Povreda prava na imovinu zbog nenaplaćenih potraživanja u stečaju društvenog preduzeća
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavne žalbe i utvrđuje povredu prava na imovinu bivšim zaposlenima u stečajnom postupku nad društvenim preduzećem. Nalaže se državi da isplati materijalnu štetu u visini utvrđenih, a nenaplaćenih potraživanja na teret budžeta.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-68/2018
16.05.2024.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, dr Vladan Petrov, Gordana Ajnšpiler Popović i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. M . iz sela Kušiljevo kod Svilajnca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 16. maja 202 4. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. M . i utvrđuje da je u parničnom postupku u kome je doneta presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev. 336/16 od 20. oktobra 2017. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Određuje se pravično zadovoljenj e S. M . zbog utvrđene povrede prava isplatom u iznosu od 3.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu .
3. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. M . iz sela Kušiljevo kod Svilajnca je, 2 9. decembra 2017. godine, preko punomoćnika M . K , advokata iz Niša, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 336/16 od 20. oktobra 2017. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
Podnosilac u ustavnoj žalbi, pored ostalog, navodi: da je Vrhovni kasacioni sud prihvatio proizvoljan stav nižestepenih sudova, tačnije Vrhovnog suda Srbije, koji je tokom postupka ukin uo jednu pravnosnažnu presudu, po kome naknadu materijalne štete zbog potpunog gubitka radne sposobnosti treba umanjiti za iznose lične invalidnine koju je on ostvarivao u periodu od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine; da lična invalidnina nije komplementarna sa materijalnom štetom, budući da predstavlja oblik novčane satisfakcije za pojačane napore koje invalid trp i u obavljanju svojih svakodnevnih životnih aktivnosti ; da iz tog razloga lična invalidnina može biti od uticaja samo kod odmeravanja visine naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti; da su sudovi prevideli činjenicu da je isplaćena ličn a invalidnin a već poslužil a kao osnov za umanjenje naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, o čemu svedoči pravnosnažna presuda Opštinskog suda u Nišu P. 384/98 od 24. marta 1998. godine; da su sudovi bili dužni da predmetnu naknadu uvećaju za iznos tzv. kosovskog dodatka, koji je vojnim licima na području AP Kosovo i Metohija isplaćivan sve do 2005. godine; da je tokom postupka predlagao da se od Vojno-računskog centra pribave podaci o visini navedenog dodatka, ali o tom predlogu nikada nije odlučeno.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu revizijsku presudu , kao i da podnosiocu dosudi troškove postupka po ustavnoj žalbi.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Nišu P. 353/14 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 12. januara 1993. godine, u svojstvu tužioca, podneo Opštinskom sudu u Nišu tužbu protiv tužene Savezne Republike Jugoslavije – Ministarstvo odbrane – VP 3755 Niš, radi naknade štete (nematerijalne i materijalne) nastale kao posledica povređivanja tokom vršenja vojne službe.
Na predlog punomoćnika tužioca iznetog u podnesku od 21. februara 1997. godine, sudovi su u ovoj pravnoj stvari najpre odlučivali o tužbenom zahtevu za naknadu nematerijalne štete, imajući u vidu da je odluka o materijalnoj šteti zavisila od ishoda postupka pred upravnim organima, koji se vodio po zahtevu tužioca za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
3.1. Činjenice i okolnosti u vezi sa tužbenim zahtevom za naknadu nematerijalne štete
Presudom Opštinskog suda u Nišu P. 384/98 od 24. marta 1998. godine obavezana je tužena da tužiocu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos 1.024.080 dinara, i to po 150.000 dinara za pretrpljen e fizičk e bolov e i pretrpljeni strah, zatim 200.000 dinara za pretrpljen e duševn e bolov e zbog estetske naruženosti, kao i 524.080 dinara za pretrpljen e duševn e bolov e zbog umanjenja opšte životne aktivnosti.
U obrazloženju ove prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je tužilac trajno nesposoban za aktivnu vojnu službu zbog povrede nastale kao posledica vršenja vojne službe; da je reč o tumbanj u vojnog vozila na zadatku, koje se dogodilo 17. maja 1988. godine ; da je vozač vozila oglašen krivim presudom Vojnog suda u Nišu Ik. 141/88 od 13. decembra 1988. godine; da je tužilac proglašen vojnim invalidom I grupe, sa 100% telesnog oštećenja; da mu je isplata invalidske penzije obustavljena zaključno sa 30. novembrom 1991. godine; da je tužiocu za period od 1. januara 1994. do 30. avgusta 1997. godine , na ime lične invalidnine, dodatka za negu i pomoć i ortopedskog dodatka, isplaćen ukupan iznos od 75.920,30 dinara; da je sud našao da tužiocu sleduju iznosi pravične naknade kao u izreci , pri čemu je kod odmeravanja visine naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti imao u vidu isplaćen u ličnu invalidnin u, dodatak za negu i pomoć i ortopedski dodat ak, pa je iznos od 600.000 dinara, koji smatra pravičnom naknadom za ovaj vid nematerijalne štete, umanjio za navedeni iznos od 75.920,30 dinara .
Presudom Okružnog suda u Nišu Gž. 1878/98 od 8. decembra 1998. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tužene, te je presuda Opštinskog suda u Nišu P. 384/98 od 24. marta 1998. godine u celini potvrđena. U obrazloženju ove drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da dosuđene naknade odgovaraju stepenu umanjenja opšte životne aktivnosti, jačini i trajanju fizičkih bolova, intenzitetu straha i stepenu naruženosti, pa su žalbeni navodi tužioca i tužene u tom pravcu neosnovani; da je invalidnina uzeta u obzir kod odmeravanja naknade za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, dok druge naknade tužilac ne prima, tako da se neosnovano u žalbi tužene ističe da sud nije uzeo u obzir invalidninu.
Presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 2529/99 od 21. decembra 2000. godine odbijena je kao neosnovana revizija tužene izjavljena protiv presude Okružnog suda u Nišu Gž. 1878/98 od 8. decembra 1998. godine u delu u kome je prvostepena presuda potvrđena za dosuđene iznose na ime naknade štete zbog fizičkih bolova i duševnih bolova zbog estetske naruženosti. Navedena drugostepena presuda je preinačena u preostalom delu, tako što je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade štete za pretrpljeni strah isplati iznos od 100.000 dinara, a za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 500.000 dinara .
U obrazloženju ove revizijsk e presude je, pored ostalog, navedeno da imajući u vidu zaostale posledice od povređivanja, potpuno umanjenje životnih aktivnosti, oduzetost i nesposobnost tužioca da sam obavlja bilo kakvu aktivnost, te okolnost da od tužene prima mesečnu invalidninu, pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove koje usled toga trpi, po stanovištu Vrhovnog suda Srbije, predstavlja iznos od 500.000 dinara.
3.2. Činjenice i okolnosti u vezi sa tužbenim zahtevom za naknadu materijalne štete
Podneskom od 30. septembra 2003. godine, punomoćnik tužioca je predložio da sud nastavi postupak po tužbi za naknadu materijalne štete.
Presudom Opštinskog suda u Nišu P. 4205/08 od 8. decembra 2008. godine obavezana je tužena da tužiocu, na ime naknade materijalne štete koja predstavlja izgubljenu zaradu u vidu razlike između invalidske penzije i plate koju bi ostvarivao obavljajući svoju službu, sa svim napredovanjima u službi, za period od 1. januara 1991. do 31. jula 2008. godine, isplati ukupan iznos od 5.476.228,71 dinara, sa zateznom kamatom od 28. avgusta 2008. godine do konačne isplate, kao i da počev od 1. avgusta 2008. godine tužiocu isplaćuje rentu u mesečnom iznosu od 20.882,34 dinara, d ok za to postoje zakonski uslovi.
Postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Nišu je doneo presudu Gž. 637/09 od 18. maja 2009. godine kojim je prvostepenu presudu preinačio, tako što je tužiocu, na ime materijalne štete , dosudio iznos od 2.812.962,50 dinara , dok je u ostalom delu prvostepena presuda potvrđena.
Rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev. 489/12 od 30. oktobra 2013. godine ukinute su presude Okružnog suda u Nišu Gž. 637/09 od 18. maja 2009. godine i Opštinskog suda u Nišu P. 4205/08 od 8. decembra 2008. godine, pa je predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu u Nišu, kao prvostepenom sudu.
U obrazloženju ovog revizijskog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepenom presudom obavezana tužena da tužiocu , na ime naknade materijalne štete koja predstavlja razliku između invalidske penzije i plate koju bi tužilac ostvario u aktivnoj vojnoj službi u periodu od 1. januara 1991. do 31. jula 2008. godine , sa svim napredovanjima, isplati iznos od 5.476.228,71 dinara sa odgovarajućom zateznom kamatom, kao i da mu na ime rente isplaćuje mesečni iznos od 20.882,34 dinara, počev od 1. avgusta 2008. godine, pa dok za to postoje uslovi; da je pobijanom drugostepenom presudom delimično preinačena prvostepena presuda, tako što je naknada materijalne štete umanjen a na iznos od 2.812.962,50 dinara, dok je u preostalom delu žalba tužene odbijena kao neosnovana; da iz stanja u spisima proizlazi da je tužiocu priznato pravo na invalidsku penziju počev od 1. januara 1991. godine; da mu je rešenjem od 11. decembra 1991. godine obustavljena isplata invalidske penzije na lični zahtev, jer se opredelio da počev od 1. decembra 1991. godine, kao mirnodopski vojni invalid, ostvaruje prava po Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca; da je tužiocu pravo na invalidsku penziju ponovo priznato rešenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od 17. decembra 1999. godine, sa početkom isplate od 1. avgusta 1998. godine; da je veštak utvrdio razliku između penzije koju je tužilac primio i plate koju bi ostvario za period od 1. januara do 30. novembra 1991. godine i period od 1. avgusta 1998. godine do dana veštačenja, konstatujući da tužiocu u periodu od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine invalidska penzija uopšte nije isplaćivana, zbog čega je visinu naknad e materijalne štete za tih 80 meseci obračunao u visini pune plate koju bi tužilac ostvario; da je u postupku pred nižestepenim sudovima propušteno da se utvrdi da li je tužilac u navedenom periodu ostvario neke prihode, po kom osnovu i iz čijih sredstava, imajući u vidu da je obustava isplate invalidske penzije usledila na njegov zahtev; da je tužilac, kao mirnodopski vojni invalid, prava po osnovu invalidnosti ostvarivao i po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i po Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, ali se za neka od tih prava morao opredeliti po kom zakonu će ih ostvarivati; da bez obzira na opredeljenje tužioca, svaki iznos koji mu je isplaćen po osnovu iste invalidnosti mogao je umanjiti štetu koju je trpeo zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade u punom iz nosu, pa su sudovi bili dužni da to uzmu u obzir prilikom utvrđivanja visine štete.
U ponovnom postupku, predmet je zaveden pod brojem P. 353/14. Podneskom od 4. septembra 2014. godine, punomoćnik tužioca je precizirao tužbeni zahtev, tako što je predložio da se tužena obaveže da tužiocu na ime izgubljene zarade, u vidu razlike između plate koju bi primao po redovnom toku stvari da je na službi kod tužene i invalidske penzije koju je primio za period od 1. januara do 30. novembra 1991. godine i period od 1. avgusta 1998. do 31. marta 2014. godine (199 meseci) , isplati iznos od 5.465.650,42 dinara, uvećan za plat u koju tužilac nije primao u periodu od 30. novembra 1991. do 1. avgusta 1998. godine (80 meseci) u iznosu od 4.652.601 dinara, što sveukupno čini iznos od 10.118.251 dinara, sa zateznom kamatom od 31. marta 2014. godine do konačne isplate, kao i da tužiocu, počev od 1. aprila 2014. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, isplaćuje mesečnu rentu u iznosu od 27.465,58 dinara.
Presudom Osnovnog suda u Nišu P. 353/14 od 4. septembra 2014. godine, koja je ispravljena rešenjem istog suda P. 353/14 od 6. maja 2015. godine, obavezana je tužena (u međuvremenu je kao tužena označena Republika Srbija – Ministarstvo odbrane – VP 3755 Niš) da tužiocu, na ime naknade materijalne štete zbog izgubljenih zarada u periodu od 1. januara 1991. do 31. marta 2014. godine, isplati iznos od 379.915 dinara, sa odgovarajućom zateznom kamatom, kao i da mu počev od 1. aprila 2014. godine isplaćuje mesečnu rentu u iznosu od 27.465,58 dinara, dok za to postoje zakonski uslovi. Za naknad u materijalne štete preko dosuđenog , a do traženog iznosa od 10.118.251 dinara , tužbeni zahtev tužioca je odbijen kao neosnovan.
Postupajući po žalbi tužioca, Apelacioni sud u Nišu je doneo presudu Gž. 1269/15 od 3. septembra 2015. godine, kojom je pobijanu prvostepenu presudu potvrdio u delu odluke o glavnom zahtevu, dok je u pogledu troškova parničnog postupka istu preinač io, tako što je tužiocu dosudio veći iznos.
U obrazloženju ove drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud pravilno primenio odredbe čl. 155, 185. i 195. Zakona o obligacionim odnosima, člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i člana 78. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca , kada je prihvatio prvu varijantu veštačenja, po kojoj je visina naknade materijalne štete obračunata kao razlika između plate koju bi tužilac ostvario po redovnom toku stvari i invalidske penzije koja mu je isplaćena u periodu od 1. januara do 30. novembra 1991. godine i periodu od 1. avgusta 1998. do 31. marta 2014. godine, te kao razlika između očekivane plate i lične invalidnine isplaćen e u periodu od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine, sve umanjeno za iznose koji su tužiocu isplaćen i po presudama Okružnog suda u Nišu Gž. 637/09 od 18. maja 2009. godine i Opštinskog suda u Nišu P. 4205/08 od 8. decembra 2008. godine, a koje je Vrhovni sud Srbije ukinuo rešenjem Rev. 489/12 od 30. oktobra 2013. godine; da se žalbom tužioca neosnovano ukazuje da lična invalidnina predstavlja oblik nematerijalne štete i da je bez uticaja kod obračuna materijalne štete, kao i da je sud bio dužan da pitanje prava na invalidsku penziju za period od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine reši kao prethodno pitanje, jer isto nije rešeno u upravnom postupku; da iz odredbe člana 78. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca proizlazi da tužilac, kao mirnodopski vojni invalid, nije mogao u navedenom periodu ostvarivati prava po oba zakona, a po osnovu istog oštećenja organizma ; da je tužilac bio dužan da se opredeli koje će pravo i po kom zakonu ostvarivati, što je i učinio, odlučivši se za prava iz Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca , jer je isti za njega bio povoljniji; da je na taj način tužilac smanjio štetu koju je trpeo zbog nemogućnosti da ostvari platu u punom iznosu, tako da je prvostepeni sud pravilno prihvatio obračun naknade materijalne štete u visini razlike između plate koju bi tužilac ostvario po redovnom toku stvari i lične invalidnine koja mu je isplaćena za period od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine, po osnovu Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca .
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Rev. 336/16 od 20. oktobra 2017. godine odbio kao neosnovanu reviziju tužioca podnetu protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 1269/15 od 3. septembra 2015. godine.
U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo; da je drugostepeni sud pravilno ocenio kao neosnovane žalbene navode da se lična invalidnina ne uračunava kao prihod kojim se umanjuje izgubljena zarada, a što tužilac ponavlja i u reviziji; da je odredbom člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca bilo propisano da ako mirnodopski vojni invalid za isto oštećenje organizma stekne pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje ili invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, on može, po sopstvenom izboru, koristiti pravo na ličnu invlidninu, dodatak za negu i pomoć drugog lica i ortopedski dodatak po ovom zakonu , ili pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje, odnosno invalidsku penziju, po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju; da to znači da tužilac u periodu od 1. januara 1991. do 31. jula 1998. godine nije mogao za isto oštećenje organizma ostvarivati prava i po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i po Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca; da je tužilac bio d užan da se opredeli koje će pravo i po kom zakonu koristiti, što je on i učinio, a što potvrđuje rešenje Sekretarijata za opštu upravu i društvene delatnosti SO Svilajnac od 14. januara 1992. godine, kao i rešenje istog organa od 6. avgusta 1992. godine, kojim je tužiocu određena lična invalidnina, u iznosu prosečnog ličnog dohotka u SRJ, uvećanog za 80%; da je na taj način tužilac umanjio štetu koju je trpeo usled nemogućnosti da ostvari platu u punom iznosu , zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno prihvatili obračun naknade materijalne štete u visini razlike između plate koju bi tužilac ostvario po redovnom toku stvari i lične invalidnine koja mu je isplaćena za period od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine, po osnovu Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca .
U obrazloženju je takođe navedeno: da su neosnovani navodi revizije da kod obračuna izgubljene zarade nije uzet u obzir tzv. kosovski dodatak; da je u dopuni nalaza i mišljenja od 2. juna 2014. godine veštak naveo da je dodatak koji je jedinica tužioca primala uzet u obzir za period u kome se taj dodatak isplaćivao (do 2005. godine); da je potom tužilac, u primedbama od 19. juna 2014. godine, ponovo naveo da veštak nije uračunao tzv. kosovski dodatak, te je predložio da se od Vojno-računskog centra pribavi podatak o tome; da je veštak u dopuni nalaza i mišljenja od 25. avgusta 2014. godine dao prikaz podataka za uporednog radnika, prema izveštaju o plati za oktobar 2014. godine, a u kome je iskazana naknada za otežane uslove od 30% i uvećanje od 12%, takođe za otežane uslove preko tri godine (tzv. kosovski dodatak), koji je za uporednog radnika važio unazad tri godine; da je na ročištu održanom 4. septembra 2014. godine tužilac izjavio da ne predlaže izvođenje drugih dokaza i da nema primedbi na matematičku tačnost obračuna , kao i da nema pitanja za veštaka; da u takvoj situaciji okolnost da se drugostepeni sud nije izjasnio o žalbenom navodu da kod obračuna izgubljene zarade nije uzet u obzir tzv. kosovski dodatak, predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja nije uticala na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „ Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) propisano je: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1.); da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (član 155.); da oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu (član 192. stav 1.); da ko drugome nanese telesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko lečenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja, da ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (član 195.).
Odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni list SFRJ“ , br. 68/81, 10/82 – ispravka, 41/83, 75/85 i 31/86 – prečišćen i tekst) bilo je propisano: da je mirnodopski vojni invalid državljanin SFRJ koji je u miru, kao aktivno vojno lice, u vršenju službe u oružanim snagama, bez svoje krivice zadobio ranu, povredu ili ozledu pod okolnostima koje su specifične za vršenje službe u oružanim snagama (vežbe, logorovanja, manevri, dežurstva, uzbune, vršenje službe u otežanim uslovima, vanredne situacije prouzrokovane potrebama borbene gotovosti, upotreba sredstava oružanih snaga, rukovanje naoružanjem i vojnom opremom, potrebe komandovanja, obilaska i inspekcija jedinica i sl.), pa je zbog toga nastupilo oštećenje organizma najmanje za 20% (član 11. stav 2.); da su osnovna prava vojnog invalida – lična invalidnina, dodatak za negu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak, stalni invalidski dodatak, zdravstvena zaštita i novčane naknade u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite, banjsko i klimatsko lečenje, besplatna i povlašćena vožnja, naknada za ishranu i smeštaj za vreme putovanja i boravka u drugom mestu i pravo na putničko motorno vozilo (član 22.); da se prema procentu invaliditeta, vojni invalidi razvrstavaju u deset grupa invaliditeta, tako da I grupu čine invalidi sa 100% invaliditeta kojima je za redovan život potrebna nega i pomoć od strane drugog lica (član 25. stav 1. tačka 1); da se mesečni iznos ličn e invalidnin e vojnog invalida I grupe određuje u visini prosečnog mesečnog ličnog dohotka u SFRJ iz prethodne godine, uvećanog za 52% (član 32. stav 2.); da pravo na dodatak za negu i pomoć drugog lica, pored ostalog, ima vojni invalid I grupe (član 42. tačka 1); da pravo na ortopedski dodatak ima vojni invalid kome je vojni invaliditet utvrđen zbog težih oštećenja organizma koja su neposredna posledica zadobijene rane, povrede, ozlede ili bolesti koja je prouzrokovala amputaciju ekstremiteta ili teško oštećenje funkcije ekstremiteta, kao i zbog potpunog gubitka vida na oba oka (član 46. stav 1.). Odredbama člana 78. ovog Zakona bilo je propisano: da ako mirnodopski vojni invalid za isto oštećenje organizma stekne pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje ili invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, može, po sopstvenom izboru, koristiti pravo na ličnu invalidninu, dodatak za negu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak po ovom zakonu, ili pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje, odnosno invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju (stav 1.); da mirnodopski vojni invalid koji izabere i koristi pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje ili invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, može ostvariti ostala prava po ovom zakonu, osim prava na ličnu invalidninu, dodatak za negu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak (stav 2.).
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“, br. 7/85, 74/87 i 20/89) bilo je propisano: da invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu usled bolesti, povrede van rada, povrede na radu ili profesinalne bolesti (član 24.); da je telesno oštećenje gubitak, oštećenje ili onesposobljenost pojedinih organa ili delova tela od najmanje 30% - ako je prouzrokovano povredom na radu ili profesionalnom bolešću, odnosno od najmanje 50% - ako je prouzrokovano bolešću ili povredom van rada, koji ograničavaju pokretljivost, otežavaju normalnu aktivnost organizma i uslovljavaju veće napore u ostvarivanju životnih potreba, bez obzira na to da li prouzrokuju invalidnost (član 25.); da vojni osiguranik kod koga nastupi invalidnost po ovom zakonu stiče pravo na invalidsku penziju (član 35.); da vojni osiguranik kod koga nastupi telesno oštećenje stiče pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje, bez obzira na to da li to oštećenje prouzrokuje invalidnost (član 39. stav 1.).Odredbama člana 75. ovog Zakona bilo je propisano: da vojni osiguranik koji u vreme nastupanja invalidnosti ispunjava uslove i za invalidsku i za starosnu penziju po ovom zakonu, može, po sopstvenom izboru, ostvariti pravo na invalidsku penziju ili pravo na starosnu penziju (stav 1.); da ako vojni osiguranik za isti slučaj telesnog oštećenja stekne pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje po ovom zakonu i pravo na invalidninu po propisima kojima se uređuju osnovna prava vojnih invalida, može, po sopstvenom izboru, uživati samo jedno od tih prava (stav 3.).
5. Ocenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja i iznetih ustavnopravnih razloga, konstatovao da se ustavnom žalbom , u suštini, ukazuje na proizvoljnost ocene Vrhovnog kasacion og sud a da se izgubljena zarad a, kao vid materijalne štete zbog potpune nesposobnosti za rad, umanjuje za iznose koj i su u periodu od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine podnosiocu ustavne žalbe isplaćeni po osnovu ličn e invalidnin e, a koji su već poslužil i kao osnov za umanjenje naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti , po pravnosnažno j presud i koja je ranije doneta u istoj pravnoj stvari.
Stoga Ustavni sud smatra da, prilikom ocene osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje, zapravo treba sagledati sprovedeni parnični postupak kao jedinstvenu celinu i oceniti da li je on bio vođen na način koji je podnosiocu osigurao pravo na pravično suđenje garantovano članom 32. stav 1. Ustava, odnosno da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili arbitrerna, čime bi ukazala na očiglednu nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Ustavni sud najpre konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe, pored ostalog, tužbom tražio naknadu materijalne štete zbog potpune nesposobnosti za rad , saglasno članu 195. Zakona o obligacionim odnosima. Podnosilac ustavne žalbe je povređ en prilikom vršenja vojne službe , po kom osnovu je stekao svojstvo mirnodopskog vojnog invalida, sa utvrđenom invalidnošću od 100%. Imajući u vidu da je u periodu od 1. januara do 30. novembra 1991. godine, kao i u periodu od 1. avgusta 1998. do 31. marta 2014. godine podnosilac ustavne žalbe ostvarivao pravo na invalidsku penziju, on je materijalnu štetu (za navedene periode) potraživao u iznosu razlike između plata koje bi primio od tužene da je ostao na radu i isplaćenih invalidskih penzija. Što se tiče perioda od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine, povodom kojeg se i osporava presuda Vrhovnog kasacionog suda, podnosilac ustavne žalbe je bio prinuđen da optira između invalidske penzije , kao prava po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja sa jedne strane i lične invalidnine, dodatka za negu i pomoć od strane drugog lica i ortopedskog dodatka, kao prava po osnovu invalidnosti sa druge strane, a sve saglasno odredbama člana 78. stav 1. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca i člana 75. stav 3. tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. S obzirom na to da se podnosilac ustavne žalbe opredelio za ostvarivanje prava po osnovu in validnosti (lična invalidnina, dodatak za negu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak), njemu je rešenjem nadležnog organa obustavljena isplata invalidske penzije. Pravo na invalidsku penziju, koje i dalje ostvaruje, podnosiocu ustavne žalbe je iznova priznato počev od 1. avgusta 1998. godine. Smatrajući da lična invalidnin a ima karakter naknade nematerijalne štete, podnosilac ustavne žalbe je tužbeni zahtev za naknadu materijalne štete postavio u visini plata koje bi mu u označenom periodu ( od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine) bile isp laćene po redovnom toku stvari.
Nižestepeni sudovi u svojim presudama, kao i Vrhovni kasacioni sud u obra zloženju osporene revizijske presude, iznose stav da visinu naknade materijalne štete za navedeni period (80 meseci) treba umanjiti za iznose koje je podnosilac ustavne žalbe primio po osnovu lične invalidnine, jer je na taj način umanjena šteta koju je on trpeo usled nemogućnosti da ostvari platu u punom iznosu. Sudovi posebno ističu da je podnosilac ustavne žalbe ličnu invalidninu primao, jer se opredelio za tu vrstu prava, kao i da u označenom periodu nije mogao po osnovu istog telesnog oštećenja ostvariti i prava po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i prava po osnovu invalidnosti.
Ustavni sud ukazuje da je u Odluci Už-5977/2011 od 11. jula 2014. godine, pored ostalog, kao sporno ustavnopravno pitanje razmatrao pravnu prirodu lične invalidnine, kao prava koje po osnovu invalidnosti ostvaruje ratni vojni invalid. Po shvatanju koje je Ustavni sud tada izneo, pravo na ličnu invalidninu ostvaruje se isključivo na osnovu činjenice telesnog invaliditeta, kao posledice ranjavanja ili oboljenja u toku vojne službe. Činjenica da li lice koje ima svojstvo ratnog vojnog invalida može da ostvaruje prihode, da li je u tome ograničeno ili, pak, potpuno onemogućeno, ne utiče na to da li će ostvariti pravo na ličnu invalidninu , tako da je jedini uslov za ostvarivanje tog prava telesn i invaliditet u određenom procentu. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključ io da lična invalidnina predstavlja oblik nematerijalne štete, tačnije novčanu satisfakciju za telesno oštećenje koje otežava ili onemogućava normalnu aktivnost organizma i zahteva pojačane napore invalidnog lica u ostvarivanju svakodnevnih životnih potreba , zbog čega je ocenio da je ustavnopravno neprihvatljiva bila ocena suda po kojoj lična invalidnina predstavlja vid naknade materijalne štete zbog gubitka radne sposobnosti , te da iznosi primljeni po tom osnovu smanjuju štet u koju ratni vojni invalid trpi usled nemogućnosti da ostvaruje zaradu.
Činjenica da je podnosilac ustavne žalbe mirnodopsk i vojn i invalid, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavlja smetnju da se stav izražen u Odluci Už-5977/2011 od 11. jula 2014. godine primeni i na konkretan slučaj, jer saglasno tada važećem Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, oštećenj e organizma u odgovarajućem procentu (najmanje 20%) , kao posledica povređivanja u vršenj u vojne službe, bio je jedini uslov za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu mirnodopskog vojnog invalida, bez obzira na to da li je nastupila trajna nesposob nost za aktivnu vojnu službu. Prema tome, lična invalidnina koju prima mirnodopski vojni invalid takođe predstavlja oblik nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovde ne može zanemariti to što je podnosilac ustavne žalbe pravo na ličnu invalidninu ostvario po sopstvenom izboru, opredeljujući se umesto prava na invalidsku penziju koje mu je u tom momentu već bilo priznato. Dakle, podnosilac ustavne žalbe , i pored toga što je ispunjavao uslove za invalidsku penziju , tog prava se faktički odrekao, birajući isplatu lične invalidnine, kao pravo koje je tada za njega očito bilo povoljnije , a sve saglasno članu 78. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca i član u 75. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika , po kojim odredbama nije mogao istovremeno da ostvaruje oba prava. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je , u okolnostima konkretnog slučaja , ustavnopravno prihvatljiva ocena Vrhovnog kasacionog suda da je isplatom lične invalidnine umanjena materijalna šteta koju je podnosilac ustavne žalbe trpeo zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za period od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine.
Međutim, u ustavnoj žalbi se osnovano ukazuje na činjenicu da su iznosi lične invalidnine već poslužili kao osnov za umanjenj e visine naknade nematerijalne štete koja je podnosiocu ustavne žalbe u istoj pravnoj stvari pravnosnažno dosuđena za pretrpljen e duševn e bolov e zbog umanjenja opšte živo tne aktivnosti. Presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 2529/99 od 21. decembra 2000. godine je, pored ostalog, delimično preinačena presuda Okružnog suda u Nišu Gž. 1878/98 od 8. decembra 1998. godine, tako što je tužena obavezana da podnosiocu ustavne žalbe za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti isplati iznos od 500.000 dinara. Vrhovni sud Srbije je kod odmeravanja visine naknade za ovaj vid nematerijalne štete posebno uzeo u obzir to što je je podnosilac ustavne žalbe od tužene prima o mesečnu invalidninu. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju prihvata i Ustavni sud, za ocenu pravičnosti jednog sudsk og postup ka, u smislu člana 32. stav 1. Ustava, neophodno je da se taj postupak sagleda kao celin a, uz temeljn u analizu svih njegovih faza. Polazeći od toga da je presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. 2529/99 od 21. decembra 2000. godine doneta pre stupanja Ustava na snagu, ona nije mogla biti osporena u postupku po ustavnoj žalbi . Zato Ustavni sud na ovom mestu ne može ispitivati da li je Vrhovni sud Srbije svojevremeno naknadu nematerijalne štete nepravično umanjio zbog lične invalidnine koju je podnosilac ustavne žalbe primao u periodu od 1. decembra 1991. do 31. jula 1998. godine. Međutim, čak i da je Vrhovni sud Srbije tada nepravično odlučio, ostaje činjenica da je isplaćena lična invalidnina već poslužila kao osnov za umanjenje visine naknade nematerijalne štete , pa Ustavni sud, bez obzira na to što je osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivoj primeni merodavnog prava, smatra očigledno nepravičnim da se isto novčano davanje uzme kao osnov i za umanjenje visine materijalne štete, koja je posledica istog štetnog događaja . Ustavni sud naročito primećuje da je od momenta kada je Vrhovni sud Srbije doneo konačn u odluku o tužbenom zahtevu za naknadu nematerijalne štete, pa do donošenja osporene presude Vrhovnog kasacionog suda, kojom je konačno presuđeno o tužbenom zahtevu za naknadu materijalne štete, proteklo skoro 17 godina, što je nesumnjivo uticalo na to da ishod parnice , u navedenom delu , bude nepravičan za podnosioca ustavne žalbe .
Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe , u parničnom postupku u kome je doneta osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev. 336/16 od 20. oktobra 2017. godine , povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. s tav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15, 10/23 i 92/23), odluč ujući kao u tački 1. izreke.
6. Polazeći od toga da je osporena revizijska presuda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivoj primeni merodavnog prava, Ustavni sud je ocenio da nema mesta njenom poništaju, kao mer i za otklanjanje posledica utvrđene povrede prava . Zato je Sud, na osnovu odred be člana 89. st av 1. Zakona o Ustavnom sudu, u tački 2. izreke odredio kao način pravičnog zadovoljenj a podnosioca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava isplat u u iznosu od 3.000 evra , u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbama člana 1. Zakona o dopuni Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
7. Ustavni sud nije posebno cenio navode ustavne žalbe o propustu sudova da predmetn u naknad u uvećaju za iznos tzv. kosovskog dodatka , kao i da o dokazu predloženom na tu okolnost nikada nije odlučeno, imajući u vidu konstatacije Vrhovnog kasacionog suda da je veštak u dopuni nalaza i mišljenja od 25. avgusta 2014. godine dao prikaz podataka za uporednog radnika u kome je iskazan i navedeni dodatak na platu, a da je podnosilac ustavne žalbe na poslednjem ročištu za glavnu raspravu izjavio da ne predlaže izvođenje drugih dokaza , da nema primedbi na matematičku tačnost obračuna i da nema pitanja za veštaka .
8. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, a da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15 od 12. maja 2022. godine, stav 83.). Stoga je Sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ovaj zahtev, rešavajući kao u tački 3. izreke.
9. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.