Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku zbog neaktivnosti suda
Kratak pregled
Ustavni sud utvrdio je povredu prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku. Iako je postupak trajao nešto više od godinu dana, sud je bio potpuno neaktivan i nije odlučio o žalbi podnosioca preko deset meseci, što je nedopustivo.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: zamenik predsednika Suda dr Goran P. Ilić, zamenik predsednika Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Javnog komunalnog preduzeća „Vodovod“ iz Kraljeva, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 27. novembra 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Javnog komunalnog preduzeća „Vodovod“ i utvrđuje da je u izvršnom postupku i postupku obezbeđenja koji su vođeni u predmetu Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku , zajemčeno člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
3. Odbija se kao neosnovan zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu materijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. Javno komunalno preduzeće „Vodovod“ iz Kraljeva podnelo je 3. avgusta 2012. godine, preko zastupnika Marka Romčevića, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv stava trećeg izreke rešenja o obezbeđenju Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine i rešenja o obustavi izvršnog postupka istog suda Iv. 1560/11 od 28. juna 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodio u predmetu Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 i u postupku obezbeđenja koji se vodio u predmetu istog suda Iv. 1560/11.
U ustavnoj žalbi su interp retirani tok ovi izvršnog postupka i postupka obezbeđenja koji su prethodili ustavnosudskom, pri čemu je posebno istaknuto da je podnosilac protiv stava trećeg izreke rešenja o obezbeđenju Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine podneo žalbu 19. avgusta 2011. godine, ali da do podnošenja ustavne žalbe nije o njoj odlučeno.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i da utvrdi da je Privredni sud u Kraljevu u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom povredio navedena ustavna prava podnosiocu ustavne žalbe. Podnosilac ustavne žalbe je tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbama člana 82. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - US) je predviđeno: da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnog akta ili radnje državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu (stav 1.); da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku (stav 2.).
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/2011 , utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskj stvari:
Izvršni poverilac Javno kumunalno preduzeće „Vodovod“ Kraljevo je 28. aprila 2011. godine podnelo predlog za izvršenje Privrednom sudu u Kraljevu protiv izvršnog dužnika preduzeća „Tempo“ d.o.o. Kraljevo, na osnovu verodostojne isprave – računa, radi namirenja novčanog potraživanja, i to zaplenom sredstava sa računa izvršnog dužnika i popisom, plenidbom, procenom i prodajom pokretnih stvari izvršnog dužnika. Privredni sud u Kraljevu je rešenjem Iv. 1560/11 od 28. aprila 2011. godine odredio predloženo izvršenje.
Izvršni poverilac je 8. jula 2011. godine podneo predlog za obezbeđenje novčanog potraživanja Privrednom sudu u Kraljevu - zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti izvršnog dužnika, na osnovu pravnosnažnog i izvršnog rešenja o izvršenju.
Privredni sud u Kraljevu je osporenim rešenjem Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine, u stavu prvom izreke, delimično usvojio predlog za obezbeđenje izvršnog poverioca zasnivanjem založnog prava na bliže određenim nepokretnostima izvršnog dužnika, te je, u stavu drugom izreke rešenja, naložio Službi za katastar nepokretnosti opštine Kraljevo da izvrši upis založnog prava na predmetnim nepokretnostima, dok je, u osporenom stavu trećem izreke odbio kao neosnovan predlog za obezbeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na drugim bliže označenim nepokretnostima izvršnog dužnika.
Izvršni poverilac je 19. avgusta 2011. godine podneo žalbu Privrednom sudu u Kraljevu protiv stava trećeg izreke navedenog rešenja o obezbeđenju.
Privredni sud u Kraljevu je rešenjem Iv. 1560/11 od 31. oktobra 2011. godine ispravio rešenje o obezbeđenju potraživanju na bliže opisan način.
Privredni sud u Kraljevu je osporenim rešenjem Iv. 1560/11 od 28. juna 2012. godine obustavio izvršenje, u smislu člana 93. stav 2. Zakona o stečaju, jer je nad izvršni dužnikom rešenjem tog suda St. 76/12 od 13. juna 2012. godine otvoren postupak stečaja. U pouci o pravnom leku ovog rešenja je konstatovano da protiv ovog rešenja nije dozvoljen prigovor. Rešenje o obustavi postupka je dostavljeno izvršnom poveriocu 4. jula 2012. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 267. stav 3. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, 125/04) (u daljem tekstu: ZIP), koji je važio u vreme podnošenja žalbe protiv stava trećeg rešenja o obezbeđenju, bilo je propisano da se žalba protiv rešenja o odbijanju predloga zajedno sa spisima predmeta, dostavlja bez odlaganja sudu nadležnom za odlučivanje o žalbi, koji o njoj odlučuje u roku od osam dana od dana prijema spisa (član 267. stav 3.).
Zakon o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, broj 31/11) (u daljem tekstu: ZIO), koji se primenjuje od 17. septembra 2011. godine, u članu 358. stav 1. propisuje da će se postupci izvršenja i obezbeđenja u kojima je do dana početka primene ovog zakona započeto sprovođenje izvršenja okončati po odredbama ovog zakona. Odredbom člana 264. stav 4. navedenog Zakona je propisano da se prigovor protiv rešenja o odbijanju predloga za obezbeđenja, zajedno sa fotokopijom spisa predmeta, bez odlaganja dostavlja veću nadležnom za odlučivanje o prigovoru, koji o prigovoru odlučuje u roku od pet radnih dana od dana prijema spisa. Troškovi fotokopiranja spisa smatraju se troškovima postupka.
5. Odlučujući o ustavnoj žalbi u delu u kojem se ističe povreda prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da su ustavnosudskom postupku prethodi li izvršni postupak i postupak obezbeđenja koji su se vodili u predmetu Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11. Ustavni sud najpre ukazuje da postupak obezbeđenja po svojim karakteristika predstavlja postupak koji se razlikuje od postupka sprovođenja izvršenja, jer sud u postupku obezbeđenja, za razliku od suda u postupku obezbeđenja, utvrđuje činjenice i izvodi dokaze radi utvrđivanja zakonskih razloga za obezbeđenje potraživanja i odlučuje o predmetnom predlogu primenom načela kontradiktornosti. Međutim, iz sadržine ustavne žalbe i zahteva postavljenog u ustavnoj žalbi proizlazi da podnosilac istovremeno osporava kako dužinu trajanja postupka izvršenja, tako i dužinu trajanja postupka obezbeđenja, te je Ustavni sud ove postupke tretirao kao jedinstvenu celinu. Iz navoda ustavne žalbe i priložene dokumentacije proizlazi da su predmetni postupci od podnošenja predloga za izvršenje, 28. aprila 2011. godine, do donošenja rešenja o obustavi postupka izvršenja, 28. juna 2012. godine, trajali godinu dana i dva meseca. Bez obzira na navedenu dužinu trajanja predmetnih postupaka, nepostupanje izvršnog suda u fazi sprovođenja izvršenja (u kome važi načelo oficijelnosti) i u fazi odlučivanja o podnosiočevoj žalbi protiv stava trećeg izreke rešenja Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine, po oceni Ustavnog suda, neprihvatljivo je sa aspekta načela hitnosti koji se primenjuje kako u postupku izvršenja, tako i u postupku obezbeđenja, samim tim i sa aspekta suđenja u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava. Ustavni je utvrdio da izvršni sud nije sproveo nijednu radnju sprovođenja izvršenja (za godinu dana i dva meseca), iako za to nisu postojali bili kakvi zakonski razlozi. Takođe, podnosilac ustavne žalbe je posebno istakao da je protiv osporenog stava trećeg izreke rešenja Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine, kojim je odbijen njegov predlog za obezbeđenje u jednom delu, podneo žalbu 19. avgusta 2011. godine, ali da o njoj nije odlučeno sve do podnošenja ustavne žalbe. S obzirom na to da je predlog za obezbeđenje podnet u toku postupka izvršenja, a u kom slučaju postupa i odluke donosi sud pred kojim se vodi izvršni postupak, to je o podnetoj žalbi podnosioca moglo da se odlučuje do 28. juna 2012. godine, kada je izvrši sud doneo rešenje o obustavi izvršnog postupka. Dakle, o podnosiočevoj žalbi nije odlučeno više od deset meseci, što je neprihvatljivo sa aspekta suđenja u razumnom roku. Naime, ZIP koji je važio u trenutku podnošenja žalbe izričito je propisivao da se žalba protiv rešenja o odbijanju predloga, zajedno sa spisima predmeta, dostavlja bez odlaganja sudu nadležnom za odlučivanje o žalbi, koji o njoj odlučuje u roku od osam dana od dana prijema spisa (član 267. stav 3 .), dok ZIO koji se primenjivao skoro tokom čitavog postupka odlučivanja o žalbi (prigovoru), s obzirom na njegovo trenutno dejstvo na sve postupke izvršenja koji su u toku, propisuje da se prigovor protiv rešenja o odbijanju predloga za obezbeđenja, zajedno sa fotokopijom spisa predmeta, bez odlaganja dostavlja veću nadležnom za odlučivanje o prigovoru, koji o prigovoru odlučuje u roku od pet radnih dana od dana prijema spisa (član 264. stav 4.). Ovakvi kratki procesni rokovi za odlučivanje o žalbi (sada prigovoru) protiv stava trećeg izreke rešenja o obezbeđenju očigledno nisu poštovani u konkretnom slučaju. Inače, postupak obezbeđenja može ostvariti svoj cilj jedino ako se odluka o predlogu za obezbeđenje donose hitno i ako se mere obezbeđenja momentalno izvršavaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se i pored toga što je pojam razumne dužine trajanja jednog sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca - složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca, navedeno trajanje žalbenog postupka ne može se opravdati bilo kojim od prethodno navedenih činilaca.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe u izvršnom postupku i postupku obezbeđenja koji su vođeni u predmetu Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je usvojio ustavnu žalbu u tom delu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom, odlučujući kao u tački 1. izreke, prvi deo.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosiocu ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku, u ovom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja, a posebno ukupnu dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka i postupka obezbeđenja. Ustavni sud smatra da navedeni iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neažurnog i neefikasnog postupanja nadležnih sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu i ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, sopstvenu i praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom licu pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. Razmatrajući zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu materijalne štete, Ustavni sud ukazuje da podnosilac ustavne žalbe nije dostavio dokaze o šteti koja mu je prouzrokovana i dokaze o uzročnoj vezi između postupanja suda kao državnog orana i prouzrokovane materijalne štete, te je zahtev odbio, rešavajući kao u tačke 3. izreke , saglasno članu 89. st. 1. i 3. Zakona o Ustavnom sudu.
8. Analizirajući navode ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, Ustavni sud ukazuje da je podnosilac ustavne žalbe svoje novčano potraživanje iz verodostojne isprave mogao da ostvari prijavom svog potraživanja u postupku stečaja, te je Ustavni sud odbacio ustavnu žalbu u delu u kojim se ističe povreda prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
9. Ispitujući procesne pretpostavke za podnošenje ustavne žalbe protiv stava trećeg izreke rešenja Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine, Ustavni sud najpre ukazuje da iz odredbe člana 170. Ustava, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su pre njenog podnošenja iskorišćena propisana pravna sredstva za zaštitu prava podnosioca ustavne žalbe, pri čemu se pod iscrpljenošću pravnih sredstava ne podrazumeva samo njihovo izjavljivanje, već donošenje odluke nadležnog suda o izjavljenom pravnom sredstvu. U konkretnoj procesnoj situaciji, podnosilac ustavne žalbe je podneo žalbu protiv stava trećeg izreke navedenog rešenja, ali o navedenom pravnom leku nije odlučeno zbog obustave postupka, nakon kog momenta ne postoji više mogućnost postupanja i odlučivanja nadležnog izvršnog suda po izjavljenom pravnom sredstvu, zbog čega nisu ni ispunjeni formalni uslovi za odlučivanje Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u tom delu. Ovu okolnost podnosilac je mogao da istakne u prigovoru protiv samog rešenja o obustavi postupka. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u delu kojim se osporava stav treći izreke rešenja Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 8. avgusta 2011. godine, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke .
10. Podnosilac je izjavio ustavnu žalbu i protiv rešenja Privrednog sud a u Kraljevu Iv. 1560/11 od 28. juna 2012. godine, kojim je obustavljeno izvršenje u smislu člana 93. stav 2. Zakona o stečaju jer je nad izvršni dužnikom rešenjem tog suda St. 76/12 od 13. juna 2012. godine otvoren postupak stečaja. U rešenju o obustavi postupka je konstatovano da prigovor nije dozvoljen protiv ovog rešenja.
Ustavni sud konstatuje da u postupku izvršenja sud donosi odluke u formi rešenja ili zaključka, s tim što se zaključkom sprovode pojedine radnje i upravlja postupkom (član 36. st. 1. i 3. ZIO). U ZIO nije definisana forma akta kojim se postupak obustavlja. Imajući u vidu da je obustava jedan od načina okončanja izvršnog postupka, što znači da se na ovaj način konačno odlučuje i o pravu izvršnog poverioca da realizuje svoje priznato potraživanje, u situaciji kada realizacija potraživanja iz nekog od zakonom predviđenih razloga nije moguća, to odluka o obustavljanju izvršnog postupka ne predstavlja sprovođenje neke izvršne radnje ili akt upravljanja postupkom. Ovo ima za posledicu da se odluka o obustavljanju izvršnog postupka ne donosi u formi zaključka, već u formi rešenja, pa je u toj formi i donet akt koji se osporava ustavnom žalbom. U vezi sa tim, osporenom odlukom o obustavi izvršnog postupka, koja je doneta u formi rešenja, u suštini je konačno odlučeno o imovinskim pravima podnosioca ustavne žalbe, kao izvršnog poverioca. Kako kod okončanja postupka obustavom u ZIO nije naveden prigovor kao dozvoljeni pravni lek, Ustavni sud smatra da u toj situaciji ima mesta shodnoj primeni odredaba Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), i to odredbe člana 399. stav 1. kojom je predviđeno da je protiv rešenja prvostepenog suda dozvoljena žalba ako zakonom nije drugačije propisano.
Odredbom člana 36. stav 2. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu. Primenjujući ovu ustavnu normu na postupak izvršenja, Ustavni sud nalazi da kada se rešenjem u ovoj vrsti sudskog postupka odlučuje o pravima i obavezama stranaka, kao u konkretnom slučaju, one imaju pravo na pravni lek - prigovor, u skladu sa članom 39. ZIO, te je i podnosiocu ustavne žalbe, kao izvršnom poveriocu, pripadalo pravo da protiv osporenog rešenja kojim je obustavljen izvršni postupak izjavi prigovor veću prvostepenog suda.
Ovakvo pravno stanovište je zauzeto u Rešenju Už-8166/ 2012 od 23. januara 2014. godine („Službeni glasnik RS“, broj 27/14).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe imao pravo da prigovorom u postupku izvršenja pobija osporeno rešenje Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 28. juna 2012. godine kojim je obustavljen izvršni postupak, iako o tome nije bio poučen od strane donosioca tog rešenja. Iz navoda ustavne žalbe i priložene dokumentacije ne proizlazi da je podnosilac iskoristio navedeni pravni lek (prigovor) za zaštitu svojih prava u tom postupku. Kako se ustavna žalba može izjaviti samo pod uslovom da su iscrpljena pravna sredstva u redovnom sudskom postupku, to je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu i u delu kojim se pobija rešenje Privrednog suda u Kraljevu Iv. 1560/11 od 28. juna 2012. godine, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući takođe kao u drugom delu tačke 1. izreke.
S obzirom na to da podnosilac ustavne žalbe nije poučen o mogućnosti izjavljivanja ovog pravnog leka, zbog čega ne sme da trpi štetne posledice, to on, saglasno članu 39. ZIO, u roku od pet radnih dana od dana prijema ove odluke, može izjaviti prigovor protiv osporenog rešenja o obustavi postupka.
11. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENIK
PREDSEDNIKA VEĆA
dr Goran P. Ilić