Odbacivanje ustavne žalbe koja osporava odluku o visini izdržavanja
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv sudskih odluka o visini izdržavanja, jer podnositeljka u suštini traži preispitivanje zakonitosti i pravilnosti odluka redovnih sudova, ne navodeći ustavnopravne razloge o povredi Ustavom garantovanih prava.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-6233/2016
17.01.2019.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Jovan Ćirić , Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. J . iz Užica, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. januara 201 9. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba D. J . i utvrđuje da je u upravnom postupku koji se vodi pred Vojnom poštom 1102 Beograd u predmetu Up-1 broj 57-39 podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosiocu ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.400 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
3. Nalaže se nadležnim organima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. D . J . iz Užica podneo je Ustavnom sudu, 5. avgusta 2016. godine, preko punomoćnika M. K, advokata iz Užica, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku , iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , u upravnom postupku koji se vodi pred Vojnom poštom 1102 Beograd u predmetu Up-1 broj 57-39.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je podnosilac bio vlasnik teretnog motornog vozila koje je bilo korišćeno za potrebe odbrane zemlje u toku ratnog stanja u periodu od 19. aprila do 19. juna 1999. godine. Potom je detaljno opisan tok osporenog postupka koji je pokrenut povodom zahteva podnosioca od 28. septembra 2001. godine za priznavanje prava na naknadu za korišćenje tog vozila , uz navođenje razloga koji se odnose na složenost i značaj predmeta postupka, postupanje upravnih organa i nadležnih sudova, kao i ponašanje podnosioca ustavne žalbe.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i utvrdi da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u označenom upravnom postupku, te da utvrdi pravo podnosioca na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1400 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate i pravo na naknadu štete – troškova na ime sastava ustavne žalbe u opredeljenom novčanom iznosu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosilaca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njihovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, iz celokupne priložene dokumentacije i spisa predmeta Vojne pošte 1102 Beograd Up-1 broj 57-39, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 28. septembra 2001. godine podneo zahtev za isplatu naknade za angažovanje teretnog motornog vozila, u periodu od 19. aprila do 19. juna 1999. godine.
Iz dokumentacije u spisima predmeta proizlazi : da je VP 5522 Požega „2001. godine donela rešenje kojim je podnosiocu ustavne žalbe priznato pravo na naknadu za korišćenje motornog vozila za vreme ratnog stanja u iznosu od 114.092,00 dinara“; da navedeno „reš enje“ nije dostavljeno podnosiocu; da je isto prosleđeno Računovodstvenom centru Mini starstva odbrane na realizaciju; da je naredba VP 5522 Požega za isplatu navedenog iznosa broj 3795-15 od 12. oktobra 2001. godine stornirana zbog uočene gre ške u visini obračunate naknade na osnovu zahteva te vojne pošte pov. broj 368-1 od 28. januara 2002. godine.
Podnosilac ustavne žalbe je 19. novembra 2002. godine izjavio žalbu zbog nedostavljanja „rešenja koje je 2001. godine doneto“ po navedenom zahtevu.
Rešenjem Vojne pošte 5522 Požega int. broj 1403-1 od 7. aprila 2003. godine podnosiocu ustavne žalbe je priznato pravo na isplatu naknade za angažovanje bliže označenog vozila, u vremenu od 26. aprila do 19. juna 1999. godine, u VP 5522-10 Požega, u visini amortizacije motornog vozila, u ukupnom iznosu od 20.069,89 dinara, sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom za period od 28. septembra 2001. godine do konačne isplate, s tim što će navedeni iznos obračunati i isplatiti Računovodstveni centar Ministarstva odbrane.
Rešenjem VP 2739 Užice Up-2 broj 31-2 od 29. maja 2003. godine odbijena je žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja.
O tužbi podnetoj Vrhovnom vojnom sudu, odlučio je Vrhovni sud Srbije presudom U-V 515/06 od 21. juna 2007. godine, kojom je istu uvažio i poništio navedeno drugostepeno rešenje. Tom sud u nisu bili dostavljeni spisi predmeta, već samo pobijano rešenje, te je na osnovu obrazloženja koje je u njemu dato zaključio da nije prihvatljivo stanovište tuženog organa da je prvostepeni organ mogao , u smislu člana 209. tada važećeg Zakona o opštem upravnom postupku , da vrši ispravku iznosa nakna de koja je odobrena podnosiocu, ukazujući na to da se ne radi o tehničkoj grešci, već o odlučivanju o zahtevu stranke u meritumu.
VP 1084 Beograd je rešenjem Up-2 broj 17-2/2008 od 25. februara 2008 . godine usvojila žalbu podnosioca, poništila prvostepeno rešenje od 7. aprila 2003. godine i vratila predmet na ponovi postupak.
VP 1102 Beograd je, kao prvostepeni organ, više puta tražila od podnosioca da dostavi određenu dokumentaciju kojom raspolaže zbog toga što su spisi predmeta nekompletni.
Prvostepeni organ je 19. januara 2009. godine doneo zaključak int. broj 4502-10/08 kojim je, s pozivom na odredbu člana 209. stav 1. tada važećeg Zakona o opštem upravnom postupku, isprav ljen dispozitiv „rešenja VP 5522 Požega iz 2001. godine“ , tako da je naknada za angažovanje motornog vozila određena u iznosu od 20.069,98 dinara, umesto ranijih 114.092,00 dinara.
Drugostepeni organ je rešenjem Up-2 broj 17-5/2008 od 3. marta 2009. godine usvojio žalbu podnosioca, poništio navedeni zaključak i vratio predmet na ponovni postupak, ukazujući da je prvostepeni organ dužan da utvrdi da li je „rešenje VP 5522 Požega iz 2001. godine“ uopšte doneto, te da u zavisnosti od toga donese odluku o izmeni tog „rešenja“ ili da odluči o zahtevu za priznavanje predmetnog prava.
Rešenjem prvostepenog organa int. broj 4502-17/08 od 22. jula 2009. godine odbijen je zahtev podnosioca ustavne žalbe iz razloga što je podnosiocu na osnovu isplatnog naloga VP 5522 Požega int. broj 1403-3 od 5. juna 2003. godine, preko Računovodstvenog centra Ministarstva odbrane, isplaćena naknada za angažovanje vozila , u trajanju od 55 dana , u iznosu od 20.069,98 dinara.
Drugostepeni organ je rešenjem Up-2 broj 17-10/2008 od 18. septembra 2009. godine usvojio žalbu podnosioca, poništio navedeno prvostepeno rešenje i vratio predmet na ponovni postupak, zbog toga što nije postupljeno po primedbama iz prethodnog drugostepenog rešenja.
Prvostepeni organ je rešenjem int. broj 7359-1 od 28. septembra 2010. godine ponovo odbio zahtev podnosioca, sa istim obrazloženjem kao i u prethodno poništenom rešenju, te je drugostepeni organ rešenjem Up-2 broj 17-15/2008 od 27. oktobra 2010. godine poništio i novo prvostepeno rešenje.
Prvostepeni organ je, nakon izvođenja dokaza veštačenjem preko veštaka saobraćajne struke radi utvrđivanja vrednosti motornog vozila, doneo rešenje Up-1 broj 57-17 od 9. avgusta 2011. godine kojim je podnosiocu ustavne žalbe priznato pravo na naknadu za korišćenje motornog vozila u iznosu od 9.290,57 dinara, dok je odbijen zahtev za isplatu naknade u iznosu od 94.022,02 dinara, kao i alternativno postavljen zahtev za isplatu naknade u iznosu od 145.456,88 dinara. Istim rešenjem je utvrđeno pravo Republike Srbije – Ministarstva odbrane – Vojske Srbije na povraćaj novčanog iznosa od 20.699.98 dinara na ime više isplaćene naknade podnosiocu ustavne žalbe po r ešenju od 7. aprila 2003. godine, nakon što je izvršena kompenzacija međusobnih potraživanja.
Rešenjem drugostepenog organa Up-2 broj 17-18/2008 od 21. septembra 2011. godine odbijena je žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja.
Presudom Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 11567/11 od 5. decembra 2013. godine uvažena je tužba podnosioca, poništeno navedeno drugostepeno rešenje i predmet vraćen nadležnom organu na ponovno odlučivanje. Po nalaženju tog suda, prvostepeni organ je bio dužan da, ukoliko utvrdi da je zahtev osnovan, odluči o visini naknade i kamati u skladu sa propisima , dok o naknado postavljenim zahtevima u pogledu visine naknade nije trebalo da rešava u dispozitivu, niti je bio ovlašćen da utvrđuje dospelost potraživanja Republike Srbije – Ministarstva odbrane – Vojske Srbije i da vrši kompenzaciju tog potraživanja sa potraživanjem podnosioca ustavne žalbe.
Nakon što je drugostepeni organ rešenjem Up-2 broj 17-23/2008 od 1. aprila 2014. godine usvojio žalbu podnosioca, poništio prvostepeno rešenje od 9. avgusta 2011. godine i vratio predmet na ponovni postupak, prvostepeni organ je ponovo odredio izvođenje dokaza veštačenjem preko veštaka saobraćajne struke radi utvrđivanja visine amortizacije motornog vozila u periodu od 26. aprila do 19. juna 1999. godine. Po sprovedenom postupku, doneo je rešenje Up-1 broj 57-35/2010 od 12. juna 2014. godine, kojim je odbijen zahtev podnosioca u pogledu oba tražena iznosa naknade za korišćenje motornog vozila. Navedeno prvostepeno rešenje je poništeno rešenjem drugostepenog organa od 6. oktobra 2014. godine.
Prvostepeni organ je rešenjem Up-1 broj 57-39 od 22. oktobra 2014. godine priznao podnosiocu ustavne žalbe pravo na naknadu za korišćenje bliže označenog motornog vozila, za potrebe Vojske i druge potrebe odbrane zemlje, u periodu od 26. aprila do 19. juna 1999. godine, u iznosu od 9.124,67 dinara, kao i pravo na isplatu zakonske zatezne kamate, u iznosu od 3.234,17 dinara. Istim rešenjem je konstatovano da su navedeni novčani iznosi isplaćeni podnosiocu ustavne žalbe dana 14. avgusta 2003. godine. Takođe, zahtevi podnosioca za isplatu tražene naknade u iznosima od 94.022,02 dinara i 145.456,88 dinara su odbijeni. U obrazloženju prvostepenog rešenja je navedeno da je Računovodstveni centar Ministarstva odbrane, dana 14. avgusta 2003. godine, na ime tražene naknade, podnosiocu isplatio iznos od 20.070,00 dinara, čime je ispunio svoju obavezu na isplatu naknade i odgovarajuće zakonske zatezne kamate, i to za 7.711,16 dinara više od pripadajućeg iznosa.
Drugostepeni organ je rešenjem Up-2 broj 17-36/2008 od 15. aprila 2015. godine odbio žalbu podnosioca izjavljenu protiv navedenog prvostepenog rešenja.
Podnosilac ustavne žalbe je 27. maja 2015. godine protiv navedenog drugostepenog rešenja tužbom pokrenuo upravni spor, koji je okončan presudom Upravnog suda U. 8199/15 od 3. oktobra 2018. godine, kojom je uvažena tužba podnosioca, poništeno navedeno drugostepeno rešenje i predmet vraćen nadležnom organu na ponovno odlučivanje.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10), koji se primenjivao do 31. maja 2017. godine, bilo je propisano: da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi po trebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 14.); da kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci što pre, a najdocnije u roku od jednog meseca od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci najdocnije u roku od dva meseca, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 208. stav 1.); da ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo na žalbu kao da je njen zahtev odbijen (stav 2.).
5. Ocenjujući osnovanost razloga i navoda ustavne žalbe sa stanovišta prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud najpre konstatuje da je period u kome ima nadležnost da ocenjuje povredu prava na suđenje u razumnom roku započeo 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije, kojim je obezbeđena ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi. Međutim, polazeći od toga da upravni postupak i upravni spor predstavljaju jedinstvenu celinu, Ustavni sud je na stanovištu da se za utvrđivanje opravdanosti trajanja postupka u predmetu Vojne pošte 1102 Beograd UP-1 broj 57-39, mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, tako da je za ocenu o povredi prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku relevantno ukupno vreme dosadašnjeg trajanja postupka, i to od 28. septembra 2001. godine, kada je podnosilac podneo zahtev za priznavanje prava na naknadu za korišćenje motornog vozila . Dakle, taj period iznosi 17 godina i tri meseca.
Ustavni sud je ocenio da navedeno trajanje postupka, samo po sebi, ukazuje da on nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, imajući u vidu da je pojam razumne dužine trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a, pre svega, od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja upravnih organa, odnosno sudova koji vode postupak, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Primenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da predmet osporenog postupka nije složen, jer nadležni organi treba da na osnovu dnevnog iznos a amortizacije utvrde visinu naknade za korišćenje vozila. Sa stanovišta značaja predmeta postupka, Ustavni sud konstatuje da je podnosiocu ustavne žalbe još 14. avgusta 2003. godine isplaćen iznos od 20.070,00 dinara na ime naknade za korišćenje stvari za potrebe odbrane zemlje, što prevazilazi iznos od 12.358,84 dinara koji je podnosiocu na ime iste naknade i odgovarajuće zakonske zatezne kamate utvrđen prvostepenim rešenjem od 22. oktobra 2014. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da podnosilac ima legitiman interes da se o njegovom zahtevu za priznavanje prava na navedenu naknadu u većem iznosu od onog koji je isplaćen, pravnosnažno odluči u razumnom roku.
Kada je u pitanju postupanje upravnih organa, Ustavni sud je utvrdio da oni nisu uredno postupali sa spisima predmeta , zbog čega je od podnosioca više puta traženo da dostavi određenu dokumentaciju kako bi se spisi kompletirali, kao i da je zbog takvog neažurnog postupanja sve do kraja 2009. godine utvrđivano da li je uopšte „doneto rešenje iz 2001. godine kojim je podnosiocu priznato pravo na naknadu u iznosu od 114.092,00 dinara “, od čega je zavisilo postojanje uslova za rešavanje o zahtevu podnosioca ustavne žalbe. Njihovo pogrešno i nedelotvorno postupanje se sastojalo u tome što je prvostepeni organ sam utvrđivao iznos naknade za korišćenje motornog vozila, da bi tek 2011. godine, nakon deset godina od pokretanja postupka, odredio izvođenje dokaza veštačenjem jer službeno lice koje je vodilo postupak nije posedovalo potrebno stručno znanje, pri čemu je radi utvrđivanja istih činjenica i 2014. godine odredio izvođenje dokaza veštačenjem , iako drugostepeni organ i sud u upravnom sporu to nisu zahtevali.
Kada je u pitanju postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud je izdvojio četvorogodišnje trajanje prvog upravnog spora i trajanje trećeg po redu upravnog spora od tri godine i četiri meseca . U vezi sa iznetim, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati i na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je izrazio stanovište da činjenica da se više puta nalaže ponovno razmatranja jednog predmeta pred nižom instancom može, sama po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu države (videti presudu Pavlyulynets protiv Ukrajine, broj 70763/01, stav 51, od 6. septembra 2005. godine, i presudu Cvetković protiv Srbije, broj 17271/04, stav 51, od 10. juna 2008. godine).
Što se tiče ponašanja podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je konstatovao da je jednu godinu kasnio sa podnošenjem žalbe „zbog ćutanja administracije“ od 19. novembra 2002. godine.
Ustavnopravna ocena postupka čije trajanje je uzeto u obzir u ovom predmetu, zasnovana na praksi i kriterijumima Ustavnog suda, potvrđuje da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Iz tih razloga, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku , imajući u vidu zahtev postavljen u ustavnoj žalbi, ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1 .400 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstvo pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbi člana 1. Zakona o dopuni Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 103/15).
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno određivanje, a posebno dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu i pravičnu naknadu za utvrđenu povredu Ustavom zajemčenog prava. Ustavni sud je, pri tome, imao u vidu postojeću praksu ovog suda i Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. Na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 3. izreke naložio nadležnim organima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se predmetni postupak okončao u najkraćem roku.
8. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, koji se izjednačavaju sa naknadom štete, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti veb-stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
9. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.