Usvajanje ustavne žalbe zbog povrede prava na imovinu pogrešnom primenom zastarelosti
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu zbog povrede prava na imovinu. Utvrđeno je da je Vrhovni sud Srbije pogrešno primenio rok zastarelosti za naknadu štete, umesto opšteg roka, na zahtev za naknadu za robu rekviriranu za potrebe vojske.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-608/2008
21.01.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zade Zećirović iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 21. januara 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Zade Zećirović izjavljena protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 od 26. juna 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Prev. 374/07 od 12. februara 2008. godine i utvrđuje da je navedenim sudskim odlukama povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
2. Poništava se presuda Vrhovnog suda Srbije iz tačke 1. i određuje da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku po reviziji tužioca „MUKI TRADE" DOO iz Prištine izjavljenoj protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 od 26. juna 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zada Zećirović iz Beograda, preko punomoćnika - advokata Stojadina Mitića iz Niša, podnela je Ustavnom sudu 3. juna 2008. godine blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 od 16. juna 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Prev. 274/07 od 12. februara 2008. godine. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da je osporenim presudama povređeno njeno pravo na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava Republike Srbije i načelo zabrane diskriminacije zbog pripadnosti nacionalnoj manjini utvrđeno članom 76. Ustava. Navela je da je kao vlasnik preduzeća „MUKI TRADE" iz Prištine obavljala trgovinsku delatnost do 24. marta 1999. godine, kada je ceo prostor Sportsko poslovnog centra „Boro i Ramiz" u Prištini, gde se nalazio i njen magacin sa raznom prehrambenom robom, zaposela Vojska Jugoslavije i bez ikakvog pravnog osnova obila magacin i uzela prehrambenu i drugu robu velike vrednosti. Ističući da oduzimanje robe nije učinjeno u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, već da se radilo o „ratnom plenu" i povredi imovinskih prava samo u odnosu na pripadnike albanske nacionalne manjine, predložila je „da Ustavni sud postupi po Ustavu i zakonu i na taj način zaštiti ustavna i zakonska prava podnosioca ove žalbe kao pripadnika albanske nacionalne manjine".
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 i celokupnu dokumentaciju dostavljenu u prilogu ustavne žalbe, na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
Preduzeće „MUKI TRADE" DOO iz Prištine, čiji je osnivač, vlasnik i direktor podnositeljka ustavne žalbe, podnelo je 11. januara 2005. godine tužbu Trgovinskom sudu u Nišu protiv tužene Državne zajednice Srbija i Crna Gora, Vojska SCG - VP 1410 Niš, radi isplate - naknade vrednosti za oduzetu robu, po osnovu sticanja bez osnova. Presudom Trgovinskog suda u Nišu P. 1393/2005 od 5. juna 2006. godine obavezana je tužena DZ SCG, Vojska SCG - VP 1410 Niš da tužiocu - pravnom licu isplati iznos od 11.177.963,10 dinara, sa zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.186.557,00 dinara, a sve u roku od 8 dana od dana prijema presude. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtev tužioca za isplatu zatezne kamate na iznos glavnog duga od 11.177.963,10 dinara, za period od 11. juna 1999. godine pa do 10. decembra 2004. godine. U sprovedenom postupku, Trgovinski sud u Nišu je utvrdio da je, prema zapisniku o primopredaji magacina u Sportsko poslovnom centru „Boro i Ramiz" u Prištini od 11. juna 1999. godine, finansijska policija izvršila izdavanje zaplenjene robe za potrebe Vojske Jugoslavije. Zapisnikom je, takođe, konstatovano da su preuzeti i izdati prehrambeni proizvodi i drugi artikli iz magacina br. 9 tužioca dana 26. aprila 1999. godine, za vreme trajanja NATO agresije na našu zemlju, dok sredstva zatečena u kancelariji ovog magacina nisu uzeta, osim dva kompjutera i jednog monitora koji su takođe dati na upotrebu Vojsci Jugoslavije. Po nalaženju prvostepenog trgovinskog suda, predmetna roba je oduzeta po osnovu Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze („Službeni list SRJ", broj 36/98), donete na osnovu čl. 30. i 39. tada važećeg Zakona o odbrani. Članom 39. Zakona o odbrani određeno je da se odredbe čl. 24, 26, 27, 29. i 30. ovog Zakona (koje se odnose na prava i dužnosti građana u odbrani zemlje) o davanju materijalnih sredstava za odbranu zemlje odnose i na preduzeća i druga pravna lica. Članom 27. ovog Zakona propisano je da ako za vreme ratnog stanja jedinice Vojske Jugoslavije ne mogu na redovan način da se snabdevaju neophodnom hranom, pogonskim materijalom, ogrevom i drugim sredstvima, Savezno ministarstvo za odbranu, na zahtev starešine Vojske Jugoslavije na položaju komandanta bataljona, može narediti da građani ili njihova domaćinstva daju napred navedena neophodna materijalna sredstva, a što znači da je takva mogućnost obavezivanja na predaju istih predviđena i za preduzeća i druga pravna lica. U smislu navedenog, a pri okolnosti da je Uredbom o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, kojom je bliže uređeno organizovanje i izvršavanje materijalne obaveze građana, preduzeća i drugih pravnih lica, odnosno vlasnika stvari, i to tako što je odredbom člana 4. tačka 12. Uredbe predviđena obaveza vlasnika stvari da za potrebe odbrane zemlje predaju druge potrebne stvari, kao i prehrambene proizvode, saglasno odredbama Zakona o odbrani, po nalaženju prvostepenog suda, na predmetni odnos strana u sporu ne može se primeniti institut sticanja bez osnova. Polazeći od iznetog, kao i činjenice da je predmetna roba tužioca oduzeta i predata Vojsci Jugoslavije za potrebe iste u uslovima ratnog stanja, tužiocu pripada naknada vrednosti nestalih rekviriranih stari, saglasno odredbama člana 19. Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, a u vezi sa članom 29. Zakona o odbrani. Budući da Uredbom nije uređeno pitanje dospelosti obaveze tužene na plaćanje ove naknade, Trgovinski sud u Nišu je ocenio da je istaknuti prigovor tužene o zastarelosti potraživanja neosnovan, jer je tužba podneta 11. januara 2005. godine, odnosno pre isteka opšteg roka zastarelosti od 10 godina, saglasno odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima.
Viši trgovinski sud je, odlučujući o žalbama tužioca i tužene protiv navedene prvostepene presude Trgovinskog suda u Nišu, doneo osporenu presudu Pž. 2056/07 od 26. juna 2007. godine kojom je odbio žalbu tužioca, a usvojio žalbu tužene i preinačio presudu Trgovinskog suda u Nišu P. 1393/2005 od 5. juna 2006. godine u prvom stavu izreke, tako što je odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati iznos od 11.177.963,10 dinara sa zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.186.557,00 dinara, sve u roku od 8 dana od dana prijema prepisa presude. Drugostepeni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju roba tužiocu oduzeta na osnovu Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, kao podzakonskog akta. S obzirom na to da se svakako ne radi o sticanju bez osnova, žalbeni sud nalazi da se ne može dosuditi, kako to pogrešno nalazi prvostepeni sud, iznos koji odgovara veleprodajnim cenama oduzetih pokretnih stvari na dan oduzimanja. Viši trgovinski sud dalje ističe da bi naknada mogla da se dosudi samo u slučaju da je tužilac traži po navedenom zakonu i podzakonskom aktu, ali da tužilac tako određenu naknadu u ovoj parnici i ne traži, te da prvostepeni sud takvu naknadu nije ni utvrdio. Takođe je navedeno da sud nije vezan pravnim osnovom zahteva tužbe, ali je vezan činjenicama koje obrazuju stvarni i pravni identitet zahteva tužbe. Ono što tužiocu pripada i što tužilac može tražiti u posebnoj parnici, po nalaženju višeg suda, jeste naknada za oduzetu robu, ali u iznosu kako se pomenutim propisima ta naknada utvrđuje.
Odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 od 26. juna 2007. godine, Vrhovni sud Srbije je na sednici održanoj 12. februara 2008. godine, doneo osporenu presudu Prev. 374/07 kojom je odbio kao neosnovanu reviziju tužioca. Ovo iz razloga što je utvrdio da je radnjom tužene, učinjenom na osnovu ovlašćenja iz Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, umanjena imovina tužioca za vrednost oduzete robe, u kom smislu je definisana šteta članom 155. Zakona o obligacionim odnosima, čija je naknada propisana članom 29. Zakona o odbrani i članom 19. Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze. Konstatujući da potraživanje naknade štete zastareva najkasnije istekom objektivnog roka od pet godina od kada je šteta nastala, Vrhovni sud je ocenio da je osnovan prigovor zastarelosti potraživanja istaknut od strane tužene u prvostepenom postupku, „zbog čega je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca."
4. Odredbama Ustava na čiju povredu se ustavnom žalbom poziva, utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne kao i da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (član 58. st. 1. do 3.); da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita, kao i da je zabranjena bilo kakva diskriminacija zbog pripadnosti nacionalnoj manjini (član 76. st. 1. i 2.).
Zakonom o odbrani („Službeni list SRJ", br. 43/94, 11/95, 28/96, 44/99 i 3/02) bilo je propisano: da ako za vreme ratnog stanja jedinice Vojske Jugoslavije ne mogu na redovan način da se snabdevaju neophodnom hranom, pogonskim materijalom, ogrevom i drugim sredstvima, Savezno ministarstvo za odbranu na zahtev starešine Vojske Jugoslavije na položaju komandanta bataljona, njemu ravnom ili višem položaju, može narediti da građani ili njihova domaćinstva daju neophodna materijalna sredstva (član 27. stav 1.); da vlasniku materijalnih sredstava uzetih za potrebe odbrane zemlje pripada naknada (član 29.); da Savezna vlada određuje materijalna sredstva, propisuje evidenciju tih sredstava, način njihovog uzimanja i visinu naknade za dopremanje i korišćenje, kao i postupak za utvrđivanje naknade za oštećena, uništena ili nestala sredstva uzeta za potrebe odbrane zemlje (član 30.).
Uredbom o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze („Službeni list SRJ", br. 36/98, 32/99 i 9/01) bilo je propisano: da su vlasnici stvari dužni da, za potrebe odbrane zemlje, predaju druge potrebne stvari (proizvode od posebnog interesa za odbranu zemlje) (član 4. tačka 11.); da stvari iz člana 4. ove Uredbe popisuju i o njima vode evidenciju nadležni područni organi Saveznog ministarstva za odbranu na osnovu evidencije koju vode organi uprave nadležni za imovinu, unutrašnje poslove, javne prihode i drugi državni organi (član 5.); da su vlasnici stvari dužni da nadležnom područnom organu, na njegov zahtev, stave na uvid podatke i isprave o stvarima iz člana 4. ove uredbe i da mu omoguće pregled stvari radi popisa i vođenja evidencije (član 6. stav 1.); da ako se za pojedine stvari iz stava 1. ovog člana ne vodi evidencija ili podaci iz te evidencije nisu potpuni, nadležni područni organ vrši pregled tih stvari i ustrojava njihovu evidenciju (član 6. stav 2.); da za korišćenje stvari iz člana 4. ove uredbe vlasniku stvari pripada naknada određena Tarifom za određivanje naknade za korišćenje popisanih stvari za potrebe Vojske i druge potrebe odbrane zemlje koja je odštampana uz ovu uredbu i čini njen sastavni deo (član 19. stav 1.). Prema odredbi tačke 6. Tarife za određivanje naknada za korišćenje popisanih stvari za potrebe vojske i druge potrebe odbrane zemlje, za korišćenje stvari koje nisu navedene u Tarifi primenjuje se procenat koji je utvrđen za najsličnije stvari iz Tarife.
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ", br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99) propisano je: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1.); da se za štetu bez obzira na krivicu odgovara u drugim slučajevima predviđenim zakonom (član 154. stav 3.); da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (član 155.); da će sud dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja (član 185. stav 4.); da dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze (član 324. st. 1. i 2.); da potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti (član 371.); da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje štetu učinilo a u svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala (član 376. st. 1. i 2.).
5. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta citiranih odredaba Ustava, Zakona o odbrani, Zakona o obligacionim odnosima i Uredbe o organizovanju i izvršenju materijalne obaveze, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama Višeg trgovinskog suda i Vrhovnog suda Srbije povređeno Ustavom zajemčeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na imovinu .
Po oceni Ustavnog suda, u osporenoj presudi Višeg trgovinskog suda je izneto ustavnopravno prihvatljivo stanovište da je roba podnositeljki ustavne žalbe oduzeta aprila 1999. godine za vreme trajanja ratnog stanja, na osnovu citiranih odredaba Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, tako da ne postoji sticanje bez osnova na strani tužene, a što je izričito i decidno navedeno kao pravni osnov na kome se zasniva tužbeni zahtev radi isplate novčane naknade, istaknut od strane pravnog lica čiji je podnositeljka osnivač i vlasnik. Međutim, u skladu sa odredbom člana 187. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS", broj 125/04), određivanje pravnog osnova tužbenog zahteva nije nužan (obavezan) element tužbe. Šta više, prema stavu 4. istog člana Zakona, sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahteva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan njime. Sve to konstatuje i drugostepeni sud u svojoj odluci, ali iz toga izvlači ustavnopravno neprihvatljiv zaključak da tužilac, pogrešno polazeći od instituta sticanja bez osnova na strani tužene kao pravnog osnova svog tužbenog zahteva, zapravo i ne traži naknadu za oduzetu robu, odnosno da takav zahtev, navodno, uopšte nije bio predmet spora o kome bi sud mogao da raspravlja i odlučuje u predmetnoj parnici, već da tužilac ovakvu naknadu treba da potražuje u posebnoj parnici. Pri tome, osnov za donošenje osporene drugostepene presude kojom je usvojena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u usvajajućem delu tužbenog zahteva, nije bilo pozivanje na materijalnopravni institut zastarelosti potraživanja koji je tuženi istakao kao prigovor pred prvostepenim sudom, niti je drugostepeni sud smatrao da je oduzimanjem tužiočeve robe za potrebe odbrane zemlje u uslovima ratnog stanja došlo do nanošenja štete na njegovoj imovini, kao osnova za traženje isplate.
Sa druge strane, u osporenoj revizijskoj presudi Vrhovnog suda Srbije, konstatovano je da je radnjom Vojske Jugoslavije, čiji su pravni sledbenici imali svojstvo tuženih u predmetnom sporu, učinjenom na osnovu ovlašćenja iz Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, umanjena imovina pravnog lica u vlasništvu podnositeljke ustavne žalbe za vrednost oduzete robe, u kom smislu je definisana obična šteta (damnum emergens) u članu 155. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu da je šteta za tužioca nastala najkasnije prestankom bombardovanja naše zemlje 11. juna 1999. godine, a da je tužba u predmetnoj parnici „za naknadu štete" podneta sudu 11. januara 2005. godine, Vrhovni sud Srbije je našao da je osnovan prigovor zastarelosti potraživanja istaknut od tužene u prvostepenom postupku, „zbog čega je" pravilno odlučio drugostepeni sud kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca. Pri tome, kako je već navedeno, Viši trgovinski sud uopšte nije smatrao da se radilo o naknadi štete, niti je shodno tome izveo zaključak o zastarelosti potraživanja tužioca. Po oceni Ustavnog suda, da bi se sporni pravni odnos mogao rešavati po propisima koji regulišu naknadu štete, pre svega mora da postoji šteta na imovini tužioca, koja može biti obična šteta ili izmakla korist, a koja po svom nastanku može biti iz ugovora, iz skrivljene (deliktne) štetne radnje ili nastala bez obzira na krivicu (prouzrokovana opasnom stvari ili delatnošću). U konkretnom slučaju ne postoji ni jedan od navedenih osnova za prouzrokovanje štete, jer između strana u sporu ne postoji ugovor, niti je u ponašanju tužene bilo protivpravnosti, pošto je tužiocu roba iz magacina oduzeta (rekvirirana) za zakonom predviđene potrebe odbrane zemlje u uslovima proglašenog ratnog stanja. Samim tim, pitanje naknade tužiocu za oduzetu robu, koja je potrošne i zamenljive prirode, mora biti regulisano primenom odgovarajućih odredaba Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, uz poštovanje ustavnog načela da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne.
Navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama je ustanovljeno pravo na naknadu za oduzetu robu. Za ostvarivanje tog prava nije propisan poseban rok. Stoga se, u cilju pravičnog presuđenja ovog spora, mora oceniti mogućnost pružanja sudske zaštite istaknutog potraživanja podnositeljke ustavne žalbe u skladu sa odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, Vrhovni sud Srbije u osporenoj odluci nije cenio mogućnost pružanja sudske zaštite podnositeljki u granicama opšteg roka zastarelosti potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud je stanovišta da dati razlozi u osporenoj presudi Vrhovnog suda za primenu posebnog roka zastarelosti koji se odnosi na primenjeni pravni institut naknade štete, nisu ustavnopravno prihvatljivi, jer se iz relevantnih činjenica ne može izvesti zaključak o pravnoj utemeljenosti izraženog stava da je utuženo potraživanje podnositeljke zastarelo.
Iz svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je osporenim presudama Višeg trgovinskog suda Pž. 2056/07 od 26. juna 2007. godine i Vrhovnog suda Srbije Prev. 374/07 od 12. februara 2008. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na imovinu iz člana 58. Ustava, kojim se jemči mirno uživanje imovine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, kao i da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne. Stoga je Sud ustavnu žalbu u ovom delu usvojio i, kao meru otklanjanja posledica utvrđene povrede Ustavom zajemčenog prava, poništio osporenu revizijsku presudu Vrhovnog suda Srbije, uz određivanje da Vrhovni kasacioni sud, koji će preuzeti nadležnost Vrhovnog suda Srbije po vanrednim pravnim lekovima u parničnom postupku, donese novu odluku po reviziji tužilje - podnositeljke ustavne žalbe, saglasno odredbama člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu.
Ustavni sud je, istovremeno, odbio ustavnu žalbu u delu u kome je posebno ukazano na povredu prava podnositeljke ustavne žalbe na jednaku zakonsku zaštitu kao pripadnika albanske nacionalne manjine zajemčenog članom 76. Ustava, iz razloga što podnositeljka ustavne žalbe nije pružila nesumnjive dokaze da su osporene presude donete zbog diskriminacije prema njoj kao pripadniku nacionalne manjine, niti takvi navodi imaju bilo kakvog uporišta u sadržini i datim razlozima osporenih presuda. Što se tiče tvrdnje podnositeljke da je Vojska Jugoslavije tokom ratnog stanja 1999. godine uzimala robu samo iz magacina u Prištini koji su bili u vlasništvu pripadnika albanske nacionalne manjine, Ustavni sud ukazuje da je period u kome se u Republici Srbiji ostvaruje ustavnosudska zaštita povređenih ili uskraćenih ljudskih ili manjinskih prava i sloboda počeo da teče 8. novembra 2006. godine, stupanjem na snagu Ustava Republike Srbije. Naime, tek je važeći Ustav u članu 170. ustanovio ustavnu žalbu kao posebno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, koja se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, tako da predmetni navodi podnositeljke, ratione temporis, nisu od značaja za odlučivanje Suda u ovoj pravnoj stvari.
6. Na osnovu izloženog i odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je doneo Odluku kao u izreci.
|
|
|
PREDSEDNIK dr Bosa Nenadić |