Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravno sredstvo zbog pogrešne primene procesnih pravila
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, poništio rešenje Vrhovnog suda Srbije o odbacivanju revizije i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Utvrđeno je da je Vrhovni sud pogrešno primenio novi ZPP umesto starog, čime je podnosiocima uskratio pravo na pravno sredstvo.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milutina Radovanovića, Miroslava Grbića, Nebojše Miškovića, Dragana Markovića, svih iz Valjeva, Velibora Nedeljkovića iz Ljubovije, Stanoja Markovića iz Gornje Brezovice, Zorana Đurđevića iz Šabačke Kamenice, Dragislava Ranisavljevića iz Uba i Miodraga Stankovića iz Malog Zvornika, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 13. maja 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Milutina Radovanovića, Miroslava Grbića, Nebojše Miškovića, Dragana Markovića, Velibora Nedeljkovića, Stanoja Markovića, Zorana Đurđevića, Dragislava Ranisavljevića i Miodraga Stankovića i utvrđuje da je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. II 254/08 od 6. marta 2008. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravno sredstvo zajemčeno odredbom člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija.
2. Poništava se rešenje Vrhovnog suda Srbije Rev. II 254/08 od 6. marta 2008. godine i određuje se da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku po reviziji podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Valjevu Gž1. 246/07 od 18. oktobra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milutin Radovanović, Miroslav Grbić, Nebojša Mišković i Dragan Marković, svi iz Valjeva, Velibor Nedeljković iz Ljubovije, Stanoje Marković iz Gornje Brezovice, Zoran Đurđević iz Šabačke Kamenice, Dragislav Ranisavljević iz Uba i Miodrag Stanković iz Malog Zvornika, podneli su 3. juna 2008. godine, preko punomoćnika, advokata Radomira Spasojevića iz Valjeva, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Valjevu Gž1. 246/07 od 18. oktobra 2007. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. II 254/08 od 6. marta 2008. godine, zbog povrede prava na jednaku zakonsku zaštitu iz člana 21. stav 2. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na delotvorni pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosioci ustavne žalbe ističu da je osporena drugostepena presuda u suprotnosti sa ranijim presudama Okružnog suda u Valjevu po žalbama u postupcima povodom istih činjeničnih i pravnih situacija, pa smatraju da je povređeno njihovo pravo na jednaku zakonsku zaštitu i jednaku zaštitu prava. Navode i da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije povređeno njihovo pravo na delotvorni pravni lek, jer su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o reviziji podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv drugostepene presude. Predlažu da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene akte.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosilaca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njihovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Opštinskog suda u Valjevu P1. 847/06 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužioci Milutin Radovanović, Miroslav Grbić, Nebojša Mišković, Dragan Marković, Velibor Nedeljković, Stanoje Marković, Zoran Đurđević, Dragislav Ranisavljević i Miodrag Stanković, ovde podnosioci ustavne žalbe, su 1. aprila 2004. godine podneli Opštinskom sudu u Valjevu tužbu protiv Društvenog preduzeća za puteve “Valjevo“ iz Valjeva. Tužioci su, pored ostalog, tražili od prvostepenog suda da obaveže tuženog kao poslodavca da isplati odgovarajuće novčane iznose na ime naknade troškova ishrane za vreme boravka na terenskom radu.
Tužioci su podneskom od 13. novembra 2006. godine preinačili tužbu, tako što su tražili veće novčane iznose na ime naknade troškova ishrane za određeni vremenski period, sa odgovarajućim zakonskim zateznim kamatama.
Opštinski sud u Valjevu je 30. novembra 2006. godine doneo presudu P1. 847/06, kojom je: stavom I izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Milutina Radovanovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 37.299,64 dinara za period od 1. jula 2001. do 31. decembra 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom II izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Miroslava Grbića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 32.509,96 dinara za period od 1. marta 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom III izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Velibora Nedeljkovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 83.972,95 dinara za period od 1. maja 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom IV izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Stanoja Markovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 58.563,27 dinara za period od 1. maja 2001. do 31. oktobra 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom V izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Nebojše Miškovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 34.715,14 dinara za period od 1. maja 2002. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom VI izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Zorana Đurđevića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 55.271,05 dinara za period od 1. jula 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom VII izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Dragislava Ranisavljevića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 66.260,66 dinara za period od 1. maja 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom VIII izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Dragana Markovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 100.598,39 dinara za period od 1. maja 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom IX izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca Miodraga Stankovića i obavezao tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocu novčani iznos od 124.223,31 dinara za period od 1. maja 2001. do 31. marta 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom X izreke obavezao tuženog da naknadi tužiocima troškove parničnog postupka.
Postupajući po žalbi tuženog, Okružni sud u Valjevu je presudom Gž1. 246/07 od 18. oktobra 2007. godine delimično odbio žalbu i stavom I izreke potvrdio presudu Opštinskog suda u Valjevu P1. 847/06 od 30. novembra 2006. godine u st. III, IV, VII, VIII i IX izreke, u delovima koji se odnose na obavezu tuženog da na ime naknade troškova ishrane isplati tužiocima Veliboru Nedeljkoviću, Stanoju Markoviću, Dragislavu Ranisavljeviću, Draganu Markoviću i Miodragu Stankoviću novčani iznos za mesec maj 2001. godine i delimično usvojio žalbu i stavom II izreke preinačio prvostepenu presudu u st. I (u celini), II (u celini), III, IV, V (u celini), VI (u celini), VII, VIII, IX i X izreke, tako što je odbio tužbeni zahtev tužilaca za naknadu troškova ishrane za vreme boravka na terenskom radu i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Vrhovni sud Srbije je 6. marta 2008. godine doneo osporeno rešenje Rev. II 254/08, kojim je odbacio kao nedozvoljenu reviziju tužilaca, ovde podnosilaca ustavne žalbe, izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporenog rešenja je navedeno: da su podneskom od 13. novembra 2006. godine tužioci preinačili tužbu tako što su povisili tužbeni zahtev; da se, kada u toku imovinsko-pravnog spora za novčano potraživanje tužilac preinači tužbu povećanjem tužbenog zahteva, dozvoljenost revizije ceni prema pravilima parničnog postupka važećim u vreme preinačenja tužbe i da se u konkretnom slučaju primenjuje Zakon o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 23. februara 2005. godine; da, prema odredbi člana 394. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima kada se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, ako vrednost predmeta spora pobijanog dela pravosnažne presude ne prelazi 500.000,00 dinara; da su tužioci obični suparničari i da njihovi pojedinačni zahtevi ne prelaze zakonom propisanu granicu od 500.000,00 dinara i da revizija u konkretnom slučaju nije dozvoljena.
4. Ustavna žalba je, pored ostalog, izjavljena zbog povrede prava na delotvorni pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu da se odredba člana 36. stav 2. Ustava sadržinski ne razlikuje od odredbe člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je postojanje povrede prava podnosilaca ustavne žalbe na delotvorni pravni lek cenio u odnosu na navedenu odredbu Ustava.
Odredbama Ustava na čiju se povredu u ustavnoj žalbi ukazuje, utvrđeno je: da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. stav 2.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.).
Odredbom člana 491. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) (“Službeni glasnik RS“, broj 125/04) je propisano da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravnosnažne odluke drugostepenog suda, u postupku koji je pokrenut pre početka primene ovog zakona, odlučivati po pravilima parničnog postupka koja su važila do stupanja na snagu ovog zakona.
Odredbama člana 382. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ranije važeći ZPP) ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji je važio u vreme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, je bilo propisano: da protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, u svim sporovima stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (stav 1.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela pravosnažne presude ne prelazi 300.000,00 novih dinara (stav 2.); da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 300.000,00 novih dinara (stav 3.); da je izuzetno, i kad se radi o tužbenom zahtevu iz st. 2. i 3. ovog člana, revizija uvek dozvoljena: 1) u sporovima o izdržavanju; 2) u sporovima o naknadi štete za izgubljeno izdržavanje usled smrti davaoca izdržavanja i zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada; 3) u imovinskim sporovima koji nastanu iz protivustavnih i protivzakonitih pojedinačnih akata i radnji kojima se pravna ili fizička lica zavisno od sedišta, odnosno prebivališta stavljaju u neravnopravan položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu ili na drugi način narušava jedinstvo jugoslovenskog tržišta, uključujući i sporove o naknadi štete, koje se tim prouzrokuju (stav 4.).
5. Ispitujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta citiranih odredaba Ustava i zakona, Ustavni sud je zaključio da osporenim rešenjem nije na pravilan način odlučeno o reviziji podnosilaca ustavne žalbe.
U konkretnom slučaju, Vrhovni sud Srbije je zaključio da se u imovinsko-pravnim sporovima u kojima tužioci preinače tužbu povećanjem tužbenog zahteva dozvoljenost revizije ceni prema pravilima parničnog postupka važećim u vreme preinačenja tužbe, te je našao da je revizija podnosilaca ustavne žalbe nedozvoljena jer oni predstavljaju obične suparničare čiji pojedinačni zahtevi ne prelaze novčani limit propisan odredbom člana 394. stav 2. ZPP. Po oceni Ustavnog suda, ovakvo pravno stanovište Vrhovnog suda Srbije bi bilo ustavnopravno prihvatljivo samo u slučaju da se na postupak po reviziji podnosilaca ustavne žalbe primenjivao ZPP. Međutim, imajući u vidu prelaznu odredbu člana 491. stav 4. ZPP i da je parnični postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe pokrenut 1. aprila 2004. godine, Ustavni sud je ocenio da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak kada je dozvoljenost revizije podnosilaca ustavne žalbe cenio prema odredbama ZPP i da je, u konkretnom slučaju, postojanje procesnih pretpostavki za postupanje po navedenom vanrednom pravnom leku morao ceniti prema odredbama ranije važećeg ZPP. U tom smislu, odredbom člana 382. stav 4. tačka 2) ranije važećeg ZPP je bila dozvoljena mogućnost podnošenja revizije protiv pravosnažne presude u sporovima zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda po osnovu rada, bez obzira na vrednost predmeta spora. Razmatrajući predmet spora koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci ustavne žalbe tražili naknadu troškova ishrane za vreme boravka podnosilaca na terenskom radu, što nesumnjivo predstavlja prihode i materijalna prava po osnovu rada. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud smatra da je, u smislu odredaba člana 382. ranije važećeg ZPP, revizija podnosilaca ustavne žalbe bila dozvoljena i da je Vrhovni sud Srbije morao u meritumu odlučiti o ovom vanrednom pravnom leku.
Ocenjujući navode i razloge u ustavnoj žalbi sa stanovišta odredbe člana 36. stav 2. Ustava, a imajući u vidu sve izrečene konstatacije, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. II 254/08 od 6. marta 2008. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravno sredstvo. U situaciji kada je revizija odbačena iako je o njoj očigledno trebalo meritorno odlučivati, suštinski je došlo do uskraćivanja podnosilaca ustavne žalbe na pravno sredstvo. Naime, Ustavni sud je stanovišta da se pravo na žalbu, odnosno drugo pravno sredstvo ne iscrpljuje u strogo formalnopravnom smislu kroz mogućnost njihovog izjavljivanja, već podrazumeva delotvornu pravnu zaštitu, odnosno da nadležan sud oceni sve relevantne navode iz revizije i pravično i raspravi i odluči o pravima i obavezama podnosilaca ustavne žalbe.
6. Iz iznetih razloga, Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07), te je odlučeno kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu otkloniti jedino poništajem osporenog rešenja, kako bi u ponovnom postupku Vrhovni kasacioni sud doneo novu odluku o reviziji podnosilaca ustavne žalbe, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
S obzirom na to da će Vrhovni kasacioni sud kao sud najviše instance tek zauzeti pravni stav o osnovanosti revizije podnosilaca ustavne žalbe, tj. da će ispitati da li su postupajući sudovi u predmetnom parničnom postupku pravilno primenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da je zahtev podnosilaca za utvrđivanje povrede prava iz člana 21. stav 2. i člana 36. stav 1. Ustava preuranjen, zbog čega je ustavnu žalbu u ovom delu odbio.
7. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić