Odluka Ustavnog suda o načelu ne bis in idem u kaznenom pravu
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu podnosioca, utvrdivši da mu nije povređeno pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu. Prekršajni i krivični postupak vođeni su zbog dva različita kažnjiva dela koja proističu iz istog događaja, ali štite različita dobra.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. I . iz N , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12. novembra 2014. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. I . izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 1964/11 od 28. maja 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. I . iz N . podneo je Ustavnom sudu, 17. avgusta 2012. godine, preko punomoćnika S. V, advokata iz N, ustavnu žalbu protiv protiv presude Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Kž1. 1964/11 od 28. maja 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu iz člana 34. stav 4. Ustava.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je „u zapisniku o glavnom pretresu od 27. oktobra 2010. godine svedok I.I. naveo da je kritičnom prilikom on upravljao putničkim vozilom marke Jugo 45, a ne njegov stric M, a koju činjenicu je potvrdio i saslušani svedok I.I, pa se postavlja pitanje na osnovu kojih činjenica je prvostepeni sud, a samim tim i drugostepeni doneo ovako nakaradnu odluku“; da je postupajući sud bio dužan i obavezan da prema odredbama Zakonika o krivičnom postupku proveri odbranu okrivljenog i u situaciji kada potpuno prizna izvršenje krivičnog dela; da „što se tiče iskaza svedoka P. na čijem iskazu odluku temelji prvostepeni sud, o tome se ovaj branilac izjasnio u žalbi, a o ovome u presudi Apelacionog suda nema ni jedne jedine reči“; da se „u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, pa je prvostepeni sud, kao i drugostepeni, uz pravilnu primenu odredbe člana 345. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku, morao da donese presudu kojom se optužba odbija, a ovo iz razloga što je protiv okrivljenog, ovde podnosioca ustavne žalbe, vođen prekršajni postupak za isto delo i isti činjenični opis, te je na taj način podnosiocu uskraćeno pravo na pravično suđenje“.
Podnosilac suštinski ističe i povredu prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, kako to proizlazi iz navoda same ustavne žalbe.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku utvrdio da je rešenjem Opštinskog organa za prekršaje u Nišu Up. 20-10920/08 od 26. novembra 2008. godine okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 226. stav 1. tačka 28) Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“, br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, „Službeni list SRJ“, br. 34/92, 13/93, 24/94, 41/94, 28/96 i 3/02 i „Službeni glasnik RS“, broj 101/05), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od devet hiljada dinara i zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od četiri meseca.
U obrazloženju rešenja Opštinskog organa za prekršaje u Nišu Up. 20-10920/08 od 26. novembra 2008. godine je navedeno da je okrivljeni „odgovoran što je dana 12. juna 2008. godine u 16h i 20 min u N, na bulevaru N. T, upravljao putničkim vozilom marke ’Zastava – Jugo ’, registarski broj NI 138-065, pod dejstvom alkohola u količini od 1,91 promila alkohola u organizmu, a što je utvrđeno na licu mesta alkotestiranjem, odnosno u količini od 2,58 promila, a što je utvrđeno hemijskom analizom krvi od strane Zavoda za sudsku medicinu“.
Rešenjem Veća za prekršaje u Nišu Vp. 323/09-5 od 2. juna 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba okrivljenog izjavljena protiv prvostepenog rešenja Opštinskog organa za prekršaje u Nišu Up. 20-10920/08 od 26. novembra 2008. godine.
Osporenom presudom Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim za krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od sto hiljada dinara i mera bezbednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest meseci.
U obrazloženju osporene presude Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine je navedeno da je podnosilac ustavne žalbe „kriv što je dana 12. juna 2008. godine oko 16h i 20 min, u N, kao učesnik u saobraćaju na putevima ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost telo oštećenog A.O. iz N, na taj način što je upravljao putničkim vozilom marke ’Zastava – Jugo ’, registarski broj NI 138-065 Bulevarom N . T, iz pravca Bulevara 12. F . u pravcu mosta M, levom saobraćajnom trakom, suprotno odredbama člana 164. stav 1. ZOOBS-a (Zakon o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima), pod dejstvom alkohola u organizmu od 1,60 promila, zbog čega nije bio sposoban da bezbedno upravlja vozilom, te se kretao suprotno članu 45. stav 1. ZOOBS-a, neprilagođenom brzinom, uslovima i stanju puta, gustini saobraćaja i blizini semafora, pa tako kada je došao do auto pijace nije uspeo da zaustavi vozilo, kada se približio semaforu i putničkom vozilu marke ’Fiat tipo’ registarski broj N I 739-63, kojim je upravljao oštećeni A.O. i koji se kretao ispred njega u istom smeru, i tom prilikom je počeo da zaustavlja svoje vozilo, jer se nalazio u koloni ispred semafora na kome je bilo upaljeno crveno svetlo, već je prednjim delom svog vozila udario u zadnji deo vozila marke ’Fiat tipo’, kojom prilikom je vozač ovog vozila oštećeni A.O. zadobio lake telesne povrede u obliku istegnuća vrata, a bio je svestan da vožnjom na ovakav način može ugoziti bezbednost javnog saobraćaja i izazvati zabranjene posledice, u vidu nastupanja lakih telesnih povreda, pa je na ugrožavanje i nastupanje posledica pristao, a takođe je bio uračunljiv, svestan protivpravnosti i zabranjenosti dela“.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Kž1. 1964/11 od 28. maja 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba okrivljenog izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na pravično suđenje tako što je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 34. st av 4. Ustava utvrđeno je da niko ne može biti gonjen ni kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, niti sudska odluka može biti izmenjena na štetu okrivljenog u postupku po vanrednom pravnom leku, kao i da istim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo.
Odredbom člana 289. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) propisano je da će se učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ili telo ljudi ili imovinu većeg obima, pa usled toga kod drugog nastupi laka telesna povreda ili prouzrokuje imovinsku štetu koja prelazi iznos od dvesta hiljada dinara, kazniti zatvorom do tri godine.
Odredbama Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“, br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, „Službeni list SRJ“, br. 34/92, 13/93, 24/94, 41/94, 28/96 i 3/02 i „Službeni glasnik RS“, broj 101/05) propisano je da: vozač ne sme da upravlja vozilom u saobraćaju na putu, ni da počne da upravlja vozilom pod dejstvom alkohola (član 164. stav 1.); smatraće se da je pod dejstvom alkohola lice za koje se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom merenja količine alkohola u organizmu utvrdi da sadržina alkohola u krvi iznosi više od 0,5 g/kg ili ako je prisustvo alkohola u organizmu utvrđeno odgovarajućim sredstvima ili aparatima (alkometrom i dr.) za merenje alkoholisanosti, što odgovara količinama većim od 0,5 g/kg, ili kod koga se, bez obzira na sadržinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znake alkoholne poremećenosti (član 164. stav 2.); da će se novčanom kaznom od 5.000 do 25.000 dinara ili kaznom zatvora do šezdeset dana kazniti za prekršaj vozač koji upravlja ili počne da upravlja vozilom u saobraćaju na putu ili vozač instruktor dok osposobljava kandidata za vozača u praktičnom upravljanju vozilom protivno odredbama člana 164. ovog zakona (član 226. stav 1. tačka 28)).
5. U odnosu na istaknutu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe, kao pravnosnažno osuđen o lic e u krivičnom postupku, ovom sudu obraća nezadovolj an odlukom nadležnog suda kojom je utvrđena njegova krivi ca za krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakonika i posledično mu je izrečena novčana kazna u iznosu od sto hiljada dinara i mera bezbednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest meseci.
Podnosilac ustavne žalbe izričito osporava ocenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega. Pri tome, navodi da „u zapisniku o glavnom pretresu od 27. oktobra 2010. godine svedok I.I. naveo da je kritičnom prilikom on upravljao putničkim vozilom marke Jugo 45, a ne njegov stric M, a koju činjenicu je potvrdio i saslušani svedok I.I, pa se postavlja pitanje na osnovu kojih činjenica je prvostepeni sud, a samim tim i drugostepeni doneo ovako nakaradnu odluku“, te u suštini zahteva da Ustavni sud oceni ove njegove navode i da zbog „pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja“ poništi osporene presude.
Ustavni sud i u ovom predmetu ukazuje na to da nije ovlašćen da umesto i nakon redovnih sudova ocenjuje izvedene dokaze u krivičnom postupku i da time preuzima sudsku nadležnost, niti da utvrđuje činjenično stanje, da se izjašnjava o tome da li je okrivljeni učinio krivično delo, kao i o celishodnosti vrste i visine izrečene kazne, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je dokazni postupak sproveden, odnosno da su dokazi očigledno cenjeni na štetu okrivljenog u postupku, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Ustavni sud nije nadležan ni da ocenjuje zakonitost sudskih odluka koje su osporene ustavnom žalbom, već samo da ispita da li je postupak u kome su te odluke donete bio u celini pravičan, odnosno da li su postupajući sudovi obezbedili podnosiocu procesne garancije zajemčene Ustavom. Ustavni sud konstatuje da navodi ustavne žalbe ne ukazuju prima facie da su osporene presude rezultat proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su sudovi izveli i ocenili brojne druge dokaze koji su podrobno obrazloženi, a na kojima su osporene presude zasnovane.
6. Podnosilac ustavne žalbe obrazlaže povredu prava iz člana 34. stav 4. Ustava time što se „u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, pa je prvostepeni sud, kao i drugostepeni, uz pravilnu primenu odredbe člana 345. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku, morao da donese presudu kojom se optužba odbija, a ovo iz razloga što je protiv okrivljenog, ovde podnosioca ustavne žalbe, vođen prekršajni postupak za isto delo i isti činjenični opis“. Ustavni sud je ocenio da su ovakvi navodi podnosioca o povredi načela ne bis in idem iz člana 34. stav 4. Ustava, očigledno neosnovani.
Naime, rešenjem Opštinskog organa za prekršaje u Nišu Up. 20-10920/08 od 26. novembra 2008. godine podnosilac ustavne žalbe je najpre prekršajno oglašen krivim što je „dana 12. juna 2008. godine u 16h i 20 min u N, na Bulevaru N. T . upravljao putničkim vozilom marke ’Zastava – Jugo ’, registarski broj NI 138-065, pod dejstvom alkohola u količini od 1,91 promila alkohola u organizmu, a što je utvrđeno na licu mesta alkotestiranjem, odnosno u količini od 2, 58 promila, a što je utvrđeno hemijskom analizom krvi od strane Zavoda za sudsku medicinu“.
Nakon pravnosnažnosti navedenog prekršajnog rešenja, podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim osporenom presudom Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine što je „dana 12. juna 2008. godine oko 16h i 20 min, u N, kao učesnik u saobraćaju na putevima ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost telo oštećenog A.O. iz N, na taj način što je upravljao putničkim vozilom marke ’Zastava – Jugo ’, registarski broj NI 138-065 Bulevarom N . T, iz pravca Bulevara 12. F . u pravcu mosta M, levom saobraćajnom trakom, suprotno odredbama člana 164. stav 1. ZOOBS-a, pod dejstvom alkohola u organizmu od 1,60 promila, zbog čega nije bio sposoban da bezbedno upravlja vozilom, te se kretao suprotno članu 45. stav 1. ZOOBS-a, neprilagođenom brzinom, uslovima i stanju puta, gustini saobraćaja i blizini semafora, pa tako kada je došao do auto pijace nije uspeo da zaustavi vozilo, kada se približio semaforu i putničkom vozilu marke ’Fiat tipo’ registarski broj N I 739-63, kojim je upravljao oštećeni A.O. i koji se kretao ispred njega u istom smeru, i tom prilikom je počeo da zaustavlja svoje vozilo, jer se nalazio u koloni ispred semafora na kome je bilo upaljeno crveno svetlo, već je prednjim delom svog vozila udario u zadnji deo vozila marke ’Fiat tipo’, kojom prilikom je vozač ovog vozila oštećeni A.O. zadobio lake telesne povrede u obliku istegnuća vrata, a bio je svestan da vožnjom na ovakav način može ugoziti bezbednost javnog saobraćaja i izazvati zabranjene posledice, u vidu nastupanja lakih telesnih povreda, pa je na ugrožavanje i nastupanje posledica pristao, a takođe je bio uračunljiv, svestan protivpravnosti i zabranjenosti dela“.
S tim u vezi, Ustavni sud podseća da je u Odluci Už-1285/2012 od 26. marta 2014. godine postavio kriterijume na osnovu kojih vrši ocenu da li je došlo do povrede načela ne bis in idem. U konkretnom slučaju predmet ustavne žalbe je jed an životni događaj, u okviru koga se mogu jasno izdvojiti dva različita kaznena dela – prekršaj iz člana 226. stav 1. tačka 28 ) Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima i krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakonika. Dok je protiv podnosioca ustavne žalbe prekršajni postupak vođen zbog upravljanja putničkim vozilom u alkoholisanom stanju, dotle je u krivičnom postupku raspravljano o optužbi da je kao učesnik u saobraćaju doveo u opasnost telo oštećenog i naneo mu lake telesne povrede. Reč je, dakle, o kaznenim delima koja nisu utemeljena na istovetnim ili bitno istim činjenicama, a uz to se razlikuju i u odnosu na zaštićeno dobro i posledicu.
Na osnovu toga je Ustavni sud utvrdio da, u konkretnom slučaju, krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja nije konsumirano navedenim prekršajem, te da dela zbog kojih je podnosilac ustavne žalbe dva puta oglašen krivim, nisu ista.
7. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama Osnovnog suda u Nišu K. 272/10 od 16. marta 2011. godine i Apelacionog suda u Nišu Kž1. 1964/11 od 28. maja 2012. godine podnosiocu ustavne žalbe nisu povređena prava na pravično suđenje i na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zejemčena odredbama člana 32. stav 1. i člana 34. stav 4. Ustava, te je , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US), ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u izreci.
8. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
9. Na osnovu odredbe člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je odlučio da se ova odluka objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, zbog šireg značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i ljudskih prava i sloboda.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.