Odluka Ustavnog suda o neosnovanosti ustavne žalbe zbog dužine trajanja parničnog postupka
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako je postupak trajao nepunih jedanaest godina, ocenjeno je da podnositeljka, kao tužena strana koja je odlagala ispunjenje obaveze, snosi deo odgovornosti za dužinu trajanja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi N. D. iz U, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 27. novembra 2013. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba N. D. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Užicu u predmetu P. 345/12 (ranije predmet Opštinskog suda u Užicu P. 1118/01).
O b r a z l o ž e nj e
1. N. D. iz U. podnela je 9. februara 2011. godine, preko punomoćnika V. D. Ć, advokata iz U, Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku , zajemčenog član om 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku koji se vodi pred Opštinskim sudom u Užicu u predmetu P. 1118/01. Predložila je da Ustavni sud usvoji žalbu, naloži redovnom sudu da preduzme sve neophedne mere da se predmetni postpak okonča i istakla je zahtev za naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Članom 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu ukazuje podnositeljka u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 , 99/11 i 18/13 - Odluka US), ustavna žalba se može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku uvidom u spise predmeta Opštinskog suda u Užicu K. 254/00 i Osnovnog suda u Užicu P. 345/12 (ranije predmet Opštinskog suda u Užicu P. 1118/01) utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Opštinskog suda u Užicu K. 254/00 od 25. oktobra 2000. godine optužena N. D, ovde podnositeljka ustavne žalbe, oglašena je krivom za izvršenje krivičnog dela krađe iz člana 165. stav 1. KZ RS zbog toga što je u periodu od 1. jula 1997. godine do 4. februara 2000. godine na štetu oštećenog EPS - JP „E. U.“ oduzela 22.531 kwh električne energije i na taj način pribavila protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 9.204,83 dinara.
Na predlog izvršnog poverioca EPS JP „E. U.“ od 20. marta 2001. godine rešenjem Opštinskog suda u Užicu Iv. 1189/01 od 23. marta 2001. godine određeno je sprovođenje izvršenja protiv izvršnog dužnika D.D. (bivšeg supruga N. D), radi prinudne naplate iznosa od 57.453,84 dinara na ime utrošene električne energije za period od 1. oktobra 2000. godine do 1. januara 2001. godine.
Protiv navedenog rešenja o izvršenju prigovor je izjavila Novka Davidović.
Opštinski sud u Užicu je rešenjem Ipv. 65/01 od 24. maja 2001. godine stavio van snage svoje rešenje Iv. 1189/01 od 23. marta 2001. godine, nakon čega je pred Opštinskim sudom u Užicu u predmetu P. 1118/01 nastavljen parnični postupak protiv tuženog D.D. radi isplate navedenog iznosa.
Podneskom od 24. decembra 2002. godine tužilac je proširio tužbu i na tuženu N. D. tako što je predložio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete po osnovu neovlašćeno utrošene električne energije po presudi krivičnog suda plati iznos od 11.085,55 dinara, kao i da se oboje tuženih obavežu da mu solidarno na ime duga plate iznos od 46.368,29 dinara.
Tužena je podneskom od 19. marta 2003. godine izjavila da ne spori dug u visini od 9.204,83 dinara koliko je krivičnom presudom utvrđeno da je protivpravno prisvojila na štetu tužioca.
Do donošenja prvostepene presude od ukupno 14 zakazanih ročišta, dva nisu održana zbog sprečenosti sudije. U ovom delu postupka sprovedeno je ekonomsko–finansijsko veštačenje na okolnost visine zaduženja po električnom brojilu registrovanom na ime tuženog D.D. do dana podnošenja predloga za izvršenje, a nakon toga je na predlog tužioca sprovedeno još šest dopunskih veštačenja, s tim što su poslednja veštačenja sprovedena na okolnost visine potrošnje električne energije zaključno sa majem 2007. godine. Pri tome, iako je na ročištu održanom 17. jula 2006. godine odlučeno da se sprovede treće dopunsko veštačenje, nalog za preuzimanje spisa i izradu dopunskog nalaza veštaku je upućen tek 5. januara 2007. godine. Pored toga, u periodu od 9. maja 2008. godine do 6. maja 2009. godine nije održano nijedno ročište jer se predmet nalazio kod veštaka radi izrade petog dopunskog nalaza, s tim što je veštaku, koji je predmet preuzeo 7. jula 2008. godine, urgencija za izradu nalaza i vraćanje spisa upućena 16. aprila 2009. godine. Tužilac je podneskom od 13. marta 2008. godine poslednji put objektivno preinačio tužbu tako što je pored zahteva za obavezivanje tužene N. D. za plaćanje iznosa od 11.085,55 dinara, sa kamatom po pravnosnažnoj krivičnoj presudi, istakao zahtev kojim je tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu isplate iznos od 6.908,96 dinara, sa kamatom od 1. decembra 2000. godine, iznos od 15.383,62 dinara za utrošenu električnu energiju za period od 20. marta 2000. godine do 20. marta 2001. godine, te iznos od 361.724,20 dinara za potrošnju u periodu od 20. marta 2001. godine do 31. maja 2007. godine. Tužena N. D. je u prilogu podneska od 6. maja 2008. godine dostavila dokaz da je dugovani iznos po krivičnoj presudi u visini od 9.204,83 dinara platila 30. jula 2005. godine.
Opštinski sud u Užicu je 4. juna 2009. godine doneo presudu P. 1118/01 kojom je: obavezao tužene da tužiocu solidarno na ime duga za utrošenu električnu energiju za period mart – maj 2007. godine plate 11.397,49 dinara, sa kamatom, dok je u preostalom delu tužbeni zahtev odbio (stav 1. izreke); obavezao tuženu da tužiocu na ime duga po pravnosnažnoj krivičnoj presudi plati 11.085,55 dinara sa kamatom (stav 2. izreke); odlučio o troškovima postupka (stav 2. iz reke).
Rešenjem Višeg suda u Užicu Gž. 58/10 od 10. februara 2010. godine spisi predmeta vraćeni su prvostepenom sudu radi donošenja dopunske presude, nakon čega je pred Osnovnim sudom u Užicu zakazano ročište za 28. mart 2011. godine.
Dopunskom presudom Osnovnog suda u Užicu P. 1207/10 od 12. aprila 2011. godine odbijeni su tužbeni zahtevi tužioca kojima je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno na ime duga za periode bliže navedene u izreci isplate 350.326,71 dinar, 15.383,62 dinara i 6.908,96 dinara.
Viši sud u Užicu je rešenjem Gž. 1503/11 od 4. oktobra 2011. godine ponovo vratio spise predmeta prvostepenom sudu radi donošenja dopunskog rešenja o troškovima postupka, koje je Osnovni sud u Užicu doneo 18. oktobra 2011. godine, a zatim se Viši sud rešenjem Gž. 1633/11 od 25. novembra 2011. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. 62/12 od 6. februara 2012. godine je: potvrđena dopunska prvostepena presuda P. 1207/10 od 12. aprila 2011. godine (stav 1. izreke); ukinuta presuda Opštinskog suda u Užicu P. 1118/01 od 4. juna 2009. godine i dopunsko rešenje o troškovima postupka od 18. oktobra 2011. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutim delovima, osim u stavu drugom tačke 1.
U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, održana su tri ročišta i sprovedeno je dopunsko finansijsko veštačenje. Prema nalazu veštaka od 29. januara 2013. godine, dug tuženih za period mart – maj 2007. godine u celini je izmiren uplatama izvršenim od 19. maja 2009. godine do 12. novembra 2009. godine, dok je dug po osnovu poreza na promet i troškova kontrole za krađu struje namiren uplatama izvršenim od 12. novembra 2009. godine do 19. marta 2010. godine. Pored toga, u nalazu veštka je navedeno da je glavnica duga po krivičnoj presudi u iznosu od 9.204,83 dinara namirena uplatom od 30. jula 2005. godine, a da je zatezna kamata za period docnje u plaćanju navedenog iznosa izmirena uplatama izvršenim od 19. marta 2010. godine do 12. maja 2011. godine.
Rešenjem Osnovnog suda u Užicu P. 342/12 od 29. marta 2013. godine prihvaćeno je povlačenje tužbe tužioca i odlučeno je o troškovima postupka, a rešenjem Višeg suda u Užicu Gž. 880/13 od 24. septembra 2013. godine odbijene su žalbe tuženih i potvrđena je navedena odluka o troškovima.
4. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, na čiju se povredu podnositeljka ustavne žalbe poziva, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na osporeni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni parnični postupak u odnosu na podnositeljku ustavne žalbe otpočeo 24. decembra 2002. godine i da je pravosnažno okončan donošenjem rešenja Višeg suda u Užicu Gž. 880/13 od 24. septembra 2013. godine.
Mada se slobode i prava građana jemče i njihova ustavnosudska zaštita obezbeđuje od 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak predstavlja jedinstvenu celinu, i u ovom slučaju stao na stanovište da su ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumne dužine trajanja konkretnog parničnog postupka uzme u obzir celokupan period njegovog trajanja. U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju parnični postupak trajao nepunih jedanaest godina, što bi samo po sebi moglo da ukazuje da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je razumna dužina trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja koje u sporu treba raspraviti, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, ponašanja sudova koji su vodili postupak, kao i značaja prava o kome se raspravljalo za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Sledom rečenog, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju od presudnog značaja za ocenu osnovanosti navoda podnositeljke ustavne žalbe analiza postupanja nadležnih sudova i analiza ponašanja podnositeljke ustavne žalbe kao stranke tokom postupka.
Analizirajući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud dva puta bio neaktivan u periodu od više meseci – prvi put kada je nakon ročišta održanog 17. jula 2006. godine na kome je odlučeno da se sprovede treće dopunsko veštačenje dopis veštaku za izradu nalaza i preuzimanje spisa uputio tek posle skoro šest meseci, i drugi put kada je tek posle devet meseci od momenta kada je veštak preuzeo spise uputio urgenciju za izradu nalaza i vraćanje spisa.
Ispitujući ponašanje podnositeljke ustavne žalbe, Ustavni sud pre svega , konstatuje da je podnositeljka ustavne žalbe u parnici čiju dužinu trajanja osporava imala procesni položaj tužene, dakle lica o čijim obavezama se odlučivalo. S tim vezi, Ustavni sud dalje primećuje da je tužena pravnosnažnom krivičnom presudom Opštinskog suda u Užicu K. 254/00 od 25. oktobra 2000. godine oglašena krivom za izvršenje krivičnog dela krađe iz člana 165. stav 1. KZ RS zbog oduzimanja električne energije i pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu tužioca u visini od 9.204,83 dinara, koji iznos je , sa kamatom, između ostalog, bio predmet istaknutog tužbenog zahteva u odnosu na podnositeljku. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je podnositeljka, i pored toga što je 19. marta 2003. godine izjavila da ne spori tužbeni zahtev u navedenom iznosu, tu svoju obavezu, i to samo za glavnicu , izmirila 30. jula 2005. godine, dok je zateznu kamatu na ovaj iznos izmirila uplatama izvršenim od 19. marta 2010. godine do 12. maja 2011. godine, što proizlazi iz nalaza veštaka iz januara 2013. godine. Osim toga, i ostala potraživanja tužioca, povodom kojih je vođen spor, a koja su se odnosila na potrošnju električne energije za period mart – maj 2007. godine i plaćanje troškova kontrole za krađu struje, izmirena su uplatama izvršenim u periodu od maja 2009. godine do marta 2010. godine. Iz izloženog sledi da je podnositeljka ustavne žalbe dugovanja zbog kojih je vođen predmetni parnični postupak protiv nje, u celini izmirila uplatama izvršenim zaključno sa majem 2011. godine, dakle nakon donošenja prvostepene presude P. 1118/01 od 4. juna 2009. godine.
Uzimajući u obzir sve napred izneto, a posebno imajući u vidu procesni položaj podnositeljke ustavne žalbe, te s tim u vezi i njenu mogućnost da ispunjenjem obaveze učini bespotrebnim dalje vođenje postupka, Ustavni sud je ocenio da u osporenom parničnom postupku podnositeljki nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je Opštinski sud u Užicu dva puta bio neaktivan, ali smatra da ovi periodi neaktivnosti nisu bili osnovni uzrok sveukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, jer je prvostepeni sud u preostalom delu aktivno vodio postupak, zakazivao ročišta u prihvatljivim rokovima i više puta sprovodio veštačenje u cilju utvrđivanja relevantne činjenične građe. Prihvatajući stav Evropskog suda za ljudska prava da samo ona kašnjenja koja se mogu pripisati državnim organima mogu dovesti do toga da se smatra da nije poštovan zahtev „razumnog roka“, Ustavni sud smatra da u osporenom parničnom postupku nisu postojala takva kašnjenja u postupanju sudova koja su neopravdano produžila postupak.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.