Osporenom presudom Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da mu tužena isplati opredeljeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. juna 1999. godine, pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je tužena u junu 1999. godine tužiocu isplatila određeni novčani iznos na ime dnevnica, da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete koju je državni organ eventualno prouzrokovao tužiocu u vezi sa vršenjem svojih funkcija, u smislu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da neisplaćene dnevnice rezervistima po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju štetu, da je odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima predviđeno da potraživanje naknade štete zastareva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, da je tužilac, s obzirom na to da su mu u junu 1999. godine delimično isplaćene dnevnice, tada saznao za nastanak štete, a da je tužbu za naknadu štete podneo 5. aprila 2004. godine, dakle po proteku roka od tri godine od kada je doznao za štetu, zbog čega je njegov zahtev za naknadu štete zastareo.
Osporenom presudom Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine potvrđena je navedena prvostepena presuda, koja je po oceni drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Drugostepeni sud je takođe stanovišta da je potraživanje naknade štete tužioca zastarelo, imajući u vidu datum podnošenja tužbe u odnosu na trenutak saznanja tužioca za nastanak štete.
4. Za ocenu osnovanosti navoda ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju povredu se podnosilac poziva, od značaja su, pored odredbe člana 32. stav 1. Ustava i odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima.
Odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 125/04), koji je bio na snazi u vreme donošenja procesnog rešenja Opštinskog suda u Novom Pazaru, bilo je propisano da se sud može, po službenoj dužnosti, oglasiti mesno nenadležnim samo kada postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda i to najdocnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (član 20. stav 2.), kao i da je u sporovima protiv Republike Srbije iz odnosa sa vojnim jedinicama, odnosno ustanovama isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sedište komande vojne jedinice, odnosno ustanove (član 55.).
Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni list SRJ", br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99) je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1.), pri čemu je opšte pravilo da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo i da u svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastava (član 376. st. 1. i 2.).
5. Ceneći navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, u postupku donošenja rešenja Opštinskog suda u Novom Pazaru P. 385/04, Ustavni sud je utvrdio da je od podnošenja tužbe podnosioca ustavne žalbe – 5. aprila 2004. godine, do donošenja ovog rešenja kojim se sud oglasio mesno nenadležnim – 19. juna 2007. godine, proteklo više od tri godine. Utvrđeno vreme trajanja postupka samo po sebi ukazuje da je postupak pred Opštinskim sudom u Novom Pazaru trajao izuzetno dugo, jer je nakon više od tri godine postupanja sud doneo procesno rešenje kojim se oglasio mesno nenadležnim. Međutim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju ova okolnost nije dovoljan dokaz o učinjenoj povredi označenog ustavnog prava podnosioca ustavne žalbe. Ovo iz razloga što su za ocenu postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, pored same dužine trajanja postupka, od značaja i drugi činioci koji se moraju uzeti u obzir polazeći od okolnosti svakog konkretnog slučaja, a među kojima je i ponašanje samog podnosioca ustavne žalbe. Naime, iz sadržine navedenog rešenja se utvrđuje da je ono doneto zbog toga što je nakon podnošenja tužbe ukinuta vojna jedinica – Vojna pošta 2724 Novi Pazar, čije je sedište komande bilo na području Opštinskog suda u Novom Pazaru, a na čemu se, saglasno odredbi člana 55. Zakona o parničnom postupku, i zasnivala isključiva mesna nadležnost tog suda za postupanje u sporu protiv Republike Srbije koji je nastao iz odnosa sa vojnim jedinicama. Ukidanjem vojne jedinice prestao je da postoji pravni osnov za mesnu nadležnost Opštinskog suda u Novom Pazaru, te je na toj činjenici, polazeći od odredbe člana 55. Zakona, ovaj sud i zasnovao svoju odluku o tome da nije mesno nadležan za dalje postupanje po tužbi podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud, međutim, ukazuje da, imajući u vidu fazu u kojoj se nalazio parnični postupak koji se vodio po podnetoj tužbi i do tada preduzete radnje u postupku, doneto rešenje nije saglasno odredbi člana 20. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se sud može oglasiti mesno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu. Sa druge strane, Ustavni sud konstatuje da iz navoda ustavne žalbe i priložene dokumentacije ne proizlazi da je podnosilac ustavne žalbe iskoristio pravo da protiv ovog rešenja izjavi žalbu, o čemu je poučen u samom rešenju, i time spreči da nastupe pravne posledice njegovog donošenja, a koje se ogledaju u prosleđivanju spisa predmeta Opštinskom sudu u Raški. Za Ustavni sud je nesporno da je Opštinski sud u Novom Pazaru bio dužan da o podnetoj tužbi odluči u razumnom roku, zakonito i pravično, ali Sud ocenjuje da je podnosilac ustavne žalbe, neizjavljivanjem žalbe protiv donetog rešenja o oglašavanju postupajućeg suda mesno nenadležnim, propustio da ostvari zaštitu svojih prava u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, te stoga Ustavni sud nalazi da je ponašanje podnosioca ustavne žalbe bitno uticalo na ostvarivanje njegovih prava u ovom postupku.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi o učinjenoj povredi prava na suđenje u razumnom roku, te je u ovom delu, u tački 1. izreke ove odluke ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07).
6. U odnosu na navode podnosioca ustavne žalbe kojima se osporavaju presude Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine i Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine, Ustavni sud konstatuje da su razlozi osporavanja navedenih presuda usmereni na to da njegovo potraživanje nije bilo zastarelo, jer nije protekao subjektivni rok od tri godine od kada je saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a da nije protekao ni objektivni rok od 5 godina od kada je šteta nastala.
Ceneći iznete navode ustavne žalbe u odnosu na istaknutu povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i odredaba člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
Pravni osnov za donošenje osporene prvostepene presude kojom je odbijen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i za donošenje osporene drugostepene presude kojom je prvostepena presuda potvrđena, bio je taj što su postupajući sudovi našli da je potraživanje podnosioca ustavne žalbe po osnovu naknade štete od Republike Srbije zastarelo, saglasno odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je istekao propisani rok od tri godine od kada je tužilac – ovde podnosilac ustavne žalbe, kao oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Kako je podnosiocu ustavne žalbe, kao licu koje je 1999. godine bilo mobilisano u rezervni sastav tadašnje Vojske Jugoslavije, prema njegovim sopstvenim navodima, juna 1999. godine Republika Srbija, preko svojih nadležnih organa, isplatila određeni iznos na ime tzv. ratnih dnevnica, to su postupajući sudovi utvrdili da je od tog trenutka podnosiocu ustavne žalbe počeo da teče subjektivni rok od tri godine u kome ima pravo da potražuje naknadu štete na ime neisplaćenog dela dnevnica, jer je to trenutak saznanja da mu je delimičnom isplatom pričinjena šteta i da mu je tu štetu pričinila Republika Srbija čiji organi su izvršili delimičnu isplatu. Pošto je propisani rok od tri godine iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima istekao juna 2002. godine, a tužba je podneta tek aprila 2004. godine, sudovi su utvrdili da je zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu štete zastareo, te je stoga tužbeni zahtev pravosnažno odbijen. Razlozi u pogledu objektivnog roka zastarelosti od pet godina, propisanog odredbom člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, nisu posebno obrazlagani, pri čemu ni podnosilac ustavne žalbe u svojoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude nije naveo da pravilnu primenu materijalnog prava osporava iz razloga što nije protekao rok od pet godina kako je šteta nastala.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocenio da je stanovište prvostepenog suda izneto u osporenoj presudi P. 652/07 da je nastupio subjektivni rok zastarelosti, a koje prihvata i drugostepeni sud u osporenoj presudi Gž. 1019/08, zasnovano na odredbama merodavnog materijalnog prava koje su od značaja za odlučivanje o spornom pravnom pitanju. Ovo posebno imajući u vidu da su licima mobilisanim u rezervni sastav Vojske, dnevnice isplaćivane u skladu sa odgovarajućim propisima, čije nepoznavanje ne može da bude od uticaja na početak toka zakonom propisanih rokova. Ustavni sud ukazuje da je sam podnosilac ustavne žalbe u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude naveo da je znao za štetu, on bi reagovao 1999. godine, kao što su to učinili rezervisti blokadom puteva i utuženjem, čime je zapravo i navodima sopstvene žalbe posredno potvrdio stav prvostepenog suda da je već nakon delimične isplate dnevnica 1999. godine mogao imati saznanja o pričinjenoj šteti, kakva su imala druga lica koja su se nalazila u istoj pravnoj situaciji. U vezi navoda podnosioca ustavne žalbe da mu je pravo na pravično suđenje povređeno time što nije protekao Zakonom propisani rok od pet godina od kada je šteta nastala, Ustavni sud ističe da navodi o pogrešnoj ili nepravilnoj primeni prava ne mogu biti osnov za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje ukoliko na njih, kada je za to postojala mogućnost, nije ukazano u toku postupka koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, u konkretnom slučaju u žalbi koja je izjavljena protiv osporene prvostepene presude. Ovo iz razloga što je smisao iscrpljivanja pravnih sredstava pre podnošenja ustavne žalbe, kako je to utvrđeno članom 170. Ustava, u tome da se zaštita Ustavom zajemčenih prava u postupku po ustavnoj žalbi može ostvarivati tek nakon što je podnosilac ustavne žalbe tu zaštitu bez uspeha pokušao da ostvari u redovnom postupku pred nadležnim organima.
Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je utvrdio da su osporene presude Opštinskog suda u Raški P. 652/07 od 24. decembra 2007. godine i Okružnog suda u Kraljevu Gž. 1019/08 od 9. aprila 2008. godine donete od strane nezavisnih, nepristrasnih, zakonom ustanovljenih sudova, u okviru njihove zakonom propisane nadležnosti, u postupku koji je sproveden primenom odredaba važećeg procesnog zakona, u kome je podnosiocu ustavne žalbe omogućeno javno raspravljanje o predmetu spora i preduzimanje svih zakonom predviđenih radnji i korišćenje propisanih pravnih sredstava. Ustavni sud je takođe ocenio da su osporeni pojedinačni akti doneti primenom odgovarajućeg materijalnog prava na prethodno utvrđeno činjenično stanje, a da obrazloženje pravnog stava postupajućih sudova u ovoj pravnoj stvari predstavlja pravno utemeljeni osnov za donete odluke. U tom smislu, Ustavni sud nalazi da je parnični postupak u kome su donete osporene odluke bio vođen na način kojim je podnosiocu ustavne žalbe bilo obezbeđeno pravično suđenje, a da su suprotni navodi izneti u ustavnoj žalbi izraz subjektivne ocene podnosioca o pogrešnoj primeni materijalnog prava, a ne i dokaz o postojanju povrede prava na pravično suđenje.
Stoga je Ustavni sud i u ovom delu, u tački 2. izreke, odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
7. Na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić