Odluka Ustavnog suda o povredi prava roditelja u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio povredu prava roditelja zbog višegodišnjeg nesprovođenja naloga za povratak deteta po Haškoj konvenciji. Ipak, odbio je žalbu protiv konačne obustave postupka, nalazeći da je, usled proteka vremena, zaštita najboljeg interesa deteta od psihičke traume postala pretežnija.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik Snežana Marković i sudije Gordana Ajnšpiler Popović, Lidija Đukić, Tatjana Đurkić, Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), Miroslav Nikolić, dr Vladan Petrov, dr Nataša Plavšić, dr Jovan Ćirić, dr Milan Škulić i dr Tijana Šurlan, u postupku po ustavnoj žalbi Ro. M. iz Zagreba, Republika Hrvatska, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 7. aprila 2022. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba Ro. M. i utvrđuje da su u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Mionici u predmetu I. 324/16 podnosiocu ustavne žalbe povređena prava roditelja iz člana 65. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e nj e
1. Ro. M. iz Zagreba, Republika Hrvatska, podneo je Ustavnom sudu, 24. jula 2017. godine, preko punomoćnika S. D, advokata iz Valjeva, ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Mionici I. 324/16 od 28. juna 2017. godine i Ipv (I). 87/17 od 12. jula 2017. godine, zbog povrede načela sudske zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo i prava roditelja, zajemčenih odredbama čl. 22, 32, 36. i 65. Ustava. Povredu označenih načela i prava podnosilac ističe i u odnosu na postupak u kome su doneti osporeni akti – izvršni postupak koji je vođen pred Osnovnim sudom u Mionici u predmetu I. 324/16.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da su osporeni akti doneti nakon što je Ustavni sud Odlukom Už-8276/2014 od 23. juna 2016. godine poništio rešenje veća Osnovnog suda u Mionici kojim je sprovođenje izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari već jednom pravnosnažno obustavljeno, sa obrazloženjem da je izvršna isprava neizvršiva, jer maloletno dete, čiji je povratak naložen u Republiku Hrvatsku, saglasno Haškoj konvenciji o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, nema putnu ispravu Republike Srbije; da je osporenim aktima sporovođenje izvršenja ponovo obustavljeno, ovoga puta sa obrazloženjem da bi povratak maloletne ćerke stranaka u Republiku Hrvatsku izazvao kod nje psihičku traumu, što je članom 13. stav 1. tačka b) navedenog međunarodnog ugovora propisano kao razlog za odbijanje zahteva za hitan povratak deteta pod jurisdikciju države iz koje je nezakonito odvedeno; da je primena navedene odredbe međunarodnog ugovora bila moguća samo u vanparničnom postupku, a i najbolji interes maloletnog deteta, koji je izvršni sud predstavio kao glavni razlog za obustavu postupka, mogao se ispitivati isključivo u vanparničnom postupku koji je prethodno vođen i okončan na osnovu Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece; da se iz odluka koje su u tom postupku donete jasno vidi da se vanparnični sud bavio pitanjem zaštite najboljeg interesa maloletne ćerke stranaka, te je, u tom smislu, utvrđeno da u slučaju povratka ne postoji ozbiljna opasnost od psihičke ili fizičke traume, kao i dovođenja deteta u nepovoljan položaj na neki drugi način; da obustavljanje izvršnog postupka s pozivom na član 13. Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece predstavlja stavljanje van snage i potpuno derogiranje izvršne isprave; da je zaključak izvršnog suda zasnovan na veštačenju Instituta za mentalno zdravlje, koje je sud odredio i pored zabrane iz člana 30. stav 4. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2011. godine, pri čemu, podnosilac ustavne žalbe, kao otac deteta, nije pozvan da učestvuje u veštačenju, jer po mišljenju veštaka, njegovo prisustvo nije bilo neophodno; da je takvo ponašanje u suprotnosti sa odredbom člana 269. stav 4. Zakona o parničnom postpku, s obzirom na to da je prisustvo oca i razgovor sa njim itekako neophodan kada je reč o najbitnijim pitanjima vezanim za život maloletnog deteta; da Institut za mentalno zdravlje uopšte nije postupio po zadatku koji mu je izvršni sud odredio, što potvrđuje dopis koji je ta ustanova dostavila podnosiocu ustavne žalbe, a u kome se ukazuje na nemogućnost davanja odgovora na postavljena pitanja; da je Institut za mentalno zdravlje samo izvršio psihološko-psihijatrijsku eksploraciju maloletnog deteta, koja nije mogla poslužiti za donošenje osporenih odluka; da Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece u članu 11. predviđa hitno postupanje, kao i rok od šest nedelja za sprovođenje izvršenja, a ne šest godina koliko je predmetni postupak trajao; da je nedopustivo to što je značajan protek vremena, u kome izvršni sud nije uspeo da realizuje nalog za povratak deteta, a što je nužno imalo za posledicu promenu relevantnih okolnosti, poslužio kao razlog da se predmetni izvršni postupak obustavi.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporeni drugostepeni akt.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u osporene akte i dokumentaciju koja je dostavljena uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari, uz pozivanje na činjenice i okolnosti koje su prethodno utvrđene u postupku donošenja Odluke Už-8276/2014 od 23. juna 2016. godine (videti na veb stranici Ustavnog suda: www.ustavni.sud.rs):
3.1 Činjenice iz vanparničnog postupka koji je vođen radi izdavanja naloga za povratak deteta
Ministarstvo pravde Republike Srbije je, u svojstvu Centralnog izvršnog organa u smislu Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece od 25. oktobra 1980. godine (u daljem tekstu: Haška konvencija), 1. aprila 2011. godine, pokrenulo postupak pred Osnovnim sudom u Valjevu, radi povratka maloletne R. M. iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku. Postupak je pokrenut na osnovu zahteva oca deteta Ro. M, ovde podnosioca ustavne žalbe, koji je nadležnom organu Republike Srbije prosledio Centralni izvršni organ Republike Hrvatske.
Rešenjem Osnovnog suda u Valjevu Pom. Ig. 32/11 od 23. septembra 2011. godine naloženo je protivnici predlagača N. M, majci deteta, da maloletnu R. M, rođenu 18. maja 2010. godine, vrati u Republiku Hrvatsku, Zagreb, kao mesto poslednjeg prebivališta deteta, pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Rešenjem Višeg suda u Valjevu Gž2. 23/11 od 1. decembra 2011. godine preinačeno je navedeno prvostepeno rešenje, tako što je majci deteta, umesto naloga da vrati maloletnu R. M. u Republiku Hrvatsku, Zagreb, naloženo da obezbedi njen povratak u mesto njenog poslednjeg prebivališta - Zagreb, Republika Hrvatska.
3.2. Činjenice iz osporenog izvršnog postupka – izvršenje naloga o vraćanju deteta
Ro. M. je, 23. decembra 2011. godine, na osnovu rešenja Višeg suda u Valjevu Gž2. 23/11 od 1. decembra 2011. godine, podneo Osnovnom sudu u Valjevu – Sudska jedinica u Ljigu predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika N. M, radi obezbeđenja povratka maloletne R. M. u mesto njenog poslednjeg prebivališta – Zagreb, Republika Hrvatska. Predložio je da se izvršenje sprovede oduzimanjem maloletnog deteta od dužnika i predajom njemu.
Osnovni sud u Valjevu – Sudska jedinica u Ljigu doneo je 11. januara 2012. godine rešenje I. 26/12 kojim je: delimično usvojio predlog izvršnog poverioca i odredio izvršenje tako što je naložio izvršnom dužniku da odmah po prijemu rešenja obezbedi povratak maloletne R. M. u mesto njenog poslednjeg prebivališta (stav 1.); upozorio izvršnog dužnika da će se, ukoliko ne izvrši činidbu iz stava 1. rešenja, izvršenje sprovesti prinudnom naplatom izrečene novčane kazne u iznosu od 20.000,00 dinara (stav 2. izreke); odbio predlog za izvršenje u delu kojim je traženo da se ono sprovede oduzimanjem deteta od dužnika i predajom izvršnom poveriocu (stav 3. izreke). Odluku u stavu 3. izreke ovog rešenja sud je obrazložio time da izvršnom ispravom dužniku nije naložena predaja deteta u smislu člana 232. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, što je neophodan uslov za primenu stava 4. pomenutog člana zakona, već samo obezbeđivanje uslova za povratak deteta u mesto poslednjeg prebivališta.
Ovo rešenje je potvrđeno rešenjem Osnovnog suda u Valjevu Ipv. 65/12 od 15. marta 2012. godine, uz ocenu da su neosnovani navodi poverioca da je izvršenje trebalo odrediti na osnovu odredaba člana 226. stav 2. i člana 228. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju (oduzimanjem deteta) iz razloga što se, u konkretnom slučaju, ne radi o izvršenju sudske odluke o vršenju roditeljskog prava u smislu člana 226. stav 1. pomenutog zakona.
U daljem toku postupka, izvršni sud je u dva navrata – 10. aprila i 19. juna 2012. godine, donosio rešenja kojima je dužniku ostavljan rok od pet dana za postupanje po izvršnoj ispravi, uz upozorenje da će se, ukoliko ne postupi po rešenju u ostavljenom roku, izvršenje sprovesti prinudnom naplatom izrečene novčane kazne u iznosu od 50.000,00, odnosno 100.000,00 dinara.
Zbog nepostupanja dužnika, izvršitelj je 18. jula iste godine popisao pokretne stvari zatečene u kući u kojoj dužnik stanuje sa detetom i roditeljima.
U septembru 2012. godine pred izvršnim sudom je održano ročište, kome su, osim stranaka, prisustvovali i socijalni radnici nadležnog organa starateljstva u Republici Srbiji. Na ovom ročištu, punomoćnik izvršnog dužnika je obavestio sud da majka deteta „nije spremna da dobrovoljno postupi po rešenju o izvršenju, ali je saglasna da izvršni poverilac dete viđa u prostorijama centra za socijalni rad u Ljigu“, a socijalni radnici su sudu predali službenu belešku o viđenju oca i deteta koje je realizovano u njihovim prostorijama 30. avgusta 2012. godine. Poverilac je ostao pri predlogu da se izvršenje sprovede oduzimanjem deteta i predajom njemu, što je ponovio i u podnesku od 24. septembra uz koji je priložio i dopis upućen punomoćniku dužnika u kome je predložio način na koji bi bio realizovan kontakt sa detetom u Zagrebu. Prema ovom predlogu, njegov punomoćnik bi na granični prelaz između Republike Srbije i Republike Hrvatske doneo hrvatski pasoš deteta, a majci deteta bi po ulasku u Republiku Hrvatsku bio predat novčani iznos dovoljan za podmirenje troškova putovanja i boravka u Zagrebu. Predloženo je da susret traje tri sata uz nadzor socijalnog radnika.
Poverilac je podnescima od 24. oktobra 2012. i 18. janauara 2013. godine urgirao da se odluči o njegovom predlogu od 24. septembra 2012. godine.
Osnovni sud u Valjevu – Sudska jedinica u Ljigu je rešenjem I. 26/12 od 30. januara 2013. godine odbio predlog poverioca od 24. septembra 2012. godine, sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 232. st. 1. i 4. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, jer izvršnim naslovom nije naložena predaja deteta.
Uz prigovor izjavljen protiv rešenja suda od 30. januara 2013. godine poverilac je dostavio izveštaj tima lekara Zavoda za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju u B. od 4. septembra 2012. godine o obavljenom kontrolnom pregledu maloletne R. M. radi procene njenog razvoja, nerazvijenog govora i poremećaja emocija (burne reakcije na osujećenje, plahovita, vrišti u odsustvu majke i bliskih rođaka), te savetovanja u vezi stimulacije opšteg kognitivnog, govorno-jezičkog i socio-emocionalnog razvoja. U izveštaju je, pored dopune anamnestičkih podataka, nalaza pedijatra i psihologa, navedeno da je dete napredno u razvoju, adekvatno stimulisano, kognitivno i emocionalno. Poverilac je priložio i izveštaj Doma zdravlja M. od 27. januara 2012. godine, izdat na njegov zahtev, u kome je navedeno da kod pregleda maloletne R. M. nijednom nije bila vidljiva povreda, niti se posumnjalo na zlostavljanje deteta od strane roditelja.
Sud je rešenjem Ipv. 85/13 od 14. februara 2013. godine odbacio kao nedozvoljen prigovor poverioca izjavljen protiv rešenja I. 26/12 od 30. januara 2013. godine, sa obrazloženjem da poveriočev podnesak od 24. septembra 2012. godine ne može predstavljati novi predlog za izvršenje, budući da je o predlogu za izvršenje već odlučeno, te da jedino može da predstavlja predlog za promenu sredstva izvršenja, o kome sud odlučuje zaključkom protiv kojeg prigovor nije dozvoljen.
Podneskom od 10. maja 2013. godine poverilac je predložio promenu sredstva izvršenja, tražeći da se ono sprovede oduzimanjem deteta od dužnika i predajom njemu ili nadležnim organima Republike Hrvatske na međudržavnom graničnom prelazu.
Zaključkom I. 26/12 od 20. juna 2013. godine usvojen je pomenuti predlog poverioca za promenu sredstva izvršenja. Konstatujući da se izricanje novčanih kazni dužniku pokazalo nedelotvornim i da je punomoćnik dužnika na zapisniku sa ročišta održanog pred sudom „jasno stavio do znanja“ da majka nije spremna da dobrovoljno postupi po rešenju o izvršenju, sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za primenu odredbe člana 228. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, jer dužnik preduzima radnje u cilju otežavanja ili onemogućavanja sprovođenja izvršenja.
Izvršenje po zaključku od 20. juna 2013. godine zakazano je za 16. oktobar 2013. godine, a na sprovođenje izvršenja pozvan je organ starateljstva i policija. Poziv policiji za pružanje pomoći u sprovođenju izvršenja ponovo je upućen 7. oktobra 2013. godine, a dopisom od 16. oktobra 2013. godine traženo je da se izvrši provera prijave/odjave prebivališta za izvršnog dužnika zbog indicija da je izvršena odjava prebivališta sa adrese u Ljigu za Beograd.
Nadležni organ starateljstva je 14. oktobra 2013. godine izvršnom sudu dostavio izveštaj u kome je navedeno: da su psiholog i socijalni radnik nekoliko puta razgovarali sa majkom deteta u cilju pripreme za sprovođenje izvršenja; da je majka uz podršku radnika organa starateljstva pripremila dete za kontakte sa ocem koji su se odvijali u prostorijama Centra; da su radnici organa starateljstva pokušali da iniciraju češće kontakte, što je majka prihvatila, dok je otac insistirao na sudskom razrešenju spora; da je tokom dosadašnjeg rada uočljivo da je dete napredovalo u fizičkom i psihičkom pogledu, te da je posebno uočljiva jaka veza između majke i deteta i adaptacija deteta na sadašnju sredinu; da Centar smatra da izdvajanje deteta iz sadašnjeg okruženja neće biti svrsishodno i da nije u skladu sa najboljim interesima deteta.
Ministarstvo pravde i državne uprave je u svojstvu Centralnog izvršnog organa 15. oktobra 2013. godine uputilo dopis Osnovnom sudu u Valjevu u kome je iznelo mišljenje da je u konkretnom slučaju potrebno pokušati sporazumno rešenje spora radi zaštite najboljeg interesa deteta, imajući u vidu da je odlukom suda Republike Hrvatske „dete povereno na staranje majci“, kao i navode majke da je nad njom vršeno nasilje.
Izvršenje zakazano za 16. oktobar 2013. godine nije sprovedeno zbog toga što je, kako je konstatovano na zapisniku suda, „oko tri stotine“ građana zaustavilo saobraćaj i onemogućilo ulazak u prostorije organa starateljstva gde je trebalo da se izvrši primopredaja deteta. Takođe je konstatovano da je direktor organa starateljstva obavestio sud da dužnik sa detetom nije došla u prostorije Centra, kao i to da sud u kući izvršnog dužnika nije zatekao nikoga.
Dopisom od 18. oktobra 2013. godine Direkcija policije obavestila je sud da N. M. od 9. oktobra 2013. godine ima prijavljeno prebivalište na bliže označenoj adresi u Beogradu na kojoj je izvršena i terenska provera, ali da imenovana tu nije nađena i da je stečen utisak da na toj adresi niko ne živi, te da je u periodu od 16. do 18. oktobra vršen obilazak porodične kuće njenih roditelja u Ljigu, ali i da na toj adresi dužnik i maloletno dete nisu zatečeni.
Osnovni sud u Valjevu je 8. novembra 2013. godine uputio Centralnom izvršnom organu Republike Srbije predlog da taj organ neposredno ili preko svojih posrednika i u saradnji sa nadležnim organom u Republici Hrvatskoj preduzme sve mere za obezbeđenje dobrovoljnog povratka deteta ili postizanja sporazumnog rešavanja tog pitanja, uz korišćenje svih ovlašćenja utvrđenih Haškom konvencijom.
Istoga dana sud je doneo rešenje o zastajanju sa postupkom sprovođenja izvršenja u trajanju najduže šest nedelja.
U periodu od 18. decembra 2013. do 5. marta 2014. godine poverilac se četiri puta obraćao izvršnom sudu tražeći sprovođenje izvršenja, s tim što je u martu 2014. godine obavestio sud da je u prostorijama organa starateljstva u Ljigu ostvario kontakt sa detetom u trajanju od dva sata.
U ovom periodu Centralni izvršni organ Republike Srbije je obavestio sud da iz odgovora oca deteta, koji je prosledio nadležni hrvatski organ, proizlazi da je otac deteta spreman na mirno rešenje spora. Takođe, odgovarajući na zahtev suda da utvrdi boravište majke i deteta, Centralni izvršni organ je istakao da ova njegova obaveza postoji samo neposredno po prijemu zahteva za vraćanje deteta, kako bi se odredilo koji je sud mesno nadležan za vođenje postupka, te da su stoga, nakon pokretanja sudskog postupka, sve mere za utvrđivanje boravišta stranaka u nadležnosti suda.
Organ starateljstva je 18. marta 2014. godine sudu dostavio izveštaj od 11. marta i službenu belešku o viđenju oca i deteta do kojeg je došlo u njihovim prostorijama 4. marta 2014. godine. U izveštaju je, između ostalog, navedeno: da se od 7. februara 2011. godine kontinuirano radi sa N. M. i maloletnom R; da je N. M. u prvim kontaktima isticala da ni na koji način ne želi da sprečava kontakte između oca i deteta, već da joj je stalo do uspostavljanja istih; da je tokom 2011. godine otac dva puta dolazio u organ starateljstva, ali da nije pokazao spremnost da vidi dete, iako su ga na to podsticali stručni radnici; da su prvo viđenje, koje je održano 30. avgusta 2012. godine, inicirali radnici Centra; da je nakon toga, otac još četiri puta video dete (19, 20. i 21. septembra 2012. godine i 17. maja 2013. godine); da je u tim prilikama otac komunicirao isključivo sa detetom, da nije želeo komunikaciju sa majkom i stručnim radnicima i da od majke nije tražio podatke o detetovom zdravlju i pohađanju predškolske ustanove.
Zaključkom od 18. marta 2014. godine sud je promenio sredstvo izvršenja, tako što je izvršnom dužniku ostavio rok od 30 dana da postupi po rešenju o izvršenju i obezbedi povratak deteta u Republiku Hrvatsku, uz pretnju izricanja novčane kazne u iznosu od 20.000,00 dinara u slučaju nepostupanja po nalogu suda. Odluku da samoinicijativno promeni sredstvo izvršenja sud je obrazložio time da je iz pomenutog izveštaja organa starateljstva utvrdio da je maloletnoj R. M. potrebno vreme za uspostavljanje komunikacije sa ocem, jer je u početku viđenja odbijala da ustane iz majčinog krila i da je plakala, te da je tek kasnije uspostavljena prvo neverbalna, a potom verbalna kominikacija između oca i deteta, zbog čega je i ostavljen rok od 30 dana dužniku da postupi po izvršnoj ispravi.
Na ročištu održanom 24. juna 2014. godine majka deteta je, između ostalog, navela da izvršna isprava ne može da se izvrši iz razloga što maloletno dete nema pasoš Republike Srbije i da ona bez saglasnosti oca deteta ne može da ga izvadi. Takođe je istakla da u Republici Srbiji ima posao koji ne može da napusti radi boravka u Zagrebu gde ne zna od čega bi živela, dok je izvršni poverilac istakao da maloletno dete ima pasoš Republike Hrvatske sa rokom važenja do 4. oktobra 2015. godine, ali da je „rizično“ da ga preda majci deteta.
Rešenjem od 2. jula 2014. godine obustavljen je predmetni izvršni postupak. Ovo rešenje je po prigovoru poverioca ukinuto rešenjem veća izvršnog suda od 5. septembra 2014. godine, sa obrazloženjem da se postojanje putne isprave ne može utvrđivati na osnovu iskaza stranaka, već isključivo na osnovu izveštaja nadležnog organa.
U međuvremenu je rešenjem Višeg suda u Valjevu R4I. 1/14 od 2. avgusta 2014. godine usvojen zahtev poverioca za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i naloženo izvršnom sudu da predmetni postupak okonča u roku od tri meseca.
Dopisom od 15. septembra 2014. godine MUP RS obavestilo je sud da je maloletna R. M. posedovala putnu ispravu Republike Srbije sa rokom važenja do 6. septembra 2012. godine.
Osporenim rešenjem I. 793/14 od 25. septembra 2014. godine Osnovni sud u Mionici je, pozivajući se na odredbu člana 76. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, obustavio predmetni izvršni postupak i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje.
U prigovoru izjavljenom protiv ovog rešenja, poverilac je, između ostalog, naveo da okolnost da dete nema putnu ispravu Republike Srbije nije bitna za sprovođenje izvršenja jer dete poseduje važeći pasoš Republike Hrvatske sa kojim može preći državnu granicu, a koji će on, bilo u slučaju dobrovoljnog ili u slučaju prinudnog izvršenja, u momentu dolaska deteta na državnu granicu, dati na uvid graničnoj policiji.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Mionici Ipv. 57/14 od 30. oktobra 2014. godine potvrđeno je prvostepeno rešenje o obustavi postupka. Veće je ocenilo da je prigovor poverioca neosnovan jer pobijano rešenje sadrži jasne i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama i o primeni materijalnog prava, koji su u skladu sa izvedenim dokazima i stanjem u spisima.
Takođe, u toku 2014. godine bile su zakazane dve javne prodaje popisanih pokretnih stvari, koje su prošle bezuspešno, jer za njihovu kupovinu nije bilo zainteresovanih lica.
Odlukom Už-8276/2014 od 23. juna 2016. godine (u daljem tekstu: Odluka) usvojena je ustavna žalba Ro. M. i utvrđeno da je rešenjima Osnovnog suda u Mionici I. 793/14 od 25. septembra 2014. godine i Ipv. 57/14 od 30. oktobra 2014. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je, kao način otklanjanja posledica utvrđene povrede prava, poništeno rešenje Osnovnog suda u Mionici Ipv. 57/14 od 30. oktobra 2014. godine i određeno da nadležni sud donese novu odluku o prigovoru podnosioca ustavne žalbe izjavljenom protiv rešenja I. 793/14 od 25. septembra 2014. godine.
U obrazloženju Odluke je, pored ostalog, navedeno: da su redovni sudovi, izvodeći zaključak da majka deteta bez svoje krivice nije u mogućnosti da izvrši svoju obavezu, što izvršnu ispravu čini neizvršivom, proizvoljno tumačili ne samo odredbu člana 29. stav 2. tačka 4) Zakona o putnim ispravama i taksativno navedene razloge za obustavu izvršnog postupka u članu 76. Zakona o izvršenju i obezbeđenju na koji su se pozvali, te blanketnu prirodu jedne od odredaba pomenutog člana zakona, već i samu svrhu i ciljeve Haške konvencije; da u situaciji kada je Haška konvencija sastavni deo domaćeg pravnog poretka i neposredno se primenjuje, izvršni sud nije mogao u okolnostima konkretnog slučaja – kada detetova majka neposredno pre sprovođenja izvršenja oduzimanjem deteta menja prijavu prebivališta i kada je u toku postupka njen punomoćnik izričito izjavio da ona nije spremna da dobrovoljno izvrši nalog, da zanemari osnovni cilj Haške konvencije – hitan povratak u pređašnje stanje koji mora da korespondira sa specifičnim principom „najboljeg interesa deteta“, te izvede proizvoljan, pa samim tim i ustavnopravno neprihvatljiv zaključak o tome da je izvršna isprava zbog navedenih razloga na koje se pozvao (nemanje pasoša Republike Srbije i odbijanje oca da majci preda pasoš koji je izdala Republika Hrvatska) postala neizvršiva.
3.3. Činjenice iz osporenog izvršnog postupka nakon donošenja Odluke
Osnovni sud u Mionici je Odluku primio 3. oktobra 2016. godine. Veće tog suda je donelo rešenje Ipv (I). 53/16 od 10. oktobra 2016. godine, kojim je ukinuto rešenje I. 793/14 od 25. septembra 2014. godine i predmet vraćen izvršnom sudiji na ponovni postupak.
U obrazloženju ukidajućeg rešenja je, pored ostalog, navedeno da kako je izvršnom ispravom naloženo obezbeđivanje povratka deteta u Republiku Hrvatsku, to će sud u ponovnom postupku, a imajući u vidu svrhu i ciljeve Haške konvencije, koja je sastavni deo domaćeg pravnog poretka i neposredno se primenjuje, ceniti sve izvedene dokaze, te polazeći od principa zaštite najboljeg interesa deteta, doneti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
Predmet je u ponovnom postupku zaveden pod brojem I. 324/16. Rešenjem izvršnog sudije od 20. oktobra 2016. godine određeno je izvođenje dokaza veštačenjem, preko Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu, na okolnosti da li bi povratak maloletne R. M. u Zagreb nju izložio psihičkoj traumi, da li ona odbija povratak i šta navodi kao razlog odbijanja, te da li dete sada živi u psihički stabilnoj porodičnoj sredini i da li postoji sigurnost deteta u toj sredini, kao i snažno uverenje da će tako ostati i u budućnosti.
Nalaz i mišljenje je dostavljen sudu 23. maja 2017. godine. Zajedničko mišljenje psihijatra i pishologa Instituta za mentalno zdravlje, koji su obavili psihološko-psihijatrijsku eksploraciju maloletnog deteta, jeste da je njeno intelektulano funkcionisanje nadprosečno, ali da to ne prati emocionalno funkcionisanje koje je nešto nezrelije, te da je reč o detetu koje je zadovoljno, veselo i sretno, koje funkcioniše punim kapacitetima i dobro je adaptirano u sredini u kojoj živi. Kao zaključak veštaka navodi se: da maloletna R. M. nema psihijatrijsko – psihopatološku simptomatologiju i da je dete sa intelektualnim funkcionisanjem iznad proseka; da roditeljima treba naložiti savetovanje kako bi razdvojili partnersku od roditeljske uloge i postigli epmpatijsko razumevanje potreba deteta, uz stavljanje dečijih potreba iznad svojih; da su roditeljski odnosi toliko narušeni da to dovodi do razvoja konflikta lojalnosti kod maloletne R. M; da prema članu 12. Konvencije o pravima deteta, deca imaju pravo da izraze svoje mišljenje, kao i pravo da se njihovo mišljenje uzme u obzir u svim postupcima koji se tiču njih.
Na ročištu održanom 27. juna 2017. godine, veštaci Instituta za mentalno zdravlje izjasnili su se o primedbama izvršnog poverioca, ovde podnosioca ustavne žalbe. Izvršni sudija je, pored ostalog, odbio predlog izvršnog poverioca da se veštačenje dopuni, tako što bi se obavio razgovor i sa njim kao ocem, a u prisustvu maloletnog deteta.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Mionici I. 324/16 od 28. juna 2017. godine izvršni sudija je obustavio postupak sprovođenja izvršenja određenog rešenjem o izvršenju Osnovnog suda u Valjevu – Sudska jedinica u Ljigu I. 26/12 od 11. januara 2012. godine i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje.
U obrazloženju osporenog prvostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je rešenje o izvršenju doneto na osnovu izvršne isprave – rešenja Višeg suda u Valjevu Gž2. 23/11 od 1. decembra 2011. godine, kojim je preinačeno prvostepeno rešenje, tako što je majci deteta, ovde izvršnom dužniku, umesto naloga da vrati maloletnu R. M. u Republiku Hrvatsku, Zagreb, naloženo da obezbedi njen povratak u mesto njenog poslednjeg prebivališta (Zagreb, Republika Hrvatska); da Haška konvencija propisuje obavezu povratka deteta u državu uobičajenog boravka, ali i razloge za odbijanje takvog zahteva, i to u slučajevima kada postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj, zatim kada dete određenog uzrasta i stepena zrelosti odbija povratak i ako bi povratak predstavljao kršenje osnovnih principa zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je upućen zahtev; da Konvencija, takođe, propisuje da će se zahtev odbiti ukoliko se dete adaptiralo na novu sredinu; da na osnovu do sada utvrđenih činjenica, sud smatra da povratak u Zagreb ne bi dete izložio fizičkoj opasnosti, niti bi predstavljao kršenje osnovnih principa zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda Republike Srbije; da je sud u toku postupka pristupio utvrđivanju činjenica da li bi povratak izložio dete psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj, zatim da li dete odbija povratak, te da li je adaptirano na sredinu u kojoj sada živi; da je stoga sud izveo dokaz veštačenjem, preko Instituta za mentalno zdravlje; da je prilikom saslušanja, veštak dr N. Lj. objasnila sam postupak veštačenja i navela da su razgovori sa detetom obavljeni bez prisustva majke, koja je jedino dala heteroanamnetičke podatke o rastu i razvoju deteta prilikom prvog pregleda deteta; da prilikom pregleda deteta otac nije pozivan, iz razloga što predmet veštačenja ima u fokusu dete, a ne podobnost roditelja; da odgovarajući na pitanje da li bi dete doživelo traumu zbog povratka u Zagreb, veštak je navela da svako nasilno izmeštanje deteta predstavlja traumatski doživljaj, upravo iz razloga što je nasilno; da takvo izmeštanje predstavlja raskidanje emocionalnih i socijalnih veza sa sredinom gde dete živi; da je takva trauma po intenzitetu mnogo veća kada je dete starosti sedam godina, koliko sada ima maloletna R, tj. kada ima formirano mišljenje i svest gde, kako i sa kime živi, nego kada je reč o detetu od devet meseci, koliko je imala kada je njena majka napustila Zagreb; da je, procenjujući funkcionisanje deteta sa kognitivne, emocionalne, motoričke i socijalne strane, veštak utvrdila da kod deteta nema nikakve patologije i da dete normalno funkcioniše; da veštak smatra da je mišljenje deteta koje je u razgovoru sa veštacima iznelo autentično i da ne predstavlja indoktrinaciju od strane majke; da je sud prihvatio nalaz i mišljenje u celini, jer je dat stručno objektivno i jasno, od strane referentne ustanove za psihološko-psihijatrijska veštačenja.
U obrazloženju je dalje navedeno: da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je našao da će povratak maloletne R. kod nje izazvati psihičku traumu, s obzirom na to da ona ima sedam godina, da je adaptirana u sredini u kojoj živi, da je vezana za majku, da u Ljigu pohađa predškolski program, da joj je majka zaposlena u Ljigu i da bi njegovo napuštanje, a radi odlaska u Zagreb, izazvalo kod izvršnog dužnika psihičku traumu, što bi doprinelo i traumi deteta; da izvršni dužnik u Zagrebu nema obezbeđen posao, pa nije jasno iz kojih sredstava bi obezbedila egzistenciju za sebe i dete, gde bi njih dve živele i gde bi dete pohađalo školu; da sve to ukazuje da bi dete, usled odvođenja u Zagreb, doživelo psihičku traumu, a usled neobezbeđene materijalne egzistencije majke i deteta, dete bi bilo dovedeno u nepovoljan položaj; da iako Haška konvencija propisuje postupak obaveznog vraćanja deteta u državu uobičajenog boravka, interes deteta u ovom slučaju je mnogo značajniji; da je sud, takođe, imao u vidu mišljenje veštaka da je dete dobro adaptirano u sredini u kojoj živi, što je još jedan od razloga za odbijanje povratka deteta u državu uobičajenog boravišta, jer u tom slučaju svrha vraćanja više ne može biti postignuta, a sa aspekta zaštite interesa deteta, najbolje je da dete ostane u novoj sredini, gde je očigledno ostvarilo psihičku stabilnost i sigurnost; da odbijanje deteta da se vrati u državu uobičajenog boravišta, takođe, predstavlja jedan od razloga za odbijanje zahteva, a maloletna ćerka stranaka je prilikom veštačenja izričito rekla da ne želi da ide u Zagreb; da sud smatra da je dete starosti sedam godina sposobno da shvati značaj odvođenja iz mesta boravka u mesto koje je njemu nepoznato, što se mora uzeti kao relevantna činjenica u ovom postupku, posebno iz razloga što je mišljenje deteta, prema oceni dr N. Lj, autentično; da suprostavljajući interes izvršnog poverioca da se odluka o povratku deteta izvrši i interes deteta da ostane sa majkom u sredini u kojoj živi i u kojoj je potpuno adaptirano, kao i da ne doživi psihičku traumu povratkom u Zagreb, te na taj način bude dovedeno u nepovoljan položaj, sud se priklonio interesu deteta, jer ga smatra pretežnijim; da je sud stoga, primenjujući član 13. Haške konvencije, a u skladu sa članom 16. stav 2. Ustava, našao da razlozi za neizvršavanje odluke o povratku deteta predstavljaju razloge da se izvršni postupak obustavi na osnovu člana 76. stav 1. tačka 7) Zakona o izvršenju i obezbeđenju.
Postupajući po prigovoru izvršnog poverioca, veće Osnovnog suda u Mionici je osporenim rešenjem Ipv (I). 87/17 od 12. jula 2017. godine odbilo prigovor, te je navedeno rešenje izvršnog sudije u celini potvrđeno.
U obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno da je prvostepeni sud dao detaljne i jasne razloge o odlučnim činjenicama, kao i o primeni materijalnog prava, te je nalazeći da je pobijana odluka doneta u skladu sa izvedenim dokazima i stanjem u spisima predmeta, koje veće u svemu prihvata kao pravilne, prigovor odbijen i doneta odluka kao u izreci.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju, vaspitavaju i obrazuju svoju decu, i u tome su ravnopravni i da sva ili pojedina prava mogu jednom ili oboma roditeljima biti oduzeta ili ograničena samo odlukom suda, ako je to u najboljem interesu deteta, u skladu sa zakonom (član 65.).
Haškom konvencijom koju je SFRJ ratifikovala Zakonom o ratifikaciji 1991. godine („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“, broj 7/91) (u daljem tekstu: Haška konvencija) je propisano: da su ciljevi ove konvencije da obezbedi što hitniji povratak dece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici i da obezbedi da se prava na staranje i viđenje sa detetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici (član 1.); da će države ugovornice preduzeti sve odgovarajuće mere da obezbede na svojoj teritoriji sprovođenje ciljeva Konvencije i da će u ovu svrhu koristiti najefikasnije raspoloživa postupke (član 2.); da će se odvođenje ili zadržavanje deteta smatrati nezakonitim ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo telo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dete bilo stalno nastanjeno pre odvođenja ili zadržavanja ili ako su se u vreme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala, kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja (član 3. stav 1.); da u smislu ove konvencije izraz „pravo na staranje“ uključuje prava koja se odnose na staranje o ličnosti deteta, a posebno pravo na određivanje mesta boravka deteta, a „pravo na viđenje“ uključuje pravo da se dete za određeni period vremena odvede van mesta stalnog boravka (član 5.); da će Centralni izvršni organi međusobno sarađivati i unapređivati saradnju među nadležnim organima u zemljama ugovornicama kako bi se obezbedilo što hitnije vraćanje deteta i postigli ostali ciljevi ove konvencije, da će, pre svega, centralni izvršni organ, neposredno ili preko posrednika, preduzimati sve potrebne mere – a) za otkrivanje mesta gde se nalazi dete koje je nezakonito odvedeno ili zadržano, b) za sprečavanje daljih eventualnih opasnosti po dete ili pristrasnosti u odnosu na jednu od zainteresovanih strana preduzimanjem ili iniciranjem preduzimanja privremene mere, c) za obezbeđenje dobrovoljnog povratka deteta ili postizanje sporazumnog rešavanja tog pitanja, d) za razmenu, gde je to potrebno, informacija u vezi sa socijalnim poreklom deteta, e) za pružanje opštih informacija o važećem pravu odnosne države u vezi sa primenom ove konvencije, f) za pokretanje ili olakšavanje pokretanja sudskog ili upravnog postupka radi obezbeđivanja povratka deteta i gde je to moguće za sklapanje odgovarajućih sporazuma o organizovanju ili obezbeđivanju efikasnog ostvarivanja prava na viđenje, g) za obezbeđivanje ili olakšavanje obezbeđivanja, gde okolnosti to zahtevaju, pravne pomoći i saveta, uključujući i učešće branilaca i pravnih savetnika, h) za sklapanje upravnih sporazuma koji su potrebni i adekvatni za obezbeđivanje bezbednog povratka deteta, i) za obezbeđivanje uzajamne razmene informacija koje se odnose na primenu ove konvencije i, ako je to moguće, eliminisanje svih prepreka u njenoj primeni (član 7.); da će sudski ili upravni organi država ugovornica hitno sprovesti postupak za povratak deteta, da ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest nedelja od dana pokretanja postupka, podnosilac molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtev, na sopstvenu inicijativu ili na zahtev centralnog izvršnog organa države koja upućuje zahtev, ima pravo da traži obrazloženje zbog odlaganja (član 11.); da bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtev nije dužan da naloži povratak deteta ako lice, institucija ili drugo telo koje se suprotstavljaju njegovom povratku dokaže da lice, institucija ili drugo telo koje se stara o ličnosti deteta nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje u vreme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje ili da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj, kao i da sudski ili upravni organ može, takođe, da odbije da naloži povratak deteta ako utvrdi da se dete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kome je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje (član 13. st. 1. i 2.); da se povratak deteta na osnovu odredaba člana 12. može odbiti ako bi to predstavljalo kršenje osnovnih principa zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je upućen zahtev (član 20.); da Centralni izvršni organi moraju poštovati obaveze o saradnji koje su utvrđene u članu 7. radi unapređivanja neometanog uživanja prava na viđenje i ispunjenja svih uslova od kojih može zavisiti ostvarivanje ovih prava i da će Centralni izvršni organi preduzeti korake za otklanjanje, onoliko koliko je to moguće, svih prepreka u ostvarivanju tih prava, onoliko koliko je to moguće (član 21. stav 1.).
Odredbama Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“, broj 15/90 i „Službeni list SRJ“ - Međunarodni ugovori, br. 4/96 i 2/97) je propisano: da u svim aktivnostima koje se tiču dece od primarnog je značaja interes deteta bez obzira na to da li ih sprovode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tela (član 3. stav 1.); da države članice preduzimaju sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne i ostale mere za ostvarivanje prava priznatih u ovoj konvenciji, da u vezi sa ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, države članice preduzimaju takve mere maksimalno koristeći svoja raspoloživa sredstva, a gde je to potrebno, u okviru međunarodne saradnje (član 4.); da države članice poštuju pravo deteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične odnose i neposredne kontakte sa oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim interesima deteta (član 9. stav 3.); da će države članice uložiti sve napore kako bi se uvažavalo načelo da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju deteta, da roditelji ili, u zavisnosti od slučaja, zakoniti staratelji imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj deteta, a interesi deteta su njihova osnovna briga (član 18. stav 1.).
U ovoj ustavnosudskoj stvari od značaja je i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) kojim je utvrđeno: da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske (stav 1.); da se javne vlasti neće mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stav 2.).
Članom 76. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju ( „Službeni glasnik RS“, br. 31/11, 99/11, 109/13 – Odluka US i 55/14 i 139/14) (u daljem tekstu: ZIO) bilo je propisano: da sud obustavlja izvršenje ako je: izvršna isprava pravnosnažno, odnosno konačno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage (tačka 1)); usled smrti stranke koja nema naslednika (tačka 2)); usled prestanka stranke koja je pravno lice, a nema pravnog sledbenika (tačka 3)); ako je potraživanje prestalo (tačka 4)); usled propasti predmeta izvršenja (tačka 5)); ako nema imovine koja može biti predmet izvršenja (tačka 6)); iz drugih razloga predviđenih zakonom (tačka 7)). Ostalim odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju, koje su relevantne u ovoj ustavnosudskoj stvari, bilo je propisano: da je postupak izvršenja i obezbeđenja hitan (član 6. stav 1.); da je sud dužan da donese rešenje o izvršenju kada su za to ispunjeni uslovi određeni zakonom, da je sud, odnosno izvršitelj, dužan da preduzme radnje sprovođenja izvršenja kada su za to ispunjeni uslovi (član 8. st. 1. i 2.); da se na osnovu odluke suda o vršenju roditeljskog prava može odrediti i sprovesti izvršenje radi predaje deteta, bez obzira da li je tom odlukom naložena predaja deteta, da ako u odluci suda stranci protiv koje se sprovodi izvršni postupak nije naložena predaja deteta, sud će rešenjem o izvršenju izdati ovakav nalog i odrediti rok za predaju deteta ili će naložiti da se dete preda odmah (član 226. st. 1. i 2.); da će prilikom sprovođenja izvršenja sud posebno voditi računa o potrebi da se u najvećoj meri zaštiti interes deteta, da izuzetno, sud može zakazati ročište, ako je to u najboljem interesu deteta (član 227.); da će sud, nakon što proceni okolnosti slučaja, odrediti izvršenje oduzimanjem deteta, izricanjem novčane kazne ili izricanjem zatvora licu koje protivno nalogu suda odbija da preda dete ili preduzima radnje u cilju otežavanja ili onemogućavanja sprovođenja izvršenja (član 228. stav 1.); da će sud rešenje o izvršenju dostaviti i nadležnom organu starateljstva ispred kojeg će u postupku izvršenja učestvovati stručnjak organa starateljstva, a ako je neophodno učešće psihologa, škole, porodičnog savetovališta ili druge specijalizovane ustanove za posredovanje u porodičnim odnosima dostaviće i njima poziv da učestvuju u izvršenju, da je psiholog dužan da odmah po prijemu poziva izvrši planiranje neophodnih aktivnosti i da prikupi podatke o činjenicama od značaja za izvršenje, pregledanjem spisa ili na drugi pogodan način, da je psiholog dužan da obavesti sud o preduzetim aktivnostima i da dostavi mišljenje o najpodobnijem sredstvu izvršenja iz člana 228. stav 1. ovog zakona, da je psiholog je dužan da se u toku celog postupka stara o zaštiti najboljeg interesa deteta i da pruži blagovremenu i potpunu podršku detetu, roditelju ili licu kojem je dete predato (član 230.); da se u postupcima izvršenja radi održavanja ličnih odnosa sa detetom shodno primenjuju odredbe čl. 229. do 232. ovog zakona (član 234.).
5. Razmatrajući navode o povredi označenih ustavnih prava, Ustavni sud je najpre konstatovao da je predmet ustavne žalbe dvojak, imajući u vidu da podnosilac pojedinačno osporava izvršni postupak u kome za pet i po godina nije sproveden nalog za hitan povratak deteta pod jurisdikciju Republike Hrvatske, kao i akte kojima je taj postupak okončan.
6. Ispitujući osnovanost dela ustavne kojim se osporava predmetni izvršni postupak kao celina, tj. navoda kojima se ukazuje na višegodišnje nesprovođenje izvršenja naloga za hitan povratak deteta, što je, po mišljenju podnosioca ustavne žallbe, nužno imalo za posledicu promenu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je konstatovao da se ovim navodima suštinski ističe povreda prava roditelja iz člana 65. Ustava.
S tim u vezi, Ustavni sud podseća da je ustavno pravo roditelja da se stara o detetu, odnosno da ga izdržava, vaspitava i obrazuje, izvedeno iz dužnosti roditelja da se o detetu stara, te da roditeljsko pravo postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta. Preduslov da roditelj vrši svoju ustavnu dužnost prema deci i ostvari svoje Ustavom zajemčeno pravo, ukoliko roditeljskog prava nije lišen na način propisan zakonom, jeste da mu se omogući neposredan kontakt i uspostavljanje fizičkog i emocionalnog odnosa sa detetom (videti, pored ostalih, Odluku Ustavnog suda Už-3721/2011 od 21. maja 2014. godine). Ustavni sud dalje ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP), prema kojoj uzajamno uživanje roditelja i deteta u međusobnom kontaktu predstavlja suštinski element porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije (videti, pored ostalih, presude ESLjP u predmetima Monory protiv Rumunije i Mađarske od 5. aprila 2005. godine, predstavka broj 71099/01, stav 70. i V.A.M. protiv Srbije od 13. marta 2007. godine, predstavka broj 39177/05, stav 130.). Takođe, iz odredaba člana 8. Evropske konvencije proizlazi da ove odredbe prvenstveno pružaju pojedincu zaštitu od arbitrernog mešanja od strane javnih vlasti, stvarajući za državu negativne obaveze, ali da poštovanje ovog prava podrazumeva i neke pozitivne obaveze države usmerene na usvajanje mera kojima će se obezbediti i osigurati poštovanje porodičnog života, čak i u sferi odnosa između pojedinaca. Ustavni sud posebno ukazuje na to da ova pozitivna obaveza države u predmetima koji se tiču vršenja roditeljskog prava, za roditelje u suštini znači da će država preduzeti sve mere kako bi se roditelji ponovo spojili sa decom, odnosno obavezu da, uz uvažavanje posebnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, takva spajanja omogući, pored ostalog, i u razumnom roku. Ono što je odlučujuće jeste da li su nacionalni organi preduzeli sve neophodne mere za sprovođenje izvršenja koje se mogu opravdano i razumno očekivati u okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu adekvatnost preduzetih mera treba ceniti i sa aspekta brzine njihove primene, imajući u vidu da protek vremena može izazvati nepopravljive posledice za odnos između deteta i roditelja sa kojim ono ne živi (videti, pored ostalih, presude ESLjP u predmetima Hokkanen protiv Finske, od 23. septembra 1994. godine, predstavka broj 19823/92, stav 58, Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, od 25. januara 2000. godine, predstavka broj 31679/96, stav 94. i V.A.M. protiv Srbije, od 13. marta 2007. godine, predstavka broj 39177/05, st. 132. i 133.).
U kontekstu hitnosti i adekvatnosti preduzetih mera, Ustavni sud ukazuje da Haška konvencija propisuje čitav niz mera (član 7. stav 2.) čiji je zadatak da osiguraju hitan povratak deteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u nekoj od zemalja ugovornica, dok u članu 11. taj međunarodnopravni dokument zahteva od sudskih ili upravnih organa država ugovornica da hitno sprovedu postupak za povratak deteta, pri čemu se u slučaju nedonošenja odluke u roku od šest nedelja od dana pokretanja postupka može zahtevati objašnjenje za takav propust (videti presudu Velikog veća Neulinger i Shuruk protiv Švajcarske, broj predstavke 41615/07, od 6. jula 2010. godine, stav 140.).
Primenjujući napred izneto na konkretan slučaj, Ustavni sud konstatuje da ovde treba utvrditi li je izvršni sud preduzeo sve neophodne mere koje su se opravdano i razumno mogle očekivati u datim okolnostima, kako bi se omogućilo izvršenje naloga za hitan povratak deteta pod jurisdikciju Republike Hrvatske, saglasno izvršnoj ispravi – rešenju Višeg suda u Valjevu Gž2. 23/11 od 1. decembra 2011. godine.
Iz utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi da pravnosnažno i izvršno rešenje, kojim je izvršnom dužniku, kao majci maloletne R. M, rođene 18. maja 2010. godine, naloženo da obezbedi njen povratak u mesto njenog poslednjeg prebivališta (Zagreb, Republika Hrvatska), nije izvršeno za sve vreme trajanja osporenog izvršnog postupka. Osporeni izvršni postupak je ukupno trajao pet i po godina, s tim da je u periodu od 24. novembra 2014. do 3. oktobra 2016. godine Ustavni sud postupao po ustavnoj žalbi izjavljenoj protiv rešenja Osnovnog suda u Mionici I. 793/14 od 25. septembra 2014. godine i Ipv. 57/14 od 30. oktobra 2014. godine.
Izvršni sud je tokom postupka, tačnije do donošenja prvog po redu pravnosnažnog rešenja o obustavi, u cilju sprovođenja izvršenja, dva puta naložio izvršnom dužniku postupanje po izvršnoj ispravi, dok je izvršenje predajom deteta, uz asistenciju nadležnog organa starateljstva i policije, pokušano samo jednom, i to bezuspešno, kada su okupljeni građani blokirali ulaz u prostorije organa starateljstva, a prethodno nije obezbeđeno prisusutvo izvršnog dužnika i maloletnog deteta. Izvršnom dužniku su izrečene dve novčane kazne, ali nijedna nije izvršena. Konstatovana su samo dva pokušaja da se popisane pokretne stvari izvršnog dužnika prodaju. Izvršni sud nije reagovao povodom dopisa Ministarstva pravde i državne uprave od 15. oktobra 2013. godine, koje je u svojstvu Centralnog izvršnog organa iznelo mišljenje da je u konkretnom slučaju potrebno pokušati sporazumno rešenje spora radi zaštite najboljeg interesa deteta. Uprkos naročitoj hitnosti postupka, izvršni sud je odredio zastoj u sprovođenju izvršenja u trajanju od šest nedelja. Nakon što je postupak nastavljen, izvršni sud je samoinicijativno promenio sredstvo izvršenja, ali daljih pokušaja da se izvršenje sprovede nije bilo. Nasuprot tome, izvršni sud je, nakon što je izvršni dužnik na ročištu održanom 24. juna 2014. godine ukazao da maloletno dete ne poseduje važeću putnu ispravu, postupak odmah obustavio. Dva puta za redom je izvršni sud donosio rešenje kojim se postupak (zbog navedene činjenice) obustavlja, od kojih je prvo ukinuto i predmet vraćen izvršnom sudiji na ponovni postupak, dok je drugu takvu odluku veće Osnovnog suda u Mionici potvrdilo.
Polazeći od iznetog, a uvažavajući naročiti značaj koji je predmetni postupak imao za podnosioca ustavne žalbe kao roditelja, zatim, da iz utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi da on svojim postupcima nije doprineo dužini trajanja postupka, već naprotiv, da je konstantnim obraćanjima izvršnom sudu i konkretnim predlozima kako da se izvršenje što pre sprovede, sve vreme nastojao da se postupak okonča, kao i da je pred nadležnim sudom usvojen njegov zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da su nesprovođenjem izvršenja pravnosnažnog naloga za hitan povratak deteta podnosiocu ustavne žalbe povređena prava roditelja iz člana 65. Ustava. U navedenom kontekstu, Ustavni sud posebno ima u vidu očiglednu grešku izvršnog suda u primeni prava, koja je imala za posledicu podnošenje ustavne žalbe i intervenciju Ustavnog suda, što je dodatno prolongiralo dužinu trajanja osporenog izvršnog postupka i nesumnjivo uticalo na promenu relevantnih okolnosti u kojima je predmetno izvršenje trebalo sprovesti.
Ustavni sud, takođe, konstatuje da je izvršni sud, uprkos tome što je izvršna isprava glasila na obezbeđenje povratka maloletnog deteta u mesto njenog poslednjeg prebivališta, zaključkom od 20. juna 2013. godine odredio kao sredstvo izvršenja oduzimanje deteta od izvršnog dužnika, nalazeći da se izricanje novčanih kazni pokazalo nedelotvornim i da izvršni dužnik preduzima radnje u cilju otežavanja ili onemogućavanja sprovođenja izvršenja. Dakle, i pored toga što izvršna isprava ne predstavlja odluku iz domena vršenja roditeljskog prava, već se isključivo tiče povratka deteta u jurisdikciju iz koje je ono nezakonito odvedeno, izvršni sud je, iako nije bio dužan da to učini, odredio izvršenje oduzimanjem deteta, primenom člana 228. stav 1. ZIO. Međutim, čak ni ova mera, koja je u okolnostima konkretnog slučaja delovala kao adekvatna, nije imala za rezultat sprovođenje izvršenja, s obzirom na to da je izvršni sud, kako je to već konstatovano, imao samo jedan pokušaj oduzimanja deteta, i to bezuspešan.
Na kraju, Ustavni sud smatra da je bez uticaja to što je podnosilac ustavne žalbe tokom trajanja postupka imao četiri kontakta sa maloletnom ćerkom u prostorijama nadležnog organa starateljstva, imajući u vidu da izvršna isprava glasi na povratak maloletnog deteta u mesto njenog poslednjeg prebivališta, a ne na ostvarivanje kontakta između deteta i roditelja sa kojim ono ne živi.
Stoga je Sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu u ovom delu usvojio, odlučujući kao u prvom delu izreke.
7. Saglasno odredbi člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je mišljenja da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava, u ovom slučaju, može ostvariti i samim utvrđenjem povrede prava, s obzirom na to da u ustavnoj žalbi nije istaknut zahtev za naknadu nematerijalne štete.
8. Što se tiče dela ustavne žalbe kojima se povrede označenih ustavnih prava ističu u odnosu na osporene akte, Ustavni sud konstatuje da se ovim navodima ističe: a) teza o nemogućnosti da se u izvršnom postupku u kome se sprovodi izvršenje naloga za hitan povratak deteta pod jurisdikciju iz koje je ono nezakonito odvedeno, raspravlja o najboljem interesu deteta, s obzirom na to da je isti prethodno već ocenjen u postupku izdavanja naloga; b) povreda načela formalnog legaliteta u izvršnom postupku; v) uskraćivanje procesnog oružja u fazi veštačenja, time što predstavnici Instituta za mentalno zdravlje nisu obavili razgovor i sa podnosiocem ustavne žalbe kao ocem; g) deficitarnost veštačenja obavljenog na okolnost psihičkog stanja maloletnog deteta u kontekstu njenog povrataka u Republiku Hrvatsku, jer je izvršena samo psihološko-psihijatrijska eksploracija maloletnog deteta.
S obzirom na navode ustavne žalbe i utvrđene činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da ustavnu žalbu u ovom delu treba razmotriti sa aspekta eventualne proizvoljene primene merodavnog prava prilikom donošenja osporenih akata, odnosno, da li se način na koji su sudovi primenili odredbe merodavnog prava može oceniti proizvoljnim u meri da je došlo do povrede prava na pravično suđenje na štetu podnosioca ustavne žalbe.
8.1. Ustavni sud najpre podseća na osnovne principe Haške konvencije i njen položaj u pravnom sistemu Republike Srbije, o čemu se detaljno izjasnio u Odluci.
Prema članu 16. stav 2. Ustava, potvrđeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni su deo domaćeg pravnog poretka i neposredno se primenjuju, s tim što potvrđeni međunarodni ugovori moraju da budu u skladu sa Ustavom. Budući da je SFRJ ratifikovala pomenutu konvenciju 1991. godine, njene odredbe se neposredno primenjuju u postupcima koji se vode pred domaćim sudovima i u onim situacijama kada određena pitanja nisu neposredno uređena domaćim propisima. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je prema članu 1. Haške konvencije, njen osnovni cilj da obezbedi hitan povratak dece koja su nezakonito odvedena ili zadržana u nekoj od država ugovornica tj. vraćanje te dece u jurisdikciju iz koje su protivpravno odvedena, kao i da obezbedi da se prava na staranje i viđenje sa detetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici. Dakle, Haška konvencija, između ostalog, insistira na uspostavljanju ranijeg faktičkog stanja koje je postojalo pre protivpravnog odvođenja ili zadržavanja deteta i njegovom vraćanju u mesto njegovog „mesta stalnog boravka“. Ovom osnovnom cilju Haške konvencije može biti suprotstavljen jedan drugi cilj, a to je zaštita „najboljeg interesa deteta“, što proizlazi iz Preambule Haške konvencije prema kojoj su „države ugovornice u snažnom uverenju da je interes dece od prvorazrednog značaja u odnosima koji se tiču roditeljskog prava“. Međutim, kako je princip „najboljeg interesa deteta“ širok pojam koji se individualizuje i procenjuje u svakom konkretnom slučaju, Haška konvencija je predvidela situacije u kojima nadležni organ države kojoj je upućen zahtev može odbiti izdavanje naloga za vraćanje deteta i pored toga što je utvrđeno da se radi o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju. Prema Haškoj konvenciji, odbijanje zahteva je moguće, između ostalog, u sledećim slučajevima: ukoliko postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj (član 13. stav 1. tačka b)); kada dete određenog uzrasta i stepena zrelosti odbija povratak (član 13. stav 2.); ako bi povratak predstavljo kršenje osnovnih principa zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je upućen zahtev (član 20.).
Prema stavovima iz prakse ESLjP, koje je Ustavni sud, pored ostalih, primenio i u Odluci Už-4224/2019 od 9. decembra 2021. godine, kada je reč o odnosu između Evropske konvencije i Haške konvencije, države ugovornice su dužne da obaveze u području međunarodne otmice dece, koje proizlaze iz člana 8. Evropske konvencije, tumače u svetlu zahteva Haške konvencije (videti presude X protiv Letonije, broj 27853/09, od 26. novembra 2013. godine, stav 93, Maumousseau i Washington protiv Francuske, broj 39388/05, od 6. decembra 2007. godine, stav 60.) i Konvencije o pravima deteta (videti citiranu presudu X protiv Letonije, stav 93, kao i presudu Iglesias Gil i A.U.I. protiv Španije, broj 56673/00, od 29. aprila 2003. godine, stav 51.).
Odlučujuće pitanje u ovoj vrsti predmeta je pravična ravnoteža koja mora postojati između suprotstavljenih interesa – interesa deteta, dvaju roditelja i interesa javnog reda, vodeći pri tome računa da se interesima deteta daje primarni značaj i da ciljevi sprečavanja povratka i hitnog povratka zaista odgovaraju specifičnom konceptu „najboljeg interesa deteta“ (videti citirane presude X protiv Letonije, stav 95. i Maumousseau i Washington protiv Francuske, stav 62.). ESLjP je takođe istakao da postoji široki konsenzus, čak i u međunarodnom pravu, u prilog ideji da u svim odlukama koje se tiču dece, njihovi najbolji interesi moraju biti na prvom mestu, te da je isti princip svojstven i Haškoj konvenciji (videti citiranu presudu X protiv Letonije, stav 96.).
Pored toga, ESLjP razmatra da li su domaći sudovi detaljno ispitali situaciju cele porodice kao i čitav niz faktora, a posebno faktičke, emotivne, psihološke, materijalne i medicinske prirode, kao i da li su sproveli izbalansiranu i razumnu procenu predmetnih interesa svake osobe, s tim da je sve vreme potrebno imati u vidu šta bi bilo najbolje rešenje za oteto dete u kontekstu zahteva za njegov povratak u zemlju porekla (videti citiranu presudu Neulinger i Shuruk protiv Švajcarske, stav 139, kao i presude Karrer protiv Rumunije, broj 16965/10, od 21. februara 2012. godine, stav 40, Raban protiv Rumunije, broj 25437/08, od 26. oktobra 2010. godine, stav 28.).
U citiranoj presudi X protiv Letonije (st. 101. i 106.), ESLjP je zauzeo stanovište da se u kontekstu zahteva za povratak deteta koji je podnet prema Haškoj konvenciji i koji je shodno tome različit od postupka za starateljstvo/vršenje roditeljskog prava, koncept najboljeg interesa deteta mora ocenjivati u svetlu izuzetaka predviđenih Haškom konvencijom, a koji se odnose na: protek vremena (član 12.); uslove za primenu Konvencije (član 13. stav 1. tačka a)); postojanje „ozbiljne opasnosti“ (član 13. stav 1. tačka b)); usklađenost sa osnovnim načelima zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je upućen zahtev (član 20.).
Kod ocene osnovanosti navoda da se u izvršnom postupku ne može iznova ceniti najbolji interes deteta čiji je povratak naložen izvršnom ispravom, Ustavni sud posebno ukazuje na presudu u predmetu Shaw protiv Mađarske, broj predstavke 6457/09, od 26. jula 2011. godine, u kojoj je ESLjP konstatovao da protek vremena može izazvati promenu okolnosti, utoliko što se veza deteta sa roditeljem (misli se na roditelja od kojeg je dete odvedeno) i njegovim okruženjem može potpuno izmeniti. Zato kod sprovođenja izvršenja naloga za hitan povratak deteta, primena garancija iz člana 8. Evropske konvencije mora ići u pravcu postizanja najboljeg interesa deteta (stav 75.).
Iz činjenica i okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je izvršni sud, nakon prijema Odluke Ustavnog suda, a evidentno, usled značajnog proteka vremena, pristupio utvrđivanju relevantnih činjenica po pitanju da li je dalje sprovođenje izvršenja naloga za hitan povratak u Republiku Hrvatsku još uvek u najboljem interesu maloletnog deteta. Na osnovu izvedenih dokaza, izvršni sud je došao do zaključka da bi povratak u Zagreb maloletne R. M, koja je u tom trenutku imala sedam godina, izazvao kod nje psihičku traumu i dovođenje u nepovoljan položaj. Stoga je osporenim aktima predmetni izvršni postupak obustavljen, primenom izuzetka od obaveze hitnog vraćanja deteta iz člana 13. stav 1. tačka b) Haške konvencije, a saglasno odredbi člana 76. stav 1. tačka 7) ZIO.
U vezi sa napred iznetim, Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 76. stav 1. ZIO bilo predviđeno sedam razloga za obustavu izvršnog postupka: pravnosnažno, odnosno konačno ukidanje, preinačenje, poništenje ili stavljanje van snage izvršne isprave (tačka 1)); smrt stranke koja nema naslednika (tačka 2)); prestanak stranke koja je pravno lice, a nema pravnog sledbenika (tačka 3)); prestanak potraživanja (tačka 4)); propast predmeta izvršenja (tačka 5)); nepostojanje imovine koja može biti predmet izvršenja (tačka 6)); drugi razlozi predviđeni zakonom (tačka 7)). U slučaju iz tačke 7) pomenute zakonske odredbe, na kojoj su zasnovani osporeni akti, radilo se o blanketnoj normi – pravnoj odredbi koja ne sadrži sve elemente potrebne za njenu primenu, već je ista upućivala na sadržinu drugog propisa koji reguliše konkretno pitanje, u kom slučaju je bila potrebna identifikacija i konkretizacija propisa. Primera radi, ZIO je druge razloge za obustavu izvršnog postupka sadržao u odredbama člana 34. stav 2, člana 35. stav 8, člana 57. stav 5, člana 91. stav 5. i dr.
Odredbama ZIO ili nekog drugog zakona, zaštita najboljeg interesa maloletnog deteta nije bila propisana kao razlog zbog kojeg je sud mogao da obustavi izvršni postupak. Međutim, prema stavu ESLjP, u svim odlukama koje se tiču dece, njihovi najbolji interesi moraju biti na prvom mestu, pri čemu je isti princip svojstven i Haškoj konvenciji, pa i kada je reč o postupku sprovođenja izvršenja naloga za hitan povratak deteta (presuda Shaw protiv Mađarske). Pored toga, Ustavni sud ima u vidu i da je odredbom člana 227. stav 1. ZIO bilo propisano da će prilikom sprovođenja izvršenja odluka koje glase na predaju ili oduzimanje deteta sud posebno voditi računa o potrebi da se u najvećoj meri zaštiti interes deteta. Stoga Ustavni sud nalazi da razlozi navedeni od strane sudova čine jasno i detaljno obrazloženje za zaključak da izvršenje naloga na osnovu kojeg bi maloletno dete stranaka bilo preseljeno u Republiku Hrvatsku ne bi bilo u najboljem interesu deteta, jer bi dete u tom slučaju bilo dovedeno u nepovoljan položaj, a sve u kontekstu člana 13. stav 1. tačka b) Haške konvencije. Ustavni sud posebno naglašava da su postupajući sudovi uzeli u obzir i ispitali sve relevantne okolnosti od značaja za odlučivanje, pre svega, porodične, psihološke, socijalne i kulturne veze deteta sa trenutnim mestom boravka, u kome se, počev od nezakonitog dovođenja iz Republike Hrvatske, neprekidno nalazi šest i po godina (posmatrano u momentu donošenja osporenih rešenja), pri čemu je stav sudova u odlučujućem delu zasnovan na stručnom nalazu i mišljenju Instituta za mentalno zdravlje i detaljnom usmenom izjašnjenju specijaliste iz oblasti psihijatrije dr N. Lj.
Značajan protek vremena, u kome je ostao neizvršen nalog za hitan povratak deteta, a što je razlog zbog kojeg je Ustavni sud prethodno utvrdio povredu prava roditelja iz člana 65. Ustava u osporenom izvršnom postupku, po mišljenju Suda, itekako je mogao uticati na stvaranje porodičnih, psiholoških, socijalnih i kulturnih veza deteta sa mestom u koje je ono nezakonito dovedeno početkom 2011. godine, kao i na jačanje tih veza. Izvršni sud je nakon pet i po godina, u kom periodu, tačnije, jednom njegovom delu, jesu preduzimane određene mere u pravcu sprovođenja izvršenja, od kojih se neke mogu okarakterisati kao adekvatne, ali ipak nisu dovele do realizacije izvršne isprave, našao za shodno da pristupi utvrđivanju relevantnih činjenica po pitanju da li je dalje sprovođenje izvršenja naloga za hitan povratak u Republiku Hrvatsku još uvek u najboljem interesu maloletnog deteta. Prema oceni Ustavnog suda, u konkurenciji između najboljeg ineteresa maloletnog deteta, koji su sudovi obrazložili na ustavnopravno prihvatljiv način, i roditeljskih prava podnosioca ustavne žalbe, koja su povređena višegodišnjim propuštanjem nadležnog suda da sprovede nalog za povratak deteta, prednost se svakako mora dati interesu deteta, što je i suština obrazloženja osporenih akata.
8.2. Kada je reč o povredi načela formalnog legaliteta, Ustavni sud najpre podseća da izvršni postupak predstavlja zakonom uređen postupak u kome poverioci na prinudan način ostvaruju potraživanja utvrđena sudskim odlukama. Izvršni sud je, u skladu sa načelom formalnog legaliteta, dužan da donese rešenje o izvršenju kada su za to ispunjeni uslovi određeni zakonom. Izvršni sud je vezan izvršnom ispravom koja služi kao osnov za izvršenje i u izvršnom postupku ne može da preispituje pravilnost i zakonitost izvršne isprave (videti Odluku Už-7001/2012 od 30. januara 2014. godine). Međutim, imajući u vidu da u postupku izvršenja naloga za hitan povratak deteta, kao uostalom i u svim aktivnostima javnih ili privatnih institucija koje se tiču dece, zaštita najboljeg interesa deteta mora biti na prvom mestu, Ustavni sud zaključuje da time što je predmetni postupak pravnosnažno obustavljen zbog značajnog proteka vremena koji je imao za posledicu stvaranje i jačanje socijalnih, kulturnih i porodičnih veza deteta sa mestom u koje je ono nezakonito dovedeno početkom 2011. godine, izvršni sud nije povredio načelo formalnog legaliteta, upravo zbog prioritetne važnosti najboljeg interesa deteta u ovoj vrsti postupka.
8.3. Što se tiče ostalih navoda kojima se argumentuje povreda prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da je u obrazloženjima osporenih akata data jasna argumentacija zbog čega je veštačenje maloletne ćerke stranaka obavljeno bez prisustva podnosioca ustavne žalbe, na koju okolnost se predstavnik Instituta za mentalno zdravlje detaljno izjasnio pred prvostepenim sudom, dok je, s druge strane, psihološko-psihijatrijska eksploracija, za koju podnosilac ustavne žalbe tvrdi da nije dovoljna kako bi se njome potkrepio stav o psihičkoj traumi i dovođenju maloletnog deteta u nepovoljan položaj povratkom u Zagreb, takođe, upotpunjena detaljnim izjašnjenjem predstavnika navedene zdravstvene ustanove na ročištu – specijaliste iz oblasti psihijatrije.
Sledom svega izloženog, Sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u preostalom delu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u drugom delu izreke.
9. Tvrdnju o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Ustavni sud nije posebno razmatrao, imajući u vidu da je navod o dužini trajanja osporenog izvršnog postupka prethodno cenio u okviru istaknute povrede prava iz člana 65. Ustava, kao i zbog činjenice da je podnosiocu ustavne žalbe povreda prava na suđenje u razumnom roku već utvrđena rešenjem nadležnog suda od 2. avgusta 2014. godine, a osporeni izvršni postupak je nakon toga efektivno trajao još 11 meseci.
U odnosu na istaknutu povredu člana 22. Ustava, Ustavni sud i ovom prilikom ističe da je reč o ustavnom načelu u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, tako da isto ne može biti osnov za izjavljivanje ustavne žalbe.
Što se tiče istaknute povrede prava iz člana 36. Ustava, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe svoje tvrdnje o povredi ovih prava bliže ne obrazlaže, već ih izvodi iz navoda o povredi ostalih prava.
10. Ustavni sud je zaključio da se ova odluka objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, u skladu sa odredbom člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, zbog šireg značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, ljudskih prava i osnovnih sloboda.
11. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Snežana Marković, s.r.
IZDVOJENO MIŠLjENjE SUDIJE JOVANA ĆIRIĆA U PREDMETU Už 6463/2017
Kada Ustavni sud usvoji neku ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, on to radi zato da bi otklonio nepravdu koja je nekome naneta, ili zato da bi nadležnom sudu sugerisao kako treba da presudi i obrazloži svoju odluku u nekom konkretnom slučaju, odnosno ubuduće, ili i zbog jednog i zbog drugog. U konkretnom slučaju, podnosiocu ustavne žalbe nije otklonjena nepravda, a, možda još i važnije je to da nadležnom sudu nismo sugerisali kako treba da (u buduće) sudi, jer zapravo sud i nije mogao drugačije da sudi, odlučuje i donosi obrazloženje od načina na koji je to uradio.
Razmatrajući na odboru slučaj – odluku 6463/2017, bilo se postavilo pitanje, odnosno kritičke primedbe na račun jedne formulacije: „najbolji interesi deteta moraju biti na prvom mestu i da je ta filozofija svojstvena i Haškoj konvenciji…“. Primedba je bila zašto se upotrebljava jedan, možda nekome rogobatan izraz „filozofija“ ? Meni lično to „filozofija“ ne smeta, iako bih se mogao složiti pre sa izrazom „duh zakona“. Bilo kako bilo, tek UN konvencija o pravima deteta usvojena od strane Generalne skupštine UN 20.11.1989., a ratifikovana od strane SFRJ, objavljena u „Sl. listu SFRJ – međunarodni ugovori – br.15/90, u svom stavu 1, člana 3 kaže izričito: „U svim aktivnostima koje se tiču dece, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne institucije socijalnog staranja, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tela, najbolji interesi deteta, biće od prvenstvenog značaja.“
Može se dakle dogoditi da pravo jednog deteta bude na ovaj ili onaj način u nekoj vrsti sukoba sa pravima jednog, drugog, ili čak i oba roditelja. Nije sporno da svaki (normalan) roditelj želi najbolje svom detetu, ali, on ili ona dobrobit deteta manje ili više sagledavaju ipak iz svoje subjektivne vizure roditelja, pa se tako može katkada dogoditi da prava roditelja i prava dece budu u manjem ili većem, stvarnom, ili latentnom sukobu. Naš Ustav nije tako decidiran da kaže da su „interesi deteta od prvenstvenog značaja“, kako to čini UN konvencija, ali sama činjenica da se u Ustavu najpre govori o pravima deteta u članu 64, pa tek onda o pravima i dužnostima roditelja u članu 65, sugeriše da su prava deteta ipak od pretežnijeg značaja. Na neki način je slično i sa UN konvencijom o pravima deteta. U toj konvenciji se govori i o pravima roditelja, ali tek u članu 5, znači nakon što se u članu 3. konstatuje da su „najbolji interesi deteta od prvenstvenog značaja“. Treba uzeti u obzir i odredbu člana 9. UN konvencije: „Strane ugovornice će obezbediti da dete ne bude odvojeno od roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti, uz sudski nadzor, odrede u skladu sa važećim zakonom i postupkom, da je takvo odvajanje neophodno u najboljem interesu deteta. Takva odluka može biti neophodna u određenom slučaju, kao na primer ako roditelji zlostavljaju ili zanemaruju dete ili žive odvojeno, pa se mora doneti odluka o mestu stanovanja deteta.“ Dakle, roditeljima čak njihovo pravo i interes može biti manje ili više uskraćeno, ali pravo deteta, odnosno njegov najbolji interes ne bi smeo da bude ograničen. Pokazuje se dakle da ovde filozofija, ili duh prava (zakona) nisu tek samo neke nevažne, beživotne floskule.
Konkretno, ovde se radi o slučaju, koji je našoj medijskoj javnosti relativno poznat. Majka Srpkinja, bila je u braku sa ocem Hrvatom i živeli su u Zagrebu. Dobili su i ćerku, i kada je ta ćerka imala tek samo devet meseci, dolazi do njihovog razlaza i majka uzima ćerku, praktično sprovodi otmicu deteta i sa devetomesečnom devojčicom odlazi da živi u jedno manje mesto u Srbiji.
Srpski sud je naložio majci da u odgovarajućem roku postupi po izvršnoj presudi uz upozorenje da ukoliko ne postupi po rešenju u ostavljenom roku, izvršenje će se sprovesti prinudnom naplatom novčane kazne od 50.000, odnosno 100.000 dinara. Zbog nepostupanja dužnika, izvršitelj je popisao pokretne stvari zatečene u kući u kojoj dužnik ( a to je majka) stanuje sa detetom i roditeljima. Poverilac (otac) je ostao pri predlogu da se izvršenje sprovede oduzimanjem deteta i predajom njemu. Izvršenje je bilo zakazano, ali nije sprovedeno, zato što je u tom (malom) mestu oko 300 građana zaustavilo saobraćaj i onemogućilo ulazak u prostorije organa starateljstva gde je trebalo da se izvrši primopredaja deteta, baš kao da se radi o primopredaji nekog predmeta. Majka se međutim, sa detetom već bila preselila u drugi grad, u Beograd, ali je Direkcija policije utvrdila da na navedenoj beogradskoj adresi imenovana nije pronađena i da je stečen utisak da na toj adresi niko ne živi. Nakon svega toga, otac (izvršni poverilac) podneo je Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje. Ustavni sud je odlukom iz 2016. godine usvojio tu ustavnu žalbu i naložio nadležnom sudu da donese novu odluku o prigovoru podnosioca. Formiran je novi izvršni predmet, novi izvršni postupak, koji je okončan rešenjem o obustavljanju izvršnog postupka. Otac (izvršni poverilac) se žalio na takvo rešenje, ali je njegova žalba bila odbijena od strane više sudske instance, pa je na kraju usledila i ova nova ustavna žalba, povodom koje mi ovde raspravljamo.
Nekoliko stvari se povodom svega ovoga ovde otvara. Prvo, da li mi kao Ustavni sud možemo da naložimo, tj. da sprovedemo izvršenje, naročito u smislu oduzimanja deteta. Odgovor je naravno NE, pa tako, bilo kakvu odluku da donesemo, odnosno čak i da usvojimo žalbu, ona je ipak, prazna, deklaratorna i nedeletvorna, sa kojom odlukom (nesrećni) otac neće moći da uzme svoju ćerku i odvede je sebi u Zagreb. Pogotovu što mi ovom odlukom samo konstatujemo nešto, čak ni ne nalažemo sudu da ponovo odlučuje. No čak i da smo naložili sudu da ponovo odluči i donese novu odluku, desilo bi se verovatno nešto slično: majka bi se opet selila na nepostojeće adrese, a sugrađani bi blokirali izvršenje, tj. oduzimanje deteta. Drugo, druga odluka koje je završena rešenjem o obustavljanju izvršnog postupka, doneta je nakon psihološko-psihijatrijskog veštačenja. Veštaci su naveli da svako nasilno izmeštanje deteta predstavlja traumatski događaj upravo zato što je nasilno, da je takva trauma po intenzitetu mnogo veća kada je dete starosti sedam godina, koliko sada (tada) ima dotična devojčica. U vezi sa svim ovim, ovde se otvara i treće pitanje. Treba pročitati nalaz veštaka o dotičnoj devojčici i ono što je zapisano o tri najveće želje dotične devojčice: 1) da se mama i tata pomire; 2) da Meda, njen omiljeni pas ne lovi kokoške i da ne trči za autima; 3) da ljudi ne bacaju otpatke i da čuvaju planetu. Koliko dečije spontanosti, naivnosti, ali i lepote i plemenitosti ima u svemu tome. Kada to pročitamo i sagledamo, nameće nam se pitanje da li stvari treba da procenjujemo na jedan formalno-birokratski način i da ovde majku nazivamo izvršni dužnik, oca izvršni poverilac, a dotična sedmogodišnja, danas već dvanaestogodišnja devojčica je valjda predmet izvršenja. Za mene je to nešto što je mnogo rogobatnije nego ono „filozofija (duh) zakona“. Do čega nas na kraju dovodi to kada decu, male ljude, ljude uopšte, tretiramo kao predmete? Možda do nekog novog rata, u kojem se neće više samo mama i tata igrati rata, već će se rata igrati i čitave države, a rezultat će biti u obliku odgovarajućeg broja žrtava, mrtvih ljudi, ali ćemo mi poput Remarka uvek samo konstatovati: „Na zapadu ništa novo“. Rat koji se kod nas događao u skorijoj prošlosti, ili koji se danas događa negde tu blizu nas, ima svoje traume i svoje posledice i na obične ljude i običnu decu i njihove živote, pa zbog toga nije lepo tretirati ih kao izvršne poverioce, izvršne dužnike i predmete izvršenja. Ako svemu dodamo i to da naša usvajajuća odluka, neće rešiti ništa, pogotovu zato što mi ne nalažemo nadležnom sudu da ponovo odluči… onda se zaista postavlja pitanje čemu sve to?
Sve u svemu, na kraju se ipak postavlja pitanje, a u čemu je nepravičnost, nepravda, koju deklaratorno konstatujemo u ovoj našoj odluci. Nema sumnje da je ovom detetu načinjena nepravda, trauma, kada ju je majka otela od njenog oca i dovela u Srbiju, čime je prekršila odredbe Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece. Međutim, drugim aktom kojim je nadležni srpski sud obustavio izvršenje sa obrazloženjem da bi povratak maloletne ćerke u Republiku Hrvatsku, predstavljalo psihičku traumu za dotično dete, zasnovano je na obimnom, temeljnom nalazu i mišljenju veštaka, psihologa. Sme li i može li bilo koji sud, pa i Ustavni sud da prenebregne tu činjenicu? Sme li i može li bilo koji sud, pa i Ustavni sud da praktično kaže: jeste, detetu je učinjena jedna nepravda, trauma, onda kada je to dete imalo devet meseci, ali mi ćemo sada kada to dete ima sedam godina, danas već dvanaest, učiniti novu nepravdu, traumu, kako bismo ispravili onu staru nepravdu, traumu. Neka bude pravda, pa makar svet propao, kako bi to rekao Kant.
Ovakva naša odluka neće usrećiti čak ni nezadovoljnog, nesrećnog oca, koji će sa tim papirom, moći samo da maše i ništa više od toga. Ovim praktično mi ne rešavamo ništa, osim što jedno dete čija najveća želja nije ni bicikl, ni kompjuter, već to da njegova kuca prestane da juri za automobilima, faktički na neki način tretiramo kao predmet, pa makar to bio i predmet izvršenja. Kada to dete prestane da brine te svoje velike brige o kučetu i kada ga skole neke veće brige, tada će možda ono potražiti svog oca u Zagrebu. Istina, tada može biti prekasno, ali do tada Ustavni sud nije u mogućnosti da instanciono sudi i procenjuje šta je u najboljem interesu deteta. Nadležni sudovi su to uradili na osnovu nalaza i mišljenja veštaka u ovom trenutku, u ovom slučaju, a to je čini mi se sasvim dovoljno i sasvim pravično. Zbog svega toga, ja zaista ne mogu da podržim usvajanje ove odluke.