Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu koji je trajao preko osam godina. Podnosiocima je dosuđena naknada nematerijalne štete, dok je deo žalbe o povredi prava na pravično suđenje odbačen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda Vesna Il ić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragan Stojanović, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi V. M. iz Vrbasa i N. B. iz S. s, Vrbas, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 15. septembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba V. M . i N . B . i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom S adu u predmetu P1. 1201/11 povređeno pravo podnosi laca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. V. M . iz Vrbasa i N . B . iz S . s, Vrbas, podneli su Ustavnom sudu , 24. jula 201 4. godine, preko punomoćnika M. M, advokata iz Vrbasa, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 116/13 od 26. juna 2012. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1274/13 od 19. marta 201 4. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. st. 1. i 2. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji je vo đen pred O snovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P1. 1201/11.
Podnosioci ustavne žalbe ističu da je radni spor, koji su vodili protiv poslodavca „K.“ DOO iz Vrbasa, okončan posle osam godina, iako se ovaj postupak, shodno važećim propisima, smatra hitnim. Podnosioci pored povrede prava na suđenje u razumnom roku, osporavaju i navedene presude zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo. Ovo stoga što je činjenično stanje u osporenim presudama pogrešno utvrđeno jer oni nisu obavljali poslove na radnim mestima koja su ukinuta, a zbog čega im je prestao radni odnos "kao tehnološkom višku". Posebno ističu, da su njihova rešenja o otkazu nezakonita jer su svi akti - Program tehnološkog viška, Sistematizacija radnih mesta i pojedinačna rešenja o otkazu doneta istog dana 16. januara 2006. godine, te da akti poslodavca na osnovu kojih im je dat otkaz nisu bili stupili na snagu u trenutku donošenja rešenja. U ustavnoj žalbi, podnosioci ukazuju da "ostaju kod svih navoda iznetih u reviziji", te da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih ustavnih prava , poništi osporene odluke i naknadi podnosiocima nematerijalnu štetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u dostavljene dokaze uz ustavnu žalbu, kao i spise predmeta P1. 1201/11 O snovnog sud a u Novom Sadu, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Tužioci, ovde podnosioci ustavne žalbe, podneli su 10. aprila 2006. godine Opštinskom sudu u Vrbasu (u daljem tekstu: Opštinski sud), zajedno sa još tri tužioca, tužbu protiv tuženog AD "K." iz Vrbasa, radi poništaja rešenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na rad i isplate naknade za neiskorišćeni godišnji odmor iz 2006. godine, te isplate regresa za 2006. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Predmet je pred Opštinskim sudom zaveden pod brojem P1. 90/06.
Rešenjem Opštinskog suda P1. 89/06 od 13. aprila 2006. godine sa ovom parnicom spojene su još dve parnice, među kojima je i parnica P1. 90/06 podnosilaca ustavne žalbe, radi jednovremenog raspravljanja i odlučeno da se postupak vodi pod jedinstvenim ranijim brojem P1. 89/06. U ovom sporu je na tužilačkoj strani bilo 15 tužilaca, među kojima su i podnosioci.
Nakon devet održanih ročišta za glavnu raspravu , te tri odložena, Opštinski sud je presudom P1. 89/06 od 27. septembra 2007. godine delimično usvojio tužbene zahteve tužilaca, ovde podnosilaca ustavne žalbe.
Odlučujući o žalbama tužilaca, među kojima su i podnosioci ustavne žalbe, i tuženog, nadležni drugostepeni sud, a po izvršenoj reorganizaciji pravosuđa u 2010. godini, Apelacioni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž1. 114/10 od 1. oktobra 20 10. godine ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Spisi predmeta su vraćeni 25. oktobra 2010. godine nadležnom prvostepenom sudu - Osnovnom sud u u Novom Sadu - Sudska jedinica u Vrbasu a predmet je u ponovnom postupku dobio novi broj P1. 7949/10.
Nakon dva održana ročišta za glavnu raspravu, rešenjem Osnovnog suda u Novom Sadu - Sudska jedinica u Vrbasu P1. 7949/10 od 5. jula 2011. godine je razdvojen postupak po tužbama pet tužilaca, među kojima su i podnosioci ustavne žalbe, s tim da se ubuduće vodi pod brojem P1. 1201/11. Do zaključenja glavne rasprave 1. oktobra 2012. godine bilo je zakazano pet ročišta, od kojih jedno nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Na održanim ročištima saslušani su svi tužioci, među kojima i podnosioci ustavne žalbe, te pročitani brojni pismeni dokazi. Tužioci su precizirali svoje tužbene zahteve, ostajući samo kod zahteva koji se odnose na poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, dok su u preostalom delu povukli tužbene zahteve. Tuženi je obavestio sud o promenjenoj pravnoj formi privrednog društva.
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu - Sudska jedinica u Vrbasu P1. 1201/11 od 1. oktobra 2012. godine su u celosti usvojeni tužbeni zahtev svih tužilaca, među kojima su i podnosioci ustavne žalbe.
Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž1. 116/13 od 26. juna 2013. godine, koja je osporena ustavnom žalbom, delimično usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovane tužbene zahteve četiri tužioca, među kojim su i podnosioci ustavne žalbe, a potvrdio prvostepenu presudu za jednog od tužilaca. Po izjavljenim revizijama tužilaca i tuženog, te prispeću odgovora na reviziju, naredba za dostavljanje spisa revizijskom sudu data je 7. oktobra 2013. godine.
Revizija tužilaca sadrži identične navode kao i ustavna žalba.
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1274/13 od 19. marta 2014. godine odbijena je kao neosnovana revizija tuž ilaca, među kojima su i podnosioci, te potvrđena navedena drugostepena odluka , koja je uručena 1. jula 2014. godine punomoćniku podnosilaca ustavne žalbe.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 10 . Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04, 111/09 i 36/11) (u daljem tekstu: ZPP), koji se, saglasno odredbi člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), primenjivao do okončanja parnice, propisano je: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odug ovlačenja i sa što manje troškova.
5. Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da je parnica, čije trajanje osporavaju podnosi oci, kao tužioci u ovom postupku, trajala , u tri sudske instance, osam godina i nepuna tri meseca , računajući od 10. aprila 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe Opštinskom sudu u Vrbasu, do 1. jula 201 4. godine, kao dana kada je punomoćniku tužilaca, ovde podnosilaca ustavne žalbe, uručena presuda, Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1274/13 od 19. marta 2014. godine.
Ovo bi moglo da ukazuje da navedeni parnični postupak nije okončan u okviru standarda razumnog roka, na šta i podnosioci uk azuju u ustavnoj žalbi. Međutim, polazeći od toga da je razumna dužina trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja koje u sporu treba raspraviti, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja nadležnih sudova, kao i značaja prava o kome se raspravljalo za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na du žinu trajanj a postupka.
Po mišljenju Ustavnog suda, predmetni postupak u kom se odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahteva podnosi laca za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu, vraćanju na rad i naknad i za neiskorišćeni godišnji odmor i regres u godini prestanka radnog odnosa (iako je zahtev povodom novčanih potraživanja povučen pre donošenja druge po redu prvostepene presude), ne može se okarakterisati kao posebno složen, s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je trebalo raspraviti. Predmet je u procesnom smislu bio u izvesnoj meri složen, s obzirom na veći broj tužilaca, spajanje i razdvajanje parnica u toku trajanja ovog spora, ali se ipak time trajanje postupka van granica razumnog roka ne može opravdati.
Razmatrajući značaj predmeta spora za podnosioce ustavne ža lbe, Ustavni sud je ocenio da su podnosioci imali poseban značaj, i u psihološkom i egzistencijalnom smislu, da sud o njihovim zahtevima iz tužbe odluči u razumnom roku, s obzirom na vrstu spora koji je vođen po njihovoj tužbi.
Prema nalaženju Ustavnog suda, na strani podnosilaca ustavne žalbe nema doprinosa dužem trajanju postupka.
Ispitujući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud je zaključio da je prevashodno postupanje nadležnih prvostepenih sudova dovelo do toga da predmetni parnični postupak duže traje i da bude pravnosnažno okončan nakon više od sedam godina, odnosno u tri instance posle osam godina i skoro tri meseca, a što ne odgovara obavezi suda da hitno postupa u ovoj vrsti sporova. Ustavni sud konstatuje da je prva provostepena presuda, iako doneta za nešto više od tri godine, bila ukinuta, te da je druga prvostepena presuda doneta dve godine od ukidanja prethodne, preinačena od strane drugostepenog suda u odnosu na podnosioce ustavne žalbe i još dva tužioca. Postupak je okončan u tri sudske instance, tako što je drugostepena presuda potvrđena, a revizijski postupak je trajao pet meseci. Dužem trajanju postupka, u izvesnoj meri , doprineo je i Okružni sud u Novom Sadu, nadležan za rešavanje o žalbi protiv prve prvostepene presude, jer je o žalbama odlučio tek Apelacioni sud u Novom Sadu, i to nakon više od dve godine od izjavljivanja žalbi. To što je u 2010. godini došlo do uspostavljanja nove mreže sudova i promene nadležnosti sudova ipak ne može opravdati ovo trajanje žalbenog postupka.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da se ne može prihvatiti da je razumno da radni spor, u kome se odlučuje o radnopravnom statusu podnosilaca, a u odsustvu njihovog doprinosa, u tri sudske instance , traje više od osam godina. Ovo posebno jer, kako prema domaćem pravu, tako i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, u pogledu postupanja sudova u radnim sporovima postoji obaveza hitnog postupanja i odlučivanja. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu ovom delu usvojio, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate . Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbama člana 1. Zakona o dopunama Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za donošenje te odluke, a posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka i vrstu spora . Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu kompenzaciju za utvrđenu povredu Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku koju su podnosi oci ustavne žalbe pretrpel i prevashodno zbog neažurnog i neadekvatnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu kako sopstvenu, tako i praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. Ocenjujući postojanje povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, do koje je, po mišljenju podnosilaca, došlo donošenjem osporen ih presuda, Ustavni sud je utvrdio da u ustavnoj žalbi, osim iskazanog nezadovoljstva ishodom konkretnog parničnog postupka i ponovljenih navoda iz revizije, nisu navedeni razlozi koji bi opravdali tvrdnju da postoji povreda označenog ustavnog prava podnosilaca ustavne žalbe.
Ovo iz razloga što podnosioci ustavnom žalbom, najpre, osporavaju navedene presude u pogledu pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog tokom sprovedenog parničnog postupka i ocenu izvedenih dokaza od strane postupajućih sudova, što nije ustavnopravni razlog za pobijanje osporenih sudskih odluka. Podnosioci osporavaju i pravilnu primenu materijalnog prava, ali Ustavni sud ukazuje da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu primene materijalnog prava ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje suda u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud u Novom Sadu i Vrhovni kasacioni sud detaljno obrazložili zašto su se u konkretnoj situaciji ostvarili razlozi za otkaz ugovora o radu podnosiocima. Pritom, u ustavnoj žalbi, podnosioci su ponovili navode iz revizije, a na koje je revizijski sud već odgovorio u osporenoj odluci. Takođe, po stanovištu Ustavnog suda, bez uticaja na drugačiju odluku su i navodi podnosilaca da 16. januara 2006. godine, u trenutku donošenja rešenja o otkazu, akti poslodavca na osnovu kojih im je dat otkaz nisu bili na sna zi, s obzirom na to da je podnosiocima radni odnos prestao 18. januara 2006. godine, nakon stupanja na snagu akata poslodavca, pre svega Izmene akta o sistematizaciji radnih mesta i zadataka donetoj shodno usvojenom Programu rešavanja viška zaposlenih.
U vezi sa navodima podnosilaca da su im donošenjem osporenih presuda povređena i prava iz člana 36. st. 1. i 2. Ustava, Ustavni sud je ocenio da ustavna žalba, ni u ovom delu, ne sadrži ustavnopravne razloge kojima bi bila potkrepljena tvrdnja o uskraćivanju navedenih prava, već su se podnosioci samo formalno pozivali na nj ihovu povredu, što ustavnu žalbu u tom delu ne čini dopuštenom.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu, kao u drugom delu tačke 1. izreke, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
8. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1 tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.