Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu koji je trajao skoro devet godina. Podnosiocima je dosuđena naknada nematerijalne štete, dok je deo žalbe koji osporava meritum odluke odbačen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić, i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragiša B. Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi P. S. i M. Đ, obojice iz Čačka , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 10. decembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba P. S. i M. Đ. i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu P1. 211/12 (ranije predmet Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04) povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde.
3. Odbacuje se ustavna žalba Predraga Stankovića i Milića Đalovića izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. P. S. i M. Đ, obojica iz Čačka, podneli su Ustavnom sudu, 23. avgusta 2013. godine, preko punomoćnika R. G, advokata iz Čačka, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu P1. 211/12 (ranije predmet Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04).
Podnosioci ustavne žalbe su naveli: da su podneli tužbe Opštinskom sudu u Čačku protiv tuženog, svog poslodavca, H. i. „P. m.“ a.d, Č, i to podnosilac P. S. dana 27. avgusta 2004. godine, koja je zavedena pod brojem P1. 1045/04, a podnosilac M. Đ. 21. februara 2005. godine, koja je zavedena pod brojem P1. 328/05, i to radi isplate razlike između isplaćene i pripadajuće zarade i regresa; da su navedeni postupci spojeni u jedinstven postupak koji se dalje vodio pod brojem P1. 1045/04; da je presudom Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04 od 8. januara 2009. godine usvojen tužbeni zahtev, dok je rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 2842/10 od 22. decembra 2010. godine ukinuta navedena prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak; da je zatim presudom Osnovnog suda u Čačku P1. 211/12 od 29. februara 2012. godine delimično usvojen tužbeni zahtev, a delimično odbijen kao neosnovan, dok je osporenom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine prvostepena presuda delom potvrđena a delom preinačena; da je predmetni spor iz radnog odnosa koji je hitnog karaktera, trajao devet godina, čime je podnosiocima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku; da je u osporenoj presudi drugostepeni sud prihvatio obračun pripadajućih razlika u zaradi prema ceni rada utvrđenoj Posebnim kolektivnim ugovorom samo za period zaključno sa januarom 2002. godine, dok je za period od februara 2002. godine tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan, sa obrazloženjem da je cena rada poslednji put utvrđena u januaru 2002. godine; da sud nije prihvatio osnovni nalaz veštaka od 30. maja 2008. godine, već dopunu nalaza od 21. decembra 2011. godine a razlika između osnovnog i dopunskog nalaza veštaka je u različitom koeficijentu koji je veštak primenio u svojim nalazima; da su ovakvim stavom drugostepenog suda povređena prava podnosilaca na pravično suđenje i na imovinu, s obzirom na to da je sud bio u obavezi da primeni poslednju objavljenu cenu rada za ceo sporni period. Predložili su da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava i "preinači presudu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine a time i prvostepenu presudu, tako što će usvojiti u celosti tužbeni zahtev podnosilaca". Zahtevali su naknadu nematerijalne štete i advokatskih troškova za sastav ustavne žalbe.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Čačku P1. 211/12, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe Predrag Stanković je 27. avgusta 2004. godine podneo Opštinskom sudu u Čačku tužbu protiv tuženog, svog poslodavca, H. i. „M.“ a.d, Č, radi isplate razlike zarade i regresa. Predmet je dobio broj P1. 1045/04. Podnosilac M. Đ. je 21. februara 2005. godine podneo tužbu istom sudu protiv istog tuženog, radi isplate zarade i regresa i taj predmet je dobio broj P1. 328/05. Na ročištu od 12. aprila 2006. godine sud je doneo rešenje da se predmet P1. 328/05 spoji parnici u predmetu P1. 1045/04, radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, i određeno je da će se postupak dalje voditi pod brojem P1. 1045/04.
U periodu od izvršenog spajanja postupka do donošenja prve prvostepene presude održano je pet ročišta, dok pet ročišta nije bilo održano, i to: jedno zbog sprečenosti postupajućeg sudije, dva zbog procesnih nedostataka, bez navođenja razloga, a dva zbog postojanja mogućnosti dogovora među strankama.
Na ročištima su saslušani tužioci, izvršeno je veštačenje i dopunsko veštačenje od strane veštaka ekonomsko-finansijske struke i saslušan je veštak.
Tužbeni zahtev je preciziran 8. jula 2008. godine.
Presudom Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04 od 8. januara 2009. godine usvojeni su tužbeni zahtevi, a rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 2842/10 od 22. decembra 2010. godine ukinuta je presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04 od 8. januara 2009. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, sada Osnovnim sudom u Čačku, predmet je dobio broj P1. 1/11 i održano je tri ročišta, na kojima je izvršen uvid u celokupne spise predmeta, ponovo je izvršeno veštačenje od strane veštaka ekonomsko-finansijske struke i saslušan je veštak.
Presudom Osnovnog suda u Čačku P1. 211/12 od 29. februara 2012. godine, u stavu prvom izreke, obavezan je tuženi da tužiocu P. S. na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade za period od 29. septembra 2001. do 27. avgusta 2004. godine isplati iznos od 849,00 dinara, sa zakonskom kamatom počev od 30. novembra 2002. godine; u stavu drugom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca P. S. za isplatu razlike zarade za naznačene mesece u 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, u pojedinačnim mesečnim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom od poslednjeg dana u narednom mesecu za prethodni mesec do isplate; u stavu trećem izreke obavezan je tuženi da tužiocu P. S. na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu, isplati određene pojedinačno označene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos; u stavu četvrtom izreke obavezan je tuženi da tužiocu M. Đ, na ime razlike između pripadajuće i isplaćene zarade za period od 21. decembra 2002. do 10. januara 2005. godine isplati pojedinačne novčane iznose (za pet meseci u 2002. godini, dva meseca u 2003. godini i pet meseci u 2004. godini), sa zakonskom kamatom počev od poslednjeg dana u narednom mesecu za prethodni mesec do isplate, dok je u stavu petom izreke odbijen tužbeni zahtev ovog tužioca u preostalom delu u pojedinačno naznačenim iznosima za konkretne mesece; u stavu šestom izreke obavezan je tuženi da tužiocu M. Đ, na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2002, 2003. i 2004. godinu, isplati oprdeljene novčane iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; u stavu sedmom izreke obavezan je tuženi da tužiocu P. S, na ime posebnih troškova postupka, plati iznos od 57.280,00 dinara; u stavu osmom izreke obavezan je tuženi da tužiocu M. Đ, na ime posebnih troškova, postupka plati iznos od 24.800,00 dinara; u stavom devetom izreke obavezan je tuženi da tužiocima, na ime troškova postupka, solidarno plati iznos od 76.500,00 dinara.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine, u stavu prvom izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena je ožalbena presuda Osnovnog suda u Čačku P1. 211/2012 od 29. februara 2012. godine u delu stava drugog njene izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca P. S. za isplatu razlike u zaradi za 2002, 2003. i 2004. godinu i u stavovima trećem, petom i šestom njene izreke, dok je u stavu drugom izreke preinačena prvostepena presuda u delu stava drugog izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca P. S. za isplatu razlike u zaradi za 2001. godinu, tako da glasi: „Obavezuje se tuženi da tužiocu P. S. na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade za mesec novembar 2001. godine isplati iznos od 99,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2002. Odluka o troškovima parničnog postupka iz prvostepene presude ostala je neizmenjena“.
U obrazloženju te presude je, pored ostalog, navedeno: da je Apelacioni sud pošao od činjenice da je Aneksom 13. Posebnog kolektivnog ugovora za hemiju i nemetale („Službeni glasnik RS“, broj 65/01), koji je važio u spornom periodu, utvrđena cena rada za najjednostavniji rad (za koeficijent 1), za prosečan mesečni fond od 174 časa za period oktobar - decembar 2001. godine i januar 2002. godine, i ovako utvrđene cene rada važe samo za navedene mesece, te se iste ne mogu primenjivati za naredne mesece; da kako Posebnim kolektivnim ugovorom za hemiju i nemetale i njegovim aneksima, od 1. februara 2002. godine nije utvrđena cena rada na nivou hemije i nemetala Srbije, to se u konkretnom slučaju ne može za ceo sporni period primeniti cena rada utvrđena za januar 2002. godine, pa se ni tužbeni zahtev tužilaca kojim se potražuje razlika u zaradi koja je veštačenjem utvrđena na osnovu te cene, ne može smatrati osnovanim; da na osnovu navedenog, a polazeći od činjenice da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na veštačenju koje je za osnov imalo navedene cene iz Posebnog kolektivnog ugovora za ceo period obuhvaćen tužbenih zahtevom, Apelacioni sud je delom stava prvog izreke potvrdio prvostepenu presudu u stavu drugom i petom izreke, primenom odredbe člana 375. Zakona o parničnom postupku; da je stavom drugim izreke, primenom odredbe člana 380. stav 4. Zakona o parničnom postupku, Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca P. S. za isplatu razlike u zaradi za 2001. godinu, obavezujući tuženog na isplatu razlike u zaradi za mesec novembar 2001. godine, s obzirom na to da je ista utvrđena prema ceni rada koja je bila propisana Posebnim kolektivnim ugovorom za hemiju i nemetale („Službeni glasnik RS“, broj 65/01), u iznosu od 4.700,00 dinara; da je Apelacioni sud cenio žalbeni navod tužilaca kojim su osporili koeficijent, utvrđen odredbom člana 98. Posebnog kolektivnog ugovora za hemiju i nemetale, koji je veštak upotrebio za obračun pripadajuće zarade i našao da se žalbom osnovano ističe da nisu u pitanju koeficijenti koji pripadaju tužiocima za poslove koje su obavljali u spornom periodu, već da je obračun zarade morao biti vršen prema koeficijentima iz Pojedinačnog kolektivnog ugovora i ugovora o radu tužilaca, međutim, ovo nije od uticaja na zakonitost odluke, s obzirom na to na period obuhvaćen tužbenim zahtevom, u kome cena rada Posebnim kolektivnim ugovorom nije bila utvrđena, te nije ni mogla poslužiti kao parametar za obračun razlike u zaradi; da u pogledu dosuđenog iznosa razlike tužiocu P. S. za mesec novembar 2001. godine, Apelacioni sud nalazi, imajući u vidu visinu dosuđenog iznosa (99,00 dinara), da razlika u primenjenom koeficijentu nije značajno uticala na visinu dosuđenog iznosa i da bi naknadno utvrđivanje razlike za ovaj mesec prouzrokovalo neracionalne troškove postupka.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosioci u ustavnoj žalbi pozivaju, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji se primenjivao u osporenom sudskom postupku, bilo je propisano: da stranka ima pravo da sud odluči o njenih zahtevima i predlozima u razumnom roku, da je sud dužan da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.); da je sud dužan da se stara da se predmet spora svestrano pretrese, da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu (član 312. stav 2.); da će u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito prilikom određivanja rokova i ročišta, sud uvek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rešavanja radnih sporova (član 435.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je u odnosu na podnosioce osporeni parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Čačku, i to: u odnosu na podnosioca P. S, tužbom od 27. avgusta 2004. godine, a u odnosu na podnosioca M. Đ. tužbom od 21. februara 2005. godine, te da je spor pravnosnažno okončan osporenom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine.
Ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ispituje povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud konstatuje da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi, ratione temporis, počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu koja započinje pokretanjem postupka, a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je ocenio da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine i da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene da li se trajanje parničnog postupka može smatrati razumnim ili ne, uzme u obzir celokupan period od podnošenja tužbe do pravnosnažnog okončanja postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni postupak u odnosu na podnosioca P. S. trajao osam godina i osam meseci, a u odnosu na podnosioca M. Ć. osam godina i dva meseca, što može ukazivati na činjenicu da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, prilikom utvrđivanja postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud polazi od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja predmetnog prava za podnosioca, te je i u ovom slučaju ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dužinu trajanja postupka.
Ispitujući uticaj svih navedenih kriterijuma na trajanje konkretnog parničnog postupka, Ustavni sud je na osnovu prethodno utvrđenih činjenica i okolnosti ocenio da je u ovom predmetu bilo relativno složenih i spornih činjeničnih i pravnih pitanja, koja su zahtevala obimniji dokazni postupak, naročito nakon ukidanja presude Opštinskog suda u Čačku P1. 1045/04 od 8. januara 2009. godine i dobijanja obavezujućih naloga i uputstava od strane Okružnog suda u Čačku, koji su se najviše ticali kvaliteta obavljenog veštačenja. Na dužinu trajanja postupka uticala je i činjenica da su u parnici na tužilačkoj strani učestvovala dva lica, što je zahtevalo da se pojedinačno za svakog od njih utvrde odlučne činjenice, naročito visina potraživanja prema tuženom poslodavcu. Međutim, navedena relativna složenost činjeničnih i pravnih pitanja, po nalaženju Suda, nije mogla da predstavlja opravdan razlog za tako dugo trajanje parnice koja za predmet ima naknadu primanja iz radnog odnosa, naročito imajuću u vidu zakonom propisanu hitnost postupanja i odlučivanja sudova u sporovima ove vrste.
Ocenjujući ponašanje podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je našao da podnosioci nisu bitno doprineli produženju trajanja parničnog postupka, kao i da su imali legitiman materijalni interes da sud u razumnom roku okonča parnicu koju su vodili protiv svog poslodavca radi isplate razlike u zaradi i regresa za godišnji odmor.
Ustavni sud nalazi da odgovornost za trajanje postupka od preko osam godina najviše snosi prvostepeni sud koji je tek nakon godinu dana i dva meseca od podnošenja druge tužbe, spojio predmete po tužbama, a zatim je nakon spajanja parnica odlučio posle skoro tri godine. Takođe, žalbeni postupak u odnosu na prvu presudu je trajao blizu dve godine, što u radnim sporovima nije prihvatljiv rok za odlučivanje, bez obzira na reorganizaciju sudstva u Republici Srbiji koja je u međuvremenu izvršena.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocima ustavne žalbe u parničnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Čačku u predmetu P1. 1045/04, a zatim pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu P1. 211/12, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - odluka US ), odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava, u ovom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosioci ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja, a posebno dužinu trajanja parničnog postupka, predmet spora, kao i određenu složenost same parnice. Ustavni sud smatra da navedeni iznos predstavlja adekvatnu pravičnu kompenzaciju za povredu prava koju su podnosioci ustavne žalbe pretrpeli zbog neažurnog postupanja nadležnih sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, praksu ovoga suda i Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenim licima pruža odgovarajuće zadovoljenje.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu da je Odlukom Už-6019/2011 od 29. maja 2014. godine, između ostalog, usvojena ustavna žalba R. G, B. J, S. P, V. S. i B. S. i utvrđeno da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu P1. 109/10 povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, i utvrđeno je pravo podnosilaca na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 300 evra. U navedenom predmetu podnosioci ustavne žalbe su, kao i u ovom predmetu, bili zaposleni kod istog poslodavca, protiv koga su vodili spor povodom istovrsnog tužbenog zahteva a i ustavna žalba je podneta od strane istog punomoćnika. Međutim, prilikom odmeravanja većeg iznosa naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku u ovom predmetu, Ustavni sud je uzeo u obzir sledeće okolnosti: predmetni postupak u ovom predmetu je duže trajao, i to u odnosu na prvog podnosioca preko osam i po godina, a u odnosu na drugog podnosioca preko osam godina, dok je u predmetu Už-6019/2011 postupak trajao kraće, nepunih sedam godina. Dalje, u ovom predmetu postupak je bio manje složen jer su na tužilačkoj strani učestvovala dva lica, te je i sam dokazni postupak bio manje obiman, dok je u parničnom postupku koji je osporen ustavnom žalbom u predmetu Už- 6019/2011, na tužilačkoj strani učestvovalo više od 20 lica čime je taj postupak bio dosta složeniji pre svega u pogledu vremena potrebnog sudu za izvođenje dokaza relevantnih za presuđenje.
7. Imajući u vidu navode iz ustavne žalbe koji se odnose na osporenu presudu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine, Ustavni sud nalazi da podnosioci ustavne žalbe, nezadovoljni ishodom pravnosnažno okončanog parničnog postupka, formalno se pozivajući na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, od Ustavnog suda, zapravo, traže da postupa kao revizijski parnični sud i da još jednom, nakon prvostepenog i drugostepenog suda, oceni osnovanost njihovog tužbenog zahteva, u kom pravcu je i njihov zahtev prema Ustavnom sudu izričito postavljen.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost sudskih odluka, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravilne primene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj žalbi, ne može ocenjivati pravilnost zaključaka postupajućih sudova, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje sudova u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno, odnosno da sudski postupak u celini nije bio pravičan na način kako je utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. Po oceni Ustavnog suda, ustavna žalba u konkretnom slučaju ne sadrži razloge takve prirode koji prima facie dovode u sumnju pravičnost sprovedenog postupka, niti su u ustavnoj žalbi navedeni ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da je u predmetnom parničnom postupku došlo do proizvoljne ili arbitrerne primene materijalnog ili procesnog prava.
Ustavni sud konstatuje da podnosioci u ustavnoj žalbi, u kojoj su u bitnom ponovljeni navodi iz žalbe protiv prvostepene presude, nisu naveli razloge koji bi, po oceni Suda, ukazivali na to da je drugostepeni sud osporenu presudu doneo bez odgovarajućeg obrazloženja, proizvoljno primenjujući merodavno pravo, te zloupotrebljavajući ocenu izvedenih dokaza na štetu podnosilaca ustavne žalbe. U vezi sa tim, Ustavni sud je stanovišta da je drugostepeni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega se ni navodi podnosilaca ne mogu prihvatiti kao utemeljeni ustavnopravni razlozi za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje.
U pogledu istaknute povrede prava na imovinu zajemčenog odredbama člana 58. Ustava, Ustavni sud ukazuje da je u nadležnosti redovnih sudova da u međusobnim imovinskim sporovima između fizičkih i/ili pravnih lica utvrđuju, između ostalog, prirodu i granice međusobnih prava i obaveza stranaka u tom parničnom postupku, što nužno ima za posledicu donošenje nepovoljne ili manje povoljne odluke za jednu od stranaka u sporu. To dalje znači da činjenica da je jedna stranka u parnici bila neuspešna, sama po sebi, nije dovoljna da bi se utvrdila povreda njenog Ustavom zajemčenog prava na imovinu, koje pre svega štiti titulara od neovlašćenog mešanja ili nezakonitih akata organa javne vlasti u odnosu na njegova legalno stečena imovinska prava, ali ne jemči ostvarenje svih imovinskih (obligacionih) potraživanja u zakonito sprovedenom parničnom postupku.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je u tački 3. izreke odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3183/12 od 29. aprila 2013. godine, na osnovu odredbe člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, zbog nepostojanja Ustavom i Zakonom utvrđenih pretpostavki za vođenje postupka i odlučivanje.
Razmatrajući zahtev podnosilaca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da nema uslova za određivanje tražene naknade troškova, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu. Naime, navedenom odredbom Zakona je propisano da učesnici u postupku sami snose svoje troškove. S tim u vezi, odredbom člana 83. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu je propisano da svako (poslovno sposobno) lice, uz ispunjenost i drugih uslova, može izjaviti ustavnu žalbu (i preduzimati druge radnje u postupku), što istovremeno znači i da nije obavezno da te radnje preduzima preko punomoćnika, uključujući i punomoćnika advokata. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i da je odredbom člana 45. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13) predviđeno da se ne odbacuju podnesci kojima se pokreće postupak pred Ustavnim sudom i kada isti ne sadrže podatke neophodne za vođenje postupka ili imaju druge nedostatke koji onemogućavaju postupanje u predmetu, već se podnosiocu daje mogućnost da te nedostatke naknadno otkloni. Takođe, Ustavni sud licima koja žele da izjave ustavnu žalbu, pruža svojevrsnu pravnu pomoć kroz ustanovljeni obrazac ustavne žalbe i pisano uputstvo za popunjavanje obrasca ustavne žalbe, koji su dostupni preko internet stranice Ustavnog suda ili se na zahtev dostavljaju zainteresovanom licu.
8. Saglasno iznetom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 5), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda, doneo Odluku kao u izreci.
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.